Danas je u sisačkom parku Diane Budisavljević Srpsko narodno vijeće (SNV) organiziralo skup sjećanja na stradanje ratne siročadi 1942. godine u ustaškom sisačkom logoru za djecu.
Na skupu su sudjelovali preživjeli logoraši, koji su u ranoj životnoj dobi preživjeli brutalne uvjete nasilja, deportacija, odvajanja od roditelja i drugih srodnika, te glad i hladnoću unutar bodljikave žice. Skup je bio posvećen i svima onima koji su pokušavali spasiti djecu i umanjiti strahote nanesene najranjivijima.
Kroz prvi dječji logor na području tadašnje NDH prošlo je oko šest tisuća djece. U razdoblju od 3. augusta 1942. do 8. januara 1943. od gladi i bolesti umrlo je oko 1200 djece, u dobi od nekoliko mjeseci do 10 godina. Sigurno bi ih bilo i više da nije bilo ljudi koji su bili veći od zla, koje je u to vrijeme vladalo ljudima, kao što je bila Diana Budisavljević i kao što su bile žene i muškarci okupljeni oko nje: medicinske sestre, članovi Crvenoga križa, ljudi iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koji su pokušali tu strahotu razdvajanja djece od majki i žena od muževa umanjiti. Oni su zločin učinili manjim. Mnogi Siščani primili su djecu i spasili im život, i Zagrepčani su primili djecu i spasili one koji su bili na rubu smrti.
Na današnjem skupu u Sisku sudjelovala je i Nevenka Končar koja je prošla strahote dječjeg logora u Sisku kao djevojčica od 4-5 godina, rodom iz Miloševog Brda kod Bosanske Gradiške.
“Nemam puno sjećanja na te dane, prva sjećanja mi sežu vezano na put od pet kilometara od logora do naselja Mošćenica, kada sam bosa koračala po kamenju, a noge su mi krvarile. Prva saznanja o svemu što je bilo dobila sam od jedne familije u Mošćenici koja me primila nakon logora, najprije porodica Prpić, onda porodica Jendričko. Od njih sam otišla u Petrinju, u školu, pa u Zagreb i Osijek, pa se opet vratila u Sisak – rekla je Nevenka Končar, nekadašnja logorašica koja je preživjela strahote ustaškog dječjeg logora u Sisku.
Tijekom komemoracije skupu se obratio i Boris Milošević, predsjednik SNV-a. Njegov govor u nastavku donosimo u cijelosti:
„Svake godine se redovno okupljamo na ovom mjestu, u parku koje nosi ime heroine Diane Budisavljević koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata.
Kako godine idu, nekako bi bilo prirodno da važnost ovog našeg okupljanja pada i da činjenice koje svake godine ponavljamo budu dovoljno jasne svima što se u dječjem logoru u Sisku događalo. Na žalost, važnost našeg okupljanja je sve važnije, naše poruke o zločinu, stradanju, ali i humanosti su sve važnije.
Naša borba da se očuva sjećanje prvenstveno na djecu, na hrabre ljude koji su ih spašavali, na ljude koji su bilježili što se događalo da mi danas znamo istinu je sve važnije. Jer puno je glasova koji bi htjeli to promijeniti.
A nepobitna je činjenica da je ovdje u ljeto 1942. ustaška NDH uspostavila logor kojeg je nazvala “Prihvatilište za djecu izbjeglica”, što je bio služben naziv. Odmah po uspostavi, tijekom mjeseca kolovoza tamo je bilo upućeno preko 2000 djece iz ustaških sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici, osnovanih nakon velike ofenzive na Kozaru. Djeca, govorimo cijelo vrijeme o djeci, su dovožena teretnim vagonima za stoku.
Često se piše i govori o napuštenoj djeci koju je trebalo zbrinuti i da su djeca zapravo po tim logorima zbrinjavana. Ne govori se i ne piše zašto su napuštena i da li je taj termin ispravan kad se govori o djeci koja su bila u sisačkom i drugim logorima.
Djeca iz sela u okolici logora Jasenovac, djeca s Kozare i potkozarskih sela nisu bila napuštena od svojih roditelja, ona su od roditelja otimana. Njihovi roditelji su bili ili ubijeni ili odvedeni na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha. Ustaše su često uvjeravali majke da će im djeca, dok oni budu izbivali, “otići na odgoj u državne domove i privatnicima u Zagreb.“ Na neko drugo, bolje mjesto.
Zapisano je da su jednom u logor došli Maks Luburić, Ljubo Miloš i Ivica Matković s grupom ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Nastala je užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Starija djeca su bježala po logoru pokušavajući se sakriti. A žene koje su se počele tući s ustašama za svoju djecu su puškama batinane.
O samim uvjetima u kojima su djeca bila u logoru, ne može se govoriti da je uopće bilo skrbi za njihov život i zdravlje. Djeca su ležala na slami zagađenoj fekalijama, bez plahti i prekrivača kojih je bilo u skladištu, uglavnom loše ili nikako odjevena, gladna, iako su skladišta bila puna hrane, koja se koristila u sasvim druge namjene. Bolesna djeca nisu se odvajala od zdrave, već ih se što više miješalo premještanjem iz jednog objekta u drugi. Sve to je pogodovalo da se bolesti šire. Tako je u samo dvadesetak dana 8 mjeseca 1942. umrlo je 515 djece. Smrtnost se smanjila tek kad započinje preseljenje djece iz logora u Sisku u Zagreb krajem rujna mjeseca.
Djeca koja su preživjela su spašena jer su prevežena u Zagreb preko akcije Dijane Budisavljević ili zato što su hrabri i plemeniti građani Siska i okolnih sela pokazali veliku hrabrost i brigu prema djeci. Brojnu djecu su građani Siska i okolnih sela uzela u svoje obitelji na čuvanje i na ishranu. Čak i djeca koja su odvedena u bolnicu teško bolesna su znala biti spašena jer su se seljaci javljali da ih preuzmu što je smanjilo smrtnost djece.
Ante Dumbović, učitelj koji je bio zadužen formalno za kolonizaciju djece i imao veliku ulogu u spašavanju dječjih života je zapisao da je nastojao djecu dati u dobre obitelji koja će se o njima brinuti s porukom da tu djecu čuvaju kao svoju sa punom sviješću da sutra po djecu možda doći neko njihov, možda i roditelj, sestra ili brat koji je preživio. A često, na žalost ni to nije bio slučaj.
Hvala Dijani Budisavljević, hvala Anti Dumboviću, hvala svim onim brojnim danas nepoznatim građanima Siska i seljacima okolnih sela koji su svojom humanošću spasili brojne dječje živote.
Stradaloj djeci, nek je Vječnaja pamjat“ – Boris Milošević, 4. oktobra 2025., Sisak.