Dana 16. novembra 1991. sedmoro pripadnika srpske vojske zarobljeno je u mjestu Glibodol kraj Otočca i zatim su svi vojnim kamionom prebačeni u vojnu kasarnu u Ogulinu. Dva dana poslije, 18. novembra, u zatvorske prostorije ušao je Ivan Mihalić, pripadnik 143. Ogulinske brigade Hrvatske vojske, te rafalom iz vatrenog oružja poubijao navedene vojne zarobljenike s područja Glibodola. Nakon toga tijela pokojnih kremirana su, a njihove urne tri mjeseca poslije, posredstvom UNPROFOR-a, hrvatskih vlasti i vlasti tadašnje tzv. Krajine, predane su obiteljima.

Vrijeme: 18. novembra 1991.

Žrtve:

  1. Cvjetičanin, Bude (Mićo), 19. 4. 1954.
  2. Kliska, Ilija (Ilija), 8. 8. 1968.
  3. Kliska, Milan (Mile), 22. 5. 1962.
  4. Kliska, Nikola (Mićo), 19. 1. 1962.
  5. Vlaisavljević, Dušan (Ilija), 6. 5. 1976.
  6. Vlaisavljević, Đuro (Stevo/Vajo), 14. 6. 1972.
  7. Vlaisavljević, Mile (Jovan), 18. 3. 1952.

Sve su žrtve imale prebivalište u Dabru, osim Dušana Vlaisavljevića, koji je živio u Zagrebu.

Pravosudne konzekvence: Presudom vojnog suda u Karlovcu od 26. juna 1992., Ivan Mihalić proglašen je krivim što je “kao pripadnik diverzantskog voda 143. brigade Hrvatske vojske, suprotno odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, a u cilju da usmrti pripadnike neprijateljskih vojnih formacija koji su 16. novembra 1991. godine zarobljeni u oružanom sukobu između Hrvatske vojske i tzv. ‘Teritorijalne obrane — SAO Krajina Knin’, kod sela Glibodol — općina Otočac i koji su privremeno bili smješteni u zgradi zapovjedništva, uperivši automatsku pušku tzv. ‘Argentinku’ call. 7,62 mm u stražara Salopek Josipa koji je čuvao zarobljenike, istog odgurnuo u stranu i ušao u prostorije, gdje je od zarobljenika koji su sjedili zahtijevao da ustanu, a potom je rafalnom paljbom u pravcu istih ispalio više hitaca, pogodivši Kliska Nikolu, Kliska Milana, Kliska Iliju, Vlaisavljević Milu, Vlaisavljević Đuru, Vlaisavljević Duška i Cvjetičanin Budu, zadavši im teške i po život opasne ozljede od kojih su odmah na licu mjesta preminuli.” VSRH je dana 7. oktobra 1992. godine presudio da se odbija žalba opt. Ivana Mihalića kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja. Nakon podignute tužbe, porodicama žrtava priznata je odšteta.