lokacija: Zločin je počinjen u Virovitici, gradu na sjeverozapadnom dijelu Slavonije, uz Dravu, blizu mađarske granice. 1991. godine sam grad imao je 16.167 stanovnika, od kojih je 11,76 posto bilo Srba, a na upravnom području grada, od 46.661 stanovnika njih 7271 ili 15,58 posto bilo je srpske nacionalnosti. Od ukupno 71 naselja, uključujući i grad, u 19 naselja Srbi su bili apsolutna, a u dva relativna većina stanovništva. Danas je područje, 1991. administrativno obuhvaćeno virovitičkom upravom, uz Viroviticu i pripadajuća naselja podijeljeno i na općinu Gradina, Lukač, Suhopolje i Špišić Bukovica s pripadajućim selima. Na cijelom tom području, dakle usporedivom s onim iz predratnog ustroja, prema popisu iz 2011. godine živi 2035 Srba, odnosno trećina predratnih, a na području današnjeg Grada Virovitice Srba ima 734 ili 3,45 posto.
vrijeme: ljeto 1991. — proljeće 1992.
opis zločina: Iako na području grada Virovitice, kao i na širem upravnom području toga mjesta nije bilo masovnih zločina nad Srbima, odnosno ubojstava i nestanaka po brojnosti usporedivih s onima u Gospiću ili Sisku, poznato nam je nekoliko slučajeva zločina koje su nad civilima počinili pripadnici hrvatskih snaga i o njima će ovdje biti riječi. Nadalje, po nekim su manjim mjestima u okolici Virovitice noćne pucnjave, prijeteći telefonski pozivi, a i ručne bombe bačene u dvorište bile pojave ne tako usamljene da bi se mogle nazvati tek izoliranim incidentima. Oni koji su ubijeni, uglavnom su bili ugledniji, viđeniji ljudi, što je zasigurno pridonijelo strahu i iseljavanju srpskog stanovništva s ovog područja. Iako je izvjesno da se jedan dio mlađih ljudi, muškaraca, početkom rata priključio vojnim i paravojnim srpskim vojnim jedinicama, to ne može objasniti tako velik nerazmjer u apsolutnom broju, a onda ni relativnom udjelu Srba u ukupnom stanovništvu na ovom prostoru. Od dobro dokumentiranih slučajeva tu je svakako onaj do danas nepronađenog civila Bogdana Mudrinića. On je bez ikakvog naloga odveden iz svoje kuće u Virovitici na ispitivanje, s kojega se nikada nije vratio. Koliko je poznato, on je nasmrt pretučen u vojnom zatvoru u virovitičkoj vojarni, a tijelo je potom izneseno izvan zatvora, nakon čega više nije viđeno. Sličnu sudbinu doživio je i dr. Ranko Mitrić, priveden s radnog mjesta u bolnici gdje je, prema krivičnoj prijavi podnesenoj protiv njega, nožem napao jednog hrvatskog vojnika. Iako je protiv njega prijavu podnijela civilna policija, taj isti dan kada se incident dogodio, 1. novembra 1991., privela ga je vojna policija. Nakon ispitivanja u kojem su sudjelovali i pripadnici obavještajnih službi, predan je policiji, a zatim ponovno hrvatskim vojnicima. Već sljedeći dan dr. Mitrić je ubijen, a njegovo tijelo bačeno u šaht koji je potom miniran. U Virovitici je nestao, još u julu 1991. i Ranko Starović, početkom augusta nestao je 76-ogodišnji Stevan Radlović, 16. augusta tada 16-ogodišnji Slobodan Poplašen, a do danas nije pronađen niti 5. septembra nestali Mićo Petrović. U decembru 1991. je u Virovitici pripadajućem Pčeliću ubijen Milenko Momčilović, r. 1928. godine, a i danas se traže njegovi posmrtni ostaci. Duško Šaponja odveden je iz svoje kuće u Jasenašu 11. januara 1992., mučen je i ubijen, a njegovo tijelo, bačeno u kanal pored ceste, pronađeno je jutro nakon zločina. Nakon ubojstva, jedan od počinitelja vratio se u Duškovu kuću i ondje silovao njegovu suprugu. Iz Majkovca Podravskog, sela koje je 2001. priključeno obližnjoj Žlebini, ljudi koji su se predstavili kao Vojna policija odveli su u aprilu 1992. Vladimira Grubora te se i on 22 godine kasnije vodi nestalom osobom. Ovo nisu svi slučajevi ubojstava i/ili nestanaka srpskih civila na virovitičkom području. Nisu se svi dogodili u istim okolnostima, niti je izvjesno da se radi o jednim te istim počiniteljima, no uočljiv je kontinuitet stradanja civila kroz razdoblje od ljeta 1991. do proljeća 1992. godine. U svjetlu navedenih činjenica valja promatrati i strah onih koji su ovim događajima makar neizravno svjedočili te njihovu odluku o napuštanju svojih domova.
informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Osim pronađenih tijela ubijenih Ranka Mitrića te Duška Šaponje, svi ostali imenovani civili nestali su te njihove obitelji ni danas ne znaju gdje se nalaze.
pravosudne konzekvence: U kaznenom postupku protiv četvorice optuženih za smrt dr. Ranka Mitrića te Bogdana Mudrinića, pred Županijskim sudom u Bjelovaru iz marta 2006. godine donesena je oslobađajuća presuda koju je potvrdio i Vrhovni sud 3 godine kasnije. Na 15, odnosno 12 godina zatvora pred Vojnim sudom u Bjelovaru u aprilu 1992. osuđeni su Darko Pil i Ivica Majetić, pripadnici HV-a, za zločin nad Duškom Šaponjom i njegovom suprugom. Ostali slučajevi zasad nisu procesuirani. Tužbeni zahtjev za naknadom nematerijalne štete koju je podnijela supruga nestalog Bogdana Mudrinića odbijen je zbog zastare, a dužna je sa sutužiteljima platiti 10.087,50 kn parničnih troškova. Nije nam poznato je li procesuiranje tužbenog zahtjeva trenutno u obradi pred višim sudskim instancama. Zbog poznatih i osuđenih počinitelja, supruga Duška Šaponje imala je naizgled lakši zadatak u dobivanju odšete, no nakon pozitivne drugostupanjske presude, odštetni zahtjev je odbio Vrhovni sud, također zbog zastare zahtjeva za naknadu štete. Predmet se trenutno nalazi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ostali slučajevi zasad nisu sudski procesuirani.