lokacija: Novska je grad na samom zapadu Slavonije, između Kutine i Nove Gradiške. Prema popisu stanovništva iz 2011., Novska ima 13.518 stanovnika, od čega je 4,74% Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Novska imala je 24.696 stanovnika, od čega je bilo 21,78% Srba. Iako Novska administrativno više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćala 1991., te danas ima manje stanovnika, jasna je velika promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, vidljiva u velikom padu broja Srba na ovom području.
vrijeme: novembar/decembar 1991.
opis zločina: U jesen i zimu 1991. godine Novska se nalazila na prvoj borbenoj liniji rata u Hrvatskoj. 21. novembra 1991., oko 10 sati navečer, nekoliko hrvatskih vojnika upalo je u kuću Mihajla Šeatovića. Odveli su ga do susjedne kuće, gdje su njegovi susjedi Ljuban Vujić, Mišo i Sajka Rašković već bili držani zatočenima, te su hladnim i vatrenim oružjem svi ubijeni. Ovi srpski civili, prema opisima iz optužnice, ubijeni su na posebno okrutan i brutalan način. Žena je pronađena gola, razrezanog vrata i prsnog koša, te izrešetana rafalom. Muškarcima su nožem rezani prsti, testisi, spolovila, izbodeni su nožem, drobljeni su im zglobovi i kosti, rezani su im vratovi i rešetani su iz automatske puške. 18. decembra 1991. u Novskoj pripadnici Hrvatske vojske ulaze u kuću Petra Mileusnića te ondje, nakon maltretiranja, hicima iz vatrenog oružja ubijaju Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak, a Petra Mileusnića teško ranjavaju. Odlaze iz kuće uvjereni da je i Petar Mileusnić mrtav.
pravosudne konzekvence: Vojno tužiteljstvo u Zagrebu 1992. je godine podignulo optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sudsko je vijeće 10. novembra 1992. donijelo rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Novi postupak pokrenut je na Županijskom sudu u Sisku 8. marta 2010., kada je započela glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. novembra 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dana 16. aprila 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe. Dana 10. jula 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća te je ukinuta prvostupanjska presuda. 7. februara 2013. Damir Vide Raguž i Željko Škledar presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno su oslobođeni optužbe. Za ratni zločin u kući Petra Mileusnića 1992. godine vođena je istraga protiv Željka Beline, Ivana Grgića, Dubravka Leskovara, Dejana Milića i Zdravka Pleseca, zbog kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva. Postupak je okončan 2. novembra 1992. donošenjem rješenja o obustavi kaznenog postupka, primjenom Zakona o oprostu. Na Županijskom sudu u Sisku 23. septembra 2010. pokrenut je postupak protiv okrivljenih Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca, bivših pripadnika Hrvatske vojske optuženih za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmrćivanjem Goranke i Vere Mileusnić i Blaženke Slabak te ranjavanjem Petra Mileusnića, u Novskoj u decembru 1991. 19. novembra 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu smatrajući da se radi o presuđenoj stvari. Vrhovni sud RH ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvooptuženog Belinu i drugooptuženog Milića. Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. marta 2013. godine optuženike je proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset, a Miliću u trajanju od devet godina. U oktobru iste godine Vrhovni sud potvrdio je presudu.
Članovi obitelji ubijenih nisu dobili primjerenu satisfakciju, ni moralnu ni financijsku. Dodatno su viktimizirani jer su dužni platiti sudske troškove izgubljenih parnica u kojima su tužili Republiku Hrvatsku, smatrajući je odgovornom za zločin koji su počinili identificirani pripadnici HV-a. Marica Šeatović, supruga ubijenog Mihajla Šeatovića, 2004. je godine pokrenula postupak za naknadu štete od RH zbog suprugove smrti, što je Općinski sud u Novskoj odbio uz obrazloženje da je puška kojom je izvršen masakr u kući Raškovićevih “bila uključena u akcije u Domovinskom ratu” i da su počinioci “bili pijani i revoltirani padom Vukovara”. Žalila se sudu u Sisku, ali je njezin zahtjev bio odbijen i ona je na kraju morala platiti sudske troškove u visini od 8.500 kuna. 2008. godine pokrenula je postupak na Vrhovnom sudu, koji je predmet vratio u Sisak, pa opet u Novsku, gdje je sutkinja ponovno donijela negativno rješenje. Marici je ponovo određena obaveza plaćanja sudskih troškova, ovaj put u iznosu od 10.000 kuna. Od svoje penzije u visini od 1,600 kuna Marica Šeatović državi je već platila gotovo 20.000 kuna, dok su ubojice njezinog supruga na slobodi, a od države nije dobila ni jednu kunu na ime odštete.