Ratni zločini nad Srbima 1991. — 1995. - Srpsko Narodno Vijeće

Tekstovi koje donosimo na karti ratnih zločina predstavljaju opis nekih od najvećih zločina počinjenih nad Srbima. Oni ne obuhvaćaju sve zločine, ali pružaju temelje za njihovo daljnje istraživanje. Zbog različite razine istraženosti svakog pojedinog zločina, tekstovi se razlikuju u detaljnosti; u nekima se donose poimenični popisi žrtava, dok u drugima to nije bilo moguće napraviti. Koristili su se svi javno dostupni izvori podataka, ali zbog neujednačenosti informacija i malog broja relevantnih izvora, postoji šansa da su neke od žrtava izostavljene ili da se u nekim tekstovima nalaze zastarjeli podaci.

Trideset godina prekasno: Zločini nekažnjeni, žrtve nepoznate >
Ratni zločini između politike, pravosuđa i pravde >

lokacija: Prema popisu stanovništva Hrvatske iz 1991. etnički sastav Vukovara bio je mješovit i gotovo izjednačen između dviju glavnih skupina: Srba (31.445, ili 37,35 %) i Hrvata (36.910, ili 43,8 %). U središnjem dijelu grada bilo je 47 % Hrvata i 32 % Srba. Valja napomenuti i to da je prema popisu bilo 35 % miješanih brakova. Prema popisu stanovništva iz 2011. Vukovar ima 27.683 stanovnika, od čega 57,37 % Hrvata i 34,87 % Srba. Budući da sam grad više ne obuhvaća teritorijalno-administrativno područje koje je obuhvaćao 1991., izravna usporedba podataka nije moguća, no jasno je da u relativnom smislu nije došlo do velikog pada broja Srba koji žive u gradu, što je prije svega rezultat mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.

vrijeme: Od juna 1991. do ljeta 1992.

opis zločina: Vukovar s pravom zauzima posebno mjesto u dominantnom javnom diskursu o ratu u Hrvatskoj. Međutim, ono što se konstantno neopravdano prešućuje jesu činjenice o ubojstvima, otmicama, pljačkama i protjerivanjima Srba u tom gradu, događajima koji su počeli u junu 1991., odnosno kada u samom gradu nije bilo pravih ratnih događanja. Ti se događaji dovode u najvećem dijelu u vezu s Tomislavom Merčepom, koji je od 10. juna do 13. augusta 1991. obnašao dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Vukovaru, i s jedinicama koje je vodio. I prije rasplamsavanja sukoba, tijekom proljeća 1991., Vukovarom su vladali strah i međusobno nepovjerenje zbog onoga što se događalo drugdje po Hrvatskoj. Stanje se dodatno zaoštrilo nakon sukoba i ubojstva dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. maja 1991. Brojni stanovnici Vukovara već tada napuštaju grad zbog straha za vlastitu sigurnost. Jedna svjedokinja ispričala je kakvo je bilo stanje u Vukovaru u to vrijeme:

Već oko tri popodne, čim bi se ljudi vratili s posla, grad je postajao sablasno pust. Kad bi se smračilo, ljudi bi odlazili u podrume. Nije bilo noći da gradom ne odjekne kakva eksplozija ili da se ne čuju rafali. Kad ste čuli noćnu škripu automobilskih kočnica u blizini vaše kuće, mogli ste biti sigurni da će za nekoliko trenutaka odjeknuti eksplozija. Pucalo se po kućama, a stalne telefonske prijetnje bile su razlogom da mnogi napuste Vukovar. Ti su odlasci postali masovni nakon što se pročulo o noćnim privođenjima i nestancima ljudi.

Jedna od prvih žrtva rata u Vukovaru je Jovan Jakovljević, do čije je kuće 29. juna oko 23 sata došla grupa naoružanih muškaraca. Predstavljajući se kao policajci, Jakovljevića su pozvali da izađe iz kuće. Kada je on to odbio uz zamolbu da dođu sutra tijekom dana, zaprijetili su mu dizanjem kuće u zrak. Jakovljević je tada izašao, a nepoznati su ga muškarci pucnjevima iz vatrenog oružja ubili na samome ulazu u obiteljsku kuću.

Uniformirani pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) 25. jula 1991. došli su po Savu Damjanovića na posao i odveli ga u nepoznatom pravcu. Toga se dana Damjanoviću gubi svaki trag. Mladen Mrkić 31. jula 1991., kao i svake godine, podnio je referat na sjednici Radničkoga savjeta Vupika o završenoj žetvi u poljoprivrednome kombinatu. Po završetku sjednice krenuo je prema svojoj kući, ali tamo nikada nije stigao. Svjedoci tvrde da su ga šestorica uniformiranih muškaraca prisilila da pođe s njima. Dvama automobilima bez registracijskih oznaka odvezli su ga do sjedišta Teritorijalne obrane. Toga se dana Mrkiću gubi svaki trag. Istu sudbinu doživio je i Željko Paić, kojeg su 10. augusta 1991. na putu do grada zaustavili pripadnici ZNG-a. Ovi primjeri zasigurno nisu jedini, ali služe kao dobra ilustracija zločina koji su u Vukovaru počinjeni 1991. godine. Informacije o događanjima došle su od tadašnjeg Vladina povjerenika za Grad Vukovar Marina Vidića Bilog, koji je u augustu 1991. predsjedniku Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću i oporbenim čelnicima uputio pismo upozorenja u kojemu navodi da je Tomislav Merčep, “okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prežući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)”.

U intervjuu koji je dao Feral Tribuneu 1997. Vidić navodi da je bio u miniranoj kući jednog srpskog vijećnika SDP-ovca te u stanu jedne radnice iz Općine kojoj su naoružani ljudi upali u kuću i opljačkali je. Vidić isto tako govori da su u proljeće i ljeto 1991. “ljudi nestajali i više se ne bi pojavljivali”. Merčepova djelatnost, kao što se vidi i iz pisma Marina Vidića Bilog, posve je blokirala rad policije, Zbora narodne garde i organā uprave, što je stvorilo opću konfuziju. Zbog intervencije Josipa Manolića Merčep je prebačen helikopterom u Zagreb, a zatim je postavljen za pomoćnika u Ministarstvu unutarnjih poslova. U jednom intervjuu, koji je dao neposredno nakon pada Vukovara, na pitanje je li za svojega boravka u Vukovaru (do još uvijek nerazjašnjena hapšenja i dovođenja u Zagreb početkom augusta 1991., nakon čega postaje savjetnikom ministra Ivana Vekića) učinio sve što je mogao za obranu toga grada, Merčep je rekao: “Učinio sam koliko sam mogao, ali ne i koliko sam namjeravao. Trebalo je još očistiti Petrovu goru od ljudi koji su dobili oružje, staviti ih pod kontrolu i učvrstiti prostor između Bogdanovaca i Sajmišta. Meni je to bilo na umu, ali nisam to stigao učiniti. Ostalo je bilo očišćeno.” Merčep u istom intervjuu priznaje da je bilo slučajeva da su u akcijama koje je provodio “ljudi izgubili glave”, a na pitanje o brojnim leševima koji su plovili Dunavom odgovara ovako: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao niti jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo u Vukovaru sve kontrolirali, tako da toga nije bilo u znatnoj mjeri.”

žrtve: Poimenični popis, pa čak ni broj svih srpskih žrtava koje su ubijene ili koje su pretrpjele neki oblik zlostavljanja na vukovarskom području za vrijeme ratnih događanja nije dokraja utvrđen i oko toga se još uvijek vode žustre rasprave. Procjene se kreću od nekoliko desetaka pa sve do više od 120 ubijenih. Ovdje navodimo neka od imena srpskih žrtava u Vukovaru za koje se s velikom sigurnošću može tvrditi da su žrtve ubojstava i sličnih stradanja. Ovdje dokumentirana ubojstva protežu se i u 1992. godinu, što svjedoči o tretmanu civilnog stanovništva od novih vlasti.

pravosudne konzekvence: Istražitelji Haškog suda za ratne zločine boravili su 1996. i 1997. četiri puta u Vukovaru i ondje se bavili ratnim zločinima koji su počinjeni nad Srbima u gradu i okolici. Njihov interes bio je usmjeren na djelatnost Tomislava Merčepa i njegove skupine, koja ga je oslovljavala s Tata, o čemu je haškim istražiteljima govorilo oko 100 svjedoka. Neka od tih svjedočenja sakupljena su u knjizi Zločin bez kazne koja je 1997. objavljena u Vukovaru, i u kojoj se navode precizni podaci o 86 osoba koje su nestale ili ubijene u tom razdoblju. No Merčep za te zločine nikad nije odgovarao pred Haškim sudom. Hrvatski državni vrh je 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, dobio anonimno pismo “Zabrinutih građana Vukovara”, u kojem su detaljno opisane likvidacije srpskih civila. Nakon toga su obavljeni obavijesni razgovori sa Stipom Polom i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. godine, koji su tvrdili da je policijska dokumentacija slučajeva likvidacije i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No ona ni nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. januara 1998. nije pronađena, a istraga je obustavljena. Nakon šestomjesečne istrage, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je tek 10. februara 2012. podignulo optužnicu protiv Tomislava Merčepa. No u sudskom procesu koji je još uvijek u toku, Merčepa se ne tereti za zločine počinjene u Vukovaru, već za one koje njegova postrojba počinila u drugoj polovici 1991. na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Za zločine počinjene nad Srbima u Vukovaru 1991. do danas nije podignuta ni jedna optužnica niti je za njih itko kazneno odgovarao.

lokacija: Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Osijeku živi 83.496 stanovnika, od čega 979, odnosno 0,91 % Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području grada Osijeka živjelo je 165.253 stanovnika, od čega 33.146, ili 20 % Srba. Teritorijalno-administrativni ustroj značajno se promijenio između 1991. i 2011. i nikakve izravne usporedbe ne daju pravu sliku, ali čak i kada se gleda broj stanovnika koji su 1991. živjeli isključivo u gradskim naseljima Osijeka, riječ je o 104.761 stanovniku, od čega 15.985, ili 15,3 % Srba. Potpuno je jasno da udio srpskoga stanovništva u Osijeku od 1991. naovamo pokazuje jedan od najdrastičnijih padova u broju srpskoga stanovništva, čak i kada gledamo čitavo područje Hrvatske.

vrijeme: Od jula do decembra 1991. godine.

opis zločina: U drugoj polovici 1991. godine, dok se Osijek nalazio na prvoj ratnoj liniji, unutar samoga su se grada događala odvođenja, nestanci, zatvaranja, mučenja i ubojstva Srba koji su ostali u Osijeku. Zločini počinjeni nad srpskim civilima u Osijeku u javnom su prostoru poznati po kolokvijalnim nazivima “Garaža” i “Selotejp”. Slučaj “Garaža” odnosi se na otmice i mučenja srpskih civila u zgradi Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, kojim je predsjedao Branimir Glavaš, dok se slučaj “Selotejp” odnosi na ubojstva srpskih civila kojima su ruke u trenutku ubojstva bile vezane selotejpom, na obali Drave. Na ovaj je način ubijeno najmanje deset osoba.

Obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, Branimir Glavaš pri Sekretarijatu je ustrojio, opremio i naoružao vojnu postrojbu koja se u to vrijeme različito neformalno nazivala: Prištapska četa, Prištapska satnija, Zaštitna četa ili Branimirova osječka bojna, a kasnije je službeno nazvana 1. bojnom osječkih branitelja. Upravo su neki od članova te jedinice izvršavali naloge i činili zločine nad Srbima koji su živjeli u Osijeku.

Dana 31. augusta 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne postrojbe u jednu su od garaža u dvorištu pored Sekretarijata priveli dvije osobe, od kojih je jedna bila Čedomir Vučković. Čitavog su dana Čedomira Vučkovića pripadnici navedene jedinice udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim je satima Zoran Brekalo, također pripadnik navedene postrojbe, istočio kiselinu iz akumulatora te je prisilio Vučkovića da je popije. Uslijed jakih bolova uzrokovanih kiselinom Vučković je provalio vrata na garaži i izašao na dvorište, gdje je Krunoslav Fehir u njega ispalio nekoliko hitaca iz vatrenoga oružja. Dva su ga hica pogodila u trbuh i u ruku, no prema nalazu sudskog medicinskog vještaka, Čedomir Vučković umro je od otrovanja sumpornom kiselinom.

Dana 26. novembra 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne iz obiteljske su kuće u Sisačkoj ulici broj 11 odveli Branka Lovrića, lišili ga slobode i zatvorili u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30. Iz te su ga kuće nepoznati pripadnici navedene skupine odveli na obalu rijeke Drave i usmrtili.

Dana 3. decembra 1991. Stjepan Bekavac, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, pripadnici Branimirove osječke bojne, dočekali su Aliju Šabanovića ispred stambene zgrade u kojoj je živio, u naselju Sjenjak. Uhitili su ga, odvezli i zatočili u podrumu kuće broj 30 u Dubrovačkoj ulici, da bi ga naknadno nepoznati pripadnici iste skupine odvezli iz navedene kuće na obalu rijeke Drave te ga ondje usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu. Nakon toga bacili su ga u rijeku.

Dana 7. decembra 1991. Stjepan Bekavac, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, pripadnici Branimirove osječke bojne, iz obiteljske su kuće odveli Radoslava Ratkovića i prevezli ga do kuće u Dubrovačkoj ulici broj 30, gdje su mu vezali ruke samoljepivom trakom, tukli ga i ispitivali o njegovoj navodnoj neprijateljskoj djelatnosti. Nakon njihova odlaska dvojica nepoznatih vojnika nastavila su ga tući, a potom su ga odvezla na obalu rijeke Drave kod Tvrđe. Ondje je Dino Kontić dao automatsko oružje Zdravku Dragiću i rekao mu da puca u Ratkovića. Dragić je ispalio jedan hitac i pogodio Ratkovića u obraz, uslijed čega je ovaj pao u rijeku. Dragić je potom iz druge puške ispalio prema Ratkoviću još jedan hitac, ali Radoslav Ratković ipak je uspio preživjeti i isplivati iz Drave. Dana 7. decembra 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne odveli su dr. Milutina Kutlića iz njegove kuće u Mrežničkoj ulici, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave, usmrtili ga pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u rijeku.

Neutvrđenog dana u prvoj polovici decembra 1991. godine pripadnici Branimirove osječke bojne odveli su Svetislava Vukajlovića iz njegove kuće u Vrtnoj ulici broj 12, vezali su ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave, usmrtili ga pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u rijeku.

Neutvrđenog dana tijekom decembra 1991. godine pripadnici Branimirove osječke bojne uhapsili su jednu nepoznatu ženu, vezali je samoljepivom trakom, doveli je na obalu rijeke Drave, usmrtili je pucajući joj iz vatrenog oružja u glavu i bacili je u rijeku.

Dana 29. decembra 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne odveli su iz kuće u Wilsonovoj ulici broj 19 Bogdana Počuču, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave, usmrtili ga pucajući mu u glavu iz vatrenog oružja i bacili ga u rijeku.

Dana 12. jula 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne uhapsili su i u podrumske prostorije Sekretarijata za narodnu obranu priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu pritom teške ozljede.

Žrtve obuhvaćene presudom Branimiru Glavašu, Ivici Krnjaku, Gordani Getoš Magdić, Dini Kontiću, Tihomiru Valentiću i Zdravku Dragiću su:

Grubić, Jovan (Stevan), 25. 9. 1951. / 25. 8. 1951.
datum stradanja: 13. 11. 1991.
Kutlić, Milutin (Đuro), 30. 6. 1941.
datum stradanja: 7. 12. 1991.
Ladnjak, Petar (-), 22. 12. 1927.
datum stradanja: 11. 12. 1991.
Lovrić, Branko (Milan), 16. 5. 1950.
datum stradanja: 26. 11. 1991. Proglašen je umrlim s danom 6. 6. 1993. Tijelo nije pronađeno.
Počuča, Bogdan (Simo), 15. 9. 1938.
datum stradanja: 29. 12. 1991.
Stanar, Milenko (Milan), 4. 7. 1948.
datum stradanja: 25. 12. 1991.
Šabanović, Alija (Ređep), 5. 8. 1947.
datum stradanja: 3. 12. 1991. (Makedonac)
Vučković, Čedomir (Petar), 1. 1. 1933.
datum stradanja: 31. 8. 1991.
Vukajlović, Svetislav (Milivoj), 24. 1. 1929.
datum stradanja: 10. 12. 1991.
Dvije neidentificirane osobe.

Žrtve obuhvaćene presudom Fredu Margušu i Tomislav Dilberu su:

Bulat, Svetozar (Milan), 6. 9. 1938.
datum stradanja: 20. 11. 1991.
Bulat, Vukašin (Svetozar), 17. 10. 1957.
datum stradanja: 20. 11. 1991.
Grandić, Ljubomir (Blagoje/Blagoja), 7. 7. 1944.
datum stradanja: 23. 11. 1991.
Gvozdenović, Dragica (Petar), 10. 6. 1944.
datum stradanja: 23. 11. 1991.
Gvozdenović, Stevan (Stevo), 15. 8. 1939.
datum stradanja: 23. 11. 1991.
Pavitović, Savo (-), 1. 1. 1947.
datum stradanja: 25. 11. 1991.
Vico, Nedeljka (Luka), 13. 5. 1938.
datum stradanja: 22. 11. 1991.
Vico, Nikola (Marko), 7. 2. 1933. / 12. 2. 1933.
datum stradanja: 22. 11. 1991.

Druge žrtve:

Amanović, Radojka (Jovo), 12. 5. 1940.
datum stradanja: 29. 2. 1992.
Arsenić, Spomenka (Ana), 25. 3. 1956.
datum stradanja: 29. 2. 1992.
Baletić, Veselko (-), 1. 1. 1935.
datum stradanja: 29. 1. 1992.
Bekić, Dragan (Ilija), 7. 10. 1931.
datum stradanja: 17. 9. 1991.
Bekić, Dušan (Dragan), 4. 4. 1954.
datum stradanja: 17. 9. 1991.
Bošnjak, Duško (Dragutin), 5. 5. 1948.
datum stradanja: 19. 11. 1991.
Čuča, Stevan (-), -.
datum stradanja: 13. 4. 1992. / 16. 4. 1992. Okolnosti stradanja nisu potvrđene.
Drpić, Janja (Simo), 10. 10. 1910.
datum stradanja: 12. 3. 1992. 9.
Drpić, Radoslav (Božo), 4. 8. 1939.
datum stradanja: 12. 3. 1992.
Đekić, Milorad (Novak), 12. 10. 1957.
datum stradanja: 1. 8. 1991.
Goluža, Zoran (Ante), 5. 12. 1965.
datum stradanja: 26. 11. 1991.
Knežević, Milan (Stevo), 22. 11. 1947.
datum stradanja: 1. 7. 1991. (Ubijen u Tenji. S njime su ubijeni Josip Reihl Kir i Goran Zobundžija.)
Lazić, Stevan (Petar), 26. 12. 1945.
datum stradanja: 15. 5. 1992.
Ličina, Nikola (Nikola), 2. 2. 1961.
datum stradanja: 30. 12. 1991.
Mitrović, Čedomir/Čedo (-), 1. 1. 1936.
datum stradanja: 20. 5. 1992.
Patković, Mile (Nikola), 8. 11. 1940.
datum stradanja: 6. 1. 1992.
Petković, Đorđe (Vojin), 6. 4. 1946.
datum stradanja: 7. 9. 1991.
Pokrajac, Zdravko (Mirko), 27. 5. 1958.
datum stradanja: 1. 8. 1991.
Romić, Njegoslav (Joco), 12. 7. 1939.
datum stradanja: 17. 9. 1991.
Rusić, Milenko (-), 15. 5. 1930.
datum stradanja: 5. 12. 1991.
Stanković, Dobrivoje (-), 22. 2. 1931.
datum stradanja: 14. 6. 1992.
Stojnović, Mirko (Živko), 1. 1. 1934. / 1. 1. 1935.
datum stradanja: 5. 12. 1991.
Vukas, Đuro (Stevo), 4. 11. 1933.
datum stradanja: 18. 4. 1992.
Zarić, Čedomir (Vlajko), 17. 1. 1954.
datum stradanja: 8. 12. 1991.
Zarić, Vlajko (-), 1. 1. 1933.
datum stradanja: 8. 12. 1991.

pravosudne konzekvence: Dana 8. maja 2009. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su optuženici Branimir Glavaš, Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjeno u Osijeku 1991. godine. Branimir Glavaš osuđen je na deset godina zatvorske kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske 2. juna 2010. okrivljenicima je smanjio zatvorske kazne koje su im izrečene prvostupanjskom presudom, pa je tako presudom Vrhovnog suda Branimir Glavaš osuđen na osam godina zatvora, Ivica Krnjak na sedam, Gordana Getoš Magdić na pet, Dino Kontić na tri godine i šest mjeseci, Tihomir Valentić na četiri godine i šest mjeseci, a Zdravko Dragić na tri godine i šest mjeseci. Početkom 2015. godine Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Vrhovnog suda kojom je Branimir Glavaš zbog ratnih zločina osuđen na osam godina zatvora. Branimir Glavaš izašao je iz pritvora koji je služio u zatvoru u Bosni i Hercegovini. Iako Ustavni sud Republike Hrvatske nije uopće ulazio u meritum krivnje, već se bavio proceduralnim pitanjima, puštanje prvoosuđenog Branimira Glavaša iz zatvora ne ide u prilog ni pravdi za žrtve ni pravdi za većinu osuđenika jer su svi osim Glavaša već odslužili svoje zatvorske kazne. Nakon te odluke Glavaš je, iako prvostupanjski osuđen za zločin nad civilima, postao zastupnik u novom sazivu Hrvatskoga sabora, čemu su se protivile brojne udruge civilnoga društva tražeći izmjenu zakona. Dana 16. oktobra 2017. na Županijskom je sudu u Zagrebu čitanjem optužnice započela rasprava u ponovljenom postupku u predmetu Glavaš i dr. Optuženici koji su u međuvremenu izdržali zatvorske kazne izjavili su da se ne smatraju krivima za ono što im se optužnicom stavlja na teret. Županijski sud u Zagrebu 27. oktobra 2023. Branimira Glavaša ponovo je proglasio krivim za ratni zločin nad srpskim civilima u Osijeku tijekom Domovinskog rata, zbog kojega je već odslužio većinu ranije dosuđene kazne. Žalbeni je postupak u tijeku.

Pred Županijskim sudom u Osijeku vođen je postupak protiv Freda Marguša i dr. (optužnica ŽDO u Osijeku broj K-DO-54/05 od 26. travnja 2006.). Dana 21. ožujka 2007. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je krivima optužene Marguša i Dilbera te im je izreklo kazne zatvora. Optuženi Marguš osuđen je na kaznu zatvora od 14, a optuženi Dilber na kaznu zatvora od tri godine. Vrhovni sud RH preinačio je presudu Županijskog suda u Osijeku te je optuženom Margušu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Presuda Županijskog suda u Osijeku Tomislavu Dilberu je potvrđena.

lokacija: Paulin Dvor naselje je koje se nalazi deset kilometara južno od Osijeka, u čijem je administrativnom sastavu bilo do 1991. godine. Istočno od sela, na udaljenosti od dva kilometra, nalazi se Ernestinovo, s kojim je Paulin Dvor povezan cestom. Paulin Dvor 1991. godine imao je 168 stanovnika, od kojih se njih 147, ili 87,5 %, izjašnjavalo Srbima. Dvadeset godina kasnije, prema popisu stanovnika iz 2011. godine, u naselju živi 76 stanovnika, odnosno više nego upola manje. Zasad nije moguće dobiti uvid u nacionalni sastav stanovnika po svim naseljima u RH prema zadnjem popisu, već samo po općinama i gradovima. Kako nam nije poznato naseljavanje Hrvata iz Bosne ili s Kosova u tome selu, pretpostavka je da je riječ uglavnom o Srbima.

vrijeme: 11. decembra 1991. godine

opis zločina: Nekolicina je pripadnika 1. bojne 2. satnije 130. brigade Hrvatske vojske, prema prethodnom dogovoru u gostionici Bijelo-plavi u Vladislavcima, a zbog želje za osvetom nakon saznanja da je u bolnici u Osijeku od snajperskog ranjavanja preminuo njihov suborac, odlučila ubiti stanovnike u Paulin Dvoru. To je mjesto bilo na prvoj liniji fronte, pod kontrolom hrvatskih snaga. Oni koji dotad nisu izbjegli iz sela tijekom dana mogli su biti u svojim kućama ili obilaziti selo odnosno hraniti stoku, ali noću su grupno pritvarani u nekoliko kuća. U kući Andrije Bukvića, na adresi Glavna 52, nalazilo se najviše civila — čak 19. Pripadnici Hrvatske vojske 11. decembra 1991. godine došli su u selo, stražaru na ulazu u mjesto, koji ih je pokušao spriječiti, praktički su najavili zločin uz riječi: “Idemo napraviti malo reda, tu ima Srba!”, a zatim su ušli u spomenutu kuću i ondje automatskim oružjem, pištoljima i ručnim bombama ubili svih devetnaestero ljudi koje su u kući zatekli. Riječ je o deset muškaraca i devet žena, a svi osim jednog Mađara bili su Srbi odnosno Srpkinje. Iako su potom otišli s mjesta zločina, ubrzo su se vratili kako bi se uvjerili da su svi u koje su pucali doista mrtvi. Najmlađa ubijena žrtva imala je 41, a najstarija 82 godine.

žrtve:

Gavrić, Jovan (Teodor), 1. 1. 1936.
Grubišić, Boja (Miloš), 19. 3. 1917.
Jelić, Anđa (Mirko), 19. 11. 1950.
Jelić, Boško (Bogdan), 8. 7. 1944.
Katić, Bosiljka (Ilija), 13. 5. 1944. / 11. 5. 1944.
Katić, Dmitar (Luka), 1. 1. 1909. / 1. 1. 1908.
Katić, Draginja (Blagoja), 5. 3. 1922.
Katić, Milan (Dmitar), 7. 1. 1933.
Katić, Petar (Dmitar), 6. 1. 1937.
Kečkeš, Dragutin (Dragutin), 6. 4. 1939. (Mađar)
Labus, Milan (Luka), 7. 6. 1941. / 7. 6. 1940.
Lapčević, Milka (Petar), 1. 1. 1910. / 1. 1. 1909.
Medić, Vukašin (Ilija), 30. 1. 1923.
Milović, Milica (Luka), 14. 4. 1934.
Milović, Spasoja (Savo), 25. 5. 1933.
Rodić, Milena (Đuro), 12. 7. 1929.
Sudžuković, Božidar (Dušan), 7. 3. 1913.
Sudžuković, Marija (Risto), 15. 7. 1914.
Vujnović, Darinka (Božo), 17. 12. 1934. / 17. 12. 1937.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Ubrzo nakon počinjenja zločina, odnosno samo nekoliko sati kasnije, 18 je tijela kamionom odvezeno prema osječkoj kasarni Lug, gdje su zakopana u masovnu grobnicu. Tijelo Darinke Vujnović pronašli su vojnici JNA i/ili pripadnici paravojnih jedinica koji su koji dan nakon zločina zauzeli Paulin Dvor, te je ono sahranjeno u Trpinji. Ujesen 1996. godine, nakon što su se za slučaj zainteresirali haški istražitelji, obavještajna je zajednica u suradnji s vojskom organizirala premještaj 17 tijela. Ona su sredinom januara 1997. ubačena u plastične bačve i vojnim kamionom prevezena u Rizvanušu, selo nedaleko od Gospića. 18. tijelo, ono Milke Lapčević, nije bilo među njima i nije pronađeno ni do podizanja optužnice ni do suđenja za zločin, zbog čega ona i nije uvrštena u popis žrtava pobrojanih u kasnijem sudskom procesu. Pretpostavlja se da je njezino tijelo ispalo tijekom transporta iz Paulin Dvora u Lug i da je pokopano na osječkom Centralnom groblju ili negdje na području kasarne. Moguće je i da je u međuvremenu pronađeno, o čemu nemamo informacije, no sigurno je da se njezino ime ne nalazi u izdanju “Knjige nestalih osoba na području Republike Hrvatske” iz 2015. godine. 17 tijela pokopanih u Rizvanuši pronašli su haški istražitelji u februaru 2002. godine, a da je doista riječ o žrtvama tog zločina potvrdio je Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu u septembru iste godine.

pravosudne konzekvence: Za zločin u Paulin Dvoru osuđena su dvojica neposrednih počinitelja: Nikola Ivanković, koji je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda 2005. godine osuđen na 15 godina zatvora, i Enes Viteškić, drugooptuženi u slučaju, koji je u maju 2012. nepravomoćno osuđen na 11 godina zatvora pred Županijskim sudom u Osijeku, nakon što je Vrhovni sud prvostupanjskom presudom dvaput vraćao slučaj na ponovno suđenje poslije dviju oslobađajućih presuda. Počinitelja je bilo više i jasno je da su neki od njih još uvijek na slobodi. Nadalje, iako dokazni postupak ukazuje na to da ovaj ratni zločin nije zapovjeđen, odnosno da je počinjen samoinicijativno i bez znanja nadređenih, i da su neki od počinitelja odmah privedeni pred vojnu policiju i službenike obavještajnih službi, činjenica je da oni, osim vikom, ljutnjom i slanjem na “prvu crtu”, nisu adekvatno kaznili počinitelje. Dapače, učinjeno je sve da bi zločin bio prikriven, zbog čega se također postavlja pitanje kaznene odgovornosti onih koji su u tome sudjelovali.

Koliko nam je poznato, dvije su od obitelji žrtava tražile i uspjele sudskim putem dobiti odštetu za usmrćenje bliskih osoba. Općinski sud u Osijeku donio je u julu 2005. godine presudu po kojoj Republika Hrvatska zbog pretrpljene duševne boli mora isplatiti 200.000 kuna Nenadu Jeliću, čiji su majka Anđa i otac Boško ubijeni u Paulin Dvoru.

opis zločina: Iako na području grada Virovitice, kao ni na širem upravnom području toga mjesta, nije bilo masovnih zločina nad Srbima, odnosno ubojstava i nestanaka po brojnosti usporedivih s onima u Gospiću ili Sisku, poznato nam je nekoliko slučajeva zločina koje su nad civilima počinili pripadnici hrvatskih snaga, i o njima će ovdje biti riječi. Nadalje, po nekim su manjim mjestima u okolici Virovitice noćne pucnjave, prijeteći telefonski pozivi, a i ručne bombe bačene u dvorište bile pojave ne tako usamljene da bi se mogle nazvati tek izoliranim incidentima. Oni koji su ubijeni, uglavnom su bili ugledniji, viđeniji ljudi, što je zasigurno pridonijelo strahu i iseljavanju srpskog stanovništva s toga područja. Iako je izvjesno da se jedan dio mlađih ljudi, muškaraca, početkom rata priključio srpskim vojnim i paravojnim jedinicama, to ne može objasniti tako velik nesrazmjer ni u apsolutnom broju ni u relativnom udjelu Srba u ukupnom stanovništvu toga prostora. Od dobro dokumentiranih slučajeva tu je svakako onaj do danas nepronađena civila Bogdana Mudrinića. On je bez ikakva naloga odveden iz svoje kuće u Virovitici na ispitivanje s kojega se nikada nije vratio. Koliko je poznato, nasmrt je pretučen u vojnom zatvoru u virovitičkoj vojarni, a njegovo je tijelo potom izneseno izvan zatvora, nakon čega više nije viđeno. Sličnu sudbinu doživio je i dr. Ranko Mitrić, priveden s radnog mjesta u bolnici, gdje je, prema krivičnoj prijavi podnesenoj protiv njega, nožem napao jednog hrvatskog vojnika. Iako je protiv njega prijavu podnijela civilna policija, istoga ga je dana kada se incident dogodio, 1. novembra 1991., privela vojna policija. Nakon ispitivanja, u kojem su sudjelovali i pripadnici obavještajnih službi, predan je policiji, a zatim ponovno hrvatskim vojnicima. Već sljedeći dan dr. Mitrić je ubijen, a njegovo je tijelo bačeno u šaht, koji je potom miniran. U Virovitici je još u julu 1991. nestao Ranko Starović. Početkom augusta 1991. nestao je 76-godišnji Stevan Radlović, 16. augusta 1991. 16-godišnji Slobodan Poplašen, a do danas nije pronađen ni 5. septembra nestao Mićo Petrović. U decembru 1991. u Virovitici pripadajućem Pčeliću ubijen je Milenko Momčilović, rođen 1928. godine, a i danas se traže njegovi posmrtni ostaci. Duško Šaponja odveden je iz svoje kuće u Jasenašu 11. januara 1992., mučen je i ubijen, a njegovo tijelo, bačeno u kanal pored ceste, pronađeno je jutro nakon zločina. Nakon ubojstva jedan se od počinitelja vratio u Duškovu kuću i ondje silovao njegovu suprugu. U aprilu 1992. iz Majkovca Podravskog, sela koje je 2001. priključeno obližnjoj Žlebini, ljudi koji su se predstavili kao vojna policija odveli su Vladimira Grubora, te se i on 22 godine kasnije vodi kao nestala osoba. Ovo nisu svi slučajevi ubojstava i/ili nestanaka srpskih civila na virovitičkom području. Niti su se svi dogodili u istim okolnostima niti je izvjesno da je riječ o istim počiniteljima, no uočljiv je kontinuitet stradanja civila u razdoblju od ljeta 1991. do proljeća 1992. godine. U svjetlu navedenih činjenica valja promatrati i strah onih koji su ovim događajima makar neizravno svjedočili, kao i njihovu odluku o napuštanju svojih tadašnjih domova.

Žrtve:

Forkapa, Dobrivoj (Nikola), 1. 1. 1928.
datum stradanja: 23. 12. 1991. Motivi ubojstva nisu potvrđeni.
Grubor, Vladimir (Dragan), 3. 7. 1953.
datum stradanja: 18. 4. 1992.
Košutić, Bosiljka (Lazar), 14. 1. 1928.
datum stradanja: 24. 9. 1992. Umrla od posljedica ranjavanja 28. 9. 1992.
Ljuština, Nikola (Ilija), 1. 1. 1919.
vrijeme stradanja: decembar 1991. Umro od posljedica premlaćivanja početkom 1992.
Mitrić, Ranko (Mirko), 8. 7. 1960.
datum stradanja: 2. 11. 1991.
Momčilović, Milenko (Mihajlo), 17. 5. 1928.
datum stradanja: 10. 12. 1991.
Mudrinić, Bogdan (Milan), 15. 5. 1952.
datum stradanja: 11. 12. 1991.
Petrović, Mićo (Mićo), 10. 11. 1939.
datum stradanja: 5. 9. 1991.
Poplašen, Slobodan (Milan), 22. 2. 1975.
datum stradanja: 16. 8. 1991.
Radlović, Stevan/Stevo (Nikola), 8. 3. 1915.
datum stradanja: 29. 8. 1991.
Starović, Ranko (Dimitrije), 21. 10. 1954.
datum stradanja: 20. 7. 1991.
Šaponja, Duško (Slavko), 15. 9. 1961.
datum stradanja: 10. 1. 1992.
Zekonja, Slavko (Đorđe), 2. 8. 1933.
datum stradanja: 12. 12. 1991.

pravosudne konzekvence: U kaznenom je postupku protiv četvorice optuženih za smrt dr. Ranka Mitrića i Bogdana Mudrinića pred Županijskim sudom u Bjelovaru u martu 2006. godine donesena oslobađajuća presuda koju je potvrdio i Vrhovni sud tri godine kasnije. Na 15 odnosno 12 godina zatvora pred Vojnim su sudom u Bjelovaru u aprilu 1992. godine osuđeni Darko Pil i Ivica Majetić, pripadnici HV-a, za zločin počinjen nad Duškom Šaponjom i njegovom suprugom. Ostali slučajevi zasad nisu procesuirani. Tužbeni zahtjev za naknadom nematerijalne štete koju je podnijela supruga nestalog Bogdana Mudrinića odbijen je zbog zastare, a bila je dužna sa sutužiteljima platiti 10.087,50 kn parničnih troškova. Situacija u vezi s naplatom parničnih troškova okončana je tek odlukom Vlade RH o otpisu tražbina iz decembra 2023. Zbog poznatih i osuđenih počinitelja supruga Duška Šaponje imala je naizgled lakši zadatak u dobivanju odštete, no nakon pozitivne drugostupanjske presude odštetni je zahtjev odbio Vrhovni sud, također zbog zastare zahtjeva za naknadu štete. Predmet se trenutno nalazi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ljubica, Goran i Zoran Mudrinić u novembru 2018. podnijeli su ustavnu tužbu zbog nepostupanja Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, a Ustavni je sud 2019. donio odluku o obeštećenju zbog neprovođenja učinkovite istrage i dosudio im 70.000 kn.

Županijski sud u Bjelovaru presudom iz marta 1994. godine presudio je da je optuženik Goran Šoh kriv što je 24. septembra 1992. oko 22 sata “došavši do dvorišta kuće br. 51 u ulici A. Hebranga u Gradini […], vlasništvo Radovana Košutić i ušavši u uvoz štaglja, te primijetivši u dvorištu zaustavljen osobni automobil, htijući oštetiti taj automobil iako je mogao znati i očekivati da će se u dvorištu nalaziti netko od ukućana i da se ukućani nalaze u prostoriji pred koju je pala bomba, aktivirao i bacio ručnu bombu M-52, kada se u neposrednoj blizini našla Bosiljka Košutić, tako da je uslijed eksplozije bombe zadobila opsežne rane razderotine po trbuhu sa razdorom trbušne stijenke i povredom tankog crijeva, traumatski razorenu desnu potkoljenicu, prijelom lakatne kosti desne ruke, što je sve dovelo do endotoksičnog šoka, uslijed kojeg je, usprkos pruženoj liječničkoj pomoći u MC Virovitica, 28. 9. 1992. umrla”.

Ostali slučajevi zasad nisu sudski procesuirani.

lokacija: Prema popisu stanovništva iz 2011., Novska ima 13.518 stanovnika, od čega je 4,74 % Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991., Općina Novska imala je 24.696 stanovnika, od čega je bilo 21,78 % Srba. Iako Novska administrativno više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćala 1991. i danas ima manje stanovnika, očigledna je velika promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, ponajviše vidljiva u velikom padu broja srpskog stanovništva na ovom području kroz godine.

vrijeme: Novembar i decembar 1991. godine.

opis zločina: U jesen i zimu 1991. godine Novska se nalazila na prvoj borbenoj liniji rata u Hrvatskoj. Dana 21. novembra 1991., oko 22 sata, nekoliko hrvatskih vojnika upalo je u kuću Mihajla Šeatovića. Odveli su ga do susjedne kuće, gdje su njegovi susjedi Ljuban Vujić te Mišo i Sajka Rašković već bili zatočeni. Hladnim i vatrenim oružjem sve su četiri osobe potom ubijene. Pema opisima iz optužnice, ubijeni su posebno okrutno i brutalno. Žena je pronađena gola, razrezana vrata i prsnog koša, te izrešetana rafalom. Muškarcima su nožem rezani prsti, testisi i spolovila, a njime su i izbodeni. Drobljeni su im zglobovi i kosti, rezani su im vratovi i rešetani su iz automatske puške. Dana 18. decembra 1991. u Novskoj pripadnici Hrvatske vojske ulaze u kuću Petra Mileusnića te ondje, nakon prvotna maltretiranja, hicima iz vatrenog oružja ubijaju Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak, a Petra Mileusnića teško ranjavaju. Odlaze iz kuće uvjereni da je i Petar Mileusnić mrtav.

žrtve:

Rašković, Mišo (Nikola), 18. 1. 1942.
Rašković, Sajka/Saveta (Dragan), 4. 3. 1950.
Šeatović, Mihajlo (Jovan), 27. 6. 1944.
Vujić, Ljubomir (Stanko), 4. 5. 1936.
Mileusnić, Goranka (Petar), 4. 4. 1970.
Mileusnić, Vera (Viktor), 12. 5. 1940.
Slabak, Blaženka (Josip), 17. 2. 1941.

pravosudne konzekvence: Vojno je tužiteljstvo u Zagrebu 1992. podignulo optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Vide Raguža zbog kaznenog djela ubojstva, a ne zbog ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva. Sudsko je vijeće 10. novembra 1992. donijelo rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećega Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Novi postupak pokrenut je na Županijskom sudu u Sisku 8. marta 2010., kada je započela glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. novembra 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dana 16. aprila 2010. optuženi Damir Vid Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe. Dana 10. jula 2012. održana je sjednica Žalbenog vijeća te je ukinuta prvostupanjska presuda. 7. februara 2013. Damir Vid Raguž i Željko Škledar presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno su oslobođeni optužbe. Za ratni zločin u kući Petra Mileusnića 1992. je godine vođena istraga protiv Željka Beline, Ivana Grgića, Dubravka Leskovara, Dejana Milića i Zdravka Pleseca zbog kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva. Postupak je okončan 2. novembra 1992. donošenjem rješenja o obustavi kaznenog postupka i primjenom Zakona o oprostu. Na Županijskom je sudu u Sisku 23. septembra 2010. pokrenut postupak protiv okrivljenih Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca, bivših pripadnika Hrvatske vojske optuženih za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmrćivanjem Goranke i Vere Mileusnić te Blaženke Slabak te ranjavanjem Petra Mileusnića u Novskoj u decembru 1991. Dana 19. novembra 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu smatrajući da je riječ o presuđenoj stvari. Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu prvooptuženom Belini i drugooptuženom Miliću. Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. je marta 2013. godine optuženike proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset, a Miliću u trajanju od devet godina. Članovi obitelji ubijenih nisu dobili primjerenu satisfakciju, ni moralnu ni financijsku. Dodatno su viktimizirani jer su dužni platiti sudske troškove izgubljenih parnica u kojima su tužili Republiku Hrvatsku, smatrajući je odgovornom za zločin koji su počinili identificirani pripadnici HV-a. Marica Šeatović, supruga ubijenog Mihajla Šeatovića, 2004. godine pokrenula je postupak za naknadu štete od Republike Hrvatske zbog suprugove smrti, što je Općinski sud u Novskoj odbio uz obrazloženje da je puška kojom je izvršen masakr u kući Raškovićevih “bila uključena u akcije u Domovinskom ratu” i da su počinitelji “bili pijani i revoltirani padom Vukovara”. Žalila se sudu u Sisku, ali njezin je zahtjev bio odbijen i na kraju je morala platiti sudske troškove u visini od 8500 kuna. Godine 2008. pokrenula je postupak na Vrhovnom sudu, koji je predmet vratio u Sisak pa opet u Novsku, gdje je sutkinja ponovno donijela negativno rješenje. Marici je ponovo određena obaveza plaćanja sudskih troškova, ovaj put u iznosu od 10.000 kuna. Od svoje je mirovine u visini od 1600 kuna Marica Šeatović državi platila gotovo 20.000 kuna, dok su ubojice njezina supruga bile na slobodi. Situacija u vezi s naplatom parničnih troškova okončana je tek odlukom Vlade RH o otpisu tražbina iz decembra 2023.

lokacija: Marino Selo nalazi se u zapadnoj Slavoniji, u Požeško-slavonskoj županiji, u sastavu Grada Lipika. Važno je naglasiti da su u zločinu na koji se najčešće referira kao na zločin u Marinu Selu žrtve zapravo civili iz susjednih sela Klisa i Kip.

vrijeme: Od novembra 1991. do februara 1992.

opis zločina:

Pripadnici voda vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde u novembru 1991. pretražuju kuće Srba u selima Kip i Klisa u potrazi za skrivenim oružjem te neke od civila hapse i odvode u improvizirani zatvor koji se nalazio u prostoriji ribarske kuće u neposrednoj blizini Marina Sela (Ribnjak). U prostorima ribarske kuće pripadnici ZNG-a fizički i psihički zlostavljaju zatvorene Srbe — civile. U periodu od novembra 1991. do februara 1992. kroz taj je zatvor prošlo najmanje 24 civila, a od posljedica zlostavljanja njih je 17 i umrlo.

žrtve — zlostavljani, mučeni i ubijeni:

Selo Kip

Bunčić, Branko (Stevo), 1. 1. 1954.
Danojević, Mijo/Dimitrije (Ilija), 22. 8. 1937.
Gojković, Filip (Petar), 11. 6. 1933.
Gojković, Gojko (Gojko), 1. 1. 1937.
Gojković, Mijo (Nikola), 10. 8. 1928.
Gojković, Nikola (Dimitrije), 12. 12. 1927.
Gojković, Zorka, 7. 10. 1940.
Krajnović, Nikola (Teodor), 22. 12. 1927.
Novković, Petar (Stevan), 26. 5. 1940.
Popović, Jovo (Simeon), 4. 5. 1922.
Popović, Milan (Petar), 5. 7. 1929.
Popović, Petar (Nikola), 2. 2. 1944.

Selo Klisa

Cicvara, Josip (Jovo), 20. 7. 1914.
Gojković, Rade (Gojko), 13. 12. 1943.
Kukić, Slobodan (Vićan), 29. 4. 1949.
Maksimović, Savo (Cvijo), 14. 2. 1947.
Žestić, Jovo (Pavle), 12. 7. 1933.

pravosudne konzekvence: Na Županijskom je sudu u Požegi 13. marta 2009. objavljena presuda kojom su optuženici Damir Kufner, Davor Šimić, Pavao Vancaš, Tomica Poletto, Željko Tutić i Antun Ivezić proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Vrhovni je sud Republike Hrvatske 23. marta 2010. godine zbog proceduralnih pogrešaka ukinuo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Požegi i predmet je delegiran Županijskom sudu u Osijeku. Dana 13. juna 2011. presudom Županijskog suda u Osijeku Tomica Poletto dobio je 15 godina, a Željko Tutić 12 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Damir Kufner, Pavao Vancaš i Antun Ivezić oslobođeni su krivnje, a za Davora Šimića optužba je odbačena. Žalbena sjednica na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske održana je 22. novembra 2011. i na njoj je u potpunosti potvrđena prvostupanjska presuda.

lokacija: Dana 29. oktobra 1991. pripadnici požeške civilne zaštite i policije počeli su provoditi naredbu o evakuaciji svih mještana iz 26 sela s isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, smještenih u Požeškoj kotlini, u podnožju planina Papuk i Psunj. Naredbu je dan ranije izdao Krizni štab Općine Slavonska Požega. Evakuacijom, koju je trebalo provesti u roku od 48 sati, obuhvaćena su sela Oblakovac, Čečavački Vučjak, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci, Oljasi, poimenice pobrojana u naredbi, a njima su naknadno pridruženi Smoljanovci i Ruševac, u kojima je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo 2120 stanovnika. Od navedenih su sela samo Poljanska, Orljavac i Lučinci bili mješovita nacionalnog sastava, dok su u ostalima živjeli isključivo Srbi. Evakuacijom nisu obuhvaćena hrvatska sela Ivandol, Deževci, Perenci, Toranj i Biškupci, koja se dodiruju sa srpskim selima. Ta su sela bila naznačena kao “rajoni prikupljanja” stanovnika.

vrijeme: Od oktobra do novembra 1991. godine

opis zločina: U pisanoj naredbi o evakuaciji, koja je 28. oktobra 1991. izvješena na javnim mjestima, navedeno je da “u posljednje vrijeme četničke terorističke snage i jedinice JNA sve više ugrožavaju svojim borbenim djelovanjem civilno stanovništvo u zapadnom dijelu općine Slavonska Požega” i da se evakuacija provodi “u cilju zaštite njihovih života i omogućavanja uspješnije obrane obrambenih položaja hrvatskih snaga na tom području”. Dio mještana iz 26 sela na koje se odnosila naredba o evakuaciji postupio je kako je zahtijevao Krizni štab, no dio ih je odlučio ostati u svojim kućama. Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će po povratku naći sve kako su i ostavili, ubrzo nakon evakuacije započeli su pljačka, paljenje i miniranje srpskih kuća. Prema nekim podacima, u sljedećih nekoliko mjeseci spaljeno je i minirano više od 600 stambenih i gospodarskih objekata. Mještani sela Vučjak Čečavački i Šnjegavić u najvećoj su mjeri odbili evakuaciju te se u ta sela sklonio i dio mještana evakuiranih sela. Dana 10. oktobra 1991. godine jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege počinju široku operaciju čišćenja terena na područjima sela Čečavački Vučjak, Šnjegavić, Jeminovac, Sinlije i Ruševac. Pri “čišćenju” terena hrvatske su snage u tih nekoliko sela ubile najmanje četrdeset mještana. Većina ubijenih mještana bili su Srbi, civili mahom u starijoj životnoj dobi. U Šnjegaviću je 11. decembra 2000. obavljeno iskapanje masovne grobnice u kojoj su pronađena tijela 13 osoba. Na identifikaciju tijela još se uvijek čeka. Posmrtni ostaci većine ubijenih još nisu pronađeni.

Nestali i ubijeni civili po selima:

Šnjegavić

Milošević, Mileva (Marko), 25. 8. 1938.
Protić, Bosiljka (Sava), 18. 5. 1908.
Protić, Draga (Dušan), 10. 5. 1931.
Protić, Milan (Jovo), 19. 9. 1928.
Protić, Ljubomir (Mladen), 10. 6. 1938.
Protić, Stanko (Ignjatija), 14. 3. 1922.
Radmilović, Ana (Stojan), 27. 7. 1927.
Radmilović, Anka (Luka), 27. 9. 1938.
Radmilović, Ilija (Stanko), 2. 8. 1951.
Radmilović, Milan (Stevan), 7. 1. 1935.
Stanković, Anđa (Nikola), 23. 5. 1921.
Živković, Janko (Nikola), 24. 6. 1924.

Čečavački Vučjak

Carević, Ljubica (Stevan), 14. 1. 1926.
Carević, Milan (Dimitrije), 26. 2. 1920.
Dulić, Jagoda (Petar), 19. 8. 1917.
Dulić, Mile (Marko), 15. 11. 1952.
Dulić, Radojka (Savo), 25. 10. 1943.
Ivanović, Branko (Joco) 9. 11. 1964. Stradao tijekom borbe.
Ivanović, Mileva (Ivan), 21. 9. 1944.
Trkulja, Marija (Marko), 27. 9. 1937.
Starčević, Jagoda (Petar), 1. 1. 1905. / 1. 1. 1911.
Starčević, Milka (Stevan), 25. 7. 1919.
Starčević, Radojka/Anđa (Lazo), 14. 7. 1928.
Starčević, Rajko (Ljubomir), 1. 3. 1956. Nejasan status.
Šimić, Milka (Božo), 4. 10. 1914.
Šimić, Milka (Marko), 21. 9. 1930.
Živković, Nikola (Janko), 25. 10. 1950.

Ruševac

Čičković, Kata (Luka), 23. 11. 1911.
Miličić, Jagoda (Pavle), 1. 1. 1911.
Ranosavljević, Ana/Stana (Kojo), 10. 2. 1909.
Ranosavljević, Mijo (Ćiro/Nestor), 14. 10. 1905.
Ranosavljević, Stevo (Mijo), 4. 12. 1928.
Trlajić, Anđa (Jakov), 2. 5. 1925.
Trlajić, Ljuba (Jakov), 27. 4. 1929.
Vasić, Đuro/Georgije (Andrija), 18. 4. 1912.

Čečavac

Radić, Jovo (Kosta), 14. 1. 1915.
Radić, Mila (Dušan), 6. 5. 1919.

Jeminovac

Mijatović, Mile (Pajo), 1. 1. 1907.
Radmilović, Milan (Jovo), 10. 10. 1910.

Oljasi

Davidović, Nikola, 1. 1. 1947. Pronađen mrtav u šumi dva mjeseca nakon vojne akcije, vjerojatna prirodna smrt.

Ozdakovci

Milinković, Marija (Petar), 1. 1. 1907. Okolnosti stradanja nisu potvrđene.

Sinlije

Bamburač, Svetozar (Lazo), 12. 12. 1920.
Živković, Jagoda (Milan), 1. 1. 1918.
Živković, Jovan (Mile), 1. 1. 1914.

pravosudne konzekvence: 17. marta 2000. godine protiv nepoznatih je osoba vezanih za ovaj zločin podignuta prva kaznena prijava, ali do danas nitko nije odgovarao za ove zločine.

lokacija: Predmetni zločin počinjen je u Poljani, mjestu udaljenom 25 kilometara cestovnom linijom od Pakraca prema Kutini, koje je 1991. administrativnim ustrojem pripadalo Pakracu, a danas je u sastavu Lipika. Naselje je široj javnosti poznatije pod nazivom Pakračka Poljana, koji je približno lokacijski određuje, a vjerojatno i zbog činjenice da je do 1981. godine službeni naziv mjesta bio Poljana Pakračka. Godine 1991. ondje je živjelo 669 stanovnika, od kojih su većina bili Hrvati, njih 60,69 %, a u znatnom broju bilo je i Čeha, s udjelom od 22,27 %. Stanovnika srpske nacionalnosti bilo je 27. Danas Poljana ima 547 stanovnika. Još uvijek nije dostupan sastav stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti za naselja koja nemaju status općine ili grada.

vrijeme: Od 8. oktobra do sredine decembra 1991. godine

opis zločina: U Pakračkoj je Poljani ujesen 1991. bila stacionirana pričuvna postrojba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Pripadnici te postrojbe u navedenom su razdoblju u Društveni dom, pretvoren u improvizirani zatvor, dovodili nezakonito privedene srpske civile, ali i manji broj Hrvata, te ih ondje ispitivali uz učestalo premlaćivanje i mučenje, kao i uz brojna ubojstva. Ljudi su najčešće odvođeni iz svojih domova, gotovo su u pravilu od njih traženi i oduzimani novac i ostale vrijednosti, uključujući automobile, a u jednom slučaju čak i usisivač i pegla. Neki zatvorenici toga logora bili su mučeni elektrošokovima, sipana im je sol ili im je pak polijevan ocat na zadobivene rane, udarani su tvrdim predmetima, korišten je nož, nekoliko je žena silovano, zatvorenici su pri ulasku svojih mučitelja morali podizati ruku u zrak uz pozdrav “Za dom spremni!”, a mučeni su i na mnoge druge načine. No ova kratko opisana tortura samo je manji dio zločina jer je iz vatrenog oružja ili premlaćivanjem na području Pakračke Poljane ubijeno više desetaka ljudi. Srpski civili u logor su dovođeni najčešće iz sela s područja Pakraca, Kutine i Daruvara, no najmanje su trojica dovedena čak iz Zagreba, gdje je, na tamošnjem Velesajmu, također bila stacionirana ista postrojba. Žrtve su najčešće bile likvidirane vatrenim oružjem iz blizine, hicima u glavu, nakon čega su zakapane u plitke grobove uglavnom u bližoj okolici Poljane.

Žrtve:

Budić, Dušan (Đuro), 1. 3. 1941.
datum stradanja: 8. 12. 1991. / 10. 12. 1991.
Cicvara, Mirko (Josip), 22. 8. 1940.
datum stradanja: 19. 10. 1991.
Grujić, Marko (Marko), 18. 2. 1950.
datum stradanja: 31. 10. 1991.
Gunjević, Milan (Ljubomir), 16. 4. 1952.
datum stradanja: 10. 10. 1991. Traženje posmrtnih ostataka.
Harambašić, Ljubomir/Ljuban (Đuro), 6. 5. 1931. / 6. 5. 1932.
datum stradanja: 8. 10. 1991.
Ignjatović, Mladen (Josip), 5. 12. 1955.
datum stradanja: 20. 10. 1991.
Ignjatović, Pavle/Pavao (Nikola), 14. 7. 1929.
datum stradanja: 13. 10. 1991.
Ignjatović, Stoja (Božo), 24. 6. 1933.
datum stradanja: 18. 10. 1991.
Ivošević, Miloš (Milan), 1. 1. 1945. / 1. 1. 1946.
datum stradanja: 28. 11. 1991.
Kutić, Tejkan (Tomo/Toma), 18. 2. 1933. / 22. 11. 1933.
datum stradanja: 21. 11. 1991.
Miletić, Milorad (Vaso), 1. 1. 1958. / 1. 1. 1959.
datum stradanja: 1. 11. 1991. / 28. 11. 1991.
Miletić, Siniša (Vaso), 1. 1. 1963.
datum stradanja: 1. 10. 1991. / 1. 11. 1991. Okolnosti stradanja nisu potvrđene.
Miletić, Vaso/Vasilije (Stojan), 28. 11. 1932.
datum stradanja: 28. 11. 1991.
Paić/Pajić, Rade (Đuro), 19. 12. 1955. / 8. 1. 1955.
datum stradanja: 28. 11. 1991.
Radić, Konstantin (Jovan), 25. 11. 1930.
datum stradanja: 19. 10. 1991.
Radonić, Milan (Dušan), 7. 10. 1956. / 4. 10. 1956.
datum stradanja: 29. 10. 1991. / 1. 12. 1991. Traženje posmrtnih ostataka.
Rajčević, Pero (Stanko), 20. 8. 1947.
datum stradanja: 11. 10. 1991.
Stojaković, Veljko (Jovan), 31. 3. 1945.
datum stradanja: 1. 11. 1991.
Subanović, Ostoja (Ivan), 14. 9. 1952.
datum stradanja: 16. 9. 1991. / 16. 10. 1991.
Velebit, Božo (Nikola), 25. 8. 1942.
datum stradanja: 13. 10. 1991. / 19. 10. 1991.
Vučković, Ljubica (Rade), 10. 8. 1930.
datum stradanja: 20. 10. 1991.
Vučković, Mihajlo (Mile/Milan), 5. 10. 1931.
datum stradanja: 18. 10. 1991.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Zagrebu iz septembra 2005. godine na ukupno 30 godina zatvora za nezakonita zatvaranja, mučenja, pljačkanja i ubojstva koja su im dokazana osuđeni su Munib Suljić (deset godina), kao prvooptuženi, zatim Siniša Rimac (osam godina), Igor Mikola (pet godina), Miroslav Bajramović (četiri godine) i Branko Šarić (tri godine). Vrhovni je sud u maju sljedeće godine, 2006., povisio kaznu Suljiću na 12 godina zatvora. Igor Mikola još je od izricanja prvostupanjske presude bio u bijegu i tek je u julu 2014. uhapšen u Peruu, gdje čeka izručenje Hrvatskoj. Tomislav Merčep, kao (ne)formalni zapovjednik ove skupine, uhapšen je u decembru 2010. godine, a protiv njega je pred Županijskim sudom u Zagrebu podignuta optužnica šest mjeseci kasnije, u junu 2011., koja ga tereti po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Pakračkoj Poljani, ali i, po istoj osnovi, za ubojstvo obitelji Zec. U julu 2015. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu promijenilo je činjenični i zakonski opis optužnice protiv Merčepa. Umjesto zapovjedne odgovornosti, sada ga se tereti da je samo propustio spriječiti pripadnike postrojbe u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. U odnosu na prvu optužnicu, kojom ga se teretilo da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52 osobe te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nova je optužnica svedena na to da ništa nije poduzeo kako bi spriječio podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo obrazlaže izmjenu optužnice time da je “pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivljenika i nadalje tereti za izvršavanje istog kaznenog djela — ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ RH [Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske] u svezi članka 28. istoga Zakona”. No s obzirom na to, objašnjava dalje ŽDO, da je “činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave, sada se okrivljenog T. M. tereti da je kao stvarni zapovjednik pričuvne jedinice MUP-a propustio spriječiti pripadnike jedinice u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. Od zločina je do početka toga suđenja proteklo više od 20 godina, a prvostupanjski je sudski proces u tijeku. Dana 1. decembra 2015. suđenje je započelo iznova, i to zbog mišljenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da se svi kazneni postupci trebaju voditi po odredbama novoga Zakona o kaznenom postupku. Tijekom rasprave izvršen je uvid u spis, u brojnu materijalnu dokumentaciju i u iskaze 150 svjedoka, a saslušana su dva svjedoka, Jordan Atanasoski i Igor Mikola. Dana 12. maja 2016. Županijski sud u Zagrebu objavio je presudu Tomislavu Merčepu kojom je proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 120. OKZ RH u svezi s čl. 28.) i osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Vrhovni sud u pravomoćnoj presudi kaznu je povisio na sedam godina. Gotovo četvrt stoljeća nakon nezakonita uhićenja Pere Rajčevića i Đorđa Gunjevića (11. oktobra 1991.) preživjeli su dočekali priznanje patnje. Da je Merčep kao faktični zapovjednik postrojbe reagirao na njihova uhićenja, zločina nad svima kasnije privedenima, zlostavljanima i ubijenima vjerojatno ne bi ni bilo. Zločina vjerojatno ne bi bilo ni da je pravovremeno reagirala policija koja je obaviještena neposredno nakon njihova odvođenja. Presuda je zakašnjela satisfakcija za obitelji ubijenih u Pakračkoj poljani i Zagrebu; uključuje ubojstvo obitelji Zec u decembru 1991., ali nažalost, izostavlja 25 još uvijek neidentificiranih žrtava. Primjenom odredbi Zakona o kaznenom postupku Tomislavu Merčepu određen je obvezni istražni zatvor odnosno pritvor. Tomislav Merčep nepravomoćno je osuđen za to što kao stvarni zapovjednik jedinice rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, pričuvne postrojbe stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, i kao savjetnik u MUP-u Republike Hrvatske od oktobra do decembra 1991. nije spriječio podređene u vršenju nezakonitih uhićenja i zlostavljanja ukupno 31 civila, dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, od kojih su 23 usmrćena.

lokacija: Danas je Voćin sjedište Općine Voćin, koja prema popisu stanovništva iz 2011. ima 2832 stanovnika, od čega je 211 Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 1569 stanovnika bilo je 1009 Srba.

vrijeme: Decembar 1991. godine

opis događaja: Područje Voćina i okolnih sela od augusta je do decembra 1991. bilo pod kontrolom srpskih snaga, uključujući dobrovoljačke paravojne jedinice zvane Šešeljevci i Beli orlovi. U tom razdoblju dogodili su se brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom u Voćinu i u okolnim selima (Lager Sekulinci, Prevenda i Kometnik). Međutim, povlačenjem srpskih postrojbi i ulaskom Hrvatske vojske na područje Voćina i okolnih sela, zločini nad civilnim stanovništvom ne prestaju. Dana 13. decembra 1991. i idućih nekoliko dana događaju se ubojstva i nestanci Srba koji su ostali u svojim selima. Mnogi od njih do danas nisu pronađeni. Činjenica je da se danas spomen Voćina automatski povezuje sa zločinima počinjenim nad Hrvatima 1991., dok kod jako malog dijela javnosti postoji svijest o zločinima počinjenima nad Srbima na istom području, što još jednom pokazuje potrebu za daljnjim istraživanjem i procesuiranjem zločina nad svim civilima u voćinskom kraju. Prema dostupnim podacima, u tih je nekoliko dana ubijeno 33 lokalnih stanovnika.

žrtve:

Sekulinci

Bojčić/Panić, Lazar (Lazo), 20. 4. 1933.
Kovačić, Danka (Dragić), 10. 2. 1934.
Kovačić, Joco (Milan), 1. 10. 1929.
Kovačić, Jovan (Tejo), 10. 5. 1947.
Radulović, Petar (Milan), 1. 1. 1932.
Vasiljević, Rajko (Vid), 1. 1. 1935.

Kometnik

Jorgić, Branko. Identitet osobe nije potvrđen.
Jorgić, Dušan (Petar), 5. 8. 1930.
Jorgić, Lazar (Mijo/Mihajlo), 31. 3. 1936.
Veselinović, Stevan (Vojislav/Vojin), 12. 6. 1940.
Vukašinović, Dimitrije (Stevo), 3. 11. 1937.
Zubić, Stevan (Pantelija), 15. 5. 1928.

Gornji Meljani

Bolić, Božo (Pero), 1. 1. 1932.
Bolić, Uroš (Nikola), 1. 1. 1917.
Radmilović, Radomir (Ljubić), 12. 8. 1958.
Smoljanić, Gavro (Gajo), 11. 8. 1950.

Hum

Jorgić, Petar (Pane), 2. 10. 1925.
Lukić, Branko (Stojan), 1. 1. 1934.
Radojević, Smilja (Rade), 3. 11. 1924.

Voćin

Dragojević, Milka (Neđo), 1. 1. 1906.
Ojkić, Lazo (Jovan), 1. 1. 1936.
Vuković, Krista, 1. 1. 1925. Identitet osobe nije potvrđen.

Đuričić

Ivković, Božica (Jovan), 7. 1. 1906.
Kokić, Slavko (Petar), 1. 1. 1930.
Vučković, Pantelija (Lazo), 9. 2. 1915.

Ćeralije

Bojanić, Pero (Božo), 1. 1. 1950.
Dobrić, Zdravko (Stevo), 19. 2. 1930.
Dobrić, Anka (Dragić), 1. 1. 1930.
Lazić, Slobodan (Stevo), 20. 5. 1951.

Rijenci

Vučković, Borislav (Mirko), 2. 8. 1947.

Bokane

Matić, Jovan (Jovan), 1. 1. 1935. (nestanak)
Nenadović, Stojan, 8. 5. 1922.

Macute

Grabić, Milorad (Mile), 27. 9. 1933.

pravosudne konzekvence: Za zločine počinjene u Voćinu 1991. godine nitko nije odgovarao, odnosno nikakav pravosudni postupak vezan za ove događaje nije pokrenut.

lokacija: Do 1991. godine Medari su se nalazili u Općini Nova Gradiška, a danas se nalaze u jednoj od najmlađih općina u Hrvatskoj — u Općini Dragalić. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Medari su imali 452 stanovnika, od čega 367 Srba. Prema poslјednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Medari broje 211 stanovnika. Detalјni podaci o strukturi stanovništva po nacionalnosti još nisu dostupni.

vrijeme: 1. maja 1995. godine

opis zločina: Prvog dana operacije Bljesak, 1. maja 1995., oko 6 sati ujutro pripadnici Hrvatske vojske ušli su u selo Medari i počinili ratni zločin nad civilima koje su zatekli u njihovim kućama. Okrutno je vatrenim i hladnim oružjem ubijena 21 osoba. O razmjerima zločina govori i činjenica da je među njima bilo troje djece i 11 žena, a većina je muškaraca bila starije životne dobi. Najmlađa žrtva imala je sedam godina, najstarija 88 godina, a ubijeno je čak sedmero članova jedne obitelji (obitelji Vuković). Sve su žrtve bile srpske nacionalnosti. Prema iskazima obitelji žrtava, stanovnici Medara vjerovali su da će ih u slučaju ulaska Hrvatske vojske u selo zaštititi UNPROFOR, čija se baza nalazila u neposrednoj blizini sela.

žrtve:

Burojević, Ljeposava, 1. 1. 1912./1925.
Burojević, Milan (Đuro), 1. 1. 1935.
Čanak, Rade (Mile), 1. 1. 1907.
Čanak, Draginja (Mile), 1. 1. 1919.
Dičko Grmuša, Ruža (Uroš), 13. 6. 1943.
Dičko, Želјko (Petar), 10. 6. 1967.
Đumić Kvakić, Draga (Pavao), 7. 1. 1919.
Grmuša, Jovan (Blagoje), 1. 1. 1933.
Mrkonja/Mrkonjić, Jelena (Jovo), 1. 1. 1936.
Ninković, Anka (Milan), 20. 4. 1915.
Popović, Nikola (Tomislav), 17. 11. 1927. / 4. 2. 1927.
Popović, Nada (Rade), 31. 5. 1933.
Tomić, Zorka (Stanko), 16. 11. 1923.
Vlajsavljević, Katarina (Stevo), 1. 1. 1930.
Vuković, Anđelija (Jovan), 5. 1. 1959.
Vuković, Cvijeta (Dušan), 8. 4. 1950. / 15. 3. 1950.
Vuković, Dragana (Milutin), 13. 2. 1988.
Vuković, Goran (Ranko), 18. 12. 1984.
Vuković, Gordana (Ranko), 18. 10. 1987.
Vuković, Milutin (Stanoje), 16. 6. 1945.
Vuković, Ranko (Stanoje), 1. 4. 1955.

U slučaju Dragana Romanića (1. 1. 1935.) naknadnim je provjerama utvrđeno da je osoba preminula prirodnom smrću 1990. godine.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Dana 3. jula 2010. završena je ekshumacija posmrtnih ostataka 28 osoba iz zajedničke grobnice koja se nalazila na području mjesnog groblјa u selu Trnava. Na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu 29. marta 2011. identificirani su: Cvijeta Vuković, Anđelija Vuković, Ranko Vuković, Milutin Vuković, Gordana Vuković, Goran Vuković, Dragana Vuković, Ruža Dičko, Želјko Dičko i Jovan Grmuša, a u aprilu 2012. godine: Kata Vlajsavljević, Zorka Tomić, Draga Đumić i Anka Ninković.

pravosudne konzekvence: Za zločin u Medarima do danas nitko nije kazneno odgovarao. Postupak je još u predistražnoj fazi i vodi se protiv nepoznatih počinitelja. Do ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava iz Medara 2010. godine predmet se nalazio u rukama Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, ali je 2010. odlukom DORH-a predmet prebačen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. Međutim, do danas još uvijek nije podignuta nijedna optužnica za zločin u Medarima. Sestre Vuković, kojima su u zločinu ubijeni roditelji i mlađa sestra, 4. septembra 2006. godine pokreću odštetni postupak pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški na temelјu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Isti taj sud 4. novembra 2009. odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan. Građansko-upravni odjel Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbio je zahtjev za sklapanjem izvansudske nagodbe jer to, po njihovu tumačenju, nije ratni zločin, nego su stradali civili ratna šteta. Temelјem troška koji je proizišao iz parničnog postupka pokrenutog u vezi sa zahtjevom za naknadom nematerijalne štete zbog usmrćenja roditelja i malodobne sestre, Općinsko državno odvjetništvo u Novoj Gradiški pokrenulo je ovrhu nad nekretninama sestara Vuković.

lokacija: Prema popisu stanovništva iz 1991. Sisak je imao 45.792 stanovnika, od čega 10.829, odnosno čak 23,64 % Srba, dok prema popisu iz 2011. na području Grada Siska živi 69.281 osoba, od čega samo 5897, ili 7,46 %, Srba. Iako administrativno područje Grada Siska više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćalo 1991., pa je teško raditi preciznu komparativnu analizu, potpuno je jasno da je pad broja srpskog stanovništva na ovom području drastičan.

vrijeme: Od 1991. do 1995. godine

opis zločina: Ujesen 1991. Sisak se nalazio na gotovo prvoj ratnoj liniji. U grad je došao velik broj Hrvata iz Petrinje i okolice, manji je dio Srba otišao, a položaj onih koji su ostali bio je posebno težak. Nekoliko različitih grupa naoružanih osoba, pripadnika hrvatskih vojnih jedinica i jedinica MUP-a, zastrašivali su, zlostavljali, mučili i ubijali sisačke Srbe. Pretraživali su im se stanovi u potrazi za oružjem, primali su prijeteće pozive telefonom, odvođeni su iz svojih kuća i sa svojih poslova, a mnogi su od njih nakon tih odvođenja pronađeni mrtvi ili se još uvijek vode kao nestali. Likvidacije Srba u Sisku često su bile praćene prethodnim mučenjem žrtava. Premlaćivanja, lomljenja ruku i nogu, ubodi nožem, pa čak i odrubljivanje glave, sve je to potvrđeno u nalazima Odjela za patologiju Opće bolnice u Sisku. Po nalogu tadašnjeg Okružnog suda u Sisku obavljeni su obdukcija ili vanjski pregled 64 tijela ubijenih, a upravo ti nalazi svjedoče o brutalnosti zločina koji su se događali. Zatvaranja, mučenja i ubojstva Srba događala su se na lokacijama Barutana, ORA i Jodno. Za velik broj navedenih zločina odgovorne su dvije zloglasne jedinice koje su u vrijeme rata djelovale u Sisku — Vukovi i Handžar-divizija. Djelovanje tih jedinica do danas nije dokraja razjašnjeno, ali poznato je da je na čelu Handžar-divizije bio Ekrem Mandal, rudar zaposlen u rudniku u Labinu, inače porijeklom iz Novog Pazara, a jedinica je bila sastavljena većinom od Muslimana i imala je oko 80 pripadnika. Vukovi su bili manja jedinica s od 20 do 30 pripadnika. Obje su jedinice bile u sastavu rezervnih snaga MUP-a Republike Hrvatske.

žrtve: Poimenični popis, pa čak ni broj svih žrtava koje su ubijene ili koje su pretrpjele neki od oblika zlostavljanja na sisačkom području za vrijeme ratnih događanja nije dokraja utvrđen i oko toga se još vode žustre rasprave. Procjene se kreću od nekoliko desetaka pa sve do više od 600 ubijenih. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jest da je na različite načine na sisačkom području ubijeno nekoliko desetaka Srba.

Ovdje navodimo popis žrtava koji je izdala udruga Forum za ljudska prava iz Siska.

popis žrtava iz optužnice protiv vladimira milankovića i drage bošnjaka

ubijeni/nestali:

protupravno uhićeni i/ili zlostavljani:

Poimenični popis 107 ubijenih Srba s područja Siska koji je izdala udruga Forum za ljudska prava iz Siska, kojemu je dodano još pet zapisa o žrtvama:

* Žrtve su navedene i u dosjeu o ubojstvima u banijskim selima.

pravosudne konzekvence: Županijsko je državno odvjetništvo u Osijeku 2011. podignulo optužnicu protiv Vladimira Milankovića, bivšeg zamjenika načelnika Policijske uprave Sisak, i Drage Bošnjaka, pripadnika pričuvnog sastava Policijske uprave Sisak, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dana 9. decembra 2013. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je Vladimiru Milankoviću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina. Drago Bošnjak oslobođen je optužbe. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. juna 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku i okrivljenom je Vladimiru Milankoviću preinačena zatvorska kazna te mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od deset godina. Optužnica zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po zapovjednoj odgovornosti bila je podignuta i protiv Đure Brodarca, ali taj je postupak prekinut njegovom smrću u pritvoru 2011. godine. Za smrti svih žrtava koje su se optužnicom stavljale na teret Đure Brodarca nitko nije odgovarao.

Nitko od direktnih izvršitelja zločina nad Srbima u Sisku nije kazneno odgovarao.

lokacija: Predmetni zločin dogodio se u sedam banijskih sela koja se nalaze na području trokuta između Siska, Petrinje i Sunje. To su Blinjski Kut, Kinjačka Gornja, Kinjačka Donja, Blinjska Greda, Bestrma, Trnjani, Čakale i Brđani.

vrijeme: 22. augusta 1991. godine

opis zločina: Dana 22. augusta 1991. u ranim jutarnjim satima pripadnici MUP-a Republike Hrvatske i ZNG-a (Gromovi) izveli su vojnu akciju iz selā Komarevo i Mađari u smjeru nekoliko susjednih srpskih sela. Akcija je izvedena s nekoliko prepravljenih/oklopljenih kamiona pokraj kojih se kretala pješadija. Pripadnici ZNG-a ulaskom su u sela neke od mještana dozivali po imenu te su ih po izlasku iz kuća ubili hicima iz vatrenog oružja. Neke od žrtava ubijene su u svojim kućama. Većina žrtava bili su civili, no neki od mještana napadnutih sela bili su naoružani te su se sukobili s pripadnicima MUP-a i ZNG-a, o čemu svjedoči i pogibija petorice pripadnika hrvatskih snaga i ranjavanje više njih. Prilikom ovog napada ubijeno je 15 osoba, a veći je broj osoba ranjen. Sve su žrtve bili Srbi. Najmlađa je žrtva bila Željka Bojinović, koja je u trenutku ubojstva imala 22 godine. Pripadnici hrvatskih snaga, koji su je poznavali, imenom su je dozivali da izađe iz svoje kuće i ubili su je kada se pojavila.

žrtve:

Bekić, Dragan (Dušan), 16. 4. 1952.
Biškupović, Dragan (Ranko), 5. 6. 1947.
Bojinović, Željka (Petar), 31. 3. 1969.
Crljenica, Petar (Miloš), 23. 9. 1941.
Čajić, Nedeljko (Dušan), 17. 10. 1945.
Đekić, Ratko (Lazar), 27. 10. 1918.
Kladar, Milan (Dušan), 26. 8. 1940.
Kragulj, Radovan (Dragoljub), 2. 2. 1955.
Martinović, Ranko (Nikola), 5. 9. 1940.
Pajić, Nenad (Jovan), 1. 1. 1951.
Simić, Stevo (Matija), 3. 8. 1937.
Stanić, Lazo (Milan), 4. 3. 1934.
Tatišić, Ljuban (Mirko), 8. 5. 1932.
Vranešević, Mladen (Stojan), 19. 3. 1938.
Vučinić, Milan (Boško), 31. 10. 1944.

pravosudne konzekvence: 2006. godine podignuta je kaznena prijava po ŽDO-u Republike Hrvatske protiv Ivice Kovačića i drugih zbog kaznenog djela ratnog zločina, no iste godine Županijsko državno odvjetništvo u Sisku odbacuje kaznenu prijavu. Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao. Neke od obitelji tužile su Republiku Hrvatsku za naknadu štete te su prvostupanjskim presudama ostvarile pravo na odštetu. Poznat je primjer roditelja Željke Bojinović. Općinski sud u Sisku prihvatio je njihovu tužbu za naknadu štete, utvrdio odgovornost Republike Hrvatske te dosudio materijalnu naknadu Milji i Petru Bojinoviću. Sud je utvrdio da djelo ima obilježje ratnog zločina. Žalbeni je postupak u tijeku.

lokacija: Do 1995. godine Dvor se zvao Dvor na Uni. Područje Općine Dvor 1991. godine imalo je 14.555 stanovnika u 64 naselja, od čega je Srba bilo 86,5 %, a Hrvata 9,58 %. Hrvatsko stanovništvo uglavnom je bilo naseljeno u šest naselja uz rijeku Unu, od Dvora prema Kostajnici, i u tim je naseljima činilo apsolutnu većinu, dok su Srbi bili apsolutna većina u ostalih 58 naselja Općine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, na istom području živi 5570 stanovnika, od kojih je 4005 ili 71,9 % Srba, a 1440 ili 25,85 % Hrvata.

vrijeme: 8. augusta 1995. godine.

opis zločina: Dana 8. augusta 1995. godine, između 14.30 i 15.00 sati, u školskoj zgradi u Dvoru na Uni ručnim bombama i pucnjevima iz automatskog oružja ubijeno je 12 osoba, deset psihički i fizički hendikepiranih osoba i jedan bračni par. Koliko je poznato, sve su žrtve bile Srbi. Zločinu su svjedočili pripadnici danskog bataljuna UNCRO-ovih snaga, tada smještenih u Dvoru, čiji je pripadnik Jan Wellendorf 2011. o svemu posvjedočio i u danskim medijima. Nakon toga slučaj je postao poznat i u hrvatskoj javnosti. Prema tom su svjedočenju danski vojnici htjeli reagirati, odnosno zapucati, i tako pokušati spriječiti zločin, no naređeno im je da ne interveniraju, već samo promatraju. Civili ubijeni u školi u Dvoru nekoliko su dana ranije zajedno s još 40-ak osoba, psihijatrijskih bolesnika i stanara u staračkom domu, dovezeni iz Petrinje, nakon čega je većina uspjela izbjeći u Bosanski Novi. U Dvoru su ostali samo najteži invalidi, odnosno oni koje nitko nije ili mogao ili htio povesti sa sobom.

Potencijalni počinitelji: Ubojstvo je, prema dostupnim informacijama, počinilo 12 osoba u maskirnim odorama bez vidljivih oznaka pripadnosti nekoj od vojski. Hrvatske su snage ušle u Dvor u popodnevnim satima prethodnog dana, no tokom jutra i dana 8. augusta iste su se snage povlačile prema Zamlači uslijed protuudara srpskih snaga iz pravca Bosanskog Novog kojem je cilj bio deblokirati preostale srpske vojnike i civile na putu Glina — Dvor — Bosanski Novi. Upravo u vremenu počinjenog zločina u Dvoru su se, u blizini mjesta zločina, odvijale borbe između pripadnika Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske, a u nekoliko se izvora spominju i pripadnici 5. korpusa Armije BiH kao prisutni u Dvoru u vrijeme navedenih događaja. Neposredno nakon zločina, prema prvim izvještajima koje su prenosili listovi The New York Times i The Independent, a koji su se pozivali na glasnogovornika UN-a u Zagrebu Philipa Arnolda te na svjedočenja i prijave danskih vojnika, ubojice su nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BiH, no kasnije se ta informacija ne ponavlja.

Žrtve:

Tijela Zorke Marić, Jovana Macuta, Terezije Ružak i Dragice Kovač identificirana su s pomoću analize DNK te su sahranjena. Za Slobodana Vukšića, Jasenku Vukšić te Ljubu Vujić naknadnim je istraživačkim naporima utvrđeno da nisu žrtve. Navedeni su identiteti ostalih osoba, no povezanost njihova stradanja u ovom zločinu nije dokraja potvrđena ili se vode kao nestale. Identitet jedne žrtve ostaje i dalje nepoznat.

pravosudne konzekvence: Najčešće se govori o neidentificiranim počiniteljima bez oznaka, a s ciljem konačnog rješavanja slučaja krajem 2012. godine postignut je i dogovor predstavnika Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i srpskog Tužiteljstva za ratne zločine o daljnjoj suradnji pri utvrđivanju i otkrivanju počinitelja te svih okolnosti toga ratnog zločina. Zajednički su saslušavani svjedoci u Kopenhagenu, ali zasad nema javno dostupnih informacija o rezultatima tih zajedničkih napora. Tako i gotovo trideset godina od počinjenog kaznenog djela počinitelji ne samo da nisu procesuirani nego nije sa sigurnošću utvrđeno čak ni kojoj su vojsci pripadali i zašto su počinili ubojstva. Unatoč činjenici da je ubojstvo u školi u Dvoru istaknuto kao jedan od prioriteta DORH-a, još se uvijek nije dogodio nikakav pomak u smjeru pokretanja sudskog procesa za taj zločin.

Velika se bura u javnosti podigla zbog danskog dokumentarnog filma o tom slučaju, a s obzirom na to da je film sufinanciran sredstvima HAVC-a, razne braniteljske udruge i pojedinci tvrde da se u filmu odgovornost za zločin pripisuje hrvatskoj vojsci, iako je film usmjeren prije svega na propitivanje odgovornosti danskog bataljuna i njegova zapovjednika.

lokacija: Prema popisu stanovništva iz 2011., Karlovac ima 55.705 stanovnika, od čega je 8 % Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991., Karlovac je imao 81.319 stanovnika, od čega je bilo 26,72 % Srba. Iako Karlovac više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćao 1991. godine, pa nije moguće jednostavno usporediti i analizirati podatke, sasvim je jasna velika promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, vidljiva u velikom padu udjela srpskog stanovništva na tom području. Koranski most nalazi se vrlo blizu samog centra Karlovca i, na neki način, predstavlja ulaz u grad s južne strane. Za vrijeme ratnih sukoba imao je važnu stratešku ulogu u obrani Karlovca.

vrijeme: 21. septembra 1991. godine

opis zločina: Dana 21. septembra 1991. pripadnici MUP-a i ZNG-a Republike Hrvatske u Karlovcu su, neposredno ispred mosta na rijeci Korani, zaustavili dva vojna kamiona u kojima su se nalazili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA. Kamioni su prevozili vojnike iz kasarne Mekušje prema kasarni Logorište, koja se nalazi u Karlovcu. Nakon pregovora s hrvatskim snagama i obećanja da im se ništa neće dogoditi, pripadnici JNA odložili su svoje oružje i predali se. Odmah je po predaji jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvezena u prostorije Policije u Karlovcu, dok je druga grupa, od 17 vojnika, uglavnom rezervista iz sela Krnjak, vođena pješice preko Koranskog mosta. Kad su stali na Koranski most, tri su osobe u uniformama i s fantomkama na glavama ubile njih 13 hicima iz automatskog oružja. Od četvorice preživjelih trojica su se spasila skokom s mosta u rijeku Koranu.

Žrtve (prema mjestu prebivališta):

Čatrnja

Popović, Nebojša (Mihajlo), 26. 7. 1967.

Donji Budački

Gojković, Svetozar (Gligorije), 8. 1. 1959.
Komadina, Zoran (Boško), 17. 5. 1964.

Grabovac Krnjački

Savić, Milić (Dušan), 5. 9. 1955.
Srdić, Miloš (Simo), 10. 5. 1948.

Karlovac

Babić, Mile (Mihajlo), 15. 6. 1949.

Krnjak

Babić, Nikola (Pajo/Dušan), 2. 4. 1948.
Bižić, Vaso (Milan), 1. 7. 1955.
Kozlina, Božo (Božo/Boško), 26. 3. 1954.
Lukač, Miljenko/Milenko (Miloš), 13. 1. 1959.
Milovanović, Slobodan (Svetozar), 5. 11. 1966.
Peurača, Mile (Vladimir), 14. 1. 1964.

Partizansko Žarište

Sipić, Jovan (Đorđe), 26. 3. 1966.

pravosudne konzekvence: Za zločin nad ratnim zarobljenicima na Koranskom mostu podignuta je protiv Mihajla Hrastova, bivšeg pripadnika MUP-a Republike Hrvatske, optužnica broj KT-48/91 Okružnog javnog tužilaštva u Karlovcu od 25. svibnja 1992. za protupravno ubijanje i ranjavanje. Postupak protiv Hrastova jedan je od najdužih u povijesti hrvatskog pravosuđa. Županijski sud u Karlovcu tri ga je puta oslobodio uz tvrdnju da je pucnjavi prethodio napad razoružanih neprijateljskih vojnika na Hrastovljeve suborce, čime su izgubili status zarobljenika. Vrhovni sud poništio je sve tri oslobađajuće presude, a nakon poništavanja treće predmet nije vratio istom sudu na ponovno suđenje, nego je sâm proveo drugostupanjski i trećestupanjski postupak i proglasio Hrastova krivim te ga osudio na sedam godina zatvora. No kako Vrhovni sud osuđujuću presudu nije javno objavio, Ustavni je sud presudu ukinuo, pa je Hrastov krajem 2010. godine pušten na slobodu. Iako trojica preživjelih spominju da su na njih pucale tri osobe, a ne samo Hrastov, DORH dosad nije pokazao nikakav interes za to da se optužnica proširi, kao što nije pokušao dokazati tko su nalogodavci zločina. Vrhovni sud naposljetku je potvrdio drugostupanjsku presudu prema kojoj je Hrastov kažnjen s četiri godine zatvora, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne, od 6. ožujka 1992. godine do 4. septembra 1992. te od 5. maja 2009. godine do 22. decembra 2010. godine. Suđenje Mihajlu Hrastovu trajalo je ukupno 23 godine.

Dana 16. novembra 1991. sedmoro pripadnika srpske vojske zarobljeno je u mjestu Glibodol kraj Otočca i zatim su svi vojnim kamionom prebačeni u vojnu kasarnu u Ogulinu. Dva dana poslije, 18. novembra, u zatvorske prostorije ušao je Ivan Mihalić, pripadnik 143. Ogulinske brigade Hrvatske vojske, te rafalom iz vatrenog oružja poubijao navedene vojne zarobljenike s područja Glibodola. Nakon toga tijela pokojnih kremirana su, a njihove urne tri mjeseca poslije, posredstvom UNPROFOR-a, hrvatskih vlasti i vlasti tadašnje tzv. Krajine, predane su obiteljima.

Vrijeme: 18. novembra 1991.

Žrtve:

Cvjetičanin, Bude (Mićo), 19. 4. 1954.
Kliska, Ilija (Ilija), 8. 8. 1968.
Kliska, Milan (Mile), 22. 5. 1962.
Kliska, Nikola (Mićo), 19. 1. 1962.
Vlaisavljević, Dušan (Ilija), 6. 5. 1976.
Vlaisavljević, Đuro (Stevo/Vajo), 14. 6. 1972.
Vlaisavljević, Mile (Jovan), 18. 3. 1952.

Sve su žrtve imale prebivalište u Dabru, osim Dušana Vlaisavljevića, koji je živio u Zagrebu.

Pravosudne konzekvence: Presudom vojnog suda u Karlovcu od 26. juna 1992., Ivan Mihalić proglašen je krivim što je “kao pripadnik diverzantskog voda 143. brigade Hrvatske vojske, suprotno odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, a u cilju da usmrti pripadnike neprijateljskih vojnih formacija koji su 16. novembra 1991. godine zarobljeni u oružanom sukobu između Hrvatske vojske i tzv. ‘Teritorijalne obrane — SAO Krajina Knin’, kod sela Glibodol — općina Otočac i koji su privremeno bili smješteni u zgradi zapovjedništva, uperivši automatsku pušku tzv. ‘Argentinku’ call. 7,62 mm u stražara Salopek Josipa koji je čuvao zarobljenike, istog odgurnuo u stranu i ušao u prostorije, gdje je od zarobljenika koji su sjedili zahtijevao da ustanu, a potom je rafalnom paljbom u pravcu istih ispalio više hitaca, pogodivši Kliska Nikolu, Kliska Milana, Kliska Iliju, Vlaisavljević Milu, Vlaisavljević Đuru, Vlaisavljević Duška i Cvjetičanin Budu, zadavši im teške i po život opasne ozljede od kojih su odmah na licu mjesta preminuli.” VSRH je dana 7. oktobra 1992. godine presudio da se odbija žalba opt. Ivana Mihalića kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja. Nakon podignute tužbe, porodicama žrtava priznata je odšteta.

mjesto: Kao centar Bjelovarsko-bilogorske županije, ali i kao naselje s više od 40.000 stanovnika, Bjelovar je jedno od političkih i kulturnih središta središnje Hrvatske. Prema popisu stanovništva iz 1991., u Bjelovaru je živjelo 5898 Srba i činili su 8,93 % ukupnog stanovništva. Prema posljednjem popisu iz 2011., u Bjelovaru živi 1877 Srba i čine 4,66 % ukupnog stanovništva. Iako Bjelovar više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćao 1991., te danas ima 40.276 stanovnika u odnosu na prijašnjih 66.039, jasna je velika promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, vidljiva u padu udjela srpskog stanovništva na ovom području.

vrijeme: Od 29. septembra do 3. oktobra 1991. Opis zločina: U Bjelovaru se nalazila kasarna JNA Božidar Adžija u kojoj je bila smještena 265. motorizirana brigada JNA. Ujesen 1991. godine u kasarni se nalazilo oko 150 vojnika JNA. Dana 29. septembra 1991., oko 7 sati ujutro, pripadnici ZNG-a započeli su napad na kasarnu. U cjelodnevnom sukobu i razmjeni vatre vojnici JNA pogodili su više civilnih objekata u Bjelovaru i u tom su granatiranju poginule tri žene. U popodnevnim satima istoga dana pukovnik JNA Rajko Kovačević naredio je obustavu vatre i polaganje oružja. Pripadnici ZNG-a tada ulaze u kasarnu i razoružavaju vojnike i oficire JNA. Iz grupe zarobljenika izdvojeni su pukovnik Rajko Kovačević, potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović te su ubijeni hicima iz pištolja u glavu. Istoga dana pripadnici ZNG-a okružili su skladište oružja u šumi Bednik. Nakon kraće borbe zapovjednik skladišta, major Milan Tepić, naredio je svojim vojnicima da se predaju, a on je ostao u skladištu. Prilikom ulaska hrvatskih snaga u objekt Tepić je aktivirao eksploziv i uništio skladište. Pri eksploziji je poginuo on sâm, ali i 11 pripadnika ZNG-a i sedmero pripadnika JNA. Šestero pripadnika JNA, Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hojsak, Boško Radonjić i jedna nepoznata osoba, zarobljeni su i odvedeni u policijsku stanicu u Bjelovaru. Oni su u noći 3. oktobra 1991. odvedeni u šumu Česma kod sela Malo Korenovo i ondje su ubijeni. O tome svjedoči Savo Kovačević, civil iz Bjelovara pod optužbom da je bio snajperist, koji je također bio odveden u šumu, ali je preživio strijeljanje.

žrtve:

Barberić, Radovan (-), 6. 9. 1958.
Dokman, Zdravko (-), 27. 10. 1958.
Gredeljević, Radovan (Nikola), 24. 4. 1958.
Hojsak, Ivan (Drago), 9. 9. 1959.
Jovanović, Dragiša (-), 1. 1. 1960.
Kovačević, Rajko (Lazo), 15. 4. 1941.
Radonjić, Boško (Nedeljko), 8. 9. 1965.
Vasić, Miljko (-), 1. 1. 1964.

pravosudne konzekvence: Jure Šimić, bivši predsjednik ratnog kriznog štaba i predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Bjelovar, pritvoren je po nalogu ŽDO-a Bjelovar u novembru 2010. godine zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Prema navodima iz zahtjeva b-a, Šimić je iz grupe prozvao trojicu zarobljenika, K. R., V. M. i J. D. Potom je grupi više naoružanih osoba zapovjedio da zarobljenike odvedu desetak metara dalje i ubiju ih, što su oni i učinili “pucnjevima iz vatrenog oružja”. Šimić je pušten iz pritvora, ali prema tadašnjim navodima DORH-a suđenje mu je trebalo početi 2015. godine pred Županijskim sudom u Rijeci. Dana 8. juna 2015. na Županijskom je sudu u Rijeci čitanjem optužnice započela glavna rasprava u kaznenom postupku protiv Jure Šimića za zločin nad ratnim zarobljenicima. Prema navodima optužnice, okrivljeni Šimić naredio je ubojstvo trojice zarobljenih časnika JNA, zapovjednikā vojarne Božidar Adžija u Bjelovaru. Dana 29. septembra 1991. hrvatskim vojno-redarstvenim snagama predalo se gotovo 60 časnika i 150 redovnih vojnika koji su bili razoružani i odjeveni u hlače i potkošulje. Šimića se optužnicom tereti da je kao predsjednik Kriznog stožera Bjelovar prozivanjem iz skupine izdvojio pukovnika Rajka Kovačevića, zapovjednika 265. mehanizirane brigade, stacionirane u toj vojarni, te njegove pomoćnike potpukovnika Miljka Vasića i kapetana prve klase Dragišu Jovanovića, te naredio skupini vojnika, čiji je identitet nepoznat, da ih odvedu sa strane i ubiju. To su i učinili, pucnjevima iz vatrenog oružja. Tijekom rasprave Šimić se očitovao da nije kriv, a svjedočila su četvorica svjedoka koji nisu osobno bili u vojarni u trenutku strijeljanja trojice časnika JNA. U oktobru 2019. na Županijskom sudu u Rijeci nepravomoćno je oslobođen optužbe za ratni zločin. Vrhovni je sud u junu 2023. odbio kao neosnovanu žalbu državnog odvjetnika i potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu. U drugom postupku, protiv Luke Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića, prema optužnici iz septembra 2001., i u kasnijim izmjenama, navedene se tereti da su pomogli nepoznatim osobama u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina prema ratnim zarobljenicima i kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu. Taj se postupak ticao žrtava Radovana Berbetovića, Zdravka Dokmana, Radovana Gredeljevića, Ivana Hojsaka, Boška Radonjića i jedne nepoznate osobe. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od januara 2001. optuženici su oslobođeni optužbe. Rješenje Vrhovnog suda iz aprila 2004. ukinulo je tu prvostupanjsku presudu. Presudom Županijskog suda u Varaždinu iz februara 2005. optuženici su ponovno oslobođeni optužbe, a Vrhovni je sud ukinuo i tu presudu. Presudom Županijskog suda u Varaždinu iz decembra 2007. optuženici su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: Markešić u trajanju od četiri godine, a ostali optuženici u trajanju od po tri godine. Vrhovni sud ukinuo je i tu presudu te vratio predmet na ponovno raspravljanje. U novembru 2011. predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu objavio je presudu kojom su optuženici oslobođeni optužbe, na koju nije uložena žalba.

lokacija: Godine 1991. sâm Gospić brojao je 9025 stanovnika, dok je Grad Gospić administrativno uključivao gotovo 30.000 stanovnika raspoređenih u 82 gradska i seoska naselja. Na području samog Gospića od ukupno 9025 stanovnika bilo je 35,93 %, ili 3243 stanovnika srpske nacionalnosti. Hrvata je bilo nešto više od 5000. Gospić danas administrativno više ne obuhvaća tako veliko područje, na tom je prostoru stvoreno više manjih općina, a izdvojena su i neka gradska naselja (Karlobag). Prema popisu stanovništva iz 2011., teritorij Grada obuhvaća 50 naselja s 12.745 stanovnika, od kojih je Srba tek 609, ili 4,78 %.

vrijeme: Oktobar 1991. godine

opis zločina: Tijekom prve polovine oktobra 1991. godine u Gospiću su policajci sastavili popis Srba koji su ondje ostali živjeti nakon početka ratnih sukoba ili su se pak u njega vratili nakon poziva lokalnih vlasti. Grupa ljudi okupljenih oko tzv. Operativnog štaba Lika, na čijem je čelu, neformalno, ali s najvećom moći i utjecajem, bio Tihomir Orešković (u grupi je bio i tadašnji zapovjednik 118. brigade Mirko Norac), sredinom oktobra organizirala je nezakonita i bezrazložna privođenja civila s izrađenih popisa, mahom Srba, no i nekih Hrvata iz Gospića i okolice te Karlobaga. Više od 50 ljudi odvedeno je u vojarnu Perušić, gdje su zatočeni, a četvero ih je ipak pušteno na slobodu. Potom je 17. oktobra u večernjim satima održan tzv. “smrtonosni sastanak” u Operativnom štabu, na kojem je sudjelovalo 15-ak osoba, a na kojemu je odlučeno da pritvoreni civili trebaju biti likvidirani. Slijedilo je odvođenje na plantažu borova Žitnik (Pazarište), gdje je usmrćeno najmanje deset osoba. U likvidacijama je sudjelovao Mirko Norac, kao i drugi neimenovani sudionici sastanka. Već je sljedećeg jutra, 18. oktobra, prema dogovoru Oreškovića i Norca, Stjepan Grandić, u svojstvu zapovjednika 2. bojne, stacionirane u kasarni Perušić, organizirao prijevoz preostalih civila na lokalitet Lipova Glavica kod Perušića. Ondje je vojnicima Hrvatske vojske zapovjedio da vatrenim oružjem ubiju dovedene ljude. Žrtve su nestajale i bile ubijane i na drugim lokacijama, kao što je Karlobag. Presudom Županijskog suda utvrđen je identitet najmanje 54 osobe. Pojedini izvori navode još neke žrtve sa šireg područja Gospića iz jeseni 1991. godine, ali njihovo stradanje ili identitet nisu potvrđeni. Žrtve su većinom srpske nacionalnosti, ali nezanemariv broj žrtava dolazio je iz miješanih brakova; neke su se izjašnjavale kao Jugoslaveni, a neke su bili etnički Hrvati.

žrtve:

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: JNA, odnosno pripadnici 6. ličke brigade, 25. decembra 1991. pronašli su 24 zapaljena tijela na području sela Duge Njive, istočno od Perušića. Dr. Zoran Stanković s beogradske Vojnomedicinske akademije izvršio je vanjski pregled mrtvih tijela. Među identificiranima su: Radmila Stanić, Branko Kuzmanović, Branko Štulić, Stanko Smiljanić, Radojka Diklić, Mirjana Kalanj, Đorđe Kalanj, Dane Bulj, Milan Pantelić, Mileva Orlović, Miloš Orlović, Radovan Barać, Ljubica Trifunović, Petar Lazić, Borka Vraneš, Bogdan Šuput, Dušanka Vraneš, Nikola Gajić i Željko Mrkić, odnosno 19 žrtava od njih 24. 18 je tijela potom zakopano u masovnu grobnicu na Debelom Brdu, a njih šest u pojedinačne grobnice. O zločinima je u Gospiću progovorio Milan Levar, koji je kasnije ubijen u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću 28. augusta 2000. Nitko nikad nije odgovarao zbog eksplozije podmetnute bombe. Od 16. do 17. decembra 2000. godine na Debelom je Brdu ekshumirano 18 tijela, koja su potom pregledali vještaci Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci, a izvršena je i identifikacija analizom DNK-a. Tada je identificirano 15 mrtvih tijela, a tri su ostala neidentificirana. Tada su potvrđene identifikacije za 13 osoba prepoznatih 1991., a identificirani su još i Mićo Pejnović te Sofija Lončar. U julu 2014. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu identificirani su posmrtni ostaci Stanka Smiljanića i Željka Mrkića.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Rijeci iz marta 2003. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda iz juna 2004., Tihomir Orešković kao glavni nalogodavac osuđen je na 15, Mirko Norac na 12, a Stjepan Grandić na deset godina zatvora. Kako je Mirko Norac na šest godina zatvora osuđen i zbog zločina u Medačkom džepu, objedinjena mu je kazna od 15 godina, a nakon dvije trećine odslužene kazne pušten je na slobodu. Iz zatvora su izašla i druga dvojica osuđenika. Iako su u zločinu, bilo u planiranju i organiziranju, bilo u izvršenju, sudjelovali i brojni drugi časnici i vojnici, kazneno su odgovarala tek navedena trojica — svakako najodgovorniji, ali ne i jedini.

lokacija: Prostor Medačkoga džepa obuhvaća mjesta Divoselo i Lički Čitluk sa svim zaseocima te dio sela Počitelj. Područje se nalazi južno od Gospića, a obuhvaća teritorij od oko 50 četvornih kilometara. Riječ je o ruralnom području, pokrivenom mahom pašnjacima i šumama. Prema popisu stanovništva iz 1991., u navedenim selima živjelo je 780 stanovnika (u Divoselu 344, Čitluku 129, a Počitelju 307), od kojih je 92 % bilo Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011., u tim trima selima živi ukupno 12 stanovnika, u svakome po četiri. Prema popisu iz 2001. godine, na opisanom je području živio 31 stanovnik, no teško je utvrditi je li riječ o ponovnom odlasku onih koji su se vratili, razlici nastaloj uslijed upotrebe različitih metodologija na dvama popisima ili pak o umiranju povratnika, s obzirom na činjenicu da su se u ta opustošena sela vratili uglavnom stariji ljudi. Kako bilo, nije riječ samo o činjenici da ondje gotovo i nema ljudi, već o tome da je ondje teško i zamisliti održiv život s obzirom na potpuno uništene i potom tek u neznatnoj mjeri obnovljene resurse — srušene su kuće, šuma se proširila i po nekad obrađenim površinama te raste čak i iz samih ruševina, zagađeni su bunari i uopće izostaje ikakvih preduvjeta za iole podnošljiv život, osobito u Divoselu i Počitelju.

vrijeme: Od 9. do 17. septembra 1993. godine

opis zločina: U 6 sati ujutro 9. septembra 1993. godine započeo je napad hrvatskih snaga, odnosno pripadnika 9. motorizirane gardijske brigade, njoj pridruženih jedinica (Domobranske bojne Lovinac, Domobranske bojne Gospić i 111. domobranske pukovnije) te Specijalne policije na to područje, koje je dotad bilo pod kontrolom vojske SAO Krajine i njoj pridruženih paravojnih i dobrovoljačkih jedinica. Nakon dva dana borbe hrvatske su snage ovladale područjem i 11. septembra odbile su protuudar kojim je 15. lički korpus Srpske vojske Krajine nastojao vratiti izgubljeni teritorij. Već prvoga dana akcije ubijeni su i/ili poginuli i brojni civili, među kojima su velika većina bili stariji ljudi. Među njima je bilo i najmanje deset žena, od kojih je jedna bila slijepa i stara 84 godine, a ubijena je u vlastitome dvorištu. Do kraja akcije, odnosno do povlačenja hrvatskih snaga iz Medačkoga džepa, što je bila posljedica pritiska međunarodne zajednice na hrvatske vlasti i sporazuma potpisanoga 15. septembra 1993., smrtno je stradalo tridesetak civila i više od 50 vojnika sa srpske strane. Pritom valja reći da nisu svi vojnici poginuli u borbi, već su neki ubijeni nakon zarobljavanja, a u pojedinim slučajevima dokazano je teško zlostavljanje, mučenje i iživljavanje. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi prerezan je vrat, a neosporno je i više slučajeva paljenja leševa. Izvjesno je da su gotovo beziznimno sve žrtve bili Srbi, osim jedne Hrvatice udane u Čitluku. Nakon odluke o povlačenju, između 15. i 17. septembra, hrvatski su vojnici minirali praktički sve kuće koje su za vrijeme same akcije ostale neoštećene, a pobijena je i stoka te su zagađeni bunari s pitkom vodom kako bi povratak u ta sela bio trajno onemogućen. Odnosno — etnički je “očišćen” cijeli prostor.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Nakon akcije hrvatska je strana predala 52 tijela žrtava, a još njih 18, 11 muškaraca i sedam žena, pronašli su pripadnici UNPROFOR-a, pristigli na područje nakon 17. septembra 1993. Osmorica muškaraca bili su vojnici, dvojica civili, a jedan je leš neutvrđenoga statusa, dok su sve pronađene žene bile civili. U maju 2000. u septičkoj je jami u Gospiću, u Obradovića Varoši, pronađeno 11 tijela. Njih šest identificirano je kao žrtve iz Medačkoga džepa. Do danas obitelji osam žrtava stradalih u opisanoj akciji nisu dobile njihova tijela. U evidenciji nestalih, ili onih čiji se posmrtni ostaci traže, nalaze se: Željko Basara, r. 23. 8. 1971., oca Milana, vojnik — nestao između 9. i 23. 9. 1993. u Divoselu; Bosiljka Bjegović, r. 1909. ili 1912., oca Steve, civil — ubijena 9. 9. 1993. u svome dvorištu, no vodi se kao nestala jer tijelo nije sahranjeno; Mile Jovančević, r. 1924., oca Avrama, vojnik — nestao u Divoselu 9. 9. 1993.; Štefica Krajnović, r. 3. 3. 1931., oca Josipa, civil — nestala u Čitluku 9. 9. 1993.; Stevo Pjevač, r. 14. 11. 1926., oca Dane, civil — nestao u Čitluku 10. 9. 1993.; Momčilo Vujnović, r. 1936., oca Dmitra, vojnik — ubijen 9. 9. 1993., no tijelo nije pronađeno; sestre Sara (r. 1921.) i Ljubica Kričković (r. 1929.), oca Trivuna — ubijene u podrumu svoje kuće u Čitluku, pri čemu je Sari prerezan vrat. Iako je na suđenju Mirku Norcu i Rahimu Ademiju svjedočeno da su obje osobe prepoznate i identificirane među leševima koji su bili na identifikaciji u Metku, njihova se imena vode u “Knjizi osoba nestalih na području Republike Hrvatske” među onima čiji se posmrtni ostaci traže, što je navedeno i u pravomoćnoj presudi Vrhovnoga suda.

Žrtve — civili:

Bjegović, Bosiljka (Stevo/Stevan), 27. 12. 1909.
Bjegović, Milka (Đuro), 22. 5. 1947.
Jelača, Ljiljana (Mićan), 3. 7. 1956.*
Jerković, Nikola (Ilija), 1. 1. 1961.
Jović, Anđelija (Dobroslava), 6. 5. 1933.
Jović, Dmitar (Mile), 19. 4. 1937. / 19. 3. 1937.
Jović, Marinka (Branko), 4. 8. 1939.
Jović, Milan (Janko), 4. 4. 1949.
Krajnović, Đuro (Toma), 1. 5. 1911.
Krajnović, Neđeljka (Samojlo), 2. 9. 1921.
Krajnović, Pera (Đuro), 1. 1. 1907.
Krajnović Stana (Jovo), 1. 1. 1926.
Krajnović, Štefica (Josip), 4. 2. 1931. / 8. 2. 1931.
Kričković, Sara (Trivun), 30. 10. 1921.
Kričković-Živić, Ljubica (Trivun), 30. 9. 1929.
Matić, Milan (Mile), 1. 1. 1949.*
Pejnović, Mile (Luka), 1. 1. 1935.
Pjevač, Boja (Dane), 14. 1. 1925.
Potkonjak, Janko (Stevan), 1. 1. 1931.
Potkonjak, Marko (Milan), 11. 5. 1934. / 11. 5. 1939.*
Rajčević, Milan (Nikola), 24. 4. 1962.
Rajčević, Sava (Milan), 1. 1. 1930. / 1. 1. 1931.
Vujnović, Ankica/Ana (Tomo), 19. 3. 1934.
Vujnović, Branko (Stevo/Stevan), 8. 2. 1948.
Vujnović, Đuro (Nikola), 20. 7. 1927.*
Vujinović/Vujnović, Stevan/Stevo (Dmitar), 15. 10. 1922.
Vujnović, Momčilo (Dimitar/Dmitar), 27. 11. 1936. / 19. 11. 1936.*
Vujnović, Nikola (Jovan), 13. 3. 1946. / 1. 1. 1947.
Vujnović, Boja (Đuro), 1. 1. 1909.
Vujnović, Nikola (Đuro), 21. 6. 1954.*

* Status naoružanih civila, odnosno pripadnika seoske straže

pravosudne konzekvence: Istragu o ovome zločinu započeli su istražitelji Haškoga suda, a ista ih je 2002. godine dovela i do podizanja optužnice protiv trojice časnika Hrvatske vojske: umirovljenog stožernog generala Janka Bobetka (u vrijeme akcije načelnika Glavnoga stožera), umirovljenog generala Mirka Norca (u vrijeme akcije s činom pukovnika te na položaju zapovjednika 9. GMTBR-a unutar Zbornoga područja Gospić) te generala Rahima Ademija (u vrijeme akcije s činom brigadira te na položaju zapovjednika Zbornog područja Gospić). Dana 29. aprila 2003. Janko Bobetko umro je u svome domu, a predmet Ademi—Norac Haški je tribunal u septembru 2005. prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. U novembru sljedeće godine podignuta je “domaća” optužnica, a osam mjeseci kasnije započelo je i suđenje. Dana 29. maja 2008. Rahim Ademi nepravomoćno je oslobođen optužbi, dok je Mirko Norac osuđen na sedam godina zatvora. Pravomoćnom presudom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 18. novembra 2009. potvrđena je oslobađajuća presuda za Rahima Ademija, koji nije imao efektivnu zapovjednu kontrolu na području u vrijeme počinjenja zločina, dok je Norcu presuda prvostupanjskog suda potvrđena, no kazna mu je umanjena za jednu godinu. Iz presude Mirku Norcu proizlazi i da isti ne može biti odgovoran za smrt civila ubijenih izvan područja koje su zauzele njemu podređene postrojbe, dakle na onom prostoru koji su zauzele snage Specijalne policije. No postavlja se pitanje zašto u tom slučaju do danas za ta nedjela nije odgovarao nitko od neposrednih počinitelja, kao i nitko iz zapovjednog lanca Specijalne policije. Također se kroz proces pokazalo da je slučaj sustavno prikrivan, prvenstveno kroz rad vojno-obavještajnih struktura, iz čega bi također morala proizaći kazneno-pravna odgovornost sudionika. Nadalje, žrtve ubijene 9. septembra 1993., dakle većina njih, isključene su iz presude uz zaključak da se Mirku Norcu presuđuje zbog djela nečinjenja (nekažnjavanja i nesprječavanja), zbog čega ne može biti kriv za djelo činjenja koje nije zapovjedio i za koje nije mogao znati prije nego što je isto počinjeno. Posljedica toga je, između ostalog, i nemogućnost obitelji sedam sudski utvrđenih civilnih žrtava od 9. septembra 1993. da kao žrtve ratnog zločina zatraže obeštećenje putem sudske parnice.

lokacija: Vojno-istražni centar Lora bio je vojni zatvor u Splitu, smješten u istočnom dijelu pomorske vojne baze Lora. Riječ je o zgradi ograđenoj bodljikavom žicom u kojoj su se nalazile prostorije vojne policije, a sa sjeverne su strane zgrade ćelije u kojima su držani vojni i civilni zatvorenici.

vrijeme: Od 1992. do 1997. godine

opis zločina: Godine 1992. u prostorima bivšeg vojno-istražnog zatvora JNA, u pomorskoj bazi Lora, formiran je logor u kojemu je bez ikakve pravne osnove držan veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom Srba, zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv Republike Hrvatske. Zatvorenici su hapšeni i zarobljavani širom Hrvatske, ali dio njih (zarobljeni vojnici Srbije i Crne Gore) doveden je i iz Bosne i Hercegovine. U Lori su zatvorenici svakodnevno trpjeli vrijeđanje, ponižavanje, fizičko i psihičko zlostavljanje, mučenje i tjelesno kažnjavanje — što je vodilo do usmrćenja nekih od njih. Donosimo iskaze nekih svjedoka:

Posle tri dana boravka u Lori grupa nas od oko 70 uhapšenih Srba iz Kupresa vezana je i potovarena na kamion koji nas je povezao u pravcu Duvna. Negde oko Drniša kamion je stao i videla se u blizini puta iskopana velika jama pored koje je radio buldožer. Tu su stajali ljudi koji su imali motorne testere u rukama. Hrvatski vojnici koji su nas doveli skinuli su sa kamiona 8—9 Srba iz naše grupe: braću Ratka i Ljubu Milića, Dušana Nikića, Slavka Dragoljevića i Čivčića koji je bio gluvonem, a ostalima se imena ne sećam. Doveli su ih do te jame i poubijali.

Sećam se i mladića kome je ime Bojan, a zvali su ga Bijeli Orao ili Orlić. On je bio sam u jednoj ćeliji. Njega su posebno teško mučili. Bio je sasvim go, neverovatno mršav, pravi kostur. Njega su najviše maltretirali, udarali i mučili. Jedno jutro sam primetio kada su čuvari doneli doručak, da on leži u svojoj ćeliji na leđima. Telo mu je potpuno žuto. Nas su odmah vratili u ćelije. Čuo sam kako se kuje sanduk i kako u hodniku čuvari nešto šapuću. Kasnije ga nikada više nisam video.

U Splitu smo odveženi u krug pomorske oblasti gde se nalazio centar hrvatske vojne policije. Tu smo, kao i u Gornjem Brišniku, izlazili iz kamiona jedan po jedan. Dočekali su nas hrvatski policajci i tukli. Ispred mene na tri metra nalazio se Petar Spremo. Jedan hrvatski vojnik ga je snažno udario drškom pištolja po glavi od kog udarca je on pao i udario temenom o ivičnjak, posle čega je ostao da leži nepomičan. Njega od tada nisam više video. Isti taj vojnik i mene je snažno udario drškom pištolja po glavi od čega mi je prsla lobanja na četiri mesta, pa sam sav bio obliven krvlju.

Broj osoba koje su prošle kroz logor Lora nikada nije precizno utvrđen, ali neki izvori govore o više od 1100 osoba. Ista je stvar s brojem osoba koje su ubijene u Lori. Dok se optužnicama pred hrvatskim pravosuđem barata imenima dvojice ubijenih zatvorenika (Gojka Bulovića i Nenada Kneževića), neki izvori navode puno veći broj ubijenih. Tako npr. Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava SRJ govori o više od 20 ubijenih, a neki od zatvorenika koji su preživjeli Loru o oko 60 osoba kojima se u Lori gubi svaki trag. Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava govori o nekoliko desetaka ljudi koji su u Lori izgubili život.

Žrtve za koje je potvrđeno da su ubijeni u Lori:

Bulović, Gojko (Bojan), 1. 6. 1944.
Knežević, Nenad (Ćiro), 18. 2. 1957.
Vesović, Bojan (Miroslav), 22. 6. 1973. (građanin SR Jugoslavije)

pravosudne konzekvence: Presudom Sudskog vijeća Županijskog suda u Splitu, pod predsjedanjem suca Slavka Lozine, 20. novembra 2002. osmorica optuženika za zločin u Lori oslobođena su optužbe. Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 5. marta 2004. ukinuta je oslobađajuća presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Dana 2. marta 2006. predsjednica Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu, sutkinja Spomenka Tonković, objavila je presudu kojom su optuženici Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Davor Banić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Emilio Bungur, Ante Godić i Anđelko Botić proglašeni krivima i nepravomoćno osuđeni na kazne zatvora od šest do osam godina za kazneno djelo ratnog zločina protiv civila. Vrhovni sud Republike Hrvatske 6. februara 2007. donio je presudu i rješenje kojim se odbijaju žalbe optuženih Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Davora Banića, Emilija Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića te državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja. Odbacuje se žalba Anite Bikić, supruge optuženog Josipa Bikića, kao nepravodobna. Nakon predaje Josipa Bikića, koji je u odsutnosti pravomoćno osuđen na šest godina zatvora, u odnosu na njega obnovljen je postupak. Dana 29. decembra 2009. provedena je glavna rasprava i objavljena presuda. Ranija je presuda ukinuta u dijelu odluke o kazni te je okrivljenome Bikiću izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Miljenko Bajić uhićen je u septembru 2010. godine. Odobrena mu je obnova postupka. Nakon provedenog obnovljenog postupka ranija presuda ostala je na snazi, s time da je kazna umanjena. Novom presudom osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Pravosudna postupanja u slučaju Lora od početka su obilježena različitim opstrukcijama koje su činila pravosudna tijela. Publicist Darko Petričić i novinar Domagoj Margetić prijavili su glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića Haškom sudu zbog, kako su naveli u prijavi, suodgovornosti za ratne zločine u splitskoj Lori devedesetih jer su “po njegovom nalogu zatočenici uhićivani i saslušavani”. Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava potvrđuje da je Bajić, tadašnji vojni tužitelj u Splitu, sudjelovao u ispitivanjima u Lori te dodaje kako postoje indicije da je bio u Lori kada su mučeni zatočenici. Uz to, kao da višegodišnje odugovlačenje s podizanjem optužnice nije bilo dovoljno, slučaj je dodijeljen Slavku Lozini, sucu Splitskog županijskog suda, koji je u tom trenutku imao najviše poništenih presuda i koji je od suđenja stvorio svojevrsni cirkus te na kraju oslobodio sve optuženike. Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 9. septembra 2015. započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv Tomislava Dujića i drugih zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Branitelj Emilija Bungura zatražio je 11. septembra 2015. izuzeće predsjednika Vijeća, članova Vijeća i predsjednika Županijskog suda. Stoga je postupak do daljnjeg u prekidu, dok zahtjev ne riješi Vrhovni sud Republike Hrvatske. Ročište u nastavku suđenja u postupku Lora 2, koje je na Županijskome sudu u Splitu bilo najavljeno za 3. januara, odgođeno je za 6. aprila 2016. jer se čekala odluka o spajanju obnovljenog postupka Lora 1 s postupkom Lora 2, što je ranije zatražila obrana Emilija Bungura. U međuvremenu su uhićeni i Tomislav Duić i Emilio Bungur, pravomoćno u odsutnosti osuđeni na osam odnosno šest godina zatvora te su zatražili obnovu postupka. Kako se terete i za zločine nad ratnim zarobljenicima, od 31. januara 2017. sudi im se u jedinstvenom kaznenom postupku za zločine počinjene u Lori nad civilima i ratnim zarobljenicima. Više od deset godina otvoreno je procesuiranje zločina nad 14 zarobljenih vojnika, pripadnika nikšićko-šavničke grupe iz Crne Gore.

lokacija: Komić, selo nedaleko od Udbine, kojoj administrativno i pripada, 1991. bilo je dijelom Općine Titova Korenica. Prema popisu iz 2011., ondje živi tek 20 stanovnika, a prema zadnjem predratnom popisu (1991.) u Komiću su živjela 153 stanovnika, od kojih su 152 bila Srbi, a jedan Jugoslaven. Obližnje selo Poljice imalo je 45 stanovnika i svi su bili Srbi, no danas u tome selu ima samo devet stanovnika. Gospodarska aktivnost svodi se na nekoliko stada ovaca i, eventualno, pojedinačnu proizvodnju meda, a ljude mlađe od 50 godina na tome području praktički je nemoguće sresti. Komić je, nažalost, kao i mnoga druga sela u Lici, na gotovo sigurnom putu k nestanku, čemu je nedvojbeno pridonio i ondje počinjen težak zločin nekoliko dana nakon završetka akcije Oluja i svih borbenih djelovanja.

vrijeme zločina: 12. augusta 1995. godine

opis zločina: Akcija Oluja formalno je završena 7. augusta 1995. godine, no borbenog djelovanja i sukoba bilo je i do dva dana kasnije na području Dvora te duže, sporadično, u akcijama “čišćenja” na cijelom području djelovanja. Iako je termin “čišćenje terena” u žargonskoj vojnoj terminologiji uobičajen i odnosi se na eliminaciju (ubojstvom ili zarobljavanjem) razbijenih, preostalih naoružanih neprijateljskih grupa ili pojedinaca, u ratovima na području bivše Jugoslavije taj je termin postao gotovo sinonim za nesmetano ubijanje civila koji ostaju živjeti na području koje pod svoju kontrolu stavlja vojska “druge strane”. Upravo takav zločin dogodio se u Komiću i susjednom naselju Poljice kada su ondje 12. augusta 1995. s nekoliko oklopnih vozila (transportera i tenkova) ušli pripadnici Hrvatske vojske ili, spominje se također, Specijalne policije Republike Hrvatske. Stigli su iz pravca Ondića nasumično pucajući, iako u tom trenutku na prostoru Udbine, pa tako ni Komića, u kojem je ostalo svega 12 stanovnika, nije više bilo baš nikakvih vojnih razloga za to. Pri ulasku u selo počeli su paliti kuće i gospodarske objekte, žito i sijeno te su ubijali stoku. No na tome nisu stali. Jedna od žrtava ovog pohoda bila je nepokretna starija žena, koja je u trenutku stradanja imala 74 godine, a zapaljena je u ljetnoj kuhinji svoje kuće. Svemu je, skrivena tek 15-ak metara dalje, svjedočila i preživjela žrtvina kći. Ovaj popis žrtava nije konačan, svi identiteti nisu nedvojbeno utvrđeni, kao u slučaju bračnog para Mare i Rade Mirkovića.

žrtve:

Brkljač-Ugarković, Marija (Dane), 24. 11. 1921.
Ćurčić, Staka (Dane), 1. 1. 1920.
Lavrnić, Petar (Luka), 12. 7. 1933. / 29. 7. 1933.
Lavrnić, Sava (Mile), 24. 11. 1903.
Opalić, Borka (Dušan), 12. 7. 1948. Traženje posmrtnih ostataka.
Pavlica, Mika (Nikola), 1. 1. 1904. / 1. 1. 1906.
Sunajko, Milica (Nikola), 10. 6. 1913. / 7. 6. 1913. Traženje posmrtnih ostataka.
Sunajko, Rajko (Luka), 1. 1. 1907. / 1. 1. 1909.

Pravosudne konzekvence: Iako je Hrvatski helsinški odbor još 1996. godine otkrio i evidentirao zločin i prijavio ga nadležnim tijelima, do danas nitko za njega nije odgovarao.

lokacija: Selo Kijani nalazi se u Lici i po teritorijalnom ustroju spada u Općinu Gračac. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Kijanima je živjelo 222 stanovnika, od čega 217, ili skoro 98 % Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011. u Kijanima živi 56 stanovnika.

opis zločina: Početkom akcije Oluja velika većina mještana Kijana odlučuje se na pridruživanje izbjegličkoj koloni i napuštanje svoga sela. Jedan broj mještana ipak odlučuje ostati, ne želeći napustiti svoje kuće. Prema svjedočenjima nekih svjedoka, jedan je od važnih razloga za to bio taj što su na radiju čuli Tuđmanovu poruku da ne odlaze oni koji “ruke nisu okrvavili”. Od prvog ulaska hrvatskih snaga u Kijane pa do konca septembra 1995. godine u selu Kijani ubijeno je 14 civila, među kojima čak devet žena.

civilne žrtve:

Blanuša, Sava (Nikola), 20. 8. 1921.
Bolta, Danilo (Nikola), 5. 6. 1900. / 6. 5. 1900.
Jelača, Branko (Đurađ), 16. 9. 1929. / 16. 9. 1928. Traženje posmrtnih ostataka.
Jelača, Marija (Jovo), 24. 8. 1913. Traženje posmrtnih ostataka.
Jelača, Milica (Mile/Milan), 5. 7. 1925.
Jelača, Smiljana (David/Dane), 25. 7. 1915.
Kesić, Dušan (Petar), 20. 5. 1939.
Kolundžić, Mileva (Boško/Božo), 30. 11. 1926. Traženje posmrtnih ostataka.
Sovilj, Danica (Miladin), 1. 1. 1932.
Sovilj, Mara (Nikola), 20. 6. 1923.
Sovilj, Mira (Branko), 3. 9. 1950.
Sovilj, Radomir (Branko), 14. 2. 1952.
Sovilj, Vlado (Mile), 27. 11. 1931.
Surla, Ana (Milan), 1. 1. 1945. / 1. 1. 1946. (Nekada se navodi, greškom, kao Ana Jelača.)

Precizne okolnosti i vrijeme počinjenja pojedinačnih zločina teško je utvrditi jer nitko od izravnih svjedoka tih događaja više nije živ. O nekim užasnim detaljima zločina, u kojem je bilo i silovanja i odsijecanja glava, svojevremeno su javno svjedočili Svetko Bolta i Nikola Jelača, koji su se sakrili u obližnju šumu, odakle su vidjeli sve što se događalo. Oni su se dva mjeseca krili po ličkim šumama, dok ih nije otkrila hrvatska policija. Jelača je ostao u Gračacu, a Bolta je otišao u Srbiju. Obojica su u međuvremenu preminula.

pravosudne konzekvence: Pred Vijećem Županijskog suda u Rijeci, kojim je predsjedavala sutkinja Ika Šarić, započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv optuženog Rajka Kričkovića, pripadnika 118. domobranske pukovnije Hrvatske vojske, za zločin počinjen nad civilima nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, u periodu od 15. do 28. augusta 1995. godine. Prema navodima optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci od 4. novembra 2014., optuženik je počinio ubojstvo troje civila u selu Kijani kraj Gračaca. Brata i sestru Radomira i Miru Sovilj okrivljeni Kričković usmrtio je hicima iz automatske puške, dok je Maru Sovilj, njihovu majku, zapalio s kućom i stokom zaključanom u prizemnom dijelu kuće. Rajko Kričković proglašen je krivim i osuđen na deset godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Presudu je donijelo Vijeće Županijskog suda u Rijeci kojim je predsjedavala sutkinja Ika Šarić. Presudu je potvrdio Vrhovni sud RH 2021. godine.

lokacija: Selo Golubić nalazi se pet kilometara sjeverno od Knina. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Golubiću je živjelo ukupno 1424 stanovnika, od čega 1389 Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Golubiću živi 1029 stanovnika. Iako detaljni podaci o etničkom sastavu u popisu iz 2011. godine nisu dostupni, etnička struktura stanovništva značajno je različita jer je u Golubiću izgrađeno naselje u kojem su kuće većinom dobili Hrvati protjerani iz Bosne i Hercegovine.

opis zločina: Dana 5. augusta 1995. godine, u sklopu vojne akcije Oluja, Hrvatska vojska ulazi u selo Golubić. Velika većina stanovništva napustila je selo i priključila se koloni izbjeglica, ali jedan dio mještana odlučio je ostati u svojim kućama. Nakon ulaska hrvatskih jedinica u raznim se zaseocima Golubića događaju ratni zločini nad civilnim stanovništvom. Točno vrijeme pojedinačnih zločina i način na koji do njih dolazi nije do danas dokraja istražen i razjašnjen, ali jasno je da se tog dana i u nekoliko sljedećih dana događaju ubojstva najmanje 18 civila u selu Golubić. Većina žrtava osobe su starije životne dobi, ubijene u neposrednoj blizini svojih kuća, uz izuzetak jedne grupe koja je ubijena na putu od sela Golubić prema selu Radljevac. Sve su žrtve Srbi. Svjedočenje sina jedne od žrtava iz Golubića glasi:

Moja mati ubijena je 5. augusta oko 13 sati. Ja sam bio 100 metara dalje. Sakriven iza vrbe. Vidio sam 14 vojnika HV-a. Čuo sam dva pucnja. Vidio sam da moram ići. Mater je ostala ležati mrtva. Imala je 82 godine. Ubili su je i još su joj odsjekli ruku. Dvadeset i pet dana na tom mjestu ležala je mrtva, onda su došli sa vrećama i pokopali je u kninsko groblje pod N.N. Šta je od nje ostalo, od silnih vrućina, pasa i svinja koji su lutali okolo, ne znam.

žrtve:

pravosudne konzekvence: Za zločine počinjene u Golubiću nitko do danas nije kazneno odgovarao. Neke obitelji pokrenule su postupke za naknadu štete.

lokacija:Grubori su jedan od zaseoka sela Plavno, koje je 15-ak kilometara udaljeno od Knina. Prema raznim izvorima, u selu je 1991. godine živjelo između 40 i 70 mještana, a danas u Gruborima ne živi nitko.

opis zločina:Početkom vojne operacije Oluja većina mještana Plavna i Grubora napušta svoje kuće i priključuje se izbjegličkoj koloni koja putuje u smjeru Like i Bosne. U Gruborima ostaje desetak mještana, mahom starijih, koji nisu željeli napustiti svoje kuće. U strahu, mnogi od preostalih mještana noći ne provode u kućama, nego spavaju po štalama i oko kuća. Hrvatska vojska u Plavno prvi put ulazi tek 8. augusta 1995. godine te po dolasku mještanima izdaje naređenje da 25. augusta 1995. dođu kod lokalne škole u svrhu popisivanja UNPROFOR-a, a radi odlaska u tadašnju SR Jugoslaviju ili eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Većina se mještana Plavna i Grubora toga dana ujutro uputila prema školi, ali neki su u strahu ostali u svojim kućama. Sedam je mještana Grubora odlazeći do škole vidjelo pripadnike Hrvatske vojske kako idu prema njihovu zaseoku. Oko pola sata kasnije u Gruboru se jasno vidio dim i čula se pucnjava. Kada se tih sedam mještana vratilo, cijeli zaseok Grubori bio je u plamenu. Zatečeno je šest ubijenih mještana, koje su ubili pripadnici hrvatske policije iz specijalne Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko.

žrtve:

Grubor, Jovan (Damjan), 18. 1. 1922.
Grubor, Jovo (Jovo), 15. 1. 1930.
Grubor, Marija (Simo/Janko), 1. 1. 1905.
Grubor, Milica (Stevo), 1. 1. 1944.
Grubor, Miloš (Marko), 1. 1. 1915.
Karanović, Đuro (Luka), 9. 5. 1954.

Svi su ubijeni redom bili Srbi i civili, a Dušanka Grubor, mještanka Grubora, svjedoči:

Došla sam do štale jer se vidio dim odatle. Gorila je živa stoka, a ja sam dozivala muža Jovu. Pokraj ubijenih krava ležao je i moj muž, grlo mu je bilo prerezano, a nedostajalo mu je pola lica. Bila sam u šoku i tražila pomoć. Otrčala sam u kuću Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu. Našla sam ga na podu kuće kako u pidžami leži u lokvi krvi, pored su bile čahure od metaka. Dozivala sam svoju svekrvu Mariju, ali nju nisam našla. Spustila se noć nad Gruborima, a sutradan nas je UNPROFOR odvezao u Knin. Odatle smo nastavili potragu sa preživjelima dan kasnije. Tako sam u zgarištu svoje kuće našla svoju svekrvu Mariju kako sva izgorjela leži na leđima. Na livadi smo 26. 8. 1995. našli dva leša, Milicu Grubor, koja je bila izbodena nožem i izrešetana rafalima. A malo dalje bio je i leš Đure Karanovića, koji je takođe imao rane od noža na vratu, a na grudima rane od metaka. Jovan Karanović izgorio je u svojoj kući, vidjeli smo zgarište. UNPROFOR je sve to slikao i snimio, popisao imena žrtava…

Iako je zločin u Gruborima medijski prisutan i poznatiji široj javnosti, ponajviše zbog snimki snimljenih neposredno nakon samoga zločina, to nije jedini zločin u Plavnu. Po raštrkanim je zaseocima Plavna u periodu nakon Oluje stradalo više od 25 civila.

pravosudne konzekvence:Zločin u Gruborima obuhvaćen je pravomoćnom presudom protiv Gotovine i dr. pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Haško je sudsko vijeće izvan razumne sumnje utvrdilo da su Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor i Đuro Karanović žrtve ubojstva počinjenih u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja, propisanih čl. 5. i čl. 3. Statuta MKSJ-a, no nije utvrdilo kaznenu odgovornost optuženih. U suđenju pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicom se navodi i ime šeste žrtve, Jovana Grubora pok. Damjana. Nakon sustavna prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ-om svjedočilo više osoba, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 15. decembra 2010. optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana, F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.), zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Kako je u svom završnom govoru ustvrdio Robert Petrovečki, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, 31. maja 2014., na kraju suđenja koje je započelo 24. novembra 2011., “nije sporno da se dogodio ratni zločin u kojem su pripadnici ATJ-a Lučko na brutalan način ubili šestero civila”. Optuženi je dvojac, prema tužitelju, imao neupitnu zapovjednu funkciju. “Pronađeni su posmrtni ostaci, kao i u potpunosti spaljeno selo”, kazao je tužitelj te je od suda zatražio da se dvojicu okrivljenika proglasi krivima za zločine u Gruborima. Tijekom dokaznog postupka ispitano je više od 70 svjedoka, neki od njih bili su na visokim vojnim i policijskim pozicijama. Dvaput je na mjestu zločina, u zaseoku Grubori, provođena rekonstrukcija događanja iz 1995., a jedan od optuženika, trećeoptuženi Igor Beneta, u međuvremenu je pronađen obješen. Prvooptuženog Franu Drlju optužnica je teretila za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila, kao i za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Neki svjedoci promijenili su iskaze dane tijekom istražnog postupka, a većina bivših suboraca optuženika ništa nije ni vidjela ni čula. Nisu znali tko je predmetnom akcijom zapovijedao, tko su im na terenu bili neposredni nadređeni. Tadašnji pripadnici elitne postrojbe nisu znali tko je odredio smjer kretanja, a kuće koje su im se našle na putu nisu provjeravali, iako se čišćenje terena provodilo s ciljem eliminiranja zaostalih neprijateljskih snaga. Nakon zločina u Gruborima namjerno su opstruirane istražne radnje. Antiteroristička jedinica Lučko MUP-a Republike Hrvatske neposredno je prije početka akcije 25. augusta 1995. bila podijeljena u četiri grupe. U akciji čišćenja terena uoči prolaska Vlaka slobode, a prema svjedočenju zapovjednika akcije Josipa Čelića (13. novembra 2012., Županijski sud u Zagrebu), na terenu su kao zapovjednici spomenutih grupa postavljeni Branko Balunović, Stjepan Žinić te optuženi Frano Drlje i Božo Krajina. Svi su spomenuti zapovjednici grupa, prema Čeliću, imali potpunu zapovjednu odgovornost unutar svojih postrojbi, što znači da su se njihove zapovijedi trebale bespogovorno izvršavati. Kako je svjedočio zapovjednik Čelić, on se ubrzo nakon početka akcije vratio na početne položaje, i to s jednim pronađenim civilom, te je otada izgubio kontakt s ostalim zapovjednicima grupa. S operativnim zapovjednikom akcije Zdravkom Janićem otišao je prema završnoj crti akcije, gdje su ga gorespomenuti zapovjednici grupa izvijestili o tome da nisu naišli na probleme tijekom akcije, o čemu je on u prvom izvještaju (na dan akcije) informirao stožer Specijalne policije u Gračacu. Prije postupka pred Županijskim sudom, pred MKSJ-om je o zločinu u Gruborima saslušano daleko više svjedoka nego u vezi s bilo kojim drugim zločinom iz optužnice. Na temelju iskaza tadašnjih policijskih zapovjednika i specijalaca, Vijeće MKSJ-a zaključilo je da je nakon ubojstva izmišljena priča o sukobu sa “srpskim teroristima”. Do takvog se zaključka došlo, između ostaloga, i na temelju navoda Josipa Čelića, koji je i pred Županijskim sudom u Zagrebu ponovio svoje navode da je u svom prvom izvještaju na dan akcije izvijestio nadređene o tome da tijekom akcije nije bilo nikakvih borbi, ali da je potom pozvan u Gračac, gdje mu je zamjenik zapovjednika Željko Sačić rekao da je u Gruborima bilo “oružanog sukoba” i da treba napisati novi izvještaj, koji mu je potom Sačić u odvojenoj prostoriji izdiktirao. Balunović, zapovjednik jedne od grupa na terenu, koji je također svjedočio i u Haagu i u Zagrebu, napominje da ga je dan poslije, nakon sastanka u stožeru specijalne policije u Gračacu, Čelić informirao o tome da “temeljem naputka gospodin Sačića”, zamjenika zapovjednika specijalaca Mladena Markača, piše novi, drugi izvještaj o akciji čišćenja u kojem je naveo da su se specijalci u Gruborima sukobili sa zaostalim srpskim borcima, što je moglo dovesti do stradavanja staraca u unakrsnoj vatri. Prema svjedočenju zapovjednika Čelića, u Stožeru u Gračacu zatekao je i generala Markača, nakon čega ga je Željko Sačić odveo u posebnu prostoriju, gdje mu je, koristeći se bilješkama koje je zapisao na poleđini njegova prvog izvješća, naredio da napiše novo, drugo izvješće. Pritom ga je informirao o tome da njegovo prvo izvješće nije točno i da u novi izvještaj mora biti uvrštena informacija o “oružanim sukobima”. Svjedok Čelić tijekom suđenja u Zagrebu priložio je svoje prvo izvješće o akciji na čijoj se poleđini nalazio Sačićev rukom pisani tekst. Prvostupanjskom presudom Sudsko je vijeće utvrdilo da su zločine počinili pripadnici ATJ-a Lučko, ali oslobodilo je optuženike. Ponovljeno suđenje za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Gruborima, koje je započelo 15. februara 2016. pred posve izmijenjenim Vijećem Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, završeno je istim ishodom, oslobađajućom presudom za optužene, uz obrazloženje da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ-a Lučko.

lokacija: Selo Mokro polje nalazi se u sastavu Općine Ervenik. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Mokro Polje imalo je 803 stanovnika, od čega je 801 bio Srbin. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Mokrom Polju živi 227 stanovnika.

vrijeme: Od 5. do 20. augusta 1995. godine

opis zločina: Tijekom akcije Oluja velika većina mještana Mokrog Polja napušta svoje selo i pridružuje se izbjegličkoj koloni. Jedan dio ljudi ipak odlučuje ostati. S obzirom na to da su u okolnim mjestima ljudi odlučili krenuti na put tek u noći između 4. i 5. augusta ili kasnije, jedan dio ljudi iz okolnih sela također se zatekao u Mokrom Polju u trenutku kada je Hrvatska vojska ulazila u selo. Nakon ulaska u selo hrvatske snage ubile su neke civile koje su zatekle u selu. Osim mještana Mokrog Polja u samom su selu ubijeni i mještani nekih drugih mjesta — Žegara i Ivoševca. S obzirom na to da svi slučajevi nisu dobro dokumentirani, razni izvori govore o različitom broju žrtava. Jovan Popović iz Mokrog Polja, rođen 1948., izgubio je 7. augusta 1995. majku Stanu i brata Mirka. Toga je dana, nakon što su ga vojnici vodili po selu i zlostavljali, legao spavati na prvi kat kuće. Probudilo ga je pucanje: Zatim sam čuo vrisak majke (…) Kad sam čuo da pripadnik HV-a viče: “Ubio sam jednoga, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači” (…) Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu. (…) Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdahnula. Ocu je metak ušao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora (…). Jovanov je otac ipak preživio.

žrtve:

Babić, Ružica (Milan), 1. 1. 1926.
datum stradanja: 6. 8. 1995.
Babić, Sava (Luka/Spasenije), 28. 9. 1913.
datum stradanja: 27. 8. 1995. / 4. 9. 1995.
Batas, Manda (Tanasije), 7. 3. 1926.
datum stradanja: 8. 8. 1995. Traženje posmrtnih ostataka.
Ivanišević, Stojan (Bogdan), 8. 2. 1940.
datum stradanja: 5. 8. 1995. / 6. 8. 1995.
Kanazir, Jeka (Luka), 1. 1. 1928.
datum stradanja: 28. 9. 1995.
Manojlović, Ružica (Jakov), 27. 7. 1937.
datum stradanja: 6. 8. 1995. / 8. 8. 1995.
Manojlović, Stevan (Mile/Miloš), 8. 3. 1940.
datum stradanja: 6. 8. 1995. / 8. 8. 1995.
Popović, Mirko (Obrad), 25. 4. 1953.
datum stradanja: 7. 8. 1995.
Popović, Stana (Mileta), 18. 8. 1926.
datum stradanja: 7. 8. 1995.
Popović, Stana (Sava), 14. 3. 1915.
datum stradanja: 15. 8. 1995.
Seović, Rade (Nikola), 15. 1. 1955.
datum stradanja: 5. 8. 1995. Neutvrđen/dvojni status vojnik/civil.
Sučević, Stevan (Dragija), 1. 4. 1934.
datum stradanja: 6. 8. 1995.
Švonja, Ilija (Simo), 24. 1. 1926.
datum stradanja: 4. 8. 1995. / 5. 8. 1995.
Traživuk, Sava (Nikola), 19. 11. 1944.
datum stradanja: 6. 8. 1995.

pravosudne konzekvence: Nitko od odgovornih za ove zločine nije za njih kazneno odgovarao. U spomen civilima mještanima Mokrog Polja ubijenima u augustu 1995. godine, mještani Mokrog Polja i udruženje srpskih porodica Protiv zaborava podigli su spomen-ploču.

lokacija: Selo Uzdolje nalazi se u neposrednoj blizini Knina, na cesti koja povezuje Knin i Drniš. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u selu Uzdolje živjelo je 767 stanovnika, od čega 765 Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Uzdolju je živjelo 226 stanovnika, ali se taj broj do danas dodatno smanjio.

vrijeme: 6. augusta 1995.

opis zločina: U jutarnjim su se satima 6. augusta 1995. godine u Šare, zaselak sela Uzdolje u tadašnjoj Općini Orlić, bijelim civilnim automobilom dovezla trojica muškarca naoružana automatskim puškama. Svi su bili crnokosi; dvojica su nosila maskirne uniforme, a treći crnu maramu oko vrata, maskirne hlače i crnu majicu kratkih rukava s crnom vrpcom na kojoj je pisalo “Za dom spremni”. Sva su trojica imala tamnoplave kape s oznakama sa šahovnicom. Ondje su zatekli Krstu Šaru, koji je bio ispred svoje kuće s Jandrijom Šarom, Stevom Berićem, Janjom Berić, Milicom Šare, Đurđijom Berić, Bosiljkom Berić i s još jednom osobom, a svi su oni bili u civilnoj odjeći. Jedan od trojice naoružanih muškaraca ugledao je jednu od svjedokinja ovog zločina i, udarivši je u ruku kundakom, zapovjedio joj da se priključi ostalima. Naoružani muškarci zapovjedili su skupini da krene prema asfaltiranoj cesti Knin — Drniš, a jedan od njih trojice u jednom je trenutku gurnuo Stevu Berića na zemlju i poderao mu isprave, kazavši da mu one više neće trebati. Nedugo zatim jedan je od naoružanih muškaraca rekao: “Hajde da ih dokrajčimo, ohladit će nam se janjetina.” Skupina je zatim na otprilike 30 metara od ceste stala na jednom mjestu koje je bilo izvan vidokruga vozila koja su onuda prolazila. Dvojica su naoružanih muškaraca tada otišla s dvjema mještankama koje su potom u zasebnim vozilima odvezene u Knin. Treći naoružani muškarac, koji je ranije udario jednu svjedokinju u ruku, ostao je s preostalim zatočenicima kojima je naredio da s glavne ceste krenu natrag prema zaseoku, pri čemu im je psovao majku zbog toga što su učinili u Vukovaru i zastrašivao ih. Skupina je nakon nekog vremena naišla na Miloša Ćosića, kojemu je taj naoružani muškarac naredio da se priključi ostalima. Naoružani muškarac na kraju je pucao na skupinu iz automatske puške i tako usmrtio Milicu Šare, Stevu Berića, Janju Berić, Đurđiju Berić, Krstu Šaru, Miloša Ćosića i Jandriju Šaru, dok je svjedokinja, koja je bila ranjena, uspjela pobjeći u šumu i ostala živa. Obdukcijom posmrtnih ostataka utvrđeno je da je smrt žrtava nastupila uslijed prostrijelnih ozljeda. Isti je dan u zaseoku Šare ubijena u svojoj kući i Sava Šare, a u okolnim je selima (Orlić, Markovac, Biskupija i Vrbnik) u nekoliko dana nakon Oluje ubijeno još desetak civila.

Žrtve:

Berić, Đurđija (Jovan), 15. 3. 1916.
Berić, Janja (Stevan), 11. 4. 1932.
Berić, Stevan (Miloš), 24. 6. 1933.
Borjan, Miloš (Stevan), 6. 3. 1969. / 24. 3. 1969.
Ćosić, Miloš/Milan (Petar), 1. 3. 1923.
Šare, Jandrija (Todor), 30. 7. 1932.
Šare, Krstan (Dušan), 18. 10. 1933.
Šare, Milica (Vaso), 22. 1. 1922.
Šare, Sava (Nikola), 1. 1. 1915.

pravosudne konzekvence: S obzirom na to da za predmetni zločin nitko nije odgovarao, Documenta — Centar za suočavanje s prošlošću podnijela je 4. augusta 2017. kaznenu prijavu DORH-u za zločine počinjene u Uzdolju. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku očitavalo se o kaznenoj prijavi: “Nakon ekshumacije provedene 2001. godine na gradskom groblju u Kninu i zaprimljenih materijala, u Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku formirani su predmeti vezani za stradavanje civila od 6. do 9. augusta 1995. u Uzdolju i Vrbniku na štetu najmanje desetero civila, a zbog sumnje da bi riječ bila o ratnom zločinu. Izdan je nalog nadležnoj Policijskoj upravi šibensko-kninskoj i Vojnoj policiji za provođenjem izvida i kriminalističkog istraživanja u cilju utvrđenja okolnosti stradavanja i pronalaska počinitelja navedenog zločina.”

lokacija: Gošić je naselje koje se nalazi u Bukovici u Dalmaciji, smješteno desetak kilometara zapadno od Kistanja. Prema popisu stanovništva iz 1991., Gošić je imao 107 stanovnika, a prema popisu iz 2011. godine, 46. Stanovništvo Gošića gotovo isključivo čine Srbi.

vrijeme: 27. augusta 1995. godine oko 16 sati

opis zločina: Dana 27. augusta 1995. godine u selu Gošić nepoznati su počinitelji hicima iz vatrenog oružja ubili osmero civila. Sve su žrtve bile Srbi, mahom starije životne dobi. Ubijeni su u svojim kućama i dvorištima, u selu u kojem ni za vrijeme ubojstava ni prije nije bilo nikakvih ratnih aktivnosti.

Informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Prema podacima organizacija za zaštitu ljudskih prava, ubijene su bez imena i prezimena tajno sahranili pripadnici MUP-a na kninskom groblju, pod rednim brojevima od 543. do 550. Godine 2001. sva su tijela ekshumirana i nakon identifikacije predana porodicama.

žrtve:

Borak, Dušan (Stevan), 1. 1. 1940.
Borak, Grozdana (Vasilj), 1. 1. 1922.
Borak, Kosovka (Tomo/Tode), 1. 1. 1926.
Borak, Marija (Marko), 14. 4. 1914.
Borak, Milka (Tode), 19. 9. 1919.
Borak, Savo (Vasilj), 14. 2. 1925.
Borak, Vasilj (Vasilj), 1. 1. 1927.
Ležaić, Gojko (Luka), 25. 8. 1930. / 28. 8. 1930.

pravosudne konzekvence: Spajanjem kaznenih postupaka za zločine u Gošiću i Varivodama sumnjičilo se šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga. No nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, i to protiv nepoznatih počinitelja. Ni deset godina nakon završenog kaznenog postupka pred šibenskim Sudom nema novih saznanja ni progona počinitelja odgovornih za zločin u Gošiću.

lokacija: Varivode se nalaze desetak kilometara jugozapadno od Kistanja u Bukovici. Danas pripadaju Općini Kistanje, dok su do 1991. pripadale Općini Knin. Prema popisu stanovništva iz 1991., Varivode su imale 477 stanovnika i svi su stanovnici bili Srbi. Prema popisu iz 2011., Varivode imaju 124 stanovnika, a iako podaci o nacionalnoj strukturi još nisu dostupni, može se tvrditi da veliku većinu današnjih stanovnika također čine Srbi.

vrijeme: 28. septembra 1995. godine.

opis zločina: Dana 28. septembra 1995., gotovo dva mjeseca nakon završetka vojno-redarstvene akcije Oluja, nekoliko pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga došlo je u noćnim satima u selo Varivode i vatrenim oružjem ubilo devetoro civila. Sva ubojstva počinjena su u dvorištima i kućama ubijenih, na mjestima gdje su se zatekli. Sve su žrtve bile Srbi starije životne dobi.

Informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Sva tijela ubijenih pokupljena su i sahranjena u masovnu grobnicu u Kninu, a na njima nikada nije obavljena obdukcija, samo vanjski pregled. Godine 2001. ekshumirana su sva tijela koja su se nalazila na gradskom groblju u Kninu i nakon identifikacije predana su obiteljima.

Žrtve:

Berić, Jovan (Vasilije), 1. 1. 1920.
Berić, Jovan (Jandrija), 17. 10. 1939.
Berić, Mara/Marija (Božo), 17. 1. 1926. / 18. 2. 1926.
Berić, Marko (Golub), 21. 10. 1913.
Berić, Milka (Špiro/Golub), 1. 1. 1924.
Berić, Radivoj (Jovan), 28. 7. 1926.
Berić, Špiro (Milan), 22. 2. 1940.
Dukić, Dušan (Mirko), 1. 3. 1937.
Ilijašević, Uglješa (Dušan), 1. 1. 1944. / 1. 1. 1950. Osoba je stradala u periodu između 1. i 27. 9. 1995. Okolnosti stradanja nisu dokraja utvrđene.
Pokrajac, Mirko (Jovo), 1. 1. 1911.

pravosudne konzekvence: Za ovaj se zločin sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, i to protiv nepoznatih počinitelja. Ni deset godina nakon završenog kaznenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja ni počinitelja odgovornih za zločin u Varivodama. Jovan Berić i njegove sestre pokrenuli su sudske postupke tražeći odštetu na ime usmrćenih roditelja. Dana 18. januara 2012. Vrhovni sud Republike Hrvatske donosi rješenje u kojem se navodi da se revizija tužitelja prihvaća i temeljem toga ukidaju se presude sudova u Šibeniku i Zadru te se predmet vraća na ponovno suđenje. U navedenom je rješenju vidljivo da Vrhovni sud smatra da je smrt Radivoja i Marije Berić uzrokovana terorističkim aktom, odnosno aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. Temeljem toga Republika je Hrvatska odgovorna, i to po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja. U presedanskom rješenju Vrhovnog suda obitelji žrtava daje se pravo na naknadu štete, neovisno o tome što počinitelj zločina nije utvrđen, kazneno progonjen ili proglašen krivim. Na Općinskom je sudu u Kninu 23. januara 2013. godine sutkinja Ana Jelač-Pecirep, predsjednica Općinskoga suda, objavila presudu u građanskoj parnici/predmetu tužitelja Jovana Berića i dr. protiv RH, i to u ponovljenom suđenju temeljem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz januara 2012. godine. Temeljem spomenute presude Hrvatska mora isplatiti odštetu u iznosu od 540.000 kuna djeci Radivoja i Marije Berić, ubijenih u selu Varivode.

Vrijeme: 7. i 8. augusta 1995.

Opis zločina: Na Petrovačkoj cesti u blizini mjesta Klenovac (Republika Srpska, BiH) 7. augusta 1995. u zračnom napadu na kolonu izbjeglica iz Hrvatske s područja južne Like i sjeverne Dalmacije uslijed raketiranja smrtno je stradalo deset osoba, među kojima četvero djece i 20-godišnja djevojka. Dan kasnije dva aviona MIG-21 HRZ-a nadlijetala su izbjegličku kolonu koja se s Korduna i Banije kretala prema Uni i na mostu između Dvora i Novog Grada prešla u Republiku Srpsku. Kod sela Svodna, nakon što su nadletjeli kolonu, avioni su se vratili i ispalili rakete po koloni izbjeglica. Tom su prilikom poginule tri osobe. Procjenjuje se da je u obama incidentima ranjeno oko 25 osoba. Ovi zločini, uslijed svoje sličnosti i blizine, obično se tretiraju zajedno i nazivaju zločinom na Petrovačkoj cesti.

Žrtve stradale na Petrovačkoj cesti prebivale su na području Donjeg Lapca i Benkovca te okolnih sela (Brotnja, Begluci, Zagrad), a žrtve stradale u Svodnoj prebivale su u Slavskom polju.

Žrtve — Petrovačka cesta:

Žrtve — Svodna:

Galogaža, Marta (Stanko), 1. 1. 1935.
Galogaža, Rade (Mile), 17. 10. 1955.
Malobabić, Mile (Miloš), 10. 11. 1953.

Pravosudne konzekvence: U augustu 2022. postala je pravomoćna optužnica Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv četvorice umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva: generala Zdenka Radulja, brigadira Vladimira Mikca, pukovnika Danijela Borovića i pukovnika Željka Jelenića. Apelacijski sud u Beogradu odbacio je žalbe odvjetnika koji po službenoj dužnosti zastupaju optužene. Kako Vlada Republike Hrvatske ne priznaje postupak koji se protiv njih vodi u Srbiji, pozivi na suđenja nisu im uručivani, unatoč tome što je Srbija krajem septembra 2022. poslala zamolnicu Ministarstvu pravosuđa Hrvatske da se četvorici pilota uruči sudski poziv. Hrvatska strana brani se na dva načina: navodima da su se u izbjegličkoj koloni nalazili i vojnici i raketni sistemi te da nije bilo djelovanja avijacije po koloni. Suđenje još nije započelo.

Ratni zločini nad Srbima 1991. — 1995.

Vukovar

Osijek

Paulin Dvor

Virovitica

Novska

Marino selo

Požeška sela

Pakračka poljana

Voćin

Medari

Sisak

Banijska sela

Dvor

Koranski most

Ogulin

Bjelovar

Gospić

Medački džep

Lora

Komić

Kijani

Golubić

Grubori

Mokro Polje

Uzdolje

Gošić

Varivode

Petrovačka cesta