GRUBORI
Komemoracija SNV 2023.
To ljeto 1995. g. bio sam lokalni službenik Ureda za ljudska prava Ujedinjenih Nacija. Odmah nakon Oluje raspoređen sam u tzv. Sektor Jug. Dobili smo zadatak da izvještavamo o poštivanju ljudskih prava i pomažemo ugroženima. Tamo smo ostali oko 20-ak dana, bili smo smješteni u dotadašnjoj kasarni Boško Žunić i s kolegama iz drugih UN-ovih agencija svakodnevno smo obilazili sela oko Knina. S terena smo se obično vraćali tek uvečer. Svaki puta bismo sa sobom dovodili ljude, njih desetine i desetine koje je bio strah oslobodilaca i koji su htjeli pobjeći iz tog meteža, nesigurnosti i smrti.
Taj je strah bio opravdan. Nije bilo dana da nismo vidjeli sela koja gore, pobijenu stoku. I nije bilo dana da nismo našli barem nekog ubijenog.
Danas nemam jasno i kompletno sjećanje na te događaje. Ostale su u meni isprekidane slike, nešto kao film s istrgnutim kadrovima; sjećam se tako da smo jednom kraj puta našli nevjerojatno velik, bačvast, gotovo okrugao leš, mrtvaca modrocrne boje. Ne mogu zaboraviti ni oštar, štipajući smrad koji se širi od mrtvoga – on je nepogrešivo, već na samom ulazu u selo upozoravao na to što nas čeka… Sjećam se jedne babe koju smo pronašli kako se krije u staji – od sunca i tlake izborane, bosonoge starice – koja se ili pravila ili stvarno nije znala što se događa te ni čuti nije htjela da je vodimo sa sobom u kasarnu. Za dva dana smo je našli ubijenu. I ja se do danas kajem što je tada nismo na silu ubacili u kombi i poveli s nama.
U Grubore smo došli bez namjere, bili smo susjednom zaseoku, mislim Zečevićima, vidjeli dim i čuli pucnjeve sa susjednog brda te smo krenuli prema tome. Ja sam tek kasnije naučio da se to mjesto zove Grubori. Na uskom izlazu iz sela jedva nas je mimoišlo nekoliko policijskih džipova. Gledali smo se hladno i prazno kroz prozore auta, a moj iskusniji kolega iz UNHCR-a požurio je zapisati njihove registracije. Evo osjećaja i slika koje su mi ostale od tada: bez plana i potpuno nespremni na očaj koji ćemo vidjeti, nespremni unatoč iskustvu prethodnih dana idemo od kuće do kuće. U jednoj dvoje ostataka ljudi, zavezanih ruku oko jednog drveta, u drugoj, na spratu, starac u plavičastoj pidžami, s krvavom rupom na potiljku. Nadalje, leš u poluizgorenoj kući koji izvlačimo… Gledaju me potpuno ukočene, raširene, ustrašene oči mojih kolega, jednog Amerikanca i jednog Finca.
Počinje neka ljetna kiša, dolazimo malo k sebi. Idemo do Knina, tražimo hitan sastanak s generalom, civilnim upraviteljem područja. Jedva dobivamo koji minut, nema informacija, provjerit će. Vraćamo se u Grubore, ovaj put s ekipom UN-ove televizije koja sve snima. Onda opet u Knin, general nas ovaj put dočekuje spreman i siguran. Za vrijeme vojnog čišćenja terena došlo je do sukoba sa zaostalom neprijateljskom silom, njihovi su vojnici likvidirani… otpuhuje iza svog cigaršpica. Međutim, nema tragova borbe, nema čahura, ima masakriranih, ponavljamo – gotovo vičemo – general samo otpuhuje dim i ponavlja svoje.
Uskoro je Ministarstvo vanjskih poslova demantiralo zločine i ponovo garantiralo sigurnost svima. Glasovi HHO-a, Ferala, UN-a i drugih o tome što se događa u Krajini bili su pretihi i preslabi u odnosu na oduševljenje masa i sigurnost vlasti.
Nakon nekog vremena ja sam prekršio norme UN-a i dao naše materijale Feral Tribuneu. Ništa to nije pomoglo, bilo je to tek nekoliko novih sličica u panorami koja se slagala i koja je govorila da nije došla pravda već osveta.
Prolazile su godine i najružnije slike mog života lagano su gubile boju i oštrinu, a najgori mirisi – smradovi – svoj intenzitet.
Onda sam dobio poziv da svjedočim na suđenju optuženima za zločin u Gruborima.
Od početka to nije na dobro nije mirisalo. I brzo su se moje strepnje pokazale opravdanima. Sudac se nije se mogao načuditi kako ne znam jesmo li toga dana na ulazu u Grubore skrenuli lijevo ili desno. Sudac se čudio kako se ja u minutu ne sjećam naših postupaka, sucu očito nije bilo prihvatljiv moj mucavi iskaz – da sam bio u šoku, da sam po prvi puta dirao mrtvaca, da ne mogu svaku sitnicu znati nakon toliko vremena. Zločin jest počinjen, glasila je presuda: počinili su ga pripadnici ATJ Lučko, no kako se nije mogao utvrditi neposredni počinilac, optuženi su oslobođeni.
Nakon žalbe, Vrhovni je sud Republike Hrvatske, u septembru 2019. g. stavio kraj na pravosudni aspekt slučaja Grubori. Čitam nekoliko crtica, izvadaka iz njegove presude:
„…prvom ispitivanju prethodila je i dugogodišnja šutnja nadležnih tijela Republike Hrvatske …predočavana su lažna izvješća …zapovjednik jedinice napisao je lažnu tvrdnju o oružanom otporu – oružanog otpora nije bilo …pred međunarodnom zajednicom prikrivao se ratni zločin i počinitelji…“.
Za kraj – što je danas s likovima ove tragedije:
• Dvojica optuženih su oslobođeni;
• Treći optuženi za vrijeme istrage navodno je počinio samoubojstvo. Postoje brojne i uvjerljive indicije da se zapravo radilo o ubojstvu pokajnika, mogućeg suradnika;
• General, tadašnji upravitelj kninskog područja, jedan je od najvećih hrvatskih poduzetnika, poznat po trgovini naftom i po zapošljavanju političara;
• General br. dva, tadašnji zapovjednik ATJ Lučko, danas ravnatelj policijske akademije;
• General br. tri – onaj što je diktirao lažne izvještaje, ugledanje član Hrvatskog sabora. Ne samo da je oslobođen, kasnije je tužio državu i 2017. g. nepravomoćno mu je dosuđena odšteta od 75.000 kuna;
• Jedan od rođaka tražio je obeštećenje od te države za ubijenog oca i baku. Država je odbila zahtjev i morao joj je platiti 35.000 kn sudskih troškova;
• M. G. (90), M. G. (80), J. G. (73), J. G. (65), M. G. (51) i Đ. K. (45) na obližnjem su groblju.
Laka im zemlja!
Govor Saše Miloševića, bivšeg zaposlenika UN-a i generalnog sekretara SNV-a tokom komemoracije žrtvama zločina u Gruborima, 25. augusta 2023.
