Sisak, 3. oktobra 2026. – Skup sjećanja na stradanje ratne siročadi 1942. godine u ustaškom logoru za djecu u Sisku održan je u organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV), u subotu u sisačkom Parku Diane Budisavljević, heroine koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tokom Drugog svjetskog rata.
Mario Šimunković, povjesničar i istraživač, doktorand moderne i suvremene hrvatske povijesti koji je specijalizirao razdoblje antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu na teritoriju Zagreba i okolice, tijekom svog govora rekao je kako je „Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka država ustaškog režima, koji je provodio rasne zakone, progone i masovna ubojstva Srba, Židova i Roma te političkih protivnika. Stradanje djece u Sisku bilo je posljedica te politike. Ustaške vlasti i njihovi nacistički saveznici razarali su zajednice, ubijali i zatočavali roditelje, odvodili ih na prisilni rad i razdvajali obitelji.
Dječji logor u Sisku djelovao je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine. Kroz njega su prošle tisuće djece, uglavnom srpske djece s Kozare i iz drugih krajeva zahvaćenih progonima. Među njima bila su i dojenčad. Vlasti su ih smjestile u nekoliko zgrada koje nisu pružale ni osnovne uvjete za život. Djeca su ležala na slami i golim podovima, bez dovoljno odjeće i pokrivača. Glad, hladnoća, nehigijenski uvjeti i zarazne bolesti odnosili su njihove živote. Već iscrpljenoj i bolesnoj djeci takvi su uvjeti dodatno smanjivali izglede za preživljavanje.
O tome svjedoče i dokumenti nastali za vrijeme NDH. Sam upravitelj Antun Najžar izvještavao je o stotinama umrle djece, o njihovoj golotinji i hladnoći. Vlasti su znale za masovno umiranje. Sačuvani popis bilježi 1.152 umrle djece, odnosno svako šesto dijete koje je tamo bilo dopremljeno. Zato reći da su djeca umrla od bolesti nije dovoljno. Moramo reći i tko ih je odvojio od roditelja, tko ih je zatočio i tko ih je izložio uvjetima u kojima su bolesti postajale smrtonosne. Odgovornost za njihovu smrt nosi režim koji je stvorio te uvjete“, rekao je Šimunković.
Tijekom svog govora povjesničar Šimunković je ukazao i na revizonističke pokušaje koji govore „da je u Sisku bilo prihvatilište za ratnu siročad, mjesto na kojem su vlasti NDH zbrinjavale i spašavale djecu. Takvim se prikazom briše odgovornost ustaškog režima i prešućuje ključno pitanje: tko je tu djecu učinio siročadi? Tko je ubijao i zatočavao njihove roditelje, odvodio ih na prisilni rad i odvajao djecu od majki? Mnoga od te djece imala su žive roditelje. Vlasti su ih nasilno razdvojile. Druga su ostala bez roditelja zbog ubojstava i progona. Bez tih činjenica priča o zbrinjavanju postaje opravdavanje režima koji je njihovo stradanje prouzročio. Režim koji je stvarao siročad danas se pokušava predstaviti kao njihov dobročinitelj. Pamtimo Dianu Budisavljević, njezine suradnike, liječnike, sestre, pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta i obitelji koje su spašavale djecu. Njihova pomoć sačuvala je živote. Njihova hrabrost i solidarnost nadvladale su strah od ustaškog režima koji je prouzročio stradanje te djece“, istaknuo je Šimunković.
Ispred organizatora, SNV-a i Vijeća srpske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, komemorativno skupu se obratila Jelena Nestorović.
„Danas smo u Sisak došli kako bismo sačuvali sjećanje na živote i postojanje djece koja su ovdje tragično stradala. Njihovi kratki životi vidjeli su više zla nego što običan čovjek vidi u čitavom svom vijeku: rastavljeni, oteti, oduzeti od svojih porodica, prevoženi stočnim vagonima, zaraženi bolestima, okruženi glađu, smrću i bešćutnoću. Na to se svelo njihovo tek započeto djetinjstvo. Ne na smijeh, na učenje, na upoznavanje svijeta, ljudi, zemlje u kojoj žive, ne na radost vlastitog roditeljstva, na staračke muke, na životna preispitivanja, ne na stvaranje, na postignuća, na poraze.
Na ovom mjestu nisu stradala samo djeca kao takva, već čitave njihove budućnosti, njihove mogućnosti, njihova potomstva. Okupili smo se danas i kako bismo se prisjetili ljudi koji su se u teškim vremenima zločinačkog ustaškog režima odupirali politici zla. A ljudi poput Dijane Budisavljević, čije ime ovaj park nosi, Ante Dumbovića, Ive Pedišića, Kamila Beslera, građana Siska, seljaka iz okolnih mjesta, koji su tu djecu prihvatali, čuvali, pazili, brinuli se o njima s mišlju da će ih jednog dana možda predati njihovim porodicama, u onoj sretnijoj varijanti ishoda. Ti ljudi su se organizirali i svojim vlastitim pojedinačnim zalaganjem i hrabrošću pridonosili dobru i humanosti. Njima neka je vječna slava i njima neka je vječna hvala. Polaganje ruža, paljenje svijeća, čuvanje sjećanja na djecu, na one koji su ih spašavali, ali i na one koji su uzrokovali sva ta zla, čin su otpora neodgovornim revizionističkim narativima čija je jedina politika i smisao: uvijek i svugdje nalaziti isprike, tumačenja, objašnjenja i pravdanja za ustaško zlo koje je uništilo ovu zemlju, osakatilo nju, njenu budućnost i sve narode u njoj. Mi smo danas na mjestu tuge, na mjestu tragedije. Ali da nije bilo hrabrih, dobrih, složnih, organiziranih ljudi, njihove spremnosti da se suprotstave zlu, ova bi tragedija bila još veća nego što jeste. Zlo se ne može pobijediti bez da mu se ljudi suprotstavljaju, bez da jedni u drugima tražimo saveznike, ne prema nacionalnosti, ne prema socijalnom statusu ili bilo kojoj drugoj kategoriji, već prema vrijednostima koje dijelimo i prema dobru koje želimo sebi i drugima“, naglasila je Jelena Nestorović.
Pravoslavni vjerski obred kojim se prisjetilo sve djece koja nisu uspjela preživjeti užase logora, predvodio je sisački paroh Nemanja Đurić s ocem Lukom Bosancem.
Ustaški dječji logor u Sisku negiraju sisački biskup Vlado Košić i Vlatka Vukelić, voditeljica DP-ovog Odbora za istraživanje jugoslavenskih komunističkih zločina. No pored revizionističkih pokušaja negiranja o postojanju tog strašnog mjesta svjedoče i preživjeli logoraši. I ove godine na komemorativnom skupu u Sisku sudjelovala su preživjela djeca. Nevenka Končar koja je kao djevojčica s nepunih pet godina prošla strahote dječjeg logora u Sisku, mjestu gdje joj je sahranjena sestra. U spomen na nju i stotine djece koje su ovdje izgubile živote, Nevenka Končar prije dvadesetak godina pokrenula je inicijativu nastavka komemoracija za žrtve dječjeg logora u Sisku. Logoraš Mile Vukmirović iz Banja Luke, 92-godišnjak koji je preživio strahote Jasenovca, svake godine dolazi na sisačke komemoracije kako bi odao počast stradaloj djeci, svojim vršnjacima s Kozare.
