Na Petrovoj gori danas je, subota 16. maja, obilježena godišnjica proboja ustaškog obruča na Biljegu 1942., a na prigodnoj svečanosti istaknuto je da to mjesto sjećanja na antifašističku borbu i na jedan od najvažnijih događaja Narodnooslobodilačke borbe “sve više pada u zaborav”. Program u podnožju Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovcu, djela kipara Vojina Bakića, organizirali smo u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske te općinama Vojnić, Topusko, Krnjak i Vrginmost.
U nastavku donosimo cjeloviti govor Borisa Miloševića, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, tijekom obraćanja sudionicima/ama kulturno – umjetničkog programa kojim je obilježena obljetnica ustanka naroda Banije i Korduna.
“Dragi prijatelji,
Stojimo danas na Petrovoj gori.
Stojimo na zemlji koja pamti. Na zemlji koja je upila toliko krvi, toliko suza, toliko žrtve da se gotovo čudim što iz nje i dalje rastu bukve, što je i dalje zelena, što je i dalje lijepa. Ali upravo ta ljepota — ta nepomućena, tiha, još uvijek nenarušena ljepota — čini ovu goru posebnom. Priroda ne pita tko je ovdje pao. Na nama je da pitamo. I na nama je da pamtimo.
Okupili smo se danas kako bismo odali počast. Počast za oko 750 partizanskih boraca koji su u noći s 14. na 15. maja 1942. jurišali na ustaški obruč. Počast za oko 1.300 poginulih civila — žena, djece, staraca — koji nisu imali oružja, samo su imali noge i nadu da će se probiti. I počast jedinstvenoj partizanskoj bolnici na ovoj gori, u kojoj niti jedan ranjenik nije pao u ruke neprijatelja. Niti jedan. To nije bila slučajnost. To je bila odluka. Odluka hrabrih ljudi da se njihovo ljudsko dostojanstvo brani do kraja. Da bismo razumjeli veličinu onoga što se ovdje dogodilo, moramo razumjeti što je prethodilo.
9. maja 1942. ustaški zapovjednik Ante Moškov pokrenuo je operaciju pod imenom “Obruč”. Naziv je bio programatski — obruč. Stisnuti, ugušiti, uništiti. Naređenje koje je Moškov izdao nije ostavilo prostora za tumačenje. Citiram ga doslovno, jer se ovakve stvari ne smiju parafrazirati — moraju se čuti onako kako su izgovorene:
“Sve osobe koje se nađu u pošumljenom dijelu Petrove gore imaju se pobiti, kuće u šumi imaju se popaliti, a isto tako i sva skloništa te uništiti podzemna skloništa i skladišta. Blago na koje se naiđe tjerati ispred sebe.” Sve osobe. Ne borce. Ne partizane. Sve osobe.
Nasuprot toj zloj sili stajalo je oko 750 partizanskih boraca. I s njima — više od 10.000 izbjeglica. Mahom djeca, žene i stariji. Šest dana trajala je ta ofanziva. Da bi u zoru 14. maja obruč je probijen i zbjeg naroda spašen.
Kada govorimo o Petrovoj gori, govorimo o srcu Korduna.
A Kordun je bio — i ostao — partizanski i antifašistički. Ne kao apstrakcija. Gotovo svaki treći stanovnik Korduna uključio se u narodnooslobodilačku borbu. Na prostoru koji je tada imao oko 100.000 stanovnika, u razdoblju od 1941. do 1945. stradala je jedna trećina. Oko 30.000 ljudi — ubijenih, umrlih od bolesti, gladi, progonstva. Jedna trećina. Zamislite grad. Zamislite da iz njega nestane svaki treći čovjek. Svaka treća majka. Svako treće dijete. Svaki treći djed. To je bio Kordun.
Netko će danas pitati: zašto? Zašto su odlazili? Zašto je gotovo svaki treći čovjek s Korduna uzeo oružje ili pomogao onima koji su ga uzeli? Odgovor nije ideološki. Odgovor je egzistencijalan. Oni nisu birali borbu. Borba je izabrala njih.
Jedan od onih koji su razumjeli što se događa bio je Vladimir Nazor — veliki hrvatski pjesnik, tada star gotovo sedam desetljeća — koji je napustio Zagreb i otišao u partizane. U govoru u Glini 1944. objasnio je zašto. Njegovi razlozi nisu bili ni politički slogani ni ratna propaganda. Bili su ljudski:
“Potakla me nečovječnost proganjanja i trebljenja Židova, koji su, ako ništa drugo, ljudi kao i mi. Potaklo me je, što je najglavnije, klanje Srba, koji su nam po krvi braća, sa kojima skupa živimo ima već vijekova. Potakle su me da bježim iz Zagreba porušena sela, zapaljene kuće, uništena imanja, jame pune zaklanih ljudi, žena i djece. Potakao me je osjećaj ljudskog dostojanstva.”
Osjećaj ljudskog dostojanstva. To je bila srž antifašizma. Ne ideologija ili ne samo ideologija već — dostojanstvo.
ŠTO ANTIFAŠIZAM ZNAČI DANAS
I tu dolazimo do pitanja koje ne možemo zaobići. Pitanja koje ova komemoracija ne samo dopušta — nego zahtijeva.
Što je s tim dostojanstvom danas?
Sve glasnije se čuju glasovi koji umanjuju i kompromitiraju antifašizam kao tekovinu. Sve češće se čuje ustaški pozdrav — u pjesmi, na odjeći, na ulicama, na zgradama, u parlamentu. Sve teže reagiraju institucije. Sve tiši su oni koji bi morali govoriti, a sve glasniji su revizionisti koji bi drugu interpretaciju povijesti. A na mjestima poput Sloboštine — gdje je 1942. počinjen težak zločin prema ženama i djeci — jedna skromna spomen-ploča koju su postavili antifašisti i Srpsko narodno vijeće biva nedavno razbijena.
Posebno boli što je ovo mjesto stradanja zapušteno, a još više boli što se skromna spomen-obilježja žrtvama teških zločina oskvrnjuju. Gdje je tu minimum ljudskog dostojanstva, pijeteta, poštovanja? Gdje je tu kultura sjećanja? Nije ovo apel na tugu. Nije ovo poziv na ogorčenost. Ovo je žalosna konstatacija.
Želim reći na ovom mjestu, dok institucije šute, mi smo ovdje. Dok se vrijeme i političke okolnosti mijenjaju, mi se vraćamo. Svake godine. Na ovo mjesto. Kordun je bio partizanski. Petrova gora je bila slobodarska. I mi — koji nosimo tu baštinu — dužni smo biti dostojanstveni čuvari tog sjećanja. Ne iz nostalgije. Ne iz politike. Već Iz duga prema onima koji su ovdje pali da bismo mi mogli stajati.
Neka im je vječna slava i vječna hvala”, Boris Milošević, Petrova gora, 16. maja 2026.