„Mi kao država više nemamo vremena za zabrane niti za odgađanja. Naše je vrijeme iscurilo. Trebamo pogledati sami u sebe i vidjeti do koje smo tačke stigli da konačno jedni drugima oprostimo kako bismo se riješili svega onoga što je bilo nekada i poklonili se budućnosti da ostavimo nešto generacijama koje dolaze“.
Tim je riječima saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga zaključila govor na komemoraciji u Gošiću, 27. augusta 2025., povodom 30. godišnjice ubojstva civila srpske nacionalnosti Ivke, Grozdane, Kosovke, Marije, Vasilja, Dušana i Save Borak, koji su ostali nakon Oluje u svojim kućama, premda nikome nisu bili prijetnja. To je tek jedan u nizu zločina za koje nitko nije odgovarao. Mjesec dana kasnije, kad je vlast već uspostavljena, u obližnjim Varivodama ubijeni su također nedužni civili Jovo Berić, Jovana Berić, Radivoj Berić, Marija Berić, Milka Berić, Marko Berić, Špiro Berić, Dušan Dukić i Mirko Pokrajac.
„Za Srbe ovog kraja, kao i prethodnih 30 godina, august je najteži mjesec u kojem se prisjećamo napuštanja svojih domova, smrti i razaranja. Jedno od mjesta naše golgote je i Gošić. Oluja je prošla, ali su se zločini dogodili i to treba jasno i glasno ponavljati, baš kao i svaki zločin osuditi. Ubijeni su bolesni i stari, na kućnom pragu, na mjestu na kojem su rođeni i na kojem su njihovi preci vijekovima živjeli. Ubijeni su jer nisu htjeli otići, jer nikome ništa nažao nisu učinili. Ti ljudi izdani su od svih“, kazala je Šimpraga.
Istaknula je kako bez obzira na godine bol ne jenjava, posebno zato što pravde još nema, a savjest onih koji su na ovom mjestu činili zlo nije proradila.
„Ponovit ću poruku predsjednika SNV-a Borisa Miloševića s komemoracije u Gruborima: Ovo je komemoracija za ubijene hrvatske građane srpske nacionalnosti. Posvećena je njima. Mi se na komemoracijama redovito sjećamo i stradanja hrvatskog naroda i osuđujemo zločine koji su se dogodili na brojnim mjestima, jer ništa ne može opravdati grozan zločin, poput onog u Zatonu Obrovačkom kada su pripadnici milicije rafalom iz automatskog oružja pobili sedam starijih mještana. Svi mi okupljeni dijelimo tugu za ubijenima i osuđujemo zločince. Činimo to iz osjećaja i dubokog uvjerenja da sve žrtve imaju pravo na jednaku empatiju i status, bez obzira na nacionalnost“, naglasila je.
Prema njenim riječima, koliko god utjecaj SNV-a bio mali, od takve misije neće nikada odustati niti prestati glasno upozoravati kako za mnoge zločine nakon Oluje nitko nije odgovarao.
„Imamo pravo sjećati se, imamo pravo okupljati se, imamo pravo govoriti o problemima Srba u Republici Hrvatskoj, imamo pravo biti građani u svojoj zemlji. I svake naredne godine sjećat ćemo se svih izgubljenih života, kako u Gošiću i Varivodama, tako i u Zatonu Obrovačkom, Promini i Škabrnji. Razumjeli nas ili ne, istrajat ćemo u kulturi sjećanja i komemoriranja. Trebamo se sjećati i onih koji nam nekad nisu prijatelji, nekad su nam neprijatelji, ali svi smo na kraju dana – ljudi“, zaključila je Šimpraga pred okupljenim mještanima, rodbinom i prijateljima stradalih te predstavnicima manjinskih vijeća i sveštenstva SPC-a.
“Danas je nešto drukčije okruženje i atmosfera nego prije pet godina kada smo se prvi put okupili u Gruborima i otvorili procese za budućnost. Klatno koje smo tada pomaknuli naprijed nam se vratilo. Ali nemojmo da nas to obeshrabri, da nam provala crnila na ulici ubije nadu u razgovor, pomirenje i zajednički život koji je postojao prije i postojat će dok god je dobrih ljudi”.
Poruka je to predsjednika Srpskog narodnog vijeća Borisa Miloševića s komemoracije održane u ponedjeljak, 25. augusta 2025., u selu Plavnom i njegovom zaseoku Grubori, pored Knina, koju su SNV i Vijeće srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije organizirali u počast civilnim žrtvama rata ubijenim tokom i nakon akcije ”Oluja” na ovom području. Radi se o šest žrtva, mahom starije životne dobi: Mariji Grubor (90), Milošu Gruboru (80), Jovanu Gruboru (73), Jovi Gruboru (65), Milici Grubor (51) i Đuri Karanović (45).
Milošević je istaknuo da je u Plavnom i Gruborima danas puno više života nego prije pet godina. Neke kuće su obnovljene, a neke će se tek obnoviti.
„Važno je da Grubori osjete našu solidarnost, empatiju, priznanje i prihvaćanje od strane države, kao i sve ono ostalo čega nije bilo prije 30 godina“, kazao je prvi čovjek SNV-a.
U govoru je podsjetio kako je na ovom području prije rata živjelo više od 1700 stanovnika, da je riječ o selu s bogatom poviješću u kojem je veliki prosvjetitelj Dositej Obradović bio prvi seoski učitelj.
„Za selo Plavno se znalo, ali za zaseok Grubori prije 1995. nitko nije čuo. Grubori su zbog zločina i svega što se događalo poslije postali simbol stradanja Srba nakon Oluje. Međutim, i u ostalim zaseocima sela Plavna su se na žalost događala ubojstva: i u Đurićima, Dubajićima, Bursaćima. U nedavno objavljenom Documentinom popisu izbrojao sam više od 20 ubijenih i nestalih u Plavnom, i to bez Grubora. Ipak, svi smo zapamtili Grubore. Nisu to Gruborani htjeli. Netko drugi je to odlučio u ime njih. Netko tko je prije 30 godina ušao u selo i smatrao da može da ubije šest civila Srba, jer ima moć oduzimanja života i da mu se ništa neće dogoditi. I bio je u pravu. U roku od nekoliko sati od zločina, svi koji su trebali nešto znati imali su informaciju što se dogodilo. Idućih dan-dva selo je bilo puno vojske, policije, predstavnika državnih i lokalnih vlasti i medija. HTV je snimio prilog. Obišli su selo.
Napravljena je humana i animalna asanacija, ali nadležne vlasti tada nisu obavile očevid, nije napravljena obdukcija, nisu ispitani svjedoci, nije zatražena ni UN-ova snimka nastala istog dana. Nisu ispitani niti preživjeli Gruborani. Zapravo, nisu pitani ni kako im je. Samo im je rečeno da se tijela moraju prebaciti u Knin i pokopati u sklopu humane asanacije. Njih sedmero preživjelih u strahu za vlastiti život, ostavši bez doma koji je izgorio i stoke koja im je omogućavala kakvo-takvo preživljavanje, odlučuju se za odlazak iz selo u izbjeglištvo. Zaseok je ostao pust, bez stanovništva i bez blaga. Bez života“, podsjetio je Milošević i istaknuo da niti trideset godina poslije još uvijek nema pravde.
„Ne znamo tko je ubojica, niti tko je zataškao i učinio sve da se zločin zataji. Ono što je najstrašnije je da ono što mi ne znamo, zna jako puno ljudi koji s tim mogu živjeti. Što sada kada nema pravde i nema procesuiranja zločina? Što se može napraviti da se krene dalje u budućnost?“, zapitao je Milošević i odmah nastavio da postoji svijetla točka u društvu koju čine i okupljeni na komemoraciji boreći se za dijalog i empatiji za sve.
„Često čujem komentare da oplakujemo samo svoje žrtve, da rat nije započeo 1995. i da što je sa stradanjima Hrvata. Mogu samo reći je da taj ne sluša što govorimo. Ovo je komemoracija i dan sjećanja na ubijene hrvatske građane srpske nacionalnosti u Gruborima. Posvećena je njima, ali mi gotovo redovito na komemoracijama spomenemo i stradanje hrvatskog naroda i osudimo zločine koji su se dogodili na brojnim mjestima, jer ništa ne može opravdati grozan zločin u Čengićima nad četveročlanom obitelji gdje su ubijena i djeca. Ili zločin u Zatonu Obrovačkom kada su pripadnici milicije SAO Krajine rafalom iz automatskog oružja pobili sedam starijih mještana: Petra Marčića, Iku, Anicu, Mariju, Milicu, Ružicu i Marijana Modrića. Svi mi okupljeni dijelimo tugu za ubijenima i osudu za zločince. Činimo to iz osjećaja dubokog uvjerenja da sve žrtve imaju jednaku empatiju i status bez obzira na nacionalnost. Koliko god naš utjecaj bio mali od toga nikada nećemo odustati“, zaključio je Milošević.
Izražavajući u ime hrvatske Vlade suosjećanje zbog gubitka članova obitelji, izaslanica Fadila Bahović, državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, kazala je da se na tužnoj obljetnici sjećamo civilnih žrtava rata, kojima se komemoracijom odaje počast.
„Sjećanje je to na teška vremena, ali i podsjetnik na nevine žrtve s obje strane, jer rat je nemilosrdan i ne štedi nikoga, uništava materijalna dobra, oduzima bezbrižna djetinjstva i tek načetu mladost i prekida prijateljstva. Gubitak dragih osoba je nenadoknadiv i u tom smislu u ratu nema pobjednika. Zato znam da je danas članovima obitelji žrtava teško, jer nije lako biti ovdje i prisjećati se najmilijih koji nisu više s nama. Sudbinu Grubora, na žalost, dijele brojna druga mjesta širom Hrvatske u kojima su stradali i Hrvati i Srbi, kao i drugi hrvatski državljani“, kazala je Bahović i upozorila da se prošlost ne može mijenjati, ignorirati ili izbrisati, ali da se iz nje možemo učiti kako da poštujemo žrtve rata i zajednički radimo na izgradnji pravednijeg društva na dobrobit svih hrvatskih građana.
„Na takav način ćemo najbolje odati počast onima koji su prije točno 30 godina upravo na ovom mjestu izgubili svoje živote. Na nama je da naše buduće naraštaje učimo o važnosti prihvaćanja i zajedništva, jer jedino tako možemo graditi mirno društvo temeljeno na pravednosti, istini i na demokratskim vrijednostima. Hrvatska Vlada želi doprinijeti uspostavi povjerenja i međusobnog uvažavanja“, kazala je, zahvalivši predstavnicima vlasti i srpske zajednice koji se trude vratiti život u Plavno i Grubore.
Komemoracija je započela u Plavnom pored krsta postavljenog za žrtve cijelog sela Plavno, a nastavila se u zaseoku Grubori kod krsta postavljenog za tamošnje žrtve.
Tokom komemoracije poštovanje nevinim žrtvama pomaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odali su Melita Mulić, izaslanica predsjednika RH, Nenad Tisaj i zamjenik župana Šibensko – kninske županije, ujedno i izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, kao i druge delegacije.
Na komemoraciji su nazočili i Marijo Ćaćić, gradonačelnik Knina sa svojim zamjenicima, Anja Šimpraga, saborska zastupnica SDSS-a, Alen Tahiri, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, Ognjen Vukmirović, zamjenik šibensko – kninskog župana, te predstavnici vijeća srpske nacionalne manjine iz nekoliko županija, Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, kao i načelnici kninskih općina Biskupija i Ervenik, i izaslanstvo Veleposlanstva Republike Srbije u RH.