Vojin Jelić rođen je 27. novembra 1921. u Kninu. Gimnaziju je završio u Šibeniku. Studirao je u Pragu, Beogradu i Zagrebu, gdje je i diplomirao na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu. Jelić spada u istaknute pripovjedače poslijeratne jugoslavenske proze, koji je u svojim romanima i pripovijetkama dao sliku seoskog života ljudi iz dalmatinskog zaleđa. U gotovo svakom djelu navodio je sentence tradicije i kulture hrvatskih Srba, legende, mitove i običaje koji se prenose iz jedne u drugu generaciju, nadajući se da će ih tako oteti zaboravu. Psihološku i socijalnu višeslojnost svojih priča temeljio je na stvarnim događajima, a dio opusa posvetio se prikazu četnika i ustaša, zbog čega je bio na meti onodobne društveno-političke kritike.

Bio je plodan pisac, autentičnog umjetničkog izraza. Njegovo stvaralaštvo broji 23 objavljena djela. Prva zbirka nosi naslov Đukin đerdan, slijede roman iz 1953. godine Anđeli lijepo pjevaju, te zbirke novela Ljudi kamenjara, Kirvaj, Limeni pijetao, Doživotni grešnici i Gorki bajami. Posljednju knjigu Pogledaj svoje ruke, koju je napisao 1996., smatrao je vlastitom amajlijom, jer je u njoj zapisao sva svoja sjećanja vezana za rodni Knin.

Početkom posljednjeg rata njegovi radovi su u Hrvatskoj izbačeni iz udžbenika i lektire za srednje i osnovne škole. Nakon što ga je 1992. Nedjeljko Mihanović, kasnije predsjednik Sabora, prozvao za sve ono što su njegovi sunarodnjaci napravili u ratu, Jelić se povukao iz javnog i kulturnog života Hrvatske.

Bavio se novinarstvom, radio je i kao nastavnik, a dugo godina je bio i sekretar Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Preminuo je u Zagrebu 19. decembra 2004. godine.