Branko Radičević rođen je u Slavonskom Brodu 1824. godine. Školu je završio u Zemunu, Sremskim Karlovcima i Temišvaru. Fakultet prava u Beču upisuje 1843., no odustaje od studija. Porodično prijateljstvo Radičevića sa Vukom Karadžićem zasigurno je doprinijelo tome da Branko stupi u krug Vukovih saradnika i prijatelja. Branko Radičević je pisao ljubavne i rodoljubne pjesme, a kada se razbolio, počeo je pisati i elegije. Godine 1847. objavio je svoju prvu zbirku pjesama.
Zbog revolucije koja je zahvatila Habsburšku monarhiju Radičević je napustio Beč i živio u raznim mjestima u Srijemu. Nekoliko puta je posjećivao i Kneževinu Srbiju, ali su ga tamošnje vlasti protjerale iz Beograda, u strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među školskom omladinom.
U to vrijeme Branko je obolio od tuberkuloze. Vrativši se u Beč, 1849. upisao je studije medicine, ali se nastavio baviti književnošću,objavivši 1851. g. zbirku pesama. Preminuo je 1853. u Beču. Njegov otac posthumno je objavio Brankovu treću zbirku pjesama 1862. godine.
Uz Đuru Daničića, Branko Radičević je najodaniji sljedbenik Vukove reforme pravopisa srpskog jezika i uvođenja narodnog jezika u književnost. Njegovo najpoznatije djelo je pjesma Đački rastanak, u kojoj je opjevao Frušku goru, đačke igre i nestašluke. Sa Brankom su u srpsku nacionalnu književnost prvu put ušle pjesme s izrazito lirskim motivima i raspoloženjem. Te pjesme su prvenstveno pjevale o radosti i ljepotama mladosti, iako značajan dio Brankovog opusa čine elegije. Osim lirskih, Branko je napisao i dvije epske pjesme.