Srpsko narodno vijeće (SNV), kao i svake godine, na sada već tradicionalnom božićnom prijemu, dodijelilo je godišnje nagrade koje nose imena, kako volimo reći, „naših uglednih sunarodnjaka i sugrađana“.
Nagrada Svetozar Pribičević za unapređenje hrvatsko srpskih odnosa dodjeljena je Jasminki Petrović, srpskoj književnici za djecu i mlade, te Radivoju Raši Andriću, redatelju i scenaristi.
Ova dva blistava imena povezuje knjiga „Leto kada sam naučila da letim“ temeljem koje je nastao i istoimeni film koji uz karakterističnu mješavinu humora, živopisnih likova i dijalektalnu i svaku drugu autentičnost pruža mediteranski pogled na ratne posljedice u životima nekoć velike i vitalne hrvatsko-srpske porodice. Jasminka Petrović i Radivoj Raša Andrić su i knjigom i filmom zauvijek sačuvali priču o gubitcima koliko i o pomirenju, o tome da je ono ne samo moguće nego i jedino moguće. Film je igrao nebrojeno puta širom naše zemlje, na HRT-u i RTS-u, a knjiga je dobila prestižne nagrade, te u konačnici završila i na popisu lektire u Njemačkoj.
Jasminka Petrović i Radivoje Raša Andrić, koji su zbog obaveza bili spriječeni biti na samoj dodjeli nagrada u zagrebačkom hotelu Westine, 6. januara 2025., poslali su svoju zahvalu u kojoj stoji:
“Zahvaljujemo se Srpskom narodnom vijeću jer su prepoznali poruku oproštaja i pomirenja u knjizi i filmu „Leto kada sam naučila da letim“. Hvala svim saradnicima, čitaocima i gledaocima jer dele naša uverenja o slobodi i ljubavi. Hvala izdavaču i producentu u Hrvatskoj, jer uspeh knjige i filma nije ostao polovičan. Tek uz njihovu podršku uspeh je celovit. Hvala deci širom regiona koja vide dalje i lepše od nas. I hvala mladima u Srbiji koji nas ovih dana uče kako se leti i kako se svetli.”
Nagrada „Diana Budisavljević“ za pravednost i humanost dodjeljena je Živojinu Bođirkoviću, vlasniku proizvodnje mesa u istočnoj Slavoniji odakle mesnim i drugim proizvodima s oznakom hrvatske kvalitete nesebično podržava rad pravoslavne bogoslovije u manastiru Krka. Jednako tako porodica Bođirković podržava i rad nadležnog Crvenog Križa u Vukovaru, te svoje sunarodnjake i svoje sugrađane u mnogim drugim prilikama i neprilikama. U svojoj skromnosti nastoje ostati što manje vidljivi i zaista ih nije bilo lako ubijediti da prihvate ovu nagradu. Bojan Bođirković je u ime svoga oca primio nagradu „Diana Budisavljević“.
Nagrada „Nikola Tesla“ za unapređenje srpskih institucija dodjeljena je Branki Džambas, tajnici Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, neumornoj kolegici i podršci za najrazličitija moguća pitanja, koja nerijetko postavljaju aktivisti i volonteri iz velike mreže pododbora širom Hrvatske. Branku Džambas osim posvećenosti karakterizira nadaleko poznato strpljenje budući da iznova odgovara na ista pitanja i pomaže svojim kolegicama i kolegama u podizanju administrativnih kapaciteta, ali i morala i volje u čuvanju tradicijske kulture i baštine.
Nagrada „Dr. Gojko Nikoliš“ za antifašizam dodjeljena je Olegu Mandiću, poznatom i kao posljednjem dječaku iz Aušvica, kojemu se ovom nagradom želimo zahvaliti na neumornom pedagoškom radu u području kulture sjećanja na žrtve holokausta, genocida i samudaripena počinjenima u Drugom svjetskom ratu. Oleg je kao jedanaestogodišnjak 15.maja 1944. uhapšen zajedno sa ostatkom porodice Mandić. U prekrcanim stočnim vagonima deportirani su za Auschwitz. U svoj nesreći Oleg je imao nešto sreće tako da je u jednom od najsurovijih nacističkih logora istrebljenja dočekao vojnike sovjetske armije. Breme tog preživljavanja kao i breme sjećanja čuva i prenosi koliko god to bilo zahtjevno osobito u ovim vremenima.
U ime nagrađenih se SNV-u i okupljenima zahvalio Oleg Mandić, pri tom istaknuvši:
“Kada ste mi javili za nagradu jako sam se obradovao, jer to znači da ono što radim, za što se trudim i nastojim osvijestiti i stare i mlade, ipak bude tu i tamo zapaženo. A da to radim stalno i uporno istina je prava.
Uostalom ja proizlazim od onih kojih uskoro više i neće biti: Istriana, koji su se prije svih na svijetu sastali sa fašizmom i to već dvadesetih godina prošlog stoljeća, netom poslije Prvog svjetskog rata kada su Istra, Rijeka i Zadar za pobjedničkim stolom udijeljeni Italiji, u kojoj se fašizam bio upravo rodio i bujao.
Čak nosim i ime, Oleg, koje mi je obitelj nadjela iz političko antifašističkih pobuda. Kao talijanski državljanin morao sam dobiti talijansko ime, ali mama iz Opatije, tada u Italiji, otišla je roditi u obližnji Sušak, u Jugoslaviju. I tamo je upisala u matične knjige i ime mi – Oleg. Vrativši se kući u Italiju ime nisu mogli prevesti na talijanski, pa i za njih, fašiste, ostao sam Oleg.
Moj djed Ante bio je 1937. godine protjeran iz Italije zbog antifašističkih djelatnosti. Tek se 1941. vratio iz Beograda u Opatiju, da bi s mojim tatom 1943. otišao u partizane. Nijemci, nacisti, već su bili okupirali cijeli kraj i odveli nas, mamu, baku i mene u Auschwitz.
Već je tada, sve ono vezano za fašizam i nacizam imalo predznak zla. Velikog zla. Antifašizam je ubrzo prestao biti politika. Postao je ljudsko, društveno opredjeljenje protiv različitih oblika nepravde, nejednakosti i svakog zla. A ja, pronoseći svijetom istinu o najvećem mogućem zlu, koje sam i sam okusio, o Auschwitzu, ponosan sam što se ta moja aktivnost možda i u pomalo prilagođenijim okolnostima vidi, registrira i cijeni. Stoga vam velika hvala na ovome danas – zaključio je u svom govoru Oleg Mandić.