lokacija: Godine 1991. sâm Gospić brojao je 9025 stanovnika, dok je Grad Gospić administrativno uključivao gotovo 30.000 stanovnika raspoređenih u 82 gradska i seoska naselja. Na području samog Gospića od ukupno 9025 stanovnika bilo je 35,93 %, ili 3243 stanovnika srpske nacionalnosti. Hrvata je bilo nešto više od 5000. Gospić danas administrativno više ne obuhvaća tako veliko područje, na tom je prostoru stvoreno više manjih općina, a izdvojena su i neka gradska naselja (Karlobag). Prema popisu stanovništva iz 2011., teritorij Grada obuhvaća 50 naselja s 12.745 stanovnika, od kojih je Srba tek 609, ili 4,78 %.

vrijeme: Oktobar 1991. godine

opis zločina: Tijekom prve polovine oktobra 1991. godine u Gospiću su policajci sastavili popis Srba koji su ondje ostali živjeti nakon početka ratnih sukoba ili su se pak u njega vratili nakon poziva lokalnih vlasti. Grupa ljudi okupljenih oko tzv. Operativnog štaba Lika, na čijem je čelu, neformalno, ali s najvećom moći i utjecajem, bio Tihomir Orešković (u grupi je bio i tadašnji zapovjednik 118. brigade Mirko Norac), sredinom oktobra organizirala je nezakonita i bezrazložna privođenja civila s izrađenih popisa, mahom Srba, no i nekih Hrvata iz Gospića i okolice te Karlobaga. Više od 50 ljudi odvedeno je u vojarnu Perušić, gdje su zatočeni, a četvero ih je ipak pušteno na slobodu. Potom je 17. oktobra u večernjim satima održan tzv. “smrtonosni sastanak” u Operativnom štabu, na kojem je sudjelovalo 15-ak osoba, a na kojemu je odlučeno da pritvoreni civili trebaju biti likvidirani. Slijedilo je odvođenje na plantažu borova Žitnik (Pazarište), gdje je usmrćeno najmanje deset osoba. U likvidacijama je sudjelovao Mirko Norac, kao i drugi neimenovani sudionici sastanka. Već je sljedećeg jutra, 18. oktobra, prema dogovoru Oreškovića i Norca, Stjepan Grandić, u svojstvu zapovjednika 2. bojne, stacionirane u kasarni Perušić, organizirao prijevoz preostalih civila na lokalitet Lipova Glavica kod Perušića. Ondje je vojnicima Hrvatske vojske zapovjedio da vatrenim oružjem ubiju dovedene ljude. Žrtve su nestajale i bile ubijane i na drugim lokacijama, kao što je Karlobag. Presudom Županijskog suda utvrđen je identitet najmanje 54 osobe. Pojedini izvori navode još neke žrtve sa šireg područja Gospića iz jeseni 1991. godine, ali njihovo stradanje ili identitet nisu potvrđeni. Žrtve su većinom srpske nacionalnosti, ali nezanemariv broj žrtava dolazio je iz miješanih brakova; neke su se izjašnjavale kao Jugoslaveni, a neke su bili etnički Hrvati.

žrtve:

  1. Barać, Danica (Ilija), 21. 3. 1923.
  2. Barać, Radovan (Milan), 1. 6. 1951.
  3. Begić, Ankica (Paše), 25. 4. 1967. (nepotvrđena)
  4. Bogdanović, Stojan (Budimir/Bude), 22. 7. 1946.
  5. Bulj, Dane (Jovo), 17. 2. 1937.
  6. Čubelić, Mile (Ante), 1. 1. 1941.
  7. Diklić, Radmila/Radojka (Đuro), 4. 8. 1946.
  8. Draganić, Branko (-), 1. 1. 1948.
  9. Đukić, Marija (Marko), 1. 1. 1939.
  10. Gajić, Nikola (Ilija), 15. 8. 1933.
  11. Hinić, Gojko (Stevo), 6. 5. 1949.
  12. Igrić, Nedeljko (Milivoj), 29. 6. 1952.
  13. Ivanišević, Nikola (Rade), 31. 3. 1955.
  14. Jelinić, Vaso (Vaso), 16. 11. 1940.
  15. Kalanj, Mirjana (Bogdan), 14. 8. 1946.
  16. Kalanj, Đorđe (Dane), 6. 5. 1940.
  17. Kljajić, Simo (Petar), 13. 6. 1933.
  18. Krajnović, Milica (Dušan), 1. 1. 1928.
  19. Krajnović, Simo (Mile), 1. 1. 1924.
  20. Kuzmanović, Branko (-), 1. 1. 1938.
  21. Lazić, Petar (Milan), 10. 7. 1949.
  22. Lončar, Sofija (Dmitar), 10. 7. 1938.
  23. Mandić, Momčilo (Đukan), 1. 1. 1933.
  24. Marić, Borislav (Branko), 12. 3. 1945.
  25. Mrkić, Željko (Petar), 1. 1. 1962.
  26. Orlović, Mileva (Dušan), 9. 1. 1949.
  27. Orlović, Miloš (Luka), 8. 12. 1940.
  28. Panjević, Ljubica (-), 1. 1. 1916.
  29. Pantelić, Anđelka (Petar), 19. 11. 1941.
  30. Pantelić, Milan (Bogdan), 30. 11. 1934.
  31. Pavlica, Janko (Đuro), 3. 9. 1933.
  32. Pejnović, Mićo (Stipe), 21. 8. 1950.
  33. Potkonjak, Boja/Bosiljka (Dane), 1. 1. 1921.
  34. Potkonjak, Milica (Đuro), 1. 1. 1950.
  35. Radić, Pantelija (Rade), 9. 3. 1930.
  36. Radmanović, Gojko (Petar), 5. 5. 1942.
  37. Radmanović, Milica (Iso), 8. 8. 1951.
  38. Rakić, Dragan (Nikola), 8. 2. 1960.
  39. Serdar, Nikola (Mile), 21. 3. 1903.
  40. Smiljanić, Milan (Dragan), 27. 4. 1947.
  41. Smiljanić, Stanko (Dragan), 3. 12. 1938.
  42. Stanić, Radmila (Jovan), 1. 1. 1939.
  43. Stojanović, Nikola (Milan/Mićan), 19. 12. 1927.
  44. Štulić, Branko (Ilija), 22. 6. 1937.
  45. Šuput, Bogdan (Milan), 7. 1. 1937.
  46. Svilar, Petar (Mile), 1. 1. 1947.
  47. Tomičić, Božidar (Marko), 7. 10. 1953.
  48. Trešnjić, Nebojša (Mile), 1. 9. 1954.
  49. Trifunović, Ljubica (Ilija), 1. 1. 1941.
  50. Vraneš, Borka (Dušan), 1. 1. 1926.
  51. Vraneš, Dušanka (Nikola), 2. 1. 1939.
  52. Vujnović/Vujinović, Miloš (Janko), 12. 2. 1921.
  53. Vunjak, Boja (Stevo), 6. 1. 1954.
  54. Vunjak, Nebojša (Milan), 21. 11. 1948.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: JNA, odnosno pripadnici 6. ličke brigade, 25. decembra 1991. pronašli su 24 zapaljena tijela na području sela Duge Njive, istočno od Perušića. Dr. Zoran Stanković s beogradske Vojnomedicinske akademije izvršio je vanjski pregled mrtvih tijela. Među identificiranima su: Radmila Stanić, Branko Kuzmanović, Branko Štulić, Stanko Smiljanić, Radojka Diklić, Mirjana Kalanj, Đorđe Kalanj, Dane Bulj, Milan Pantelić, Mileva Orlović, Miloš Orlović, Radovan Barać, Ljubica Trifunović, Petar Lazić, Borka Vraneš, Bogdan Šuput, Dušanka Vraneš, Nikola Gajić i Željko Mrkić, odnosno 19 žrtava od njih 24. 18 je tijela potom zakopano u masovnu grobnicu na Debelom Brdu, a njih šest u pojedinačne grobnice. O zločinima je u Gospiću progovorio Milan Levar, koji je kasnije ubijen u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću 28. augusta 2000. Nitko nikad nije odgovarao zbog eksplozije podmetnute bombe. Od 16. do 17. decembra 2000. godine na Debelom je Brdu ekshumirano 18 tijela, koja su potom pregledali vještaci Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci, a izvršena je i identifikacija analizom DNK-a. Tada je identificirano 15 mrtvih tijela, a tri su ostala neidentificirana. Tada su potvrđene identifikacije za 13 osoba prepoznatih 1991., a identificirani su još i Mićo Pejnović te Sofija Lončar. U julu 2014. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu identificirani su posmrtni ostaci Stanka Smiljanića i Željka Mrkića.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Rijeci iz marta 2003. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda iz juna 2004., Tihomir Orešković kao glavni nalogodavac osuđen je na 15, Mirko Norac na 12, a Stjepan Grandić na deset godina zatvora. Kako je Mirko Norac na šest godina zatvora osuđen i zbog zločina u Medačkom džepu, objedinjena mu je kazna od 15 godina, a nakon dvije trećine odslužene kazne pušten je na slobodu. Iz zatvora su izašla i druga dvojica osuđenika. Iako su u zločinu, bilo u planiranju i organiziranju, bilo u izvršenju, sudjelovali i brojni drugi časnici i vojnici, kazneno su odgovarala tek navedena trojica — svakako najodgovorniji, ali ne i jedini.