lokacija: Grad Gospić najveće je naselje u Lici te je demografsko, ekonomsko, kulturno i administrativno sjedište regije. Nalazi se u središtu Ličkog polja, na 562 metra n.m., na obalama triju rijeka – Novčice, Like i Bogdanice. Godine 1991. sam Gospić brojao je 9.025 stanovnika, dok je administrativno Grad Gospić uključivao gotovo 30.000 stanovnika raspoređenih u 82 gradska i seoska naselja. Na području grada Gospića od 9.025 stanovnika njih 35,93 posto ili 3243 stanovnika bili su srpske nacionalnosti. Hrvata je bilo nešto više od 5000. Gospić danas administrativno više ne obuhvaća tako veliko područje, te je na tom prostoru stvoreno više manjih općina, a izdvojena su i neka gradska naselja (Karlobag). Prema popisu stanovnika iz 2011., teritorij Grada obuhvaća 50 naselja s 12.745 stanovnika, od kojih je Srba tek 609 ili 4,78 posto.

vrijeme: 14. — 18. 10. 1991.

opis zločina: Tokom prve polovine oktobra 1991. godine u Gospiću su policajci sastavili popis Srba koji su ondje ostali živjeti nakon početka ratnih sukoba ili su se pak u njega vratili nakon poziva lokalnih vlasti. Grupa ljudi okupljenih oko tzv. Operativnog štaba Lika, na čijem je čelu, neformalno, ali s najvećom moći i utjecajem bio Tihomir Orešković (u grupi je bio i tadašnji zapovjednik 118. brigade – Mirko Norac), sredinom oktobra organizirala je nezakonita i bezrazložna privođenja civila s izrađenih popisa, mahom Srba, no i nekih Hrvata iz Gospića i okolice, te Karlobaga. Preko 50 ljudi odvedeno je u vojarnu Perušić, gdje su zatočeni, a četvero ih je ipak pušteno na slobodu. Potom je 17. oktobra u večernjim satima održan tzv. smrtonosni sastanak u Operativnom štabu, na kojem je sudjelovalo 15-ak osoba, a na kojemu je odlučeno da pritvoreni civili trebaju biti likvidirani. Slijedilo je odvođenje na plantažu borova Žitnik (Pazarište), gdje je usmrćeno najmanje 10 osoba. U likvidacijama je sudjelovao Mirko Norac, kao i drugi neimenovani sudionici sastanka. Već sljedećeg jutra, 18. oktobra, prema dogovoru Oreškovića i Norca, Stjepan Grandić, u svojstvu zapovjednika 2. bojne stacionirane u kasarni Perušić, organizirao je prijevoz preostalih civila na lokalitet Lipova Glavica kod Perušića. Tamo je vojnicima Hrvatske vojske zapovjedio da vatrenim oružjem ubiju dovedene ljude. Zajedno s njim, vojnici su postupili prema zapovijedi, a dva dana na tim lokacijama usmrćeno više od 50 žrtava (za 47-ero je utvrđen identitet). Srbi ubijeni u inkriminiranom razdoblju nisu ujedno i jedine srpske civilne žrtve u Gospiću – ubojstava, nestanaka i nezakonitih odvođenja iz stanova i kuća bilo je, u manjoj mjeri, i prije i nakon opisanoga zločina, no nije (nužno) riječ o istim počiniteljima i okolnostima. Do danas se nestalima vodi 12 žrtava čiji se datumi nestanka poklapaju s opisanim razdobljem.

žrtve – nestali:

  1. Danica Barać (r. 1923.) – nestala 14. 10. 1991.
  2. Mile Čubelić (r. 1941.) – nestao 17. 10. 1991.
  3. Gojko Hinić (r. 1949.) – nestao 17. 10. 1991.
  4. Borislav Marić (r. 1945.) – nestao 16. 10. 1991.
  5. Anđelka Pantelić (r. 1941.) – nestala 17. 10. 1991.
  6. Mirjana Pantelić (r. 1963.) – nestala 17. 10. 1991.
  7. Dragan Rakić (r. 1960.) – nestao 18. 10. 1991.
  8. Nikola Serdar (r. 1903.) – nestao 17. 10. 1991.
  9. Milan Smiljanić (r. 1947.) – nestao 16. 10. 1991.
  10. Nikola Stojanović (r. 1927.) – nestao 17. 10. 1991.
  11. Božidar Tomičić (r. 1953.) – nestao 17. 10. 1991.
  12. Nebojša Trešnjić (r. 1954.) – nestao 17. 10. 1991.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: JNA, odnosno pripadnici 6. ličke brigade, 25. decembra 1991. pronašli su 24 zapaljena tijela na području sela Duge Njive, istočno od Perušića. Dr. Zoran Stanković s beogradske Vojnomedicinske akademije izvršio je vanjski pregled mrtvih tijela. Među identificiranima su: Radmila Stanić, Branko Kuzmanović, Branko Štulić, Stanko Smiljanić, Radojka Diklić, Mirjana Kalanj, Đorđe Kalanj, Dane Bulj, Milan Pantelić, Mileva Orlović, Miloš Orlović, Radovan Barać, Ljubica Trifunović, Petar Lazić, Borka Vraneš, Bogdan Šuput, Dušanka Vraneš, Nikola Gajić i Željko Mrkić, odnosno 19 od 24 žrtve. 18 tijela potom je zakopano u masovnu grobnicu na Debelom Brdu, a njih 6 u pojedinačne grobnice. Od 16. do 17. decembra 2000. godine na Debelom Brdu ekshumirano je 18 tijela, koja su potom pregledali vještaci Zavoda za sudsku medicinu Rijeka, a izvršena je i identifikacija DNK analizom pa je tada identificirano 15 mrtvih tijela, a tri su ostala neidentificirana. Potvrđene su tada identifikacije za 13 osoba prepoznatih 1991., a identificirani su još: Mićo Pejnović te Sofija Lončar, a u 7. mjesecu 2014. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu identificirani su posmrtni ostaci Stanka Smiljanića i Željka Mrkića.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Rijeci iz marta 2003. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda iz juna 2004., Tihomir Orešković kao glavni nalogodavac osuđen je na 15, Mirko Norac na 12, a Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. Kako je Mirko Norac na 6 godina zatvora osuđen i zbog zločina u Medačkom džepu, objedinjena mu je kazna od 15 godina, a nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu. Iz zatvora su izašla i druga dvojica osuđenika. Iako su u zločinu, bilo planiranju i organiziranju, bilo izvršenju, sudjelovali i brojni drugi časnici i vojnici, kazneno su odgovorala tek navedena trojica, svakako najodgovorniji, no ne i jedini.