JADOVNO, kod Gospića, 24. juna 2026. – “Moj djeda Strahinja Kićanović, on se ovde u Radoču oženio sa mojom bakom Milicom Konjević. On i njegov brat Dušan ubijeni su u Jadovnu. Bili su Srbi i bili su ugledni. I ono što je apsurd, zalagali su se za bratstvo i suživot srpskog i hrvatskog naroda. Vjerovatno su zato i stradali. Osnovna koncepcija tog sistema ustaških logora Gospić – Jadovno – Pag bila je sistematizacija zla i ubojstava kada su prvo na svratište odvođeni najugledniji ljudi. Bilo je potrebno odvesti najuglednije, najmudrije, najmirnije, najpomirljivije zbog toga da bi se obezglavio narod”, rekao je Boris Tadić, bivši predsjednik Republike Srbije, tijekom današnje komemoracije na Jadovnom pored Gospića.
Srpsko narodno vijeće (SNV) s Koordinacijom židovskih općina RH, eparhijom Gornjokarlovačkom i Savezom antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA) organiziralo je komemoraciju u Jadovnom, jednoj od lokacija bivšeg ustaškog koncentracijskog logora iz sustava Gospić-Jadovno-Pag, gdje su tijekom ljeta 1941. ubijane uglavnom osobe srpske i židovske nacionalnosti, a među njima i četvorica braće Vojina Bakića, kao i Ivo Goldstein, otac Slavka Goldsteina.
Godišnjica formiranja logorskog kompleksa Gospić – Jadovno – Pag, prvog ustaškog logora smrti na prostoru tzv. NDH, upravo na Jadovnom, centralnom velebitskom dijelu ovog logora smrti, koji je prethodio užasima Jasenovca, svake godine okuplja predstavnice/ke naroda žrtava, kao i one čiji su članovi obitelji ubijeni na Velebitu, a među njima su ove godine bili, Boris Tadić, bivši predsjednik Republike Srbije, kao i Ivo Goldstein, povjesničar iz Zagreba.
Boris Tadić je u nastavku svog govora naglasio “kako se nada da će manifestacija odavanja počasti žrtvama Jadovna, Slane, Gospića i ostalih logora biti utemeljenija i produbljenija u današnjoj hrvatskoj državi. To je obaveza Hrvatske, to je obaveza hrvatskih institucija. To je nešto što je važno za Hrvatsku i njeno moralno utemeljenje i za budućnost hrvatskog društva. Srbi su organski sastavni deo hrvatskog društva. I ne samo hrvatskog društva, nego i drugih društava na prostoru Balkana, kao što su to i Hrvati i Bošnjaci. Mi smo međusobno prožeti narodi, praktično najbliži narodi. Što nas, nažalost, nije udaljilo od zločina jednih prema drugima. I danas na europskom kontinentu satiru se i ubijaju najbliži narodi. Ni vjerska istovjetnost ne spriječava pojedine narode u Europi da se danas uništavaju. Ali to svjedoči o ljudskoj prirodi”, naglasio je Tadić.
Okupljenima se obratio Ivo Goldstein, sin Slavka i unuk ubijenog Ive Goldsteina, karlovačkog knjižara.
“Namjena logora Jadovno već od samog osnivanja bila je neposredna fizička likvidacija zatočenika. To je sugerirao i sam smještaj logora u dubokoj šumi velebitskog masiva, na nepristupačnom platou bez prilaznih puteva, sasvim odvojen od vanjskog svijeta”, napomenuo je Goldstein.
Ivo Goldstein je još jednom podsjetio na pismo koje je njegov djed Ivo, ubijen na Jadovnom, pisao svome starijem sinu Slavku iz logora Danica kod Koprivnice, gdje je bio privremeno zatočen, a prije deportacije na Jadovno.
“Pismo je s Vinkom Nikolićem, ustašom koji je tada četrdeset prve radio u promidžbenom odjelu zapovjedništva ustaške mladosti gdje je bio takozvani stožerni pomoćnik, putovalo osamdeset godina svijetom sve do Južne Amerike i Španjolske i to je bio jedini dokument koji je Vinko Nikolić devedeset prve kad se vratio u Hrvatsku, sačuvao, jedini dokument iz razdoblja NDH koji je Nikolić sačuvao i onda oporučno ostavio Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. I tek je tada stiglo do moga oca. Pismo od moga djeda Ive, kojeg je poslao 1941., stiglo je do moga oca Slavka 2005. godine.”, prepričao je Goldstein obiteljsku traumu želeći približiti okrutnost ustaškog režima i njegovih pripadnika.
Uz polaganje vijenaca kod spomen kompleksa i spomenika “Golgota”, na Velebitu, pored Šaranove jame, okupljenima su se obratili i predstavnici organizatora.
“Prije osamdeset i pet godina ova je velebitska planina postala jedno od prvih gubilišta Nezavisne Države Hrvatske. Prije Jasenovca. Trajalo je kratko — pedeset i pet dana — ali je bilo jednako strašno. Logorski sustav Gospić–Jadovno–Pag gutao je ljude tijekom dva ljetna mjeseca. Prvi zatočenici stigli su na današnji datum 1941. Bili su to zagrebački Židovi — tridesetak ljudi koji su vlastitim rukama krčili tlo i bodljikavom žicom opasivali prostor vlastite smrti. Nakon njih, transporti su pristizali svakodnevno. Najviše je bilo Srba, potom Židova, pa hrvatskih antifašista. Svaki od njih bio je čitav jedan svijet — i svaki je taj svijet ovdje surovo ugašen. Krške jame Velebita progutale su ih bez traga. Šaranova jama i danas šuti nad imenima koja nikada nećemo doznati — nad ljudima bez groba, bez krsta, bez ikoga tko bi nad njima izgovorio molitvu”, rekla je Anja Šimpraga, zamjenca predsjednika SNV-a i saborska zastupnica, naglasivši u svom govoru kako se “o Jadovnu danas malo zna. O Slani još manje. A u isto vrijeme, negiranje i revizionizam, osporavanje ovih zločina, snažni su i glasni kao rijetko kada. Upravo zato pamćenje nije osveta — pamćenje je dužnost. Dužnost prema istini i prema preživjelima, čija nam svjedočanstva jamče da se dogodilo upravo ono što se dogodilo”, rekla je.
Ognjem Kraus, ispred Koordinacije židovskih općina RH, na početku svoga obraćanja je još jednom upozorio na neprihvatljivosti dvostrukih konotacija kada govorimo o ustaškom pozdravu “Za dom spremni”, iskazajući nadu da se ZAVNOH, kao tekovina na kojoj je ova država sazdana i koja zahvaljujući upravo ZAVNOH-u je u granicama koje danas sačinjavaju Republiku Hrvatsku, neće izbaciti iz Ustava.
“Isto tako bih htio naglasiti da je za vrijeme Drugog svjetskog rata od ustaškog terora osamdeset posto židovske populacije stradalo, a ono šta se je spasilo, spasilo se je na način, jedan dio u partizanima, drugi dio koji je prebjegao u fašističku Italiju i jedan dio je spašen zahvaljujući hrvatskim građanima koji su svoj život ugrozili spašavajući Židove”, istakanuo je Kraus.
“Danas je moguće reći da je ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske provodio genocid nad Romima, da je provodio genocid nad Židovima. Međutim, nije nekako zgodno reći da je provođen i genocid nad Srbima. To je pogrešno. Ako krenemo od Gudovca, Gline, Grabovca i niza drugih mjesta i niza drugih logora gdje su stradali Srbi i Srpkinje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onda je to genocid. I mi danas u Hrvatskoj moramo suočavajući se s prošlošću reći da je provođen genocid i nad srpskim narodom. To je naša dužnost i obaveza. Jer današnja Republika Hrvatska nije sljednica niti ustaškog režima niti Nezavisne Države Hrvatske”, istaknuo je Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, istaknuvši kako današnje “vlasti u RH imaju poteškoća sa razumijevanjem mjesta i povijesne važnosti stradanja, ali i antifašističke borbe. Izostaje reakcija na učestale recentne ispade relativiziranja i žigosanja partizanskog pokreta. Kada se dovodi u pitanje odnos prema tekovinama partizanskog pokreta, ugrađenima u današnju Republiku Hrvatsku, onda po prvi put u godinama samostalnosti RH osjećamo da su ozbiljno ugroženi temelji današnje Hrvatske”, rekao je Habulin.
Melita Mulić, izaslanica predsjednika Republike Hrvatske, podsjetila je u svom govoru na riječi predsjednik Milanović izrečene prije dva dana u Brezovici, kada je predsjednik naglasio kako bez hrvatskih Srba na Baniji, Kordunu i u Lici, tih sedamdesetak hrvatskih komunista koji su krenuli podizati ustanak, ne bi daleko dospjelo.
“Uskoro nakon toga upravo je Lika postala prostor intenzivnog razvoja partizanskog ustanka gdje su Srbi spašavali gole živote, a koji je s vremenom postao dobro organiziran i masovan antifašistički pokret, zajednički pokret Hrvata i Srba kojim smo se uključili u antifašističku koaliciju, svrstavši se među sile pobjednice drugog svjetskog rata”, rekla je Mulić.
Vedrana Šimundža Šimunić, izaslanica premijera i predsjednika Sabora, izrazila je ispred onih koje je predstavljala, i u svoje osobno ime, poštovanje prema mučki stradalim nedužnim žrtvama u logorima Gospić, Jadovno i Pag, koji su u rano ljeto 1941. prisilno odvedeni iz svojih domova, gdje su skončali bez krivnje i prava na obranu, a mnogima se ne zna groba ni dan danas.
“Na ovaj dan više nego ikada prije moramo se prisjetiti prošlosti. Ne smijemo nikada zaboraviti niti umanjivati zločine koji su se dogodili, pa tako ni ove. Jer fašizam koji je sijao mržnju i strah, antihumanizam i nasilje predstavlja sramotnu i tamnu stranu kako naše, tako i ljudske povijesti”, rekla je Šimundža.
Kadiš, kao i pomen za žrtve pobijene na tom ili drugim kraškim lokacijama Velebita, među kojima su bila i 74 pravoslavna svećenika, od kojih jedan mitropolit i jedan episkop, predvodili su rabin Židovske općine Zagreb Luciano Moše Prelević, kao i oci Srpske pravoslavne crkve Dragan Mihajlović i Slađan Nikić. Na komemoraciji su sudjelovali Milorad Pupovac, Boris Milošević, Vesna Teršelič, Veran Matić, kao i brojna izaslanstva manjinskih i antifašističkih organizacija.
Nakon Jadovnog, na Velebitu, komemoracija za žrtve ustaškog koncentracijskog logora iz sustava Gospić-Jadovno-Pag, nastavljena je u uvali Slana na otoku Pagu, a održala se podno, po četvrti puta obnovljene, spomen-ploče, posvećene žrtvama ustaških logora u Slani i Metajni, koji su bili sastavni dio spomenutog sustava logora, gdje su morske dubine i krš bez stabala zamijenili Velebitkse jame.
Naporima koje već godinama ulaže SNV, Koordinacija židovskih općina RH i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću doveli su do toga da je ove godine u suradnji s gradonačelnikom Novalje konačno obnovljena spomen ploča.
Ploča je uništena početkom devedesetih. SNV je spomen-ploču postavljao ponovno 2010. i 2013. godine. Oba puta spomen ploča žrtvama ustaški zločina je uništena, inače prvi puta u uvali Slana postavljena 1975. godine.
“Smatram da je uvala Slana istinsko mjesto sjećanja. Neka Slana i danas upozorava na dehumanizaciju drugoga, onoga tko je drugačiji, a kako se više nikada ne bi ponovila ovakva nedjela. I neka sve žrtve počivaju u miru, a rodbina i daljni srodnici neka prime isprike sa moje strane”, rekao je na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora, u uvali Slana, Ivan Dabo, gradonačelnik Novalje.
“Ovdje su ljudi stradavali, u ljetnim mjesecima 1941. godine, ne radi svog političkog ili ne znam kakvog stava, nego su stradavali u prvom redu zbog svoje vjerske ili nacionalne pripadnosti, i to po rasnim zakonima tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, te nakaradne tvorevine koja je egzistirala od 1941. do 1945. godine. Logoraši su sami radili kućice u kojima će biti na ovom suncu, u ovom bezdanu bez hrane, bez vode”, rekao je Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, izrazivši ponos i zahvalu gradonačelniku Dabi na postavljenoj ploči, izražavajući vjeru da ploču više nitko neće nasilno uklanjati.
Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik je u svom obraćanju napomenuo kako je samo vrh ustaške vlasti donio odluku da ovo mjesto, ova uvala, postane logor, mjesto za muškarce, Židove, Srbe i Hrvate lijeve orijentacije, a da Metajna, to jest sama periferija sela, posluži kao mjesto za ženski logor, uglavnom supruge i djecu muškaraca koji su ovdje dovedeni. Citirao je svjedočenja rijetkih koji su preživjeli Slanu i Metajnu, pakao na zemlji, zahvalivši se na ovoj ploči prije svega Ognjenu Krausu i gradonačelniku Dabi, kazavši da je ovogodišnje okupljanje u Slani drugačije.
“Utoliko što je njemu prethodila radnja koja je trajala određeni broj godina u kojoj su sudjelovali Ognjen Kraus, Vesna Teršelič, Saša Milošević i u početku Aneta Lalić i ostali u SNV-u koji su tražili mogućnost da bi spomen-ploča označila što se na ovom mjestu dogodilo prije 85 godina i da bi i ljudi koji ovdje dođu saznali o tome. Bez obzira na to koliko izgledalo da je malo uskladiti stavove i riječi i slova ponekad na jednoj ploči, to je postignuto zahvaljujući primarno i dvojici koji su u tome pronašli način komunikacije – gradonačelniku Dabi i profesoru Krausu – rekao je Pupovac, te nastavio.
“Kada su krajem osamdesetih otvorene mnoge grobnice, znanim i neznanim, dogodilo se upravo ono što se nije smjelo dogoditi, a to je da su ti mrtvi usmjereni kao argument za nove mrtve. Za neprijateljstva, za stradanje. Mi danas živimo i nastavljamo u određenoj mjeri taj opaki kaos sjećanja kojima se jednih sjećamo, a drugih se ne sjećamo, u kojima bismo jedne zauvijek zapamtili, a druge zauvijek zaboravili. Ako hoćemo dati smisao našem okupljanju ovdje danas i ovome što je napravljeno sa ovom pločom, moramo tražiti načina da izađemo iz ovoga kaosa, da u pravom smislu te riječi sahranimo svoje mrtve čije grobove je netko otvorio u drugoj polovici osamdesetih dvadesetog stoljeća, a rat devedesetih je dodatne grobove otkopao. Iz vlastitog iskustva znam koliko je to teško, ali mislim da nemamo drugog puta”, rekao je Pupovac.
Vesan Teršelič iz Documente istaknula je kako je uvala Slana s novoobnovljenom pločom postala prostor istinskog suočavanja, gdje nove generacije mogu učiti o sućuti, o priznavanju patnje drugoga, o priznavanju stradanja u Drugom svjetskom ratu u vrijeme ustaške NDH.
“Oni koji su nakon pedeset pet dana preživjeli logor Slana i Metajna odvedeni su s ovog mjesta, nakon čega su zapravo postali prvi koji su postavljali barake u ustaškom logoru Jasenovac”, naglasila je Teršelič.
Veran Matić, proganjani, od strane vlasti u Srbiji, beogradski novinar istaknuo je kako “za naše sjećanje nije važno samo zlo, već i dobro. Zato se ovdje moramo sjećati građana tadašnje Nezavisne Države Hrvatske koji su pokazali solidarnost sa Srbima i Židovima, ali i sa svim drugim žrtvama ubijenim u logorima Slana i Metajna. Pažanin Ante Zemljar upisao se u povijest 3. studenoga 1941. godine kada je na lokalnom paškom groblju na centralni križ postavio trnov vijenac i traku sa natpisom „Žrtvama Slane”. Bio je to način da se u opasnim vremenima iskaže pijetet prema Srbima i Židovima ubijenim u logoru Slana na Pagu”, zaključio je Matić. Spomenuta diverzantska akcija pažanina Ante Zemljara može se smatrati prvim postavljanjem spomen-obilježja za žrtve logora Slana.
Kadiš, kao i pomen za ustaške žrtve pobijene u Slani i Metajni, predvodili su rabin Židovske općine Zagreb Luciano Moše Prelević, kao i otac Srpske pravoslavne crkve Dragan Mihajlović. Vjera Zemljar, udovica pažanina Ante Zemljara pročitala je njegovu pjesmu “Umjesto lista palme”.
Ustaški logor Slana prostirao se na oko 5 hektara površine, a nalazio se oko 5 km udaljen od najbližeg zaseoka Metajne, otok Pag. Na toj kamenoj goleti, direktno izloženoj velebitskoj buri, bez pitke vode i vegetacije, nisu postojali nikakvi uvjeti za normalan život. Prvi internirci logora na Pagu bili su Židovi uhapšeni u Zagrebu 20. lipnja 1941. godine. U Slanu su dovedeni 24. lipnja. Taj datum možemo smatrati danom početka rada ovog logora. Prvu skupinu zatočenika činilo je 30 zagrebačkih Židova. U vrijeme njihovog dolaska u Slani još nije bilo ničega, osim golog kamena. Nakon Židova dovedeni su i Srbi te manji broj Hrvata, uglavnom komunista. Od 10. srpnja broj Srba je znatno veći. U sjevernom dijelu logora bili su uglavnom Srbi i u manjem broju Hrvati, u južnom dijelu isključivo Židovi.
Reokupacijom od strane fašističke Italije, a temeljem Rimskih sporazuma s NDH, područje Velebita i otoka Paga pripalo je Italiji sredinom kolovoza 1941. godine, čime se logor ukida, posljednji logoraši ubijaju ili transportiraju na druga zatočenička mjesta tadašnje NDH, a sami fašisti, sanitarno-dezinfekcijska komisija talijanske vojske, bivaju zgranuti okrutnošću počinjenih zločina.
Pripremio Eugen Jakovčić