Jutro i početak pakla dočekala sam u bolnici Bosanska Gradiška. Ležala sam na kirurgiji sa upalom gušterače i svježe otkrivenim kamenom u žučnoj vrećici. Upravo sam se počela oporavljati od bolova i pripremati se za operaciju.

U sobu sam se iz kupatila vratila u 6.20 ujutro. Ulazeći u sobu čula sam detonaciju. Odmah se čula druga, treća. Uplašila sam se. U sobu je utrčala sestra. Otvarajući prozore htjela je sačuvati stakla.

– Kako se kod vas počinje slaviti Prvi maj – pitala sam je.

– Nije to slavlje, napadnuta je Krajina. Pucalo se na Okučane – odgovorila je.

Samo nekoliko minuta poslije toga ušao je doktor.

– Otpuštamo sve kući. Operirane ćemo evakuirati. Spakujte svoje stvari, u Krajini počinje rat – rekao je.

Nisam pakovala svoje stvari. Nisam imala kuda ići. U bolnicu sam došla 26. 4. 1995., i to iz Okučana. Tamo sam ostavila 48. krevet, a počela sam ih brojati od 5. 9. 1991. godine, kada sam otišla iz svog stana u Podravskoj Slatini. U Okučanima sam od 30. januara 1992., a oni sada gore, umiru ljudi, nestaje jedno vrijeme. Sjedila sam na krevetu i plakala. Nisam ništa razumjela.

U 7.30 sati stigli su prvi poginuli, iz Gradiške. Civili. Jedna žena, jedno dijete, muškarac, opet žena i tako redom. U 8 sati naš vozač prve pomoći M. iz Okučana dovezao je prve ranjene.

Pred bolnicom metež. Vriska. Suze. Ludila sam. Nisam znala ni šta se treba raditi, ni šta misliti, ni kuda ići. Iz moje sobe otišli su svi. Kreveti su bili izneseni i poslagani u hodnik.

U 10 sati došli su helikopteri iz Banja Luke. Moj strah se pojačavao. Stigao je jedan kombi, u njemu dva čovjeka gola. Opečena. Sjede i svaki u ruci drži priključenu infuziju.

U 12.30 sati idem kod glavne sestre, molim je da zove Okučane telefonom. Hoću tamo. Ona misli da nisam normalna. Sama zovem Okučane, stan iz kog sam izašla 24. 4. 1995. Javlja se Branko, moj cimer. Plače. Velim mu da hoću k njima.

“Ovdje je, Jelena, grozno. Jako se puca. Ako možeš dođi. Ljilja je tu. Ovdje je i Mladen.”

Tražim Mladena. Hoću još više u Okučane. Ne mogu zamisliti da je tamo još gore. Još opasnije. U 14.30 dolazi Slobodan po mene. Idemo. Gotovo bježimo. Jako se puca. Kolona ide samo u jednom smjeru, iz Okučana. Duga, preduga.

***

Jelena Radošević o ličnom je iskustvu rata svjedočila na različite načine. Bila je 2004. svjedokinja u haškom postupku protiv Vojislava Šešelja zbog događaja u Voćinu, gdje je izvršen ratni zločin nad Hrvatima. Sudjelovala je 2015. u projektu Olivera Frljića “Drugi rat”, kada je u riječkom HNK-u govorila o Voćinu početkom rata i Okučanima krajem rata. Srpsko narodno vijeće objavilo je 2016. njenu knjigu “Oči pamte”, u kojoj je iznijela sjećanja na Voćin 1991. i opisala kako su susjedi i prijatelji preko noći postali neznanci, a rutinsko životno i radno okruženje postalo nesigurno i neizvjesno. Kratki zapis naslovljen “1. maj 1995. godine”, govori o tome kako je proživjela početak akcije “Bljesak” u Okučanima.