lokacija: Komić, selo nedaleko od Udbine kojoj administrativno i pripada, 1991. godine bilo je dijelom općine Titova Korenica. Prema popisu iz 2011. godine, ondje živi tek 20 stanovnika, a prema zadnjem predratnom popisu (1991.) u Komiću su živjela 153 stanovnika, od kojih su 152 bili Srbi te jedan Jugoslaven. Obližnje selo Poljice imalo je 45 stanovnika i su svi bili Srbi, no danas u tome selu ima samo 9 stanovnika. Ekonomska aktivnost svodi se na nekoliko stada ovaca i, eventualno, pojedinačnu proizvodnju meda, a ljude mlađe od 50 godina na tome području je praktički nemoguće sresti. Komić je nažalost, kao i mnoga druga sela u Lici, na gotovo sigurnom putu nestanka, čemu je nedvojbeno pridonio i ondje počinjen težak zločin nekoliko dana nakon završetka akcije Oluja i svih borbenih djelovanja.

vrijeme zločina: 12. augusta 1995., između 12 i 14 sati

opis zločina: Akcija Oluja je formalno završena 7. augusta 1995. godine, no borbenog djelovanja i sukoba bilo je i do dva dana kasnije na području Dvora te duže, sporadično, u akcijama “čišćenja” na cijelom području djelovanja. Iako je termin “čišćenja” terena u žargonskoj vojnoj terminologiji uobičajen i odnosi se na eliminaciju (ubojstvom ili zarobljavanjem) razbijenih, preostalih naoružanih neprijateljskih grupa ili pojedinaca, u ratovima na području bivše Jugoslavije taj je termin postao gotovo sinonim za nesmetano ubijanje civila koji ostaju živjeti na području koje pod svoju kontrolu stavlja vojska “druge strane”. Upravo takav zločin dogodio se u Komiću i susjednom Poljicu kada su ondje 12. augusta 1995. s nekoliko oklopnih vozila (transportera i tenkova) ušli pripadnici Hrvatske vojske ili, spominje se također, Specijalne policije RH. Stigli su iz pravca Ondića nasumično pucajući, iako u tom trenutku na prostoru Udbine pa tako ni Komića u kojem je ostalo svega 12 stanovnika, nije više bilo baš nikakvih vojnih razloga za to. Pri ulasku u selo počeli su paliti kuće i gospodarske objekte, žito i sijeno te su ubijali stoku. No, na tome nisu stali. Jedna od žrtava ovog pohoda bila je nepokretna starija žena, koja je u trenutku stradanja imala 74 godine, a zapaljena je u ljetnoj kuhinji svoje kuće. Svemu je, skrivena tek 15-ak metara dalje, svjedočila i preživjela žrtvina kći. Iako se inicijalno spominjalo ukupno 9 žrtava ovog zločina, za dvoje od početno spominjanih (bračni par Mara i Rade Mirković) nije utvrđen identitet, odnosno nije pouzdano da su uopće živjeli/postojali u Komiću/Poljicu te se kasnije navodi njih 7.

žrtve:

  1. Marija Brkljač, r. 1921. godine, u izvanbračnoj zajednici s Petrom Ugarkovićem živjela je na adresi Komić 88, bila je nepokretna te je zapaljena u ljetnoj kuhinji svoje kuće; kći Jela uspjela se sakriti blizu kuće, a Petar je prethodno pobjegao na obližnje brdo
  2. Petar Lavrnić, r. 1933. godine, u Komiću je ostao sa svojom 92 godine starom majkom Savom, u kući broj 84. Ubijen je i ostavljen u kući da izgori, no tijelo je pronađeno desetak metara od kuće, odmah pored majčinog, u martu sljedeće godine
  3. Sava Lavrnić, r. 1903. godine, pronađena je mrtva pored svoga sina Petra; pretpostavlja se da nije ubijena vatrenim oružjem, već da je ostavljena zavezanih nogu, no da se nekako uspjela napola osloboditi i zadnjim snagama izvući sina iz goruće kuće, a onda je i sama umrla. Petrovo je tijelo, naime, bilo okrenuto licem prema zemlji, a njegova majka je ležala pored njega, zgrčena na desnom boku
  4. Staka Ćurčić, stara 45 godina, ubijena vatrenim oružjem (Nije pouzdano utvrđen identitet ove osobe. Staka Ćurčić je nedvojbeno u Komiću postojala, živjela, a ondje je i ubijena, no nije sigurno je li ubijena tada, 12.8. 1995. ili ranije, u vrijeme same akcije, kao niti je li doista imala 45 godina, ili je pak bila čak i više od 20 godina starija)
  5. Rajko (Rade, Raka) Sunajko, r. 1909. godine, živio je sa svojom suprugom Milicom na adresi Poljice 22, a ubijen je vatrenim oružjem u susjedovom dvorištu
  6. Milica (Mika) Sunajko, Rajkova supruga, rođena 1920. godine, do danas nije pronađena, a nestala je toga dana
  7. Mika Pavlica, r. 1904. ili 1906. godine, nepokretna kao i ranije spomenuta Marija Brkljač, poput nje je zapaljena u svojoj kući

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Do danas nije pronađeno tijelo Milice Sunajko, 5 žrtava je identificirano i sahranjeno, a nije sa sigurnošću poznato što se dogodilo s tijelom Stake Ćurčić. Posmrtne ostatke Marije Brkljač je tri dana nakon ubojstva pokupila njezina kći te ih u limenoj kutiji pokopala u šljivaru, a 17. septembra 1995. ih je s ostalim srodnicima sahranila na mjesnom groblju. Tijela Petra i Save Lavrnić pronašli su aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora 2. marta 1996. te su i oni identificirani i sahranjeni, a Rajko Sunajko je sahranjen još krajem augusta 1995., na mjesnom groblju u Poljicu.

pravosudne konzekvence: Iako je Hrvatski helsinški odbor još 1996. godine otkrio i evidentirao zločin te prijavio nadležnim tijelima, do danas nitko za njega nije odgovarao.