lokacija: Prostor Medačkoga džepa obuhvaća mjesta Divoselo i Lički Čitluk sa svim zaseocima te dio sela Počitelj. Područje se nalazi južno od Gospića, a obuhvaća teritorij od oko 50 četvornih kilometara. Radi se o ruralnom području, pokrivenom mahom pašnjacima i šumama. Prema popisu stanovništva iz 1991., u navedenim selima živjelo je 780 stanovnika (u Divoselu 344, Čitluku 129, Počitelju 307), od kojih su njih 92% bili Srbi. Prema popisu stanovništva iz 2011., u tim trima selima živi ukupno 12 stanovnika, u svakome po četiri. Prema popisu iz 2001. godine, na opisanom području živio je 31 stanovnik, no teško je utvrditi radi li se o ponovnom odlasku onih koji su se vratili, razlici nastaloj uslijed upotrebe različitih metodologija na dvama popisima ili pak odumiranju povratnika s obzirom na činjenicu da su se u ta opustošena sela vratili uglavnom stariji ljudi. Kako bilo, nije riječ samo o činjenici da ondje gotovo i nema ljudi, već je tamo teško i zamisliti održiv život s obzirom na potpuno uništene i tek u neznatnoj mjeri obnovljene resurse – tamo su srušene kuće, šuma koja se proširila i po nekad obrađenim površinama, te raste čak i iz samih ruševina, zagađeni bunari i uopće izostanak ikakvih preduvjeta za makar podnošljiv život, osobito u Divoselu i Počitelju.
vrijeme: 9. — 17. septembra 1993. godine
opis zločina: U 6 sati ujutro 9. septembra 1993. godine započeo je napad hrvatskih snaga, odnosno pripadnika 9. motorizirane gardijske brigade, njoj pridruženih jedinica (Domobranske bojne Lovinac, Domobranske bojne Gospić i 111. domobranske pukovnije) i specijalne policije na ovo područje, dotad pod kontrolom vojske SAO Krajine i njoj pridruženih paravojnih i dobrovoljačkih jedinica. Nakon dva dana borbe hrvatske su snage ovladale područjem te 11. septembra odbile protuudar kojim je 15. lički korpus Srpske Vojne Krajine nastojao vratiti izgubljeni teritorij. Već prvoga dana akcije ubijeni su i/ili poginuli i brojni civili, među kojima su velika većina bili stariji ljudi. Među njima je bilo i najmanje deset žena, od kojih je jedna bila slijepa i stara 84 godine, a ubijena je u vlastitome dvorištu. Do kraja akcije, odnosno do povlačenja hrvatskih snaga iz Medačkog džepa, što je bila posljedica pritiska međunarodne zajednice na hrvatske vlasti i sporazuma potpisanog 15. septembra 1993., smrtno je stradalo najmanje 28 civila te više od 50 vojnika sa srpske strane. Pri tome valja reći da nisu svi vojnici poginuli u borbi, već su neki ubijeni nakon zarobljavanja, a u pojedinim slučajevima dokazano je teško zlostavljanje, mučenje i iživljavanje. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi prerezan je vrat, a neosporno je i više slučajeva paljenja leševa. Izvjesno je da su gotovo beziznimno sve žrtve bili Srbi, osim jedne Hrvatice, udane u Čitluku. Nakon odluke o povlačenju, između 15. i 17. septembra, hrvatski su vojnici minirali praktički sve kuće koje su za vrijeme same akcije ostale neoštećene, a pobijena je i stoka te su zagađeni bunari s pitkom vodom kako bi povratak u ta sela bio trajno onemogućen – odnosno etnički je “očišćen” cijeli prostor.
informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Nakon akcije hrvatska je strana predala 52 tijela žrtava, još njih 18 pronašli su pripadnici UNPROFOR-a, pristigli na područje nakon 17. septembra 1993., 11 muškaraca i 7 žena. Osmorica muškaraca bili su vojnici, dvojica civili, jedan leš neutvrđenoga statusa, dok su sve pronađene žene bile civili. U maju 2000. godine u septičkoj jami u Gospiću, u Obradovića Varoši, pronađeno je 11 tijela, od kojih je njih 6 identificirano kao žrtve iz Medačkoga džepa. Do danas obitelji nisu dobile tijela 8 žrtava opisane akcije.
U evidenciji nestalih ili onih čiji se posmrtni ostaci traže nalaze se:
- Željko Basara, r. 23. 8. 1971., oca Milana, vojnik – nestao između 9. 9. i 23. 9. 1993. u Divoselu
- Bosiljka Bjegović, r. 1909. ili 1912. godine, oca Steve, civil – ubijena 9. 9. 1993. u svome dvorištu, no vodi se kao nestala jer tijelo nije sahranjeno
- Mile Jovančević, r. 1924., oca Avrama, vojnik – nestao u Divoselu 9. 9. 1993.
- Štefica Krajnović, r. 3. 3. 1931., oca Josipa, civil – nestala u Čitluku 9. 9. 1993.
- Stevo Pjevač, r. 14. 11. 1926., oca Dane, civil – nestao u Čitluku 10. 9. 1993.
- Momčilo Vujnović, r. 1936., oca Dmitra, vojnik – ubijen 9. 9. 1993., no tijelo nije pronađeno
- Sestre Sara (rođena 1921.)
- Ljubica Kričković (1929. godine), oca Trivuna, ubijene su u podrumu svoje kuće u Čitluku, pri čemu je Sari prerezan vrat. Iako je na suđenju Mirku Norcu i Rahimu Ademiju svjedočeno da su obje osobe prepoznate i identificirane među leševima koji su bili na identifikaciji u Metku, njihova se imena vode u Knjizi osoba nestalih na području RH među onima čiji se posmrtni ostaci traže, a što je navedeno i u pravomoćnoj presudi Vrhovnoga suda
pravosudne konzekvence: Istragu o ovome zločinu započeli su istražitelji Haaškoga suda, a ista ih je 2002. godine dovela i do podizanja optužnice protiv trojice časnika Hrvatske vojske, odnosno umirovljenog stožernog generala Janka Bobetka (koji je u vrijeme akcije bio načelnik Glavnog stožera), umirovljenog generala Mirka Norca (koji je u vrijeme akcije imao čin pukovnika te je bio na položaju zapovjednika 9. GMTBR-a unutar Zbornog područja Gospić) te generala Rahima Ademija (koji je u vrijeme akcije imao čin brigadira te je bio na položaju zapovjednika Zbornog područja Gospić). 29. aprila 2003. godine Janko Bobetko umro je u svome domu, a predmet Ademi-Norac Haaški tribunal u septembru 2005. godine prebacio je u nadležnost hrvatskog pravosuđa. U novembru sljedeće godine podignuta je “domaća” optužnica, a osam mjeseci kasnije započelo je i suđenje. 29. maja 2008. Rahim Ademi nepravomoćno je oslobođen optužbi, dok je Mirko Norac osuđen na sedam godina zatvora. Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda RH od 18. novembra 2009. potvrđena je oslobađajuća presuda za Rahima Ademija, koji nije imao efektivnu zapovjednu kontrolu na području u vrijeme počinjenja zločina, dok je Norcu presuda prvostupanjskog suda potvrđena, no kazna umanjena za jednu godinu. Iz presude Mirku Norcu proizlazi i da isti ne može biti odgovoran za smrt civila ubijenih izvan područja zauzetog od strane njemu podređenih postrojbi, dakle na onom prostoru koji su zauzele snage specijalne policije. No postavlja se pitanje zašto u tom slučaju do danas za ta nedjela nije odgovarao nitko od neposrednih počinitelja kao ni nitko iz zapovjednog lanca specijalne policije. Također se kroz proces pokazalo da je slučaj sustavno prikrivan, prvenstveno kroz rad vojno-obavještajnih struktura, iz čega bi također morala proizaći kazneno-pravna odgovornost sudionika. Nadalje, žrtve ubijene 9. septembra 1993., dakle većina njih, isključene su iz presude uz zaključak da se Mirku Norcu presuđuje radi djela nečinjenja (nekažnjavanja i nesprječavanja), a zbog čega ne može biti kriv za djelo činjenja, koje nije zapovjedio i za koje nije mogao znati prije nego što je isto počinjeno. Posljedica toga je, između ostalog, i nemogućnost obitelji sedmero sudski utvrđenih civilnih žrtava od 9. septembra 1993. da kao žrtve ratnog zločina zatraže obeštećenje putem sudske parnice.
Vrhovni je sud u maju 2020. godine potvrdio presudu kojom je zapovjednik izviđačke satnije 9. MTBR-a Josip Krmpotić osuđen zbog ratnog zločina na tri godine zatvora. Krmpotić je osuđen za paljenje i uništavanje kuća u srpskim selima za vrijeme operacije Medački džep, a oslobođen je optužbe za ubojstvo ratnih zarobljenika. Krmpotić je osuđen na kaznu blažu od najmanje zakonom propisane zbog niza okolnosti koje je sud uzeo kao olakotne. Za ratni zločin ubojstva neidentificirane žene optuženi su i osuđeni Velibor Šolaja i Josip Mršić, obojica pripadnici Krmpotićeve jedinice. Šolaja je pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, a Mršić nepravomoćno na tri godine zatvora.