Antifašistička liga Republike Hrvatske 8. prosinca 2020. na Sljemenu organizirala je komemoraciju za Aleksandru Zec, njenu majku Mariju i oca Mihajla. Komemoracija je održana na mjestu gdje su majka i kći ubijeni u noći sa 7. na 8. prosinac 1991. godine. Tijekom komemoracije multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif postavio je umjetničku audiovideo instalaciju, a pjesnikinja Monika Herceg pročitala je svoju pjesmu posvećenu Aleksandri. U nastavku donosimo govor Branke Vierde iz Inicijative mladih za ljudska prava te pjesmu Monike Herceg. Video i fotografije s komemoracije pogledajte u galeriji.
“Na današnji dan, dvadeset devet godina nakon, sjećamo se djevojčice Aleksandre Zec koja je na mjestu na kojem se trenutno nalazimo ubijena hicem u glavu. Iste večeri, ovdje na Sljemenu, ubijena je i njena majka Marija, a tog istog dana i njen otac Mihajlo ispred njihovog doma na Trešnjevci. Počinitelji iz Merčepovog eskadrona smrti nisu krivi – proceduralni razlozi onemogućili su utvrđivanje krivnje i kazne. A za što je Aleksandra kriva i zbog čega je kažnjena? Aleksandra je bila Srpkinja i za to je kažnjena smrću. Mladi danas moraju znati da je i prije nego su se oni rodili, živjela jedna Aleksandra koja se od svojih vršnjaka i vršnjakinja nije razlikovala po uspjehu u školi ili jakni koju nosi, nego po tome što je njeno podrijetlo bilo drugačije. Nitko tko drži do mira i slobode ne može dopustiti da se iz povijesti izbriše Aleksandra Zec i svatko kome je stalo do pravde i jednakosti mora uporno prokazivati zle namjere političke vlasti koja dozvoljava da ovakav zločin prođe nekažnjeno. Spomenik Aleksandri Zec nije potreban isključivo zbog sjećanja građana Zagreba i hrvatskih državljana, on je potreban čovječanstvu da ga smeta i uznemiruje, kao opomena da se nikad ne smijemo pomiriti sa životom u društvu u kojem su ubojice slobodne, a nevini ljudi ubijeni. Neka sjećanje na Aleksandru uvijek budi u nama snagu da prkosimo nepravdi, odgovornost da ustrajemo u otporu spram isključivosti i nasilja te volju da gradimo bolje društvo.”
Branka Vierda,
Inicijativa mladih za ljudska prava
Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici
Sigurno zamijenivši rozu pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama
Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica