Osnovna aktivnost pravnog odjela pružanje je besplatne pravne pomoći – davanje općih pravnih informacija i savjeta te sastavljanje podnesaka čime se korisnicima olakšava pristup sudovima i drugim javnim tijelima.
Besplatna pravna pomoć pruža se u Zagrebu, Karlovcu, Kninu, Pakracu, Vukovaru, Belom Manastiru, Daruvaru, Korenici, Gračacu, Benkovcu, Obrovcu, Petrinji, Glini, Vrginmostu, Hrvatskoj Kostajnici i Novom Sadu. Pitanja kojima je dano najviše prostora u pravnom programu jesu pitanja imovinskog prava i stambenog zbrinjavanja, statusna pitanja, pitanja obnove, mirovinskog i radnog prava te prava na zdravstvenu zaštitu. U rješavanju tih pitanja pravni odjel surađuje s jedinicama lokalne samouprave, nadležnim javnopravnim tijelima, srodnim nevladinim udruženjima i međunarodnim organizacijama. Besplatna pravna pomoć pruža se državljanima Republike Hrvatske, ali i strancima koji se obrate SNV-u.
Kontakti pravne pomoći nalaze se u rubrici Kontakti na stranici SNV-a.
Srbi su bili konstitutivni narod u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a nakon osamostaljena Hrvatske postaju nacionalna manjina. Tokom i nakon rata devedesetih položaj im je otežan – mnogi su izbjegli već u njegovim prvim godinama, a mnogi od onih koji su ostali okarakterizirani su kao jedini krivci za njegov početak, kao i za ratne zločine, te su izloženi različitim napadima (izbacivanja iz stanova, otkazi na poslu, pa i ubojstva). Najveći egzodus Srba zabilježen je u augustu 1995., za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, kada je s tadašnjeg područja pod međunarodnom zaštitom Ujedinjenih nacija (Krajine) u nekoliko dana izbjeglo oko 200.000 ljudi.
Oni koji su ostali bili su fizički ugroženi – uništavana im je i pokradena imovina, a mnogi su ubijeni – sve se to dogodilo bez odgovarajućeg odgovora vlasti. Zbog neefikasnoga rada tijela kaznenog progona i hrvatskog pravosuđa za većinu počinjenih ratnih zločina nad srpskim žrtvama tek su sporadično odgovarali krajnji izvršitelji.
Izbjegli se najčešće ne vraćaju jer su krajevi u kojima su živjeli infrastrukturno nerazvijeni, diskriminacija je snažna, a pred njih su postavljene administrativne prepreke.
Godine 2002., nakon pritiska međunarodne zajednice, donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. On garantira posebna prava i “pozitivne” mjere u svrhu aktivnog i djelotvornog sudjelovanja manjina u društvu, javnim poslovima i na svim razinama vlasti. Njime se daju i dodatne garancije ravnopravnosti – npr. razmjerna zastupljenost u tijelima državne uprave, pravosuđu i policiji. Također, Zakon propisuje da pripadnici manjina imaju prednost u popunjavanju radnih mjesta u navedenim tijelima pod istim uvjetima. Nažalost, ova se rješenja u praksi ne primjenjuju, pa se time gube značaj i pravna snaga Ustavnog zakona.
Prema Izvještaju o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koga je objavila Vlada Republike Hrvatske, na dan 31.12.2021. godine postotak Srba zaposlenih u javnoj upravi pao je s 2,11%, koliko ih je bilo zaposleno u 2018. godini, na 1,94 % u 2021. Trend pada Srba zaposlenih u lokalnoj i regionalnoj samoupravi te u pravosuđu je nastavljen, pa je tako u 2021. evidentna njihova podzastupljenost. Srba u lokalnoj i regionalnoj samoupravi ima svega 1,69%, dok zastupljenost Srba na rukovodećim funkcijama u pravosuđu iznosi 1,96%.
Poveznice:
Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Srbi čine 3,19% ukupnog stanovništva Hrvatske, dok su 1991. činili 12,16% ukupnog stanovništva.
Iskazano u brojkama, Srbi u Hrvatskoj broje 123.892 čovjeka, od čega u dobi od 0-19 godina ih ima 11.383 ili 9,18%, u radnoj dobi čiji raspon se kreće od 20 do 65 godina života je 59.602 ili 48,10%, dok u kategoriju lica starijih od 65 godina imamo 52.907 Srbina i Srpkinje ili 42,07%.
Najintenzivniji period povratka Srba u Hrvatsku bio je od 2000. do 2003. godine. UNHCR, međunarodna organizacija koja je neposredno bila uključena u proces povratka, je tako bilježila 132.922 Srbina povratnika. Ista organizacija je 2012. provela istraživanje o ostanku u Hrvatskoj, te došla do poražavajućeg podatka koji govori da je svega 48% povratnika ostalo živjeti u Hrvatskoj. Ovaj podatak nam pokazuje da zakonodavni okvir, životne prilike nisu išle na ruku povratnicima. Osiguravanje stambenog prostora, posla, zdravstvene i socijalne zaštite, dostupnost obrazovnih ustanova; sve ovo su osnovni uvjeti koje je svaki povratnik trebao, a nije bio u mogućnosti da ostvari, te se ponovo odlučio na odlazak iz Hrvatske.
Iako je danas broj povratnika, službeno registriranih u tom statusu, zanemarivo mali, povratak i ostanak treba poticati.
Srpsko narodno vijeće savjetuje povratnike, prijeratne stanovnike Hrvatske, da odmah po povratku u nadležnim županijskim uredima zatraže povratnički status, koji im omogućava lakšu re-socijalizaciju, a stranim državljanima ubrzano stjecanje statusa stranca sa stalnim boravkom u Hrvatskoj.
Pravni okvir:
– Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (“Narodne novine”, broj 29/99, 96/93, 39/95, 29/99, 128/99, 51A/13, 98/19)
– Uredba o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika („Narodne novine“, broj 96/93, 39/95, 29/99, 128/99, 51A/2013)
Stambeno zbrinjavanje sveobuhvatna je pravna kategorija koja podrazumijeva osiguravanje stambenog prostora povratnicima u stanovima u državnom vlasništvu i kućama u vlastitom ili državnom vlasništvu.
Svake godine tokom januara potencijalni povratnici na područja posebne državne skrbi (PPDS) mogu se prijaviti nadležnim tijelima sa zahtjevom da im se u najam dodijeli stan ili kuća, odnosno građevinski materijal. Zahtjevi se podnose u nadležnim županijskim uredima. S obzirom na velik broj takvih zahtjeva rade se liste prvenstva. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine – Uprava za graditeljstvo i obnovu planira i osigurava sredstva za zadovoljavanje stambenih potreba (što osim povratnika uključuje i naseljenike, socijalno ugrožene i žrtve nasilja). Kako su ta sredstva skromna i nedovoljna, srpski povratnici godinama čekaju rješavanje stambenog pitanja jer se prednost daje višečlanim i mlađim porodicama, dok su povratnička domaćinstva uglavnom malobrojna i u višoj životnoj dobi. Liste prvenstva svake se godine ažuriraju novo pristiglim prijavama, uglavnom mlađim i višebrojnim porodicama, što srpske povratnike dodatno udaljava od rješenja stambenog pitanja.
Bivši nositelji stanarskog prava (BNSP) su do 31.08.2013. mogli podnositi zahtjeva za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi (gradske sredine). Nakon ovog datuma isti mogu podnositi zahtjeve za stambeno zbrinjavanje na PPDS-u, tokom januara svake godine, kako je prezentirano u prethodnom poglavlju. Iako je rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje izvan PPDS-a istekao prije 10 godina, mnogi BNSP-ovci i dalje čekaju dodjelu stana. Naročito je to prisutno u priobalnim gradovima (u Zadru, Šibeniku, Splitu i posebno u Dubrovniku). Nerijetko je čekanje duže od 5 godina. Ako osoba koja čeka dodjelu stana premine, a pri tom je riječ o samcu, njegovi nasljednici ne mogu nastaviti postupak stambenog zbrinjavanja.
Poveznice:
- Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima („Narodne novine“, br. 106/18, 98/19, 82/23)
- Uredba o kriterijima za bodovanje prijava za stambeno zbrinjavanje („Narodne novine“, br. 14/19.)
- Pravilnik o najmu stambenih jedinica („Narodne novine“, br. 25/19.)
- Pravilnik o darovanju građevnog materijala („Narodne novine“, br. 16/19.)
- Uredba o prodajnoj cijeni obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu kojima upravlja SDUOSZ („Narodne novine“, br. 24/19.)
- Odluka o prodaji stanova u vlasništvu RH („Narodne novine“, br. 78/21.)
Povratak izbjeglih Srba nije moguć bez prvotnog rješavanja njihova statusnog pitanja. Povratnici koji su državljani drugih jugoslavenskih republika, kakvih je među povratnicima mnogo, imaju status stranaca.
Zakon o strancima propisuje da stranci koji se u Hrvatsku vraćaju u okviru programa povratka, a imali su prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj na dan 8. oktobra 1991., ostvaruju pravo na stalni boravak. Državljani treće zemlje moraju imati odobren privremeni boravak u trenutku rješavanja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka. To zapravo znači da povratnik najprije regulira privremeni boravak u Hrvatskoj, a tek potom podnosi zahtjev za stjecanje statusa stranca sa stalnim boravkom. Samo konačno rješenje kojim je ostvareno pravo na status povratnika, stambeno zbrinjavanje ili obnovu obiteljske kuće smatra se dokazom prilikom rješavanja zahtjeva za privremeni ili stalni boravak. Osobe koje su ostvarile pravo na privremeni boravak iz humanitarnih razloga iz Republike Hrvatske mogu izbivati najviše 90 dana unutar jednogodišnjeg perioda odobrenog privremenog boravka. Neophodno je da reguliraju zdravstvenu zaštitu, koja se može ostvariti ili kroz vlastite uplate Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) ili kroz bolesnički list koji izdaje HZZO na temelju potvrde inozemnog nositelja zdravstvenog osiguranja gdje osoba ima osiguranu zdravstvenu zaštitu. Zahtjev kojim se traži produženje privremenog boravka podnosi se Ministarstvu unutarnjih poslova najmanje 60 dana prije isteka važeće dozvole boravka od čega max. 30 dana jednokratno, i osoba može boraviti u Republici Hrvatskoj dok se ne donese rješenje po tom zahtjevu. Zahtjev za odobrenje statusa stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj moguće je podnijeti nakon četiri(4) godina privremenog boravka u kontinuitetu.
Zakon o hrvatskom državljanstvu
Osoba koja je ostvarila status stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj može podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo prirođenjem.
Na stranicama MUP-a objavljena je informacija o načinu, uvjetima i postupku stjecaja hrvatskog državljanstva.
Potrebno se osvrnuti i na izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu koje su stupile na snagu 1. januara 2020., a tiču se stjecanja hrvatskog državljanstva porijeklom u situaciji kada je osoba rođena izvan Republike Hrvatske, ima više od 21 godine života i barem joj je jedan roditelj bio hrvatski državljanin kada je rođena. Ovi zahtjevi mogli su se podnositi zaključno sa 31.12.2022. godine. Mnogi zainteresirani ovakvo su zakonsko rješenje dočekali s odobravanjem, ali su pri pokušaju podnošenja zahtjeva u konzulatima Republike Hrvatske naišli na odgovor koji obeshrabruje. Tumači se, naime, da se ova zakonska odredba odnosi na osobe rođene nakon što je Zakon o hrvatskom državljanstvu (8. oktobra 1991.) stupio na snagu, uz obrazloženje da bi drugačija primjena dovela do narušavanja načela kontinuiteta nekadašnjih republičkih državljanstava u nacionalna državljanstva novostvorenih država s područja Jugoslavije.
Uredba o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika
Osobe koje su na dan 08.10.1991. godine imale prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, te su u zemlji izbjeglištva bili registrirani kao izbjeglice, pri povratku u Republiku Hrvatsku mogu podnijeti zahtjev za stjecanje statusa povratnika. Ovaj zahtjev se podnosi u nadležnom županijskom uredu prema mjestu povratka. Rok za podnošenje zahtjeva je 90 dana od dana povratka. Povratnički status omogućava stranim državljanima – povratnicima u RH da u ubrzanom postupku ostvare status stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj, i nakon toga podnesenu zahtjev za hrvatsko državljanstvo.
Poveznice:
Zakon o strancima („Narodne novine“ br. 133/20, 114/22 i 151/22);
Zakon o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ br. 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21);
Uredba o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika („Narodne novine“ br. 133/13).
“Zločin iz mržnje” u hrvatsko zakonodavstvo unesen je 2006. godine. Definiran je kao kazneno djelo počinjeno “iz mržnje prema osobi zbog njezine rase, boje kože, spola, spolne orijentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina” (čl. 89. st. 36. KZ).
SNV prati pojavnost zločina iz mržnje, kao i govora mržnje usmjerenog protiv Srba, te, uz objave godišnjih Biltena, pruža podršku žrtvama kroz davanje besplatne pravne pomoći i kroz upoznavanje s pravima zajamčenih Zakonom. Žrtve zločina iz mržnje u visokom su postotku žrtve sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde.
Ni više od dva desetljeća nakon završetka rata ne postoji službena, javno dostupna evidencija svih smrtno stradalih. Postoje različita istraživanja koja se međusobno razlikuju, ali procjene se kreću od 18.000 do 23.000 ubijenih i nestalih.
