lokacija: Paulin Dvor, selo koje se nalazi 10 kilometara južno od Osijeka, u čijem je administrativnom sastavu kao dio Grada Osijeka i bilo do 1991. godine. Istočno od sela na udaljenosti od dva kilometra se nalazi Ernestinovo s kojim je Paulin Dvor povezan cestom. Tada je imalo 168 stanovnika, od kojih se njih 147 ili 87,5 posto izjašnjavalo Srbima. Dvadeset godina kasnije, prema popisu stanovnika iz 2011. godine, u naselju živi 76 stanovnika, odnosno više nego upola manje. Zasad nije moguće dobiti uvid u nacionalni sastav stanovnika po svim naseljima u RH prema zadnjem popisu, već samo po općinama i gradovima. Kako nam nije poznato naseljavanje Hrvata iz Bosne ili s Kosova u tome selu, pretpostavka je da se radi uglavnom o Srbima.
vrijeme: 11. decembar 1991. godine
opis zločina: Nekolicina pripadnika 1. bojne 2. satnije 130. brigade HV-a, prema prethodnom dogovoru u gostionici Bijelo-plavi u Vladislavcima, a zbog želje za osvetom nakon saznanja da je u bolnici u Osijeku od snajperskog ranjavanja preminuo njihov suborac, odlučili su ubiti stanovnike u Paulin Dvoru. To je mjesto bilo na prvoj liniji fronte, pod kontrolom hrvatskih snaga. Tokom dana su oni koji nisu dotad izbjegli iz sela mogli biti u svojim kućama i obilaziti ga, odnosno nahraniti stoku, ali noću su grupno pritvarani u nekoliko kuća. U kući Andrije Bukvića na adresi Glavna 52 nalazilo se najviše – čak 19 civila. Pripadnici Hrvatske vojske su 11. decembra 1991. godine došli u selo, stražaru na ulazu u mjesto, koji ih je pokušao spriječiti, praktički najavili zločin uz riječi “Idemo napraviti malo reda, tu ima Srba!”, a zatim su ušli u spomenutu kuću i ondje automatskim oružjem, pištoljima i ručnim bombama ubili svih devetnaestero ljudi koje su u kući zatekli. Riječ je o 10 muškaraca i 9 žena, a svi osim jednoga Mađara bili su Srbi, odnosno Srpkinje. Iako su potom otišli s mjesta zločina, ubrzo su se vratili kako bi se uvjerili da su svi u koje su pucali doista mrtvi. Najmlađa ubijena žrtva imala je 41, a najstarija 82 godine.
žrtve:
- Darinka Vujnović (r. 1934.)
- Marija Sudžuković (r. 1914.)
- Božidar Sudžuković (r. 1913.)
- Milena Rodić (r. 1928.)
- Spasoja Milović (r. 1933.)
- Milica Milović (r. 1934.)
- Vukašin Medić (r. 1923.)
- Milan Labus (r. 1941.)
- Dragutin Kečkeš (r. 1939.)
- Petar Katić (r. 1937.)
- Milan Katić (r. 1933.)
- Draginja Katić (r. 1922.)
- Dmitar Katić (r. 1909.)
- Bosiljka Katić (r. 1944.)
- Boško Jelić (r. 1944.)
- Anđa Jelić (r. 1950.)
- Boja Grubišić (r. 1917.)
- Jovan Gavrić (1936.)
- Milka Lapčević (r. 1910.)
informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Ubrzo nakon počinjenog zločina, odnosno, samo nekoliko sati kasnije, 18 tijela je kamionom odvezeno prema osječkoj kasarni Lug, gdje su zakopana u masovnu grobnicu. Tijelo Darinke Vujnović pronašli su vojnici JNA i/ili pripadnici paravojnih jedinica, koji su par dana nakon zločina zauzeli Paulin Dvor te je ono sahranjeno u Trpinji. Ujesen 1996. godine, nakon što su se za slučaj zainteresirali haaški istražitelji, obavještajna zajednica je u suradnji s vojskom organizirala premještaj 17 tijela. Ona su sredinom januara 1997. ubačena u plastične bačve te vojnim kamionom prevezena u Rizvanušu, selo nedaleko od Gospića. 18. tijelo, ono Milke Lapčević, nije bilo među njima te nije bilo pronađeno do podizanja optužnice niti suđenja za zločin, zbog čega i nije uvrštena u popis žrtava pobrojanih u kasnijem sudskom procesu. Pretpostavlja se da je njeno tijelo ispalo tijekom transporta iz Paulin Dvora u Lug, odnosno da je pokopano na osječkom Centralnom groblju ili pak da je i danas ukopano negdje na području kasarne. Moguće je i da je u međuvremeno pronađeno, o čemu nemamo informacije, no sigurno je da se njezino ime ne nalazi u izdanju Knjige nestalih osoba na području RH iz 2012. godine. 17 tijela pokopanih u Rizvanuši pronašli su haaški istražitelji u februaru 2002. godine, a da se doista radi o žrtvama tog zločina potvrdio je Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, u septembru iste godine.
pravosudne konzekvence:
Za zločin u Paulin Dvoru osuđena su dvojica neposrednih počinitelja: Nikola Ivanković, koji je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda 2005. godine osuđen na 15 godina zatvora, i Enes Viteškić, drugooptuženi u slučaju, koji je u maju 2012. nepravomoćno osuđen na 11 godina zatvora pred Županijskim sudom u Osijeku nakon što je Vrhovni sud prvostupanjskom presudom dvaput vraćao slučaj na ponovno suđenje poslije dviju oslobađajućih presuda. Počinitelja je bilo više i jasno je da su neki od njih još uvijek na slobodi. Nadalje, iako dokazni postupak ukazuje na to da ovaj ratni zločin nije zapovjeđen, odnosno da je počinjen samoinicijativno i bez znanja nadređenih, i da su neki od počinitelja odmah privedeni pred vojnu policiju i službenike obavještajnih službi, činjenica je da oni, osim vikom, ljutnjom i slanjem na “prvu crtu”, nisu adekvatno kaznili počinitelje. Dapače, učinjeno je sve da bi zločin bio prikriven, zbog čega se također postavlja pitanje kaznene odgovornosti onih koji su u tome sudjelovali. Koliko nam je poznato, dvije su od obitelji žrtava tražile i uspjele sudskim putem dobiti odštetu za usmrćenje bliskih osoba. Općinski sud u Osijeku donio je u julu 2005. godine presudu po kojoj Republika Hrvatska zbog pretrpljene duševne boli mora isplatiti 200.000 kuna Nenadu Jeliću čiji su majka Anđa i otac Boško ubijeni u Paulin Dvoru.