lokacija: Prostor Medačkoga džepa obuhvaća mjesta Divoselo i Lički Čitluk sa svim zaseocima te dio sela Počitelj. Područje se nalazi južno od Gospića, a obuhvaća teritorij od oko 50 četvornih kilometara. Riječ je o ruralnom području, pokrivenom mahom pašnjacima i šumama. Prema popisu stanovništva iz 1991., u navedenim selima živjelo je 780 stanovnika (u Divoselu 344, Čitluku 129, a Počitelju 307), od kojih je 92 % bilo Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011., u tim trima selima živi ukupno 12 stanovnika, u svakome po četiri. Prema popisu iz 2001. godine, na opisanom je području živio 31 stanovnik, no teško je utvrditi je li riječ o ponovnom odlasku onih koji su se vratili, razlici nastaloj uslijed upotrebe različitih metodologija na dvama popisima ili pak o umiranju povratnika, s obzirom na činjenicu da su se u ta opustošena sela vratili uglavnom stariji ljudi. Kako bilo, nije riječ samo o činjenici da ondje gotovo i nema ljudi, već o tome da je ondje teško i zamisliti održiv život s obzirom na potpuno uništene i potom tek u neznatnoj mjeri obnovljene resurse — srušene su kuće, šuma se proširila i po nekad obrađenim površinama te raste čak i iz samih ruševina, zagađeni su bunari i uopće izostaje ikakvih preduvjeta za iole podnošljiv život, osobito u Divoselu i Počitelju.

vrijeme: Od 9. do 17. septembra 1993. godine

opis zločina: U 6 sati ujutro 9. septembra 1993. godine započeo je napad hrvatskih snaga, odnosno pripadnika 9. motorizirane gardijske brigade, njoj pridruženih jedinica (Domobranske bojne Lovinac, Domobranske bojne Gospić i 111. domobranske pukovnije) te Specijalne policije na to područje, koje je dotad bilo pod kontrolom vojske SAO Krajine i njoj pridruženih paravojnih i dobrovoljačkih jedinica. Nakon dva dana borbe hrvatske su snage ovladale područjem i 11. septembra odbile su protuudar kojim je 15. lički korpus Srpske vojske Krajine nastojao vratiti izgubljeni teritorij. Već prvoga dana akcije ubijeni su i/ili poginuli i brojni civili, među kojima su velika većina bili stariji ljudi. Među njima je bilo i najmanje deset žena, od kojih je jedna bila slijepa i stara 84 godine, a ubijena je u vlastitome dvorištu. Do kraja akcije, odnosno do povlačenja hrvatskih snaga iz Medačkoga džepa, što je bila posljedica pritiska međunarodne zajednice na hrvatske vlasti i sporazuma potpisanoga 15. septembra 1993., smrtno je stradalo tridesetak civila i više od 50 vojnika sa srpske strane. Pritom valja reći da nisu svi vojnici poginuli u borbi, već su neki ubijeni nakon zarobljavanja, a u pojedinim slučajevima dokazano je teško zlostavljanje, mučenje i iživljavanje. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi prerezan je vrat, a neosporno je i više slučajeva paljenja leševa. Izvjesno je da su gotovo beziznimno sve žrtve bili Srbi, osim jedne Hrvatice udane u Čitluku. Nakon odluke o povlačenju, između 15. i 17. septembra, hrvatski su vojnici minirali praktički sve kuće koje su za vrijeme same akcije ostale neoštećene, a pobijena je i stoka te su zagađeni bunari s pitkom vodom kako bi povratak u ta sela bio trajno onemogućen. Odnosno — etnički je “očišćen” cijeli prostor.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Nakon akcije hrvatska je strana predala 52 tijela žrtava, a još njih 18, 11 muškaraca i sedam žena, pronašli su pripadnici UNPROFOR-a, pristigli na područje nakon 17. septembra 1993. Osmorica muškaraca bili su vojnici, dvojica civili, a jedan je leš neutvrđenoga statusa, dok su sve pronađene žene bile civili. U maju 2000. u septičkoj je jami u Gospiću, u Obradovića Varoši, pronađeno 11 tijela. Njih šest identificirano je kao žrtve iz Medačkoga džepa. Do danas obitelji osam žrtava stradalih u opisanoj akciji nisu dobile njihova tijela. U evidenciji nestalih, ili onih čiji se posmrtni ostaci traže, nalaze se: Željko Basara, r. 23. 8. 1971., oca Milana, vojnik — nestao između 9. i 23. 9. 1993. u Divoselu; Bosiljka Bjegović, r. 1909. ili 1912., oca Steve, civil — ubijena 9. 9. 1993. u svome dvorištu, no vodi se kao nestala jer tijelo nije sahranjeno; Mile Jovančević, r. 1924., oca Avrama, vojnik — nestao u Divoselu 9. 9. 1993.; Štefica Krajnović, r. 3. 3. 1931., oca Josipa, civil — nestala u Čitluku 9. 9. 1993.; Stevo Pjevač, r. 14. 11. 1926., oca Dane, civil — nestao u Čitluku 10. 9. 1993.; Momčilo Vujnović, r. 1936., oca Dmitra, vojnik — ubijen 9. 9. 1993., no tijelo nije pronađeno; sestre Sara (r. 1921.) i Ljubica Kričković (r. 1929.), oca Trivuna — ubijene u podrumu svoje kuće u Čitluku, pri čemu je Sari prerezan vrat. Iako je na suđenju Mirku Norcu i Rahimu Ademiju svjedočeno da su obje osobe prepoznate i identificirane među leševima koji su bili na identifikaciji u Metku, njihova se imena vode u “Knjizi osoba nestalih na području Republike Hrvatske” među onima čiji se posmrtni ostaci traže, što je navedeno i u pravomoćnoj presudi Vrhovnoga suda.

Žrtve — civili:

  1. Bjegović, Bosiljka (Stevo/Stevan), 27. 12. 1909.
  2. Bjegović, Milka (Đuro), 22. 5. 1947.
  3. Jelača, Ljiljana (Mićan), 3. 7. 1956.*
  4. Jerković, Nikola (Ilija), 1. 1. 1961.
  5. Jović, Anđelija (Dobroslava), 6. 5. 1933.
  6. Jović, Dmitar (Mile), 19. 4. 1937. / 19. 3. 1937.
  7. Jović, Marinka (Branko), 4. 8. 1939.
  8. Jović, Milan (Janko), 4. 4. 1949.
  9. Krajnović, Đuro (Toma), 1. 5. 1911.
  10. Krajnović, Neđeljka (Samojlo), 2. 9. 1921.
  11. Krajnović, Pera (Đuro), 1. 1. 1907.
  12. Krajnović Stana (Jovo), 1. 1. 1926.
  13. Krajnović, Štefica (Josip), 4. 2. 1931. / 8. 2. 1931.
  14. Kričković, Sara (Trivun), 30. 10. 1921.
  15. Kričković-Živić, Ljubica (Trivun), 30. 9. 1929.
  16. Matić, Milan (Mile), 1. 1. 1949.*
  17. Pejnović, Mile (Luka), 1. 1. 1935.
  18. Pjevač, Boja (Dane), 14. 1. 1925.
  19. Potkonjak, Janko (Stevan), 1. 1. 1931.
  20. Potkonjak, Marko (Milan), 11. 5. 1934. / 11. 5. 1939.*
  21. Rajčević, Milan (Nikola), 24. 4. 1962.
  22. Rajčević, Sava (Milan), 1. 1. 1930. / 1. 1. 1931.
  23. Vujnović, Ankica/Ana (Tomo), 19. 3. 1934.
  24. Vujnović, Branko (Stevo/Stevan), 8. 2. 1948.
  25. Vujnović, Đuro (Nikola), 20. 7. 1927.*
  26. Vujinović/Vujnović, Stevan/Stevo (Dmitar), 15. 10. 1922.
  27. Vujnović, Momčilo (Dimitar/Dmitar), 27. 11. 1936. / 19. 11. 1936.*
  28. Vujnović, Nikola (Jovan), 13. 3. 1946. / 1. 1. 1947.
  29. Vujnović, Boja (Đuro), 1. 1. 1909.
  30. Vujnović, Nikola (Đuro), 21. 6. 1954.*

* Status naoružanih civila, odnosno pripadnika seoske straže

pravosudne konzekvence: Istragu o ovome zločinu započeli su istražitelji Haškoga suda, a ista ih je 2002. godine dovela i do podizanja optužnice protiv trojice časnika Hrvatske vojske: umirovljenog stožernog generala Janka Bobetka (u vrijeme akcije načelnika Glavnoga stožera), umirovljenog generala Mirka Norca (u vrijeme akcije s činom pukovnika te na položaju zapovjednika 9. GMTBR-a unutar Zbornoga područja Gospić) te generala Rahima Ademija (u vrijeme akcije s činom brigadira te na položaju zapovjednika Zbornog područja Gospić). Dana 29. aprila 2003. Janko Bobetko umro je u svome domu, a predmet Ademi—Norac Haški je tribunal u septembru 2005. prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. U novembru sljedeće godine podignuta je “domaća” optužnica, a osam mjeseci kasnije započelo je i suđenje. Dana 29. maja 2008. Rahim Ademi nepravomoćno je oslobođen optužbi, dok je Mirko Norac osuđen na sedam godina zatvora. Pravomoćnom presudom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 18. novembra 2009. potvrđena je oslobađajuća presuda za Rahima Ademija, koji nije imao efektivnu zapovjednu kontrolu na području u vrijeme počinjenja zločina, dok je Norcu presuda prvostupanjskog suda potvrđena, no kazna mu je umanjena za jednu godinu. Iz presude Mirku Norcu proizlazi i da isti ne može biti odgovoran za smrt civila ubijenih izvan područja koje su zauzele njemu podređene postrojbe, dakle na onom prostoru koji su zauzele snage Specijalne policije. No postavlja se pitanje zašto u tom slučaju do danas za ta nedjela nije odgovarao nitko od neposrednih počinitelja, kao i nitko iz zapovjednog lanca Specijalne policije. Također se kroz proces pokazalo da je slučaj sustavno prikrivan, prvenstveno kroz rad vojno-obavještajnih struktura, iz čega bi također morala proizaći kazneno-pravna odgovornost sudionika. Nadalje, žrtve ubijene 9. septembra 1993., dakle većina njih, isključene su iz presude uz zaključak da se Mirku Norcu presuđuje zbog djela nečinjenja (nekažnjavanja i nesprječavanja), zbog čega ne može biti kriv za djelo činjenja koje nije zapovjedio i za koje nije mogao znati prije nego što je isto počinjeno. Posljedica toga je, između ostalog, i nemogućnost obitelji sedam sudski utvrđenih civilnih žrtava od 9. septembra 1993. da kao žrtve ratnog zločina zatraže obeštećenje putem sudske parnice.