lokacija: Do 1995. godine Dvor se zvao Dvor na Uni. Područje Općine Dvor 1991. godine imalo je 14.555 stanovnika u 64 naselja, od čega je Srba bilo 86,5 %, a Hrvata 9,58 %. Hrvatsko stanovništvo uglavnom je bilo naseljeno u šest naselja uz rijeku Unu, od Dvora prema Kostajnici, i u tim je naseljima činilo apsolutnu većinu, dok su Srbi bili apsolutna većina u ostalih 58 naselja Općine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, na istom području živi 5570 stanovnika, od kojih je 4005 ili 71,9 % Srba, a 1440 ili 25,85 % Hrvata.

vrijeme: 8. augusta 1995. godine.

opis zločina: Dana 8. augusta 1995. godine, između 14.30 i 15.00 sati, u školskoj zgradi u Dvoru na Uni ručnim bombama i pucnjevima iz automatskog oružja ubijeno je 12 osoba, deset psihički i fizički hendikepiranih osoba i jedan bračni par. Koliko je poznato, sve su žrtve bile Srbi. Zločinu su svjedočili pripadnici danskog bataljuna UNCRO-ovih snaga, tada smještenih u Dvoru, čiji je pripadnik Jan Wellendorf 2011. o svemu posvjedočio i u danskim medijima. Nakon toga slučaj je postao poznat i u hrvatskoj javnosti. Prema tom su svjedočenju danski vojnici htjeli reagirati, odnosno zapucati, i tako pokušati spriječiti zločin, no naređeno im je da ne interveniraju, već samo promatraju. Civili ubijeni u školi u Dvoru nekoliko su dana ranije zajedno s još 40-ak osoba, psihijatrijskih bolesnika i stanara u staračkom domu, dovezeni iz Petrinje, nakon čega je većina uspjela izbjeći u Bosanski Novi. U Dvoru su ostali samo najteži invalidi, odnosno oni koje nitko nije ili mogao ili htio povesti sa sobom.

Potencijalni počinitelji: Ubojstvo je, prema dostupnim informacijama, počinilo 12 osoba u maskirnim odorama bez vidljivih oznaka pripadnosti nekoj od vojski. Hrvatske su snage ušle u Dvor u popodnevnim satima prethodnog dana, no tokom jutra i dana 8. augusta iste su se snage povlačile prema Zamlači uslijed protuudara srpskih snaga iz pravca Bosanskog Novog kojem je cilj bio deblokirati preostale srpske vojnike i civile na putu Glina — Dvor — Bosanski Novi. Upravo u vremenu počinjenog zločina u Dvoru su se, u blizini mjesta zločina, odvijale borbe između pripadnika Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske, a u nekoliko se izvora spominju i pripadnici 5. korpusa Armije BiH kao prisutni u Dvoru u vrijeme navedenih događaja. Neposredno nakon zločina, prema prvim izvještajima koje su prenosili listovi The New York Times i The Independent, a koji su se pozivali na glasnogovornika UN-a u Zagrebu Philipa Arnolda te na svjedočenja i prijave danskih vojnika, ubojice su nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BiH, no kasnije se ta informacija ne ponavlja.

Žrtve:

  1. Macut, Jovan (Stevan), 20. 1. 1931.
  2. Marić, Anka (Petar), 5. 5. 1928.
  3. Marić, Zorka (Dmitar), 1. 1. 1955.
  4. Mileković, Katica (Joso), 10. 5. 1939.
  5. Krivokuća, Darko (Nikola), 24. 6. 1966.
  6. Kovač, Dragica (Stevo), 20. 1. 1949.
  7. Ružak, Terezija (Rudolf), 27. 9. 1913.
  8. Teodorović, Desanka (-), 1. 1. 1915.

Tijela Zorke Marić, Jovana Macuta, Terezije Ružak i Dragice Kovač identificirana su s pomoću analize DNK te su sahranjena. Za Slobodana Vukšića, Jasenku Vukšić te Ljubu Vujić naknadnim je istraživačkim naporima utvrđeno da nisu žrtve. Navedeni su identiteti ostalih osoba, no povezanost njihova stradanja u ovom zločinu nije dokraja potvrđena ili se vode kao nestale. Identitet jedne žrtve ostaje i dalje nepoznat.

pravosudne konzekvence: Najčešće se govori o neidentificiranim počiniteljima bez oznaka, a s ciljem konačnog rješavanja slučaja krajem 2012. godine postignut je i dogovor predstavnika Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i srpskog Tužiteljstva za ratne zločine o daljnjoj suradnji pri utvrđivanju i otkrivanju počinitelja te svih okolnosti toga ratnog zločina. Zajednički su saslušavani svjedoci u Kopenhagenu, ali zasad nema javno dostupnih informacija o rezultatima tih zajedničkih napora. Tako i gotovo trideset godina od počinjenog kaznenog djela počinitelji ne samo da nisu procesuirani nego nije sa sigurnošću utvrđeno čak ni kojoj su vojsci pripadali i zašto su počinili ubojstva. Unatoč činjenici da je ubojstvo u školi u Dvoru istaknuto kao jedan od prioriteta DORH-a, još se uvijek nije dogodio nikakav pomak u smjeru pokretanja sudskog procesa za taj zločin.

Velika se bura u javnosti podigla zbog danskog dokumentarnog filma o tom slučaju, a s obzirom na to da je film sufinanciran sredstvima HAVC-a, razne braniteljske udruge i pojedinci tvrde da se u filmu odgovornost za zločin pripisuje hrvatskoj vojsci, iako je film usmjeren prije svega na propitivanje odgovornosti danskog bataljuna i njegova zapovjednika.