lokacija: Komić, selo nedaleko od Udbine, kojoj administrativno i pripada, 1991. bilo je dijelom Općine Titova Korenica. Prema popisu iz 2011., ondje živi tek 20 stanovnika, a prema zadnjem predratnom popisu (1991.) u Komiću su živjela 153 stanovnika, od kojih su 152 bila Srbi, a jedan Jugoslaven. Obližnje selo Poljice imalo je 45 stanovnika i svi su bili Srbi, no danas u tome selu ima samo devet stanovnika. Gospodarska aktivnost svodi se na nekoliko stada ovaca i, eventualno, pojedinačnu proizvodnju meda, a ljude mlađe od 50 godina na tome području praktički je nemoguće sresti. Komić je, nažalost, kao i mnoga druga sela u Lici, na gotovo sigurnom putu k nestanku, čemu je nedvojbeno pridonio i ondje počinjen težak zločin nekoliko dana nakon završetka akcije Oluja i svih borbenih djelovanja.

vrijeme zločina: 12. augusta 1995. godine

opis zločina: Akcija Oluja formalno je završena 7. augusta 1995. godine, no borbenog djelovanja i sukoba bilo je i do dva dana kasnije na području Dvora te duže, sporadično, u akcijama “čišćenja” na cijelom području djelovanja. Iako je termin “čišćenje terena” u žargonskoj vojnoj terminologiji uobičajen i odnosi se na eliminaciju (ubojstvom ili zarobljavanjem) razbijenih, preostalih naoružanih neprijateljskih grupa ili pojedinaca, u ratovima na području bivše Jugoslavije taj je termin postao gotovo sinonim za nesmetano ubijanje civila koji ostaju živjeti na području koje pod svoju kontrolu stavlja vojska “druge strane”. Upravo takav zločin dogodio se u Komiću i susjednom naselju Poljice kada su ondje 12. augusta 1995. s nekoliko oklopnih vozila (transportera i tenkova) ušli pripadnici Hrvatske vojske ili, spominje se također, Specijalne policije Republike Hrvatske. Stigli su iz pravca Ondića nasumično pucajući, iako u tom trenutku na prostoru Udbine, pa tako ni Komića, u kojem je ostalo svega 12 stanovnika, nije više bilo baš nikakvih vojnih razloga za to. Pri ulasku u selo počeli su paliti kuće i gospodarske objekte, žito i sijeno te su ubijali stoku. No na tome nisu stali. Jedna od žrtava ovog pohoda bila je nepokretna starija žena, koja je u trenutku stradanja imala 74 godine, a zapaljena je u ljetnoj kuhinji svoje kuće. Svemu je, skrivena tek 15-ak metara dalje, svjedočila i preživjela žrtvina kći. Ovaj popis žrtava nije konačan, svi identiteti nisu nedvojbeno utvrđeni, kao u slučaju bračnog para Mare i Rade Mirkovića.

žrtve:

  1. Brkljač-Ugarković, Marija (Dane), 24. 11. 1921.
  2. Ćurčić, Staka (Dane), 1. 1. 1920.
  3. Lavrnić, Petar (Luka), 12. 7. 1933. / 29. 7. 1933.
  4. Lavrnić, Sava (Mile), 24. 11. 1903.
  5. Opalić, Borka (Dušan), 12. 7. 1948. Traženje posmrtnih ostataka.
  6. Pavlica, Mika (Nikola), 1. 1. 1904. / 1. 1. 1906.
  7. Sunajko, Milica (Nikola), 10. 6. 1913. / 7. 6. 1913. Traženje posmrtnih ostataka.
  8. Sunajko, Rajko (Luka), 1. 1. 1907. / 1. 1. 1909.

Pravosudne konzekvence: Iako je Hrvatski helsinški odbor još 1996. godine otkrio i evidentirao zločin i prijavio ga nadležnim tijelima, do danas nitko za njega nije odgovarao.