lokacija: Vojno-istražni centar Lora bio je vojni zatvor u Splitu, smješten u istočnom dijelu pomorske vojne baze Lora. Radi se o zgradi ograđenoj bodljikavom žicom u kojoj su se nalazile prostorije Vojne policije, a sa sjeverne su strane zgrade ćelije u kojima su držani vojni i civilni zatvorenici.
vrijeme: 1992. — 1997.
opis zločina: Godine 1992. u prostorima bivšeg vojno-istražnog zatvora JNA, u pomorskoj bazi Lora, formiran je logor u kojem je bez ikakve pravne osnove držan veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom Srba, zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv RH. Zatvorenici su hapšeni i zarobljavani širom Hrvatske, ali dio njih (zarobljeni vojnici Srbije i Crne Gore) doveden je i iz Bosne i Hercegovine. U Lori su zatvorenici svakodnevno trpili vrijeđanje, ponižavanje, fizičko i psihičko zlostavljanje, mučenje i tjelesno kažnjavanje – što je sve vodilo do usmrćenja nekih od njih.
Ovo su iskazi nekih svjedoka:
Posle tri dana boravka u Lori grupa nas od oko 70 uhapšenih Srba iz Kupresa vezana je i potovarena na kamion koji nas je povezao u pravcu Duvna. Negde oko Drniša kamion je stao i videla se u blizini puta iskopana velika jama pored koje je radio buldožer. Tu su stajali ljudi koji su imali motorne testere u rukama. Hrvatski vojnici koji su nas doveli skinuli su sa kamiona 8 — 9 Srba iz naše grupe: braću Ratka i Ljubu Milića, Dušana Nikića, Slavka Dragoljevića i Čivčića, koji je bio gluvonem, a ostalima se imena ne sećam. Doveli su ih do te jame i poubijali.
Sećam se i mladića kome je ime Bojan, a zvali su ga Bijeli orao ili Orlić. On je bio sam u jednoj ćeliji. Njega su posebno teško mučili. Bio je sasvim go, neverovatno mršav, pravi kostur. Njega su najviše maltretirali, udarali i mučili. Jedno jutro sam primetio, kada su čuvari doneli doručak, da on leži u svojoj ćeliji na leđima. Telo mu je potpuno žuto. Nas su odmah vratili u ćelije. Čuo sam kako se kuje sanduk i kako u hodniku čuvari nešto šapuću. Kasnije ga nikada više nisam video.
U Splitu smo odveženi u krug pomorske oblasti, gde se nalazio centar hrvatske Vojne policije. Tu smo, kao i u Gornjem Brišniku, izlazili iz kamiona jedan po jedan. Dočekali su nas hrvatski policajci i tukli. Ispred mene na tri metra nalazio se Petar Spremo. Jedan hrvatski vojnik ga je snažno udario drškom pištolja po glavi, od kog udarca je on pao i udario temenom o ivičnjak, posle čega je ostao da leži nepomičan. Njega od tada nisam više video. Isti taj vojnik i mene je snažno udario drškom pištolja po glavi, od čega mi je prsla lobanja na četiri mesta, pa sam sav bio obliven krvlju.
Broj osoba koje su prošle kroz logor Lora nikada nije precizno utvrđen, ali neki izvori govore o preko 1.100 osoba koje su u određenom trenutku prošle kroz Loru. Ista je stvar s brojem osoba koje su ubijene u Lori. Dok se optužnicama pred hrvatskim pravosuđem barata s imenima dvojice ubijenih zatvorenika (Gojka Bulovića i Nenada Kneževića), neki izvori navode puno veći broj ubijenih. Tako npr. Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava SRJ govori o preko 20 ubijenih, a neki od zatvorenika koji su preživjeli Loru o oko 60 osoba kojima se u Lori gubi svaki trag. Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava govori o nekoliko desetaka ljudi koji su u Lori izgubili život. Vojno-istražni centar Lora bio je pod ingerencijom 72. bojne Vojne policije i svi optuženici bili su pripadnici te postrojbe. U decembru 2016. godine u Splitu je otkriven spomenik podignut poginulim pripadnicima 72. bojne Vojne policije.
pravosudne konzekvence: Županijsko državno odvjetništvo Split podiglo je u martu 2002. optužnicu protiv osam pripadnika 72. bojne Vojne policije HV-a optužnicu zbog držanja većeg broja civila u zatočeništvu, uglavnom srpske nacionalnosti, bez ikakvog pravnog osnova, a zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv RH. Civilima je vrijeđano ljudsko dostojanstvo, ponižavani su, psihički i fizički zlostavljani i mučeni, a neki od njih i usmrćeni. Optuženi su Tomislav Duić, zapovjednik Vojno-istražnog centra Lora, Tonči Vrkić, njegov zamjenik, zatim pripadnici interventne grupe – voda Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, te stražari Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić. Presudom izrečenom u novembru 2002. godine svi su oslobođeni optužbe. Vrhovni je sud u martu 2004. ukinuo presudu i vratio ju na ponovno postupanje pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem.
U martu 2006. Županijski sud u Splitu svu osmoricu optuženih proglasio je krivima. Duić je osuđen na osam godina zatvora, Vrkić na osam godina, Banić na sedam godina, a svi ostali optuženici na po šest godina zatvora. U februaru 2007. godine Vrhovni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu. Bikiću i Bajiću suđeno je u odsutnosti. Bikić se predao, postupak protiv njega obnovljen je i u decembru 2009. osuđen je na četiri godine zatvora. Bajić je uhićen 2010. godine, obnovljen mu je postupak i u maju 2012. godine osuđen je na četiri godine i šest mjeseci zatvora. U odsutnosti je suđeno Duiću i Bunguru. Uhićeni su i na njihov zahtjev im je obnovljen postupak. Protiv Duića i Bungura pokrenut je i drugi postupak nazvan Lora 2, a u tom su postupku kao smrtno stradale žrtve navedeni Bojan Vesović, Dušan Jelić i Vlado Savić. Osim toga navedeno je da su neevidentirani ratni zarobljenici mučeni, zbog čega su pretrpjeli teške tjelesne ozljede i psihičke promjene. Postupci za Loru i Loru 2 protiv Duića i Bungura objedinjeni su, i u januaru 2017. započeo je jedinstveni kazneni postupak protiv njih dvojice.
U postupku Lora 2 suđeno je i Vrkiću, Gudiću i Botiću. Vrkić je osuđen na šest godina zatvora, a Gudić i Botić na četiri. S obzirom na to da su sva trojica pravomoćno osuđeni u slučaju Lora, izrečena im je jedinstvena kazna zatvora – u trajanju od deset godina Vrkiću, a po osam Gudiću i Botiću.
Pravosudna postupanja u slučaju Lora od početka su obilježena različitim opstrukcijama od strane pravosudnih tijela. Publicist Darko Petričić i novinar Domagoj Margetić prijavili su glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića Haaškom sudu, zbog, kako su naveli u prijavi, suodgovornosti za ratne zločine u splitskoj Lori devedesetih, jer “su po njegovom nalogu zatočenici uhićivani i saslušavani”. Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava potvrđuje da je Bajić, tadašnji vojni tužitelj u Splitu, sudjelovao u ispitivanjima u Lori, te dodaje da postoje indicije da je bio u Lori kada su mučeni zatočenici. Uz to, kao da višegodišnje odugovlačenje s podizanjem optužnice nije bilo dovoljno, slučaj je u prvom suđenju 2002. godine dodijeljen sucu Splitskog županijskog suda Slavku Lozini, koji je u tom trenutku imao najviše poništenih presuda i koji je od suđenja stvorio svojevrsni cirkus, a na kraju oslobodio sve optuženike.