lokacija:Grubori su jedan od zaseoka sela Plavno, koje je 15-ak kilometara udaljeno od Knina. Prema raznim izvorima, u selu je 1991. godine živjelo između 40 i 70 mještana, a danas u Gruborima ne živi nitko.
opis zločina:Početkom vojne operacije Oluja većina mještana Plavna i Grubora napušta svoje kuće i priključuje se izbjegličkoj koloni koja putuje u smjeru Like i Bosne. U Gruborima ostaje desetak mještana, mahom starijih, koji nisu željeli napustiti svoje kuće. U strahu, mnogi od preostalih mještana noći ne provode u kućama, nego spavaju po štalama i oko kuća. Hrvatska vojska u Plavno prvi put ulazi tek 8. augusta 1995. godine te po dolasku mještanima izdaje naređenje da 25. augusta 1995. dođu kod lokalne škole u svrhu popisivanja UNPROFOR-a, a radi odlaska u tadašnju SR Jugoslaviju ili eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Većina se mještana Plavna i Grubora toga dana ujutro uputila prema školi, ali neki su u strahu ostali u svojim kućama. Sedam je mještana Grubora odlazeći do škole vidjelo pripadnike Hrvatske vojske kako idu prema njihovu zaseoku. Oko pola sata kasnije u Gruboru se jasno vidio dim i čula se pucnjava. Kada se tih sedam mještana vratilo, cijeli zaseok Grubori bio je u plamenu. Zatečeno je šest ubijenih mještana, koje su ubili pripadnici hrvatske policije iz specijalne Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko.
žrtve:
- Grubor, Jovan (Damjan), 18. 1. 1922.
- Grubor, Jovo (Jovo), 15. 1. 1930.
- Grubor, Marija (Simo/Janko), 1. 1. 1905.
- Grubor, Milica (Stevo), 1. 1. 1944.
- Grubor, Miloš (Marko), 1. 1. 1915.
- Karanović, Đuro (Luka), 9. 5. 1954.
Svi su ubijeni redom bili Srbi i civili, a Dušanka Grubor, mještanka Grubora, svjedoči:
Došla sam do štale jer se vidio dim odatle. Gorila je živa stoka, a ja sam dozivala muža Jovu. Pokraj ubijenih krava ležao je i moj muž, grlo mu je bilo prerezano, a nedostajalo mu je pola lica. Bila sam u šoku i tražila pomoć. Otrčala sam u kuću Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu. Našla sam ga na podu kuće kako u pidžami leži u lokvi krvi, pored su bile čahure od metaka. Dozivala sam svoju svekrvu Mariju, ali nju nisam našla. Spustila se noć nad Gruborima, a sutradan nas je UNPROFOR odvezao u Knin. Odatle smo nastavili potragu sa preživjelima dan kasnije. Tako sam u zgarištu svoje kuće našla svoju svekrvu Mariju kako sva izgorjela leži na leđima. Na livadi smo 26. 8. 1995. našli dva leša, Milicu Grubor, koja je bila izbodena nožem i izrešetana rafalima. A malo dalje bio je i leš Đure Karanovića, koji je takođe imao rane od noža na vratu, a na grudima rane od metaka. Jovan Karanović izgorio je u svojoj kući, vidjeli smo zgarište. UNPROFOR je sve to slikao i snimio, popisao imena žrtava…
Iako je zločin u Gruborima medijski prisutan i poznatiji široj javnosti, ponajviše zbog snimki snimljenih neposredno nakon samoga zločina, to nije jedini zločin u Plavnu. Po raštrkanim je zaseocima Plavna u periodu nakon Oluje stradalo više od 25 civila.
pravosudne konzekvence:Zločin u Gruborima obuhvaćen je pravomoćnom presudom protiv Gotovine i dr. pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Haško je sudsko vijeće izvan razumne sumnje utvrdilo da su Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor i Đuro Karanović žrtve ubojstva počinjenih u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja, propisanih čl. 5. i čl. 3. Statuta MKSJ-a, no nije utvrdilo kaznenu odgovornost optuženih. U suđenju pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicom se navodi i ime šeste žrtve, Jovana Grubora pok. Damjana. Nakon sustavna prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ-om svjedočilo više osoba, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 15. decembra 2010. optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana, F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.), zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Kako je u svom završnom govoru ustvrdio Robert Petrovečki, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, 31. maja 2014., na kraju suđenja koje je započelo 24. novembra 2011., “nije sporno da se dogodio ratni zločin u kojem su pripadnici ATJ-a Lučko na brutalan način ubili šestero civila”. Optuženi je dvojac, prema tužitelju, imao neupitnu zapovjednu funkciju. “Pronađeni su posmrtni ostaci, kao i u potpunosti spaljeno selo”, kazao je tužitelj te je od suda zatražio da se dvojicu okrivljenika proglasi krivima za zločine u Gruborima. Tijekom dokaznog postupka ispitano je više od 70 svjedoka, neki od njih bili su na visokim vojnim i policijskim pozicijama. Dvaput je na mjestu zločina, u zaseoku Grubori, provođena rekonstrukcija događanja iz 1995., a jedan od optuženika, trećeoptuženi Igor Beneta, u međuvremenu je pronađen obješen. Prvooptuženog Franu Drlju optužnica je teretila za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila, kao i za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Neki svjedoci promijenili su iskaze dane tijekom istražnog postupka, a većina bivših suboraca optuženika ništa nije ni vidjela ni čula. Nisu znali tko je predmetnom akcijom zapovijedao, tko su im na terenu bili neposredni nadređeni. Tadašnji pripadnici elitne postrojbe nisu znali tko je odredio smjer kretanja, a kuće koje su im se našle na putu nisu provjeravali, iako se čišćenje terena provodilo s ciljem eliminiranja zaostalih neprijateljskih snaga. Nakon zločina u Gruborima namjerno su opstruirane istražne radnje. Antiteroristička jedinica Lučko MUP-a Republike Hrvatske neposredno je prije početka akcije 25. augusta 1995. bila podijeljena u četiri grupe. U akciji čišćenja terena uoči prolaska Vlaka slobode, a prema svjedočenju zapovjednika akcije Josipa Čelića (13. novembra 2012., Županijski sud u Zagrebu), na terenu su kao zapovjednici spomenutih grupa postavljeni Branko Balunović, Stjepan Žinić te optuženi Frano Drlje i Božo Krajina. Svi su spomenuti zapovjednici grupa, prema Čeliću, imali potpunu zapovjednu odgovornost unutar svojih postrojbi, što znači da su se njihove zapovijedi trebale bespogovorno izvršavati. Kako je svjedočio zapovjednik Čelić, on se ubrzo nakon početka akcije vratio na početne položaje, i to s jednim pronađenim civilom, te je otada izgubio kontakt s ostalim zapovjednicima grupa. S operativnim zapovjednikom akcije Zdravkom Janićem otišao je prema završnoj crti akcije, gdje su ga gorespomenuti zapovjednici grupa izvijestili o tome da nisu naišli na probleme tijekom akcije, o čemu je on u prvom izvještaju (na dan akcije) informirao stožer Specijalne policije u Gračacu. Prije postupka pred Županijskim sudom, pred MKSJ-om je o zločinu u Gruborima saslušano daleko više svjedoka nego u vezi s bilo kojim drugim zločinom iz optužnice. Na temelju iskaza tadašnjih policijskih zapovjednika i specijalaca, Vijeće MKSJ-a zaključilo je da je nakon ubojstva izmišljena priča o sukobu sa “srpskim teroristima”. Do takvog se zaključka došlo, između ostaloga, i na temelju navoda Josipa Čelića, koji je i pred Županijskim sudom u Zagrebu ponovio svoje navode da je u svom prvom izvještaju na dan akcije izvijestio nadređene o tome da tijekom akcije nije bilo nikakvih borbi, ali da je potom pozvan u Gračac, gdje mu je zamjenik zapovjednika Željko Sačić rekao da je u Gruborima bilo “oružanog sukoba” i da treba napisati novi izvještaj, koji mu je potom Sačić u odvojenoj prostoriji izdiktirao. Balunović, zapovjednik jedne od grupa na terenu, koji je također svjedočio i u Haagu i u Zagrebu, napominje da ga je dan poslije, nakon sastanka u stožeru specijalne policije u Gračacu, Čelić informirao o tome da “temeljem naputka gospodin Sačića”, zamjenika zapovjednika specijalaca Mladena Markača, piše novi, drugi izvještaj o akciji čišćenja u kojem je naveo da su se specijalci u Gruborima sukobili sa zaostalim srpskim borcima, što je moglo dovesti do stradavanja staraca u unakrsnoj vatri. Prema svjedočenju zapovjednika Čelića, u Stožeru u Gračacu zatekao je i generala Markača, nakon čega ga je Željko Sačić odveo u posebnu prostoriju, gdje mu je, koristeći se bilješkama koje je zapisao na poleđini njegova prvog izvješća, naredio da napiše novo, drugo izvješće. Pritom ga je informirao o tome da njegovo prvo izvješće nije točno i da u novi izvještaj mora biti uvrštena informacija o “oružanim sukobima”. Svjedok Čelić tijekom suđenja u Zagrebu priložio je svoje prvo izvješće o akciji na čijoj se poleđini nalazio Sačićev rukom pisani tekst. Prvostupanjskom presudom Sudsko je vijeće utvrdilo da su zločine počinili pripadnici ATJ-a Lučko, ali oslobodilo je optuženike. Ponovljeno suđenje za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Gruborima, koje je započelo 15. februara 2016. pred posve izmijenjenim Vijećem Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, završeno je istim ishodom, oslobađajućom presudom za optužene, uz obrazloženje da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ-a Lučko.