lokacija: Predmetni zločin počinjen je u Poljani, mjestu udaljenom 25 kilometara cestovnom linijom od Pakraca prema Kutini, koje je 1991. administrativnim ustrojem pripadalo Pakracu, a danas je u sastavu Lipika. Naselje je široj javnosti poznatije pod nazivom Pakračka Poljana, koji je približno lokacijski određuje, a vjerojatno i zbog činjenice da je do 1981. godine službeni naziv mjesta bio Poljana Pakračka. Godine 1991. ondje je živjelo 669 stanovnika, od kojih su većina bili Hrvati, njih 60,69 %, a u znatnom broju bilo je i Čeha, s udjelom od 22,27 %. Stanovnika srpske nacionalnosti bilo je 27. Danas Poljana ima 547 stanovnika. Još uvijek nije dostupan sastav stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti za naselja koja nemaju status općine ili grada.

vrijeme: Od 8. oktobra do sredine decembra 1991. godine

opis zločina: U Pakračkoj je Poljani ujesen 1991. bila stacionirana pričuvna postrojba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Pripadnici te postrojbe u navedenom su razdoblju u Društveni dom, pretvoren u improvizirani zatvor, dovodili nezakonito privedene srpske civile, ali i manji broj Hrvata, te ih ondje ispitivali uz učestalo premlaćivanje i mučenje, kao i uz brojna ubojstva. Ljudi su najčešće odvođeni iz svojih domova, gotovo su u pravilu od njih traženi i oduzimani novac i ostale vrijednosti, uključujući automobile, a u jednom slučaju čak i usisivač i pegla. Neki zatvorenici toga logora bili su mučeni elektrošokovima, sipana im je sol ili im je pak polijevan ocat na zadobivene rane, udarani su tvrdim predmetima, korišten je nož, nekoliko je žena silovano, zatvorenici su pri ulasku svojih mučitelja morali podizati ruku u zrak uz pozdrav “Za dom spremni!”, a mučeni su i na mnoge druge načine. No ova kratko opisana tortura samo je manji dio zločina jer je iz vatrenog oružja ili premlaćivanjem na području Pakračke Poljane ubijeno više desetaka ljudi. Srpski civili u logor su dovođeni najčešće iz sela s područja Pakraca, Kutine i Daruvara, no najmanje su trojica dovedena čak iz Zagreba, gdje je, na tamošnjem Velesajmu, također bila stacionirana ista postrojba. Žrtve su najčešće bile likvidirane vatrenim oružjem iz blizine, hicima u glavu, nakon čega su zakapane u plitke grobove uglavnom u bližoj okolici Poljane.

Žrtve:

  1. Budić, Dušan (Đuro), 1. 3. 1941.
    datum stradanja: 8. 12. 1991. / 10. 12. 1991.
  2. Cicvara, Mirko (Josip), 22. 8. 1940.
    datum stradanja: 19. 10. 1991.
  3. Grujić, Marko (Marko), 18. 2. 1950.
    datum stradanja: 31. 10. 1991.
  4. Gunjević, Milan (Ljubomir), 16. 4. 1952.
    datum stradanja: 10. 10. 1991. Traženje posmrtnih ostataka.
  5. Harambašić, Ljubomir/Ljuban (Đuro), 6. 5. 1931. / 6. 5. 1932.
    datum stradanja: 8. 10. 1991.
  6. Ignjatović, Mladen (Josip), 5. 12. 1955.
    datum stradanja: 20. 10. 1991.
  7. Ignjatović, Pavle/Pavao (Nikola), 14. 7. 1929.
    datum stradanja: 13. 10. 1991.
  8. Ignjatović, Stoja (Božo), 24. 6. 1933.
    datum stradanja: 18. 10. 1991.
  9. Ivošević, Miloš (Milan), 1. 1. 1945. / 1. 1. 1946.
    datum stradanja: 28. 11. 1991.
  10. Kutić, Tejkan (Tomo/Toma), 18. 2. 1933. / 22. 11. 1933.
    datum stradanja: 21. 11. 1991.
  11. Miletić, Milorad (Vaso), 1. 1. 1958. / 1. 1. 1959.
    datum stradanja: 1. 11. 1991. / 28. 11. 1991.
  12. Miletić, Siniša (Vaso), 1. 1. 1963.
    datum stradanja: 1. 10. 1991. / 1. 11. 1991. Okolnosti stradanja nisu potvrđene.
  13. Miletić, Vaso/Vasilije (Stojan), 28. 11. 1932.
    datum stradanja: 28. 11. 1991.
  14. Paić/Pajić, Rade (Đuro), 19. 12. 1955. / 8. 1. 1955.
    datum stradanja: 28. 11. 1991.
  15. Radić, Konstantin (Jovan), 25. 11. 1930.
    datum stradanja: 19. 10. 1991.
  16. Radonić, Milan (Dušan), 7. 10. 1956. / 4. 10. 1956.
    datum stradanja: 29. 10. 1991. / 1. 12. 1991. Traženje posmrtnih ostataka.
  17. Rajčević, Pero (Stanko), 20. 8. 1947.
    datum stradanja: 11. 10. 1991.
  18. Stojaković, Veljko (Jovan), 31. 3. 1945.
    datum stradanja: 1. 11. 1991.
  19. Subanović, Ostoja (Ivan), 14. 9. 1952.
    datum stradanja: 16. 9. 1991. / 16. 10. 1991.
  20. Velebit, Božo (Nikola), 25. 8. 1942.
    datum stradanja: 13. 10. 1991. / 19. 10. 1991.
  21. Vučković, Ljubica (Rade), 10. 8. 1930.
    datum stradanja: 20. 10. 1991.
  22. Vučković, Mihajlo (Mile/Milan), 5. 10. 1931.
    datum stradanja: 18. 10. 1991.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Zagrebu iz septembra 2005. godine na ukupno 30 godina zatvora za nezakonita zatvaranja, mučenja, pljačkanja i ubojstva koja su im dokazana osuđeni su Munib Suljić (deset godina), kao prvooptuženi, zatim Siniša Rimac (osam godina), Igor Mikola (pet godina), Miroslav Bajramović (četiri godine) i Branko Šarić (tri godine). Vrhovni je sud u maju sljedeće godine, 2006., povisio kaznu Suljiću na 12 godina zatvora. Igor Mikola još je od izricanja prvostupanjske presude bio u bijegu i tek je u julu 2014. uhapšen u Peruu, gdje čeka izručenje Hrvatskoj. Tomislav Merčep, kao (ne)formalni zapovjednik ove skupine, uhapšen je u decembru 2010. godine, a protiv njega je pred Županijskim sudom u Zagrebu podignuta optužnica šest mjeseci kasnije, u junu 2011., koja ga tereti po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Pakračkoj Poljani, ali i, po istoj osnovi, za ubojstvo obitelji Zec. U julu 2015. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu promijenilo je činjenični i zakonski opis optužnice protiv Merčepa. Umjesto zapovjedne odgovornosti, sada ga se tereti da je samo propustio spriječiti pripadnike postrojbe u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. U odnosu na prvu optužnicu, kojom ga se teretilo da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52 osobe te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nova je optužnica svedena na to da ništa nije poduzeo kako bi spriječio podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo obrazlaže izmjenu optužnice time da je “pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivljenika i nadalje tereti za izvršavanje istog kaznenog djela — ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ RH [Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske] u svezi članka 28. istoga Zakona”. No s obzirom na to, objašnjava dalje ŽDO, da je “činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave, sada se okrivljenog T. M. tereti da je kao stvarni zapovjednik pričuvne jedinice MUP-a propustio spriječiti pripadnike jedinice u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. Od zločina je do početka toga suđenja proteklo više od 20 godina, a prvostupanjski je sudski proces u tijeku. Dana 1. decembra 2015. suđenje je započelo iznova, i to zbog mišljenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da se svi kazneni postupci trebaju voditi po odredbama novoga Zakona o kaznenom postupku. Tijekom rasprave izvršen je uvid u spis, u brojnu materijalnu dokumentaciju i u iskaze 150 svjedoka, a saslušana su dva svjedoka, Jordan Atanasoski i Igor Mikola. Dana 12. maja 2016. Županijski sud u Zagrebu objavio je presudu Tomislavu Merčepu kojom je proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 120. OKZ RH u svezi s čl. 28.) i osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Vrhovni sud u pravomoćnoj presudi kaznu je povisio na sedam godina. Gotovo četvrt stoljeća nakon nezakonita uhićenja Pere Rajčevića i Đorđa Gunjevića (11. oktobra 1991.) preživjeli su dočekali priznanje patnje. Da je Merčep kao faktični zapovjednik postrojbe reagirao na njihova uhićenja, zločina nad svima kasnije privedenima, zlostavljanima i ubijenima vjerojatno ne bi ni bilo. Zločina vjerojatno ne bi bilo ni da je pravovremeno reagirala policija koja je obaviještena neposredno nakon njihova odvođenja. Presuda je zakašnjela satisfakcija za obitelji ubijenih u Pakračkoj poljani i Zagrebu; uključuje ubojstvo obitelji Zec u decembru 1991., ali nažalost, izostavlja 25 još uvijek neidentificiranih žrtava. Primjenom odredbi Zakona o kaznenom postupku Tomislavu Merčepu određen je obvezni istražni zatvor odnosno pritvor. Tomislav Merčep nepravomoćno je osuđen za to što kao stvarni zapovjednik jedinice rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, pričuvne postrojbe stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, i kao savjetnik u MUP-u Republike Hrvatske od oktobra do decembra 1991. nije spriječio podređene u vršenju nezakonitih uhićenja i zlostavljanja ukupno 31 civila, dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, od kojih su 23 usmrćena.