lokacija: Vukovar je grad na sjeveroistoku Hrvatske, smješten na ušću rijeke Vuke u Dunav, i najveća je hrvatska luka na toj rijeci. Istočni, stariji dio grada nalazi se na desnoj obali rijeke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada, Novi Vukovar i Borovo Naselje, nalazi se u nizini lijeve obale Vuke. Prema popisu stanovništva Hrvatske iz 1991. etnički sastav Vukovara bio je mješovit i gotovo izjednačen između dviju glavnih skupina: 31.445 (37,35 posto) Srba i 36.910 (43,8 posto) Hrvata. U središnjem dijelu grada odnos je bio 47 posto Hrvata i 32 posto Srba. Valja napomenuti i to da je prema popisu bilo 35 posto miješanih brakova. Prema popisu stanovništva iz 2011. Vukovar ima 27.683 stanovnika, od čega 57,37 posto Hrvata i 34,87 posto Srba. Budući da sam grad više ne obuhvaća isto teritorijalno-administrativno područje koje je obuhvaćao 1991., direktna komparacija podataka nije moguća, no jasno je da u relativnom smislu nije došlo do pada broja Srba koji žive u gradu, što je prije svega rezultat mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
vrijeme: jun — novembar 1991.
opis zločina: Vukovar s pravom zauzima posebno mjesto u dominantnom javnom diskursu o ratu u Hrvatskoj. Međutim, ono što se konstantno neopravdano prešućuje su činjenice o ubojstvima, otmicama, pljački i protjerivanju Srba u tom gradu koja su se počela provoditi u junu 1991., odnosno u periodu kada u samom gradu nije bilo pravih ratnih događanja. Ovi događaji dovode se u vezu s Tomislavom Merčepom, koji je od 10. juna do 13. augusta 1991. obnašao dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Vukovaru i jedinicama koje je on vodio. I prije rasplamsavanja sukoba, tokom proljeća 1991., Vukovarom su vladali strah i međusobno nepovjerenje zbog onoga što se događalo drugdje po Hrvatskoj. Stanje se dodatno zaoštrilo nakon sukoba i ubojstva 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. maja 1991. Brojni stanvonici Vukovara već tada napuštaju grad zbog straha za vlastitu sigurnost. Jedna svjedokinja ispričala je kakvo je bilo stanje u Vukovaru u to vrijeme:
Već oko tri popodne, čim bi se ljudi vratili s posla, grad je postajao sablasno pust. Kad bi se smračilo, ljudi bi odlazili u podrume. Nije bilo noći da gradom ne odjekne kakva eksplozija ili da se ne čuju rafali. Kad ste čuli noćnu škripu automobilskih kočnica u blizini vaše kuće, mogli ste biti sigurni da će za nekoliko trenutaka odjeknuti eksplozija. Pucalo se po kućama, a stalne telefonske prijetnje bile su razlogom da mnogi napuste Vukovar. Ti su odlasci postali masovni nakon što se pročulo o noćnim privođenjima i nestancima ljudi.
Prva žrtva rata u Vukovaru je Jovan Jakovljević (51) do čije kuće je 29. juna oko 23 sata došla grupa naoružanih muškaraca. Predstavljajući se kao policajci, Jakovljevića su pozvali da izađe iz kuće. Kada je on to odbio, uz zamolbu da dođu sutra tokom dana, zaprijetili su mu dizanjem kuće u zrak. Jakovljević je tada izašao, a nepoznati muškarci su ga pucnjevima iz vatrenog oružija ubili na samom ulazu u obiteljsku kuću.
Uniformirani pripadnici ZNG-a 25. jula 1991. došli su po Savu Damjanovića na posao i odveli ga u nepoznatom pravcu. Od tog dana Damjanoviću se gubi svaki trag. Mladen Mrkić je 31. jula 1991. kao i svake godine podnio referat na sjednici Radničkog savjeta Vupika o završenoj žetvi u poljoprivrednom kombinatu. Po završetku sjednice krenuo je prema svojoj kući, ali tamo nikada nije stigao. Svjedoci tvrde da su ga šestorica uniformiranih muškaraca prisilili da pođe s njima. S dva automobila bez registracijskih oznaka odvezli su ga do sjedišta Teritorijalne obrane. Od tog se dana Mrkiću gubi svaki trag. Istu sudbinu doživio je i Željko Paić, kojeg su 10. augusta 1991. na putu do grada zaustavili pripadnici ZNG-a. Ovi primjeri zasigurno nisu jedini, ali služe kao dobra ilustracija zločina koji su u Vukovaru počinjeni 1991. godine. Informacije o događanjima došle su od tadašnjeg Vladinog povjerenika za grad Vukovar Marina Vidića, koji je u augustu 1991. predsjedniku Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću te oporbenim čelnicima uputio pismo upozorenja u kojemu navodi kako je Tomislav Merčep “okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)”.
U intervjuu koji je dao Feral Tribuneu 1997. Vidić navodi kako je bio u miniranoj kući jednog srpskog vijećnika SDP-ovca te u stanu jedne radnice iz općine kojoj su naoružani ljudi upali u kuću i opljačkali je. Vidić isto tako veli kako su u proljeće i ljeto 1991. “ljudi nestajali i više se ne bi pojavljivali”. Merčepova djelatnost, kao što se vidi i iz pisma Marina Vidića Bilog, posve je blokirala rad policije, Zbora narodne garde, organa uprave, što je stvorilo opću konfuziju. Na intervenciju Josipa Manolića, Merčep je polovicom augusta prebačen helikopterom u Zagreb, a zatim je postavljen za pomoćnika u Ministarstvu unutarnjih poslova. U jednom intervjuu koji je dao neposredno nakon pada Vukovara na pitanje da li je za svojeg boravka u Vukovaru (do još uvijek nerazjašnjenog hapšenja i dovođenja u Zagreb početkom augusta 1991., nakon čega postaje savjetnikom ministra Ivana Vekića) učinio sve što je mogao za obranu toga grada, Merčep je rekao: “Učinio sam koliko sam mogao, ali ne i koliko sam namjeravao. Trebalo je još očistiti Petrovu goru od ljudi koji su dobili oružje, staviti ih pod kontrolu i učvrstiti prostor između Bogdanovaca i Sajmišta. Meni je to bilo na umu, ali nisam to stigao učiniti. Ostalo je bilo očišćeno.” Merčep u istom intervjuu priznaje kako je bilo slučajeva da su u akcijama koje je provodio “ljudi izgubili glave”, a na pitanje o brojnim leševima koji su plovili Dunavom veli ovako: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao niti jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo u Vukovaru sve kontrolirali tako da toga nije bilo u znatnoj mjeri.”
žrtve: Poimenični popis, pa čak ni broj svih srpskih žrtava koje su ubijene ili su pretrpile neki oblik zlostavljanja na vukovarskom prodručju za vrijeme ratnih događanja, nije do kraja utvrđen i oko toga se još uvijek vode velike rasprave. Procjene se kreću od nekoliko desetaka pa sve do više od 120 ubijenih. Ovdje navodimo tek neka od imena srpskih žrtava u Vukovaru:
- Zoran Filipović
- Vlado Skeledžija
- Savo Damjanović
- Branko Mirjanić
- Mladen Mrkić
- Slavko Dragišić
- Bogdan Bogdanović
- Željko Pajić
- Obrad Drača
- Miodrag Nađ
- Ljuban Vučinić
- Slavko Miodrag
- Slobodan Vučković
- Milenko Đuričić
- Bogdan Stupar…
pravosudne konzekvence: Istražitelji Haškog suda za ratne zločine boravili su 1996. i 1997. četiri puta u Vukovaru i ondje se bavili ratnim zločinima koji su počinjeni nad Srbima u gradu i okolici. Njihov interes bio je usmjeren na djelatnost Tomislava Merčepa i njegove skupine, koja ga je oslovljavala s Tata, o čemu je haškim istražiteljima govorilo oko 100 svjedoka. Neka od tih svjedočenja sakupljena su u knjizi Zločin bez kazne koja je 1997. objavljena u Vukovaru, i u kojoj se navode precizni podaci o 86 osoba koje su nestale ili ubijene u tom razdoblju. No Merčep za te zločine nikad nije odgovarao pred Haškim sudom. Hrvatski državni vrh je 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, dobio anonimno pismo “Zabrinutih građana Vukovara”, u kojem su detaljno opisane likvidacije srpskih civila. Nakon toga su obavljeni obavijesni razgovori sa Stipom Polom i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. godine, koji su tvrdili da je policijska dokumentacija slučajeva likvidacije i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No ona ni nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. januara 1998. nije pronađena, a istraga je obustavljena. Nakon šestomjesečne istrage, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je tek 10. februara 2012. podignulo optužnicu protiv Tomislava Merčepa. No u sudskom procesu koji je još uvijek u toku, Merčepa se ne tereti za zločine počinjene u Vukovaru, već za one koje njegova postrojba počinila u drugoj polovici 1991. na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Za zločine počinjene nad Srbima u Vukovaru 1991. do danas nije podignuta ni jedna optužnica niti je za njih itko kazneno odgovarao.