Osnovna aktivnost pravnog odjela pružanje je besplatne pravne pomoći – davanje općih pravnih informacija i savjeta te sastavljanje podnesaka čime se korisnicima olakšava pristup sudovima i drugim javnim tijelima.
Besplatna pravna pomoć pruža se u Zagrebu, Karlovcu, Kninu, Pakracu, Vukovaru, Belom Manastiru, Daruvaru, Korenici, Gračacu, Benkovcu, Obrovcu, Petrinji, Glini, Vrginmostu, Hrvatskoj Kostajnici i Novom Sadu. Pitanja kojima je dano najviše prostora u pravnom programu jesu pitanja imovinskog prava i stambenog zbrinjavanja, statusna pitanja, pitanja obnove, mirovinskog i radnog prava te prava na zdravstvenu zaštitu. U rješavanju tih pitanja pravni odjel surađuje s jedinicama lokalne samouprave, nadležnim javnopravnim tijelima, srodnim nevladinim udruženjima i međunarodnim organizacijama. Besplatna pravna pomoć pruža se državljanima Republike Hrvatske, ali i strancima koji se obrate SNV-u.
Kontakti pravne pomoći nalaze se u rubrici Kontakti na stranici SNV-a.
Srbi su bili konstitutivni narod u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a nakon osamostaljena Hrvatske postaju nacionalna manjina. Tokom i nakon rata devedesetih položaj im je otežan – mnogi su izbjegli već u njegovim prvim godinama, a mnogi od onih koji su ostali okarakterizirani su kao jedini krivci za njegov početak, kao i za ratne zločine, te su izloženi različitim napadima (izbacivanja iz stanova, otpuštanja, pa i ubojstva). Najveći egzodus Srba zabilježen je u augustu 1995., za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, kada je s tadašnjeg područja SAO Krajine u nekoliko dana izbjeglo oko 200.000 ljudi.
Oni koji su ostali bili su fizički ugroženi – uništavana im je i pokradena imovina, a mnogi su ubijeni – sve se to dogodilo bez odgovarajućeg odgovora vlasti. Zbog neefikasnoga rada tijela kaznenog progona i hrvatskog pravosuđa za većinu počinjenih ratnih zločina nad srpskim žrtvama tek su sporadično odgovarali krajnji izvršitelji.
Izbjegli se najčešće ne vraćaju jer su krajevi u kojima su živjeli infrastrukturno nerazvijeni, diskriminacija je snažna, a pred njih su postavljene administrativne prepreke.
Godine 2002., nakon pritiska međunarodne zajednice, donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. On garantira posebna prava i “pozitivne” mjere u svrhu aktivnog i djelotvornog sudjelovanja manjina u društvu, javnim poslovima i na svim razinama vlasti. Njime se daju i dodatne garancije ravnopravnosti – npr. razmjerna zastupljenost u tijelima državne uprave, pravosuđu i policiji. Također, Zakon propisuje da pripadnici manjina imaju prednost u popunjavanju radnih mjesta u navedenim tijelima pod istim uvjetima. Nažalost, ova se rješenja u praksi ne primjenjuju, pa se time gube značaj i pravna snaga Ustavnog zakona.
Prema istraživanjima SNV-a, postotak Srba zaposlenih u javnoj upravi pao je s 2,35% u 2013. na 2,11% u 2018. godini. U 2018. godini bilježi se i podzastupljenost Srba u lokalnoj i regionalnoj samoupravi, ima ih svega 1,86%, dok zastupljenost Srba u pravosuđu iznosi 2,17%.
Poveznice
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina
Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Srbi čine 4,36% ukupnog stanovništva Hrvatske, dok su 1991. činili 12,16% ukupnog stanovništva. Prosječna starosna dob Srba jest 53 godine, a osobe starije od 65 godina čine trećinu srpskog stanovništva. Pravna regulativa bila je i ostala otežavajući, često i onemogućavajući element u postupcima koji za Srbe povratnike u Hrvatsku znače život – to su dom, ekonomska sigurnost, zdravstvena zaštita i socijalna uključenost.
Istraživanje UNHCR-a iz 2012. godine pokazuje da se prema službenim podacima u zemlju vratilo 132.922 Srba, no i to da ih je samo 48% ostalo u Hrvatskoj. Period najintenzivnijeg povratka Srba trajao je od 2000. do 2003., nakon čega se bilježi pad u intenzitetu povratka, zbog toga što nisu stvoreni uvjeti za ostanak i opstanak. Prema podacima Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje iz maja 2020., u periodu od 1. januara 2019. do 25. maja 2020. registrirano je tek 17 povratnika.
Poveznice
Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba
Zakon o statusu prognanika i izbjeglica
Uredba o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika
Odluka o vrsti i visini financijske potpore prognanicima i povratnicima
Stambeno zbrinjavanje sveobuhvatna je pravna kategorija koja podrazumijeva osiguravanje stambenog prostora povratnicima u stanovima i kućama u državnom vlasništvu.
Svake godine tokom januara potencijalni povratnici mogu se prijaviti nadležnim tijelima sa zahtjevom da im se u najam dodijeli stan ili kuća, odnosno građevinski materijal. S obzirom na velik broj takvih zahtjeva rade se liste prvenstva na razini županija. Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje planira i osigurava sredstva za zadovoljavanje stambenih potreba (što osim povratnika uključuje i naseljenike, socijalno ugrožene i žrtve nasilja). Kako su ta sredstva skromna i nedovoljna, srpski povratnici godinama čekaju rješavanje stambenog pitanja jer se prednost daje višečlanim i mlađim porodicama hrvatskog porijekla.
U januaru 2020. zaprimljeno je tako 7976 prijava za stambeno zbrinjavanje, dok je Središnji državni ured osigurao sredstva za rješavanje njih 589, što znači da će samo 7,4% prijavljenih i ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje. Liste prvenstva svake se godine ažuriraju novopristiglim prijavama, što djeluje obeshrabrujuće na srpske porodice.
Bivši nositelji stanarskog prava kategorija je povratnika koji se uglavnom vraćaju u gradske sredine. Po njihovim zahtjevima za stambeno zbrinjavanje, što je supsidijarni pravni institut stanarskom pravu, postupaju županijska tijela te Grad Zagreb. Predratne porodice bivših nositelja stanarskog prava danas mogu podnijeti samo jedan zahtjev za stambeno zbrinjavanje temeljem tog statusa, bez obzira na to što su njihovi, tada mlađi, članovi danas već odrasli ljudi, koji su se osamostalili i, često, zasnovali vlastite porodice. Problematika s kojom se ovi podnositelji susreću jest dugo čekanje, a naročito je to prisutno u priobalnim gradovima (u Zadru, Šibeniku, Splitu i posebno u Dubrovniku). Nerijetko je čekanje duže od 5 godina. Ako osoba koja čeka na dodjelu stana premine, a pri tom je riječ o samcu, njegovi nasljednici ne mogu nastaviti postupak stambenog zbrinjavanja.
Ovako nepovoljne okolnosti dovele su do toga da u 2019., prema podacima Središnjeg državnog ureda, nije zaprimljen ni jedan zahtjev bivših nositelja stanarskog prava.
Poveznice
Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima
Zakon o područjima posebne državne skrbi
Uredba o kriterijima za bodovanje prijava za stambeno zbrinjavanje
Zakon o najmu stanova
Zakon o obveznim odnosima
Zakon o obnovi
Uredba o prodajnoj cijeni obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu kojima upravlja Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Uredba o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja
Povratak izbjeglih Srba nije moguć bez prvotnog rješavanja njihova statusnog pitanja. Povratnici koji su državljani drugih jugoslavenskih republika, kakvih je među povratnicima mnogo, imaju status stranaca.
Zakon o strancima propisuje da stranci koji se u Hrvatsku vraćaju u okviru programa povratka, a imali su prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj na dan 8. oktobra 1991., ostvaruju pravo na stalni boravak. Državljani treće zemlje moraju imati odobren privremeni boravak u trenutku rješavanja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka. To zapravo znači da povratnik najprije regulira privremeni boravak u Hrvatskoj, a tek potom podnosi zahtjev za stjecanje statusa stranca sa stalnim boravkom. Samo konačno rješenje kojim je ostvareno pravo na status povratnika, stambeno zbrinjavanje ili obnovu obiteljske kuće smatra se dokazom prilikom rješavanja zahtjeva za privremeni ili stalni boravak. Osobe koje su ostvarile pravo na privremeni boravak iz humanitarnih razloga iz Republike Hrvatske mogu izbivati najviše 60 dana unutar jednogodišnjeg perioda odobrenog privremenog boravka. Neophodno je da reguliraju zdravstvenu zaštitu, koja se može ostvariti ili kroz vlastite uplate Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) ili kroz bolesnički list koji izdaje HZZO na temelju potvrde inozemnog nositelja zdravstvenog osiguranja gdje osoba ima osiguranu zdravstvenu zaštitu. Zahtjev kojim se traži produženje privremenog boravka podnosi se Ministarstvu unutarnjih poslova najmanje 60 dana prije isteka važeće dozvole boravka, i osoba može boraviti u Republici Hrvatskoj dok se ne donese rješenje po tom zahtjevu. Zahtjev za odobrenje statusa stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj moguće je podnijeti nakon pet (5) godina privremenog boravka u kontinuitetu.
Zakon o hrvatskom državljanstvu
Osoba koja je ostvarila status stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj može podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo prirođenjem.
Na stranicama MUP-a objavljena je informacija o načinu, uvjetima i postupku stjecanja hrvatskog državljanstva.
Potrebno se osvrnuti i na izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu koje su stupile na snagu 1. januara 2020., a tiču se stjecanja hrvatskog državljanstva porijeklom u situaciji kada je osoba rođena izvan Republike Hrvatske, ima više od 21 godine života i barem joj je jedan roditelj bio hrvatski državljanin kada je rođena. Mnogi zainteresirani ovakvo su zakonsko rješenje dočekali s odobravanjem, ali su pri pokušaju podnošenja zahtjeva u konzulatima Republike Hrvatske naišli na tumačenje koje obeshrabruje. Tumači se, naime, da se ova zakonska odredba odnosi na osobe rođene nakon što je Zakon o hrvatskom državljanstvu (8. oktobra 1991.) stupio na snagu, uz obrazloženje da bi drugačija primjena dovela do narušavanja načela kontinuiteta nekadašnjih republičkih državljanstava u nacionalna državljanstva novostvorenih država s područja SFR Jugoslavije.
“Zločin iz mržnje” u hrvatsko zakonodavstvo unesen je 2006. godine. Definiran je kao kazneno djelo počinjeno “iz mržnje prema osobi zbog njezine rase, boje kože, spola, spolne orijentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina” (čl. 89. st. 36. KZ).
SNV prati pojavnost zločina iz mržnje, kao i govora mržnje usmjerenog protiv Srba, te, uz objave godišnjih Biltena, pruža podršku žrtvama kroz davanje besplatne pravne pomoći i kroz upoznavanje s pravima zajamčenih Zakonom. Žrtve zločina iz mržnje u visokom su postotku žrtve sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde.
Ni više od dva desetljeća nakon završetka rata ne postoji službena, javno dostupna evidencija svih smrtno stradalih. Postoje različita istraživanja koja se međusobno razlikuju, ali procjene se kreću od 18.000 do 23.000 ubijenih i nestalih.
