Potkraj rujna 1995., 28. septembra 1995., u selo Varivode pored Kistanja dovezla se vojnim vozilom – kamionom – grupa od 5-6 hrvatskih vojnika u uniformama HV-a. Oni su prošli selom te, praktički, hodajući od kuće do kuće, vatrenim oružjem usmrtili devetero mještana koje su u tom trenutku zatekli u njihovim dvorištima.
Na današnji dan prije 30 godina, 28. septembra 1995., u tom je selu kraj Kistanja ubijeno devet starijih civila: Jovo Berić (75), Jovan Berić (56), Radivoj Berić (69), Marija Berić (69), Milka Berić (71), Marko Berić (82), Špiro Berić (55), Dušan Dukić (58) i Mirko Pokrajac (84).
Ratni zločin u Varivodama i trideset godina poslije nije procesuiran, iako je bilo (neuspješnih) pokušaja, krivci nisu kažnjeni, krivnja nije individualizirana, što obiteljima žrtava i hrvatskom društvu otežava proces žalovanja. Tek su neke od obitelji ubijenih obeštećene unutar građanskih postupaka, koje su same pokrenule.
Srpsko narodno vijeće (SNV), Općina Kistanje te obitelji žrtava i ove godine obilježili su godišnjicu zločina počinjenog nad srpskim civilima 28. septembra 1995. u selu Varivode.
Vjerski obred, komemoracija i polaganje vijenaca održao se u samom središtu ovog bukovačkog sela, u blizini Krke, i to pored memorijala na kojem se nalaze imena devetoro žrtava, koji su svojevremeno obilazili, odajući počast žrtvama, Ivo Josipović, predsjednik RH 2010. – 2015., kao i premijer Plenković.
Počast žrtvama u Varivodama danas su odali; Anja Šimpraga i Milorad Pupovac, saborski zastupnici SDSS-a, Melita Mulić, izaslanica predsjednika Milanovića, Krešimir Partl, državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija, kao izaslanik Vlade RH i Hrvatskog sabora, Alen Tahiri, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, kao i predstavnici Veleposlanstva Republike Srbije u RH, lokalnih Vijeća srpske nacionalne manjine i SDSS-ovi lokalni načelnici i dožupani.
Saborska zastupnica Anja Šimpraga, uz obitelji ubijenih i mještana Bukovice, podsjetila je u Varivodama na postolujne zločine koje hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo, te odaslala poruku o važnosti kulture sjećanja koja uključuje sve žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti.
Govor Anje Šimprage u cijelosti donosimo u nastavku:
„Trideset godina nakon Oluje: Golubić kod Knina, 18 ubijenih, nitko nije osuđen za zločin, Mokro Polje, 9 ubijenih, nitko nije osuđen za zločin, Žagrović, 11 ubijenih, nitko nije osuđen, Uzdolje, 10 ubijenih, Petrovačka cesta, 9 ubijenih, Cesta Glina-Dvor, 30 ubijenih, Dvor, 9 ubijenih, Komić kod Udbine, 7 ubijenih, Oton Polje, 6 ubijenih, Plavno, 32 ubijenih, Vrbnik, 12 ubijenih, Biovičino Selo, 5 ubijenih, Kakanj, 4 ubijenih, Gošić, 8 ubijenih, nitko nije osuđen za zločine, Varivode, 9 ubijenih.
7. oktobra 1995. u Slobodnoj Dalmaciji pisalo je: „Intenzivno istražujemo zločin u Varivodama“, danas vidimo da to „intenzivno“ traje 30 godina. Pozivam sve one koji znaju nešto o ovim zločinima da to prijave i olakšaju muku kako sebi tako i onima koji čekaju na to i imaju pravo na to.
I ove godine ponavljamo da mi ne odstupamo od naših osjećaja i kulture sjećanja za sve nevino postradale i od toga da ratni zločin ne zastarijeva, da su sve žrtve iste i da su svi ljudi ravnopravni. Ponavljamo da se pitanje prošlosti ne treba zatvoriti u smislu da se ono izbriše ili zaboravi već da Hrvatsku trebamo nastaviti graditi kao zemlju koja omogućava dostojanstven i ugodan život za sve svoje građane.
Oluja je prošla, ali su se zločini dogodili i to treba jasno i glasno ponavljati, baš kao i svaki osuditi. Ubijeni su bolesni i stari, na kućnom pragu, na mjestu na kojem su rođeni i na kojem su njihovi preci vijekovima živjeli. Ubijeni su jer nisu htjeli otići, jer nikome ništa nažao nisu učinili. Ti ljudi izdani su od svih. Nažalost, oni koji su im obećavali zaštitu i mir okrenuli su glavu dok se zlo događalo.
Nakon zločina, u Varivode je prva ušla ekipa Slobodne Dalmacije, objavljen je tekst „Zločin u Varivodama-pucanj u Hrvatsku“. Tekst nije digitaliziran, ali se nalazi u arhivu. Masakr je preživio Milan Pokrajac, tada čovjek u sedamdesetima. Novinari su ga našli kako leži u krevetu za koji ga je prikovala bolest. Plačući je govorio da nema nigdje nikoga svoga.
„Nikome nisam moga, niti je meni ima ko doći. Što se događalo, nisam ništa vidio, čujem puca, grmi, onda štene zaciča i – gotovo. A kako sam se ja spasijo, Bog znade. Nisu mi u kuću ulazili, a da jesu, znaš da ne bi sade bio živ – pričao je Milan, među ostalim.
U selu se u vrijeme zločina zatekla i tada najmlađa žiteljka, 42-godišnja Boja Milošević, rođena Berić. Čula je pucnje i krenula je prema kući Mirka Pokrajca, a kad je vidjela leš ispred kuće, dala se u paničan bijeg. Naišla je na kistanjsku policiju, koja je dojavu o ubojstvu već dobila od jednog Šibenčanina koji je to poslijepodne došao obići prijatelja, ali ga je zatekao u lokvi krvi.
Skoro dva mjeseca od “Oluje” štakori rata došli su u Varivode. Za njih bitke još nisu završile, pa su puške usmjerili ka bolesnim starcima. No, kako bi se bitkom moglo nazvati kad pucaš u nemoćno, bolesno čeljade, prikovano za krevet, koje ti ničim nije moglo uzvratiti, osim moliti za život. Ali molbe i zapomaganje malo su značili „hrabrim“ bojovnicima. Nije to bila nikakva bitka nego kukavičluk i sramota. I koliko god naš utjecaj bio mali, od takve misije nećemo nikada odustati niti prestati glasno upozoravati kako za mnoge zločine nakon Oluje nitko nije odgovarao. Cilj nam je društvo u kojem se nepristrano procesuiraju ratni zločini.
Za ratne zločine u „Oluji“ ukupno su od završetka rata do danas podignute tri optužnice koje su dovele do jedne oslobađajuće i 2 osuđujuće presude protiv dvije osobe. Za ratne zločine u „Bljesku“ nije podignuta nijedna optužnica. 2015. godine podignuta je optužnica za zločin u Gruborima i paljenje kuća u selu Ramljane, ali je vrlo brzo povučena uz obrazloženje da optužnica i postupak prije njezina podizanja trpe znatne nedostatke.
A mi, imamo pravo sjećati se, imamo pravo okupljati se, imamo pravo govoriti o problemima Srba u Republici Hrvatskoj, imamo pravo biti građani u svojoj zemlji.
I svake naredne godine sjećat ćemo se svih izgubljenih života, kako ovdje na ovom mjestu, tako i u Zatonu Obrovačkom, Promini i Škabrnji. Razumjeli nas ili ne, bit ćemo istrajni u kulturi sjećanja i komemoriranja.
Porodicama ovih žrtava kao i svima vama izražavamo svoje saučešće jer sjećanje na civilne žrtve rata je naša dužnost, tko god one bile. Tu pokazujemo od čega smo. Ako smo ljudi onda smo u stanju se sjećati ljudi, a ljudi su bili svi, i Srbi i Hrvati. I Hrvati protjerani iz Srema, Bačke i Banata.
Hvala vam da ste imali snage primiti nas danas ovdje i otvoriti svoja vrata za sjećanje na vjerovatno najteže trenutke koje su mještani Varivoda mogli proživjeti i preživjeti u XX. vijeku.
Jednom ćemo valjda početi cijeniti ljudski život i tek tada reći da je Hrvatska prodisala jer danas Hrvatska još uvijek teško diše. Neka im je vječnaja pamjat.“ – Anja Šimpraga tijekom komemoracije u Varivodama, 25. septembra 2025.