Paulin Dvor

lokacija: Paulin Dvor naselje je koje se nalazi deset kilometara južno od Osijeka, u čijem je administrativnom sastavu bilo do 1991. godine. Istočno od sela, na udaljenosti od dva kilometra, nalazi se Ernestinovo, s kojim je Paulin Dvor povezan cestom. Paulin Dvor 1991. godine imao je 168 stanovnika, od kojih se njih 147, ili 87,5 %, izjašnjavalo Srbima. Dvadeset godina kasnije, prema popisu stanovnika iz 2011. godine, u naselju živi 76 stanovnika, odnosno više nego upola manje. Zasad nije moguće dobiti uvid u nacionalni sastav stanovnika po svim naseljima u RH prema zadnjem popisu, već samo po općinama i gradovima. Kako nam nije poznato naseljavanje Hrvata iz Bosne ili s Kosova u tome selu, pretpostavka je da je riječ uglavnom o Srbima.

vrijeme: 11. decembra 1991. godine

opis zločina: Nekolicina je pripadnika 1. bojne 2. satnije 130. brigade Hrvatske vojske, prema prethodnom dogovoru u gostionici Bijelo-plavi u Vladislavcima, a zbog želje za osvetom nakon saznanja da je u bolnici u Osijeku od snajperskog ranjavanja preminuo njihov suborac, odlučila ubiti stanovnike u Paulin Dvoru. To je mjesto bilo na prvoj liniji fronte, pod kontrolom hrvatskih snaga. Oni koji dotad nisu izbjegli iz sela tijekom dana mogli su biti u svojim kućama ili obilaziti selo odnosno hraniti stoku, ali noću su grupno pritvarani u nekoliko kuća. U kući Andrije Bukvića, na adresi Glavna 52, nalazilo se najviše civila — čak 19. Pripadnici Hrvatske vojske 11. decembra 1991. godine došli su u selo, stražaru na ulazu u mjesto, koji ih je pokušao spriječiti, praktički su najavili zločin uz riječi: “Idemo napraviti malo reda, tu ima Srba!”, a zatim su ušli u spomenutu kuću i ondje automatskim oružjem, pištoljima i ručnim bombama ubili svih devetnaestero ljudi koje su u kući zatekli. Riječ je o deset muškaraca i devet žena, a svi osim jednog Mađara bili su Srbi odnosno Srpkinje. Iako su potom otišli s mjesta zločina, ubrzo su se vratili kako bi se uvjerili da su svi u koje su pucali doista mrtvi. Najmlađa ubijena žrtva imala je 41, a najstarija 82 godine.

žrtve:

  1. Gavrić, Jovan (Teodor), 1. 1. 1936.
  2. Grubišić, Boja (Miloš), 19. 3. 1917.
  3. Jelić, Anđa (Mirko), 19. 11. 1950.
  4. Jelić, Boško (Bogdan), 8. 7. 1944.
  5. Katić, Bosiljka (Ilija), 13. 5. 1944. / 11. 5. 1944.
  6. Katić, Dmitar (Luka), 1. 1. 1909. / 1. 1. 1908.
  7. Katić, Draginja (Blagoja), 5. 3. 1922.
  8. Katić, Milan (Dmitar), 7. 1. 1933.
  9. Katić, Petar (Dmitar), 6. 1. 1937.
  10. Kečkeš, Dragutin (Dragutin), 6. 4. 1939. (Mađar)
  11. Labus, Milan (Luka), 7. 6. 1941. / 7. 6. 1940.
  12. Lapčević, Milka (Petar), 1. 1. 1910. / 1. 1. 1909.
  13. Medić, Vukašin (Ilija), 30. 1. 1923.
  14. Milović, Milica (Luka), 14. 4. 1934.
  15. Milović, Spasoja (Savo), 25. 5. 1933.
  16. Rodić, Milena (Đuro), 12. 7. 1929.
  17. Sudžuković, Božidar (Dušan), 7. 3. 1913.
  18. Sudžuković, Marija (Risto), 15. 7. 1914.
  19. Vujnović, Darinka (Božo), 17. 12. 1934. / 17. 12. 1937.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Ubrzo nakon počinjenja zločina, odnosno samo nekoliko sati kasnije, 18 je tijela kamionom odvezeno prema osječkoj kasarni Lug, gdje su zakopana u masovnu grobnicu. Tijelo Darinke Vujnović pronašli su vojnici JNA i/ili pripadnici paravojnih jedinica koji su koji dan nakon zločina zauzeli Paulin Dvor, te je ono sahranjeno u Trpinji. Ujesen 1996. godine, nakon što su se za slučaj zainteresirali haški istražitelji, obavještajna je zajednica u suradnji s vojskom organizirala premještaj 17 tijela. Ona su sredinom januara 1997. ubačena u plastične bačve i vojnim kamionom prevezena u Rizvanušu, selo nedaleko od Gospića. 18. tijelo, ono Milke Lapčević, nije bilo među njima i nije pronađeno ni do podizanja optužnice ni do suđenja za zločin, zbog čega ona i nije uvrštena u popis žrtava pobrojanih u kasnijem sudskom procesu. Pretpostavlja se da je njezino tijelo ispalo tijekom transporta iz Paulin Dvora u Lug i da je pokopano na osječkom Centralnom groblju ili negdje na području kasarne. Moguće je i da je u međuvremenu pronađeno, o čemu nemamo informacije, no sigurno je da se njezino ime ne nalazi u izdanju “Knjige nestalih osoba na području Republike Hrvatske” iz 2015. godine. 17 tijela pokopanih u Rizvanuši pronašli su haški istražitelji u februaru 2002. godine, a da je doista riječ o žrtvama tog zločina potvrdio je Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu u septembru iste godine.

pravosudne konzekvence: Za zločin u Paulin Dvoru osuđena su dvojica neposrednih počinitelja: Nikola Ivanković, koji je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda 2005. godine osuđen na 15 godina zatvora, i Enes Viteškić, drugooptuženi u slučaju, koji je u maju 2012. nepravomoćno osuđen na 11 godina zatvora pred Županijskim sudom u Osijeku, nakon što je Vrhovni sud prvostupanjskom presudom dvaput vraćao slučaj na ponovno suđenje poslije dviju oslobađajućih presuda. Počinitelja je bilo više i jasno je da su neki od njih još uvijek na slobodi. Nadalje, iako dokazni postupak ukazuje na to da ovaj ratni zločin nije zapovjeđen, odnosno da je počinjen samoinicijativno i bez znanja nadređenih, i da su neki od počinitelja odmah privedeni pred vojnu policiju i službenike obavještajnih službi, činjenica je da oni, osim vikom, ljutnjom i slanjem na “prvu crtu”, nisu adekvatno kaznili počinitelje. Dapače, učinjeno je sve da bi zločin bio prikriven, zbog čega se također postavlja pitanje kaznene odgovornosti onih koji su u tome sudjelovali.

Koliko nam je poznato, dvije su od obitelji žrtava tražile i uspjele sudskim putem dobiti odštetu za usmrćenje bliskih osoba. Općinski sud u Osijeku donio je u julu 2005. godine presudu po kojoj Republika Hrvatska zbog pretrpljene duševne boli mora isplatiti 200.000 kuna Nenadu Jeliću, čiji su majka Anđa i otac Boško ubijeni u Paulin Dvoru.