Donja Suvaja (kod Srba), 3. juna 2021. – “Dana 1. srpnja 1941. godine ustaše su, vođene Maksom Luburićem, surovo mučile i ubile žene, djecu i starije mještane u Donjoj Suvaji. Ovaj spomenik podižemo na osamdesetu godišnjicu, u znak sjećanja na njihove živote i stravični smrtni čas, ali s vjerom u ideju pobjede čovjeka nad mržnjom”,  stoji na spomeniku, uz imena i prezimena 290 žrtava, koji je 3. 7. 2021. otkriven u Donjoj Suvaji kod Srba, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.

Zločin u Donjoj Suvaji jedan je od prvih masovnih ustaških zločina nad ženama i djecom, nakon kojeg je uslijedila cijela kampanja čišćenja Like, koja je u konačnici za reakciju imala i podizanje ustanka naroda Like.

Tijekom komemoracije, kojoj je prethodio parastos, u prigodi otkrivanja spomenika, okupljenim mještanima Donje Suvaje, potomcima ubijenih žrtava i preživjelima, obratili su se predstavnici antifašističkih udruženja kao i Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik SNV-a.

“Od 290 imena žrtava upisanih na spomeniku, većina su žene i djeca, a ostali su bili nemoćni i starci. Ovaj zločin počinjen u vremenu od samo dva sata bio je prvi zločin te vrste u nizu zločina koji su mu prethodili (Gudovac, majski zločin u Glina, Veljun) i izdvaja se po tome što je Maks Luburić odlučio napraviti korak više, ne samo ubiti muškarce, već žene i djecu, i to na najgori mogući način, klanjem i masakriranjem. Ovdje su se od 29. lipnja 1941. pa do početak srpnja primjenjivale sve najgore metode, svi najgori postupci viđeni u ratovima, progoni i prisilna preseljenja stanovništva”, naglasio je Pupovac podsjetivši kako je “zločin u Donjoj Suvaji, Osredcima i Bubnju bio jedno veliko zlo, nažalost ne i jedino u Lici gdje je nastao prvi ustaški logor smrti Jadovno, koji je u nepuna dva mjeseca trajanja odnio na desetke tisuća života”.

I ovom prigodom, kao i nedavno prilikom obilježavanja sjećanja na Jadovno 1941., Milorad Pupovac izrazio je zabrinutost što Hrvatska “još uvijek ne zna da li da oduzme pravo građanstva, javne i službene upotrebe, ustaškom pozdravu “ZDS“, koji predstavlja najsramotniji pozdrav u hrvatskoj povijesti i najsramotniji izraz stremljenja hrvatskog naroda za svojom slobodom”.
“Danas na ovom mjestu, na mjestu pobijenih žena i djece reći ćemo i to da taj pozdrav niti je bio, niti može biti, a niti jeste išta do simbola mržnje i zločina. Simbola strašne mržnje, jer se samo sa strašću mržnje moglo pobiti ovoliko ‘čeljadi’. Ovo nije bila ‘tvornica smrti’, kao kod nekih drugih naroda u Drugom svjestkom ratu, Donja Suvaja bio je strašan zločin iz mržnje. Zločin istrebljenja.”, nadodao je Pupovac.

Predsjednik SNV-a je u svom obraćanju pohvalio odluku državnog vrha da se ove godine, kao nikada prije do sada, posveti mnogo više pažnje antifašizmu, kao što se moglo vidjeti u Brezovici, na mjestu okupljanja prvog partizanskog odreda, ali je istaknuo da svi moraju biti svjesni kako su “krv i meso tog pokreta kod nas, za koji se kaže da je bio najveći u Europi, upravo ovdje. Duše ovih žena, djece i staraca, i onih njihovih koji od toga momenta nikada nisu odustali dok se prostor slobode, od 27. srpnja, nije proširio na cijelu tadašnju zemlju, uključujući i Hrvatsku, naš su antifašizam.”

Ponovio je još jednom kako je sve one koji su počinili zločine s “naše” strane na ovim prostorima “vrlo brzo zaustavila i obuzela ona ideja slobode koja nije bila temeljena na mržnji i zločinu, a što je u konačnici omogućilo stvaranje bratskog saveza Dalmatinaca i Ličana”.

Pupovac je prozvao sve one visoko rangirane dužnosnike ove zemlje, koji ovih dana zločine i zločince u ovome posljednjem ratu, samo zato što su naši dečki, aboliraju na prigodnim svečanostima, da ne relativiziraju zločin “jer sve nas koji se sjećamo i pamtimo to vrijeđa kao građane ove zemlje”.

Spomenik u Donjoj Suvaji podignut je u okviru programa kulture sjećanja Odjela za kulturu SNV-a, zahvaljujući sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. Autor spomenika žrtvama zločina 1. srpnja / jula 1941. je David Kabalin, a cijeli projekt izgradnje spomenika, u suradnji s mještanima Donje Suvaje, predvodio je urednički tim SNV-a u sastavu: Milan Radanović, Marija Crnogorac i Aneta Vladimirov.

***
U nastavku donosimo i govor Anete Vladimirov u ime organizacijskog odbora Srpskog narodnog vijeća za izgradnju spomenika žrtvama zločina 1. 7. 1941.

Prvog je jula 1941. oko 300 naoružanih ljudi, ustaša i nešto pripadnika regularne domobranske vojske, predvođenih Maksom Luburićem, upalo u Donju Suvaju kako bi pljačkalo, palilo, te u dva sata masakriralo 290 muškaraca, žena i djece. Uslijedio je pokolj u Osredcima, a potom u selima Nebljusi, Dobroselo i Bubanj gdje su između ostalih zlostavljane i ubijene djevojčice i djevojke, uhvaćene u radovima na polju. Živote je u tih par dana izgubilo između 400 i 500 žena, djece i staraca koji su ostali kod svojih kuća misleći kako su u opasnosti prije svega vojno sposobni muškarci.

Širi ustaški i državni teror pljačke srpske imovine i nasilja, zastrašivanja i planskog pacificiranja budućih žrtava kroz organiziranje prisilnih iseljavanja i pokatoličavanja dodatno je ubrzan sadizmom lokalnih pripadnika ustaškog pokreta. U tom su periodu već formirana gotova sva mjesta zatočenja, mučenja i ezgekucija sustava Gospić-Jadovno-Pag, dok je neposredni teror na kućnim pragovima ili pragovima bogomolja uspostavio svoje presedane kojih će se ustaška država držati do svoga kraja.

Dana 27. jula 1941. vilama, srpovima i hladnim oružjem podignut je ustanak. U tom je ustanku, nažalost, napadnuto selo Brotnja, dok je opustjeli Boričevac spaljen. U septembru, usprkos naporima mnogih ustanika, nasilje se prelilo na Kulen Vakuf. Zbog svih tih žrtava danas moramo spomenuti nekoliko imena kojima dugujemo svjetlost primjera, a koja su ostala ispod radara dosadašnjim službenim istorijama:

Stevo Atlagić iz sela Vrtoče se skrivao u šumi sa svojim susjedima, Srbima, dok su ustaše likvidirale i njegovog oca, ali je usprkos tome u pokretanju ustanka govorio: “Ubili su mi oca, ali ja se ne želim svima njima svetiti i mi nećemo dati oružje onima koji to žele.”

Stojan Matić, prijeratni student prava u Zagrebu, činio je sve da spriječi osvetu, zapucavši na ustanike koji su pljačkali i zlostavljali ljude, iako je u Nebljusima ubijena I njegova mati zajedno sa desecima njegovih rođaka I komšija.

Milan Alivojvodić, Hrvat, katolik i krčmar iz Donjeg Lapca, pokušavao je spasiti svoje prijatelje srpskog roda intervenirajući kod ustaša i zbog toga je vjerovao da će ga ta činjenica čuvati pri izbijanju ustanka. Na našu veliku žalost, nije.

Nasilje, pokrenuto osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom rasnih zakona, pokrenulo je nezaustavljiv niz zločina i tragičnih okolnosti sa kojima se do danas kao društvo ne umijemo nositi.

Jedan od naših ovovjekovnih pokušaja boljeg odnosa prema organiziranom zlu i nepravdi nad čovjekom u Drugom svjetskom ratu, bio on Židov, Hrvat, Rom, Srbin ili netko drugi, jeste svakako razlog našeg današnjeg okupljanja. U njega smo ugradili sve dosadašnje greške i pokušaje, nas i naših prethodnika, ali isto tako veliki trud i povjerenje nezaobilazne Ličanke, svjedokinje mnogih nevremena, Dušanke Dubajić i dragog nam Sime Keče kao i svih drugih Ličana i Ličanki poput Mane Grbića iz Osredaka koji su upamtili zlo čiju 80. godišnjicu obilježavamo.

Zahvaljujući prije svega njima, ali i zadarskim i ličkim antifašistima koji su među prvima, zajedno s Draganom Rodićem obnovili tradiciju komemoriranja u Srbu – Srpsko narodno vijeće je dogovorilo izradu spomenika posvećenog svima koji su prvog jula mučeni i ubijeni u ovome mjestu. Imena žrtava pripremio je kolega Milan Radanović konzultirajući arhive u Srbiji i Hrvatskoj, ali i svjedoke događaja i sjećanja mještana. Uz arhitektu Davida Kabalina građevinski nadzor i brigu oko podizanja spomenika vodila je kolegica Marija Crnogorac. Janko Obradović je poklonio svoj statičarski rad, dok je David Kabalin ponudio promišljeno rješenje koje na najbolji način komunicira s vremešnom crkvom Vaznesenja Gospodnjeg i ovim autentičnim ličkim krajolikom. Svi mi koji smo sudjelovali u podizanju ovog spomenika smatramo to ne samo svojom dužnošću, već privilegijom na kojoj smo zahvalni.

Uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i blagoslov Nj. P. episkopa Gerasima, te stalnu suradnju paroha Predraga Pantelića podignut je kamen sjećanja na kojem naša neumorna Dušanka može naći svoje Dubajiće, kao što i Simo može pronaći čak devedeset i devet svojih Keča.

Dragi prijatelji, kada susretnete nekoga tko nosi to prezime Keča pomislite na sve one koji su pod njime pogubljeni i kako su male šanse bile te 1941. da će naš Simo doživjeti ovu starost koja zasigurno nije laka, ali je i takva kakva je otpor zlu i slava životu. Pomislite kako upravo živo sjećanje stavlja bol u perspektivu i daje pravu mjeru zahvalnosti na pričama preživjelih koje nam vrijede, ne samo zato da komemoriramo, nego i da živimo i učimo svoju djecu kako da žive tako da budu kadri prepoznati različite oblike nasilja. Koliko god bili nejaki i ranjivi uvijek nam ostaje sloboda da se suprotstavimo zlu. Upravo taj postupak otpora ugradili smo u temelje ovog kamena tako da svjetlošću razoružava i najcrnji mrak oko nas, ali i onaj u nama samima.

Pogledajte galeriju i video s otvaranja.