„I to će proći“, piše na unutarnjoj strani prstena Gabrijela Juga, jasenovačkog logoraša koji je taj prsten dobio od drugog logoraša. Prsten je vjerojatno iskovan u Lančari, jednoj od jasenovačkih radionica, a danas se čuva u Muzeju Spomen-područja Jasenovac“, rekao je Eugen Jakovčić najavljujući govornike na otvorenju izložbe “Ecshenstock- Jasenov prut“ švicarskog slikara Velimira Iliševića.
Izložba je otvorena u srijedu, 22. aprila 2026., na 81. godišnjicu proboja logoraša iz ustaškog logora smrti Jasenovac, u prostoru Srpskog kulturnog centra u Zagrebu. Prisutnima na svečanosti otvorenja obratio se Milorad Pupovac, kustosica izložbe Davorka Perić, veleposlanica Švicarske Konfederacije u Hrvatskoj Beatrice Schaer i autor Velimir Ilišević čije su izložene slike i crteži, mahom u tehnici pastela na papiru ili ulja na platnu, trag njegova sjećanja i znak duboke počasti na njegovu majku i baku koje su bile zatočenice logora Jasenovac.
– Raduje me da smo ovdje danas okupljeni oko onoga o čemu se rađe šuti i o čemu nije lako pričati. Jasenovac o kojem sam mislio je Jasenovac svih nas koji potičemo s ovih prostora: to je Jasenovac s obe strane svih Sava, Dunava i svih Drina – rekao je Ilišević.
Davorka Perić je, kratko predstavljajući Iliševićeve radove, posebno zahvalila Lazaru Vujiću “koji je ukazao na ovog švicarskog, njemačkog, a našeg slikara i na njegov slikarski jezik koji mi je razumljiv, a vjerujem da će i vama biti“.
– Jezik slika Velimira Iliševića nije optužujući nego suptilan: izražavajući se na intiman način, svima je prepoznatljiv. Ciklus slika pod imenom “Eschenstock“ ili “Jasenov prut“ nastajao je od 2013. godine, kroz par godina, kao put oslobađanja od traume prema onome što svi danas možemo vidjeti, osjetiti i doživjeti – zaključila je kustosica Perić.
Veleposlanica Švicarske Konfederacije Beatrice Schaer rekla je da radovi Velimira Iliševića “govore o tihom ali snažnom načinu na koje progovara kompleksnost ljudskog iskustva oblikovano obiteljskom traumom”.
– U kombinaciji figurativnog i apstraktnog, njegovi radovi pozivaju da razmislimo o identitetu, sjećanju i načinima kako promišljamo povijest. U vremenima globalne nesigurnosti, takvo promišljanje nije samo intimno vrijedno, nego je i veoma važno. Prisustvovala sam komemoraciji u Jasenovcu. Prisjetiti se Jasenovca danas znači odbiti ravnodušnost. Poštovati one kojima je uskraćena mogućnost da ostare, da vole, da sanjaju – rekla je Schaer.
Milorad Pupovac je u ime Srpskog narodnog vijeća, koji je domaćin ove izložbe, na početku svojeg obraćanja naglasio da “zahvaljuje Lazi Vujiću i njegovoj supruzi Živi Škodlar koji su poticali na ideju o ovoj izložbi“ a potom govorio o trenutku 81. godišnjice proboja jasenovačkih logoraša, i suvremenih okolnosti koje ga oblikuju.
– Govoriti o Jasenovcu je teško. Teško zbog samog događaja povijesti ali teško, možda još teže, zbog jezika suvremenosti. Jezik suvremenosti, naime, otežava govor o Jasenovcu. Ili bolje reći, naši jezici suvremenosti otežavaju da govorimo o Jasenovcu tako, da u njima progovori taj događaj povijesti. Umjesto toga, u posljednjih trideset i nešto godina govore različiti akteri, i različite ideje tog događaja povijesti. Govore različite upotrebe Jasenovca za svrhe koje ne idu ni za mirom ni za izmirenjem. Štoviše, ne idu čak niti za istinskim sjećanjem na žrtve, nego zapravo više za upotrebom žrtvama, za opravdavanje novih okolnosti i novih realnosti. Zato, da bi se moglo govoriti o Jasenovcu kao događaju povijesti, događaju historije na dobrom dijelu prostora bivše Jugoslavije koji je imao posljedice na cijeli prostor – a naročito na prostor hrvatskosrpski; potrebno je potražiti jezik koji će omogućiti da taj jezik progovori- neću reći na autentičan, nego na način koji će biti oslobođen teških i neslobodnih jezika naše suvremenosti.
Osim teških jezika, prepreku za istinski govor ili za govor koji bi bio adekvatan težini teme, njezinoj važnosti za nas danas, predstavlja prepreku još jedna stvar a to je smisao sjećanja na taj događaj i njegove žrtve. Sjećanja u proteklih trideset i nešto godina što su krenula od 1980-ih i realizirala se 1990-ih i kasnije do danas; zapravo nemaju smisao sjećanja sa žrtvama kao mjesta iscjeljenja i iskupljenja. Nego imaju smisao za optuženje, okrivljenje i produženje patnje nas današnjih, na osnovi naših pređašnjih. Istinsko sjećanje pretpostavlja i istinsko priznavanje. Stradanja, i istinsku oslobođenost, spremnost za iscjeljenje i za iskupljenje u tom sjećanju. Jezici o kojima sam govorio, i smisao sjećanja kakav se danas prakticira, preteški su da bi se o Jasenovcu govorilo drugačije kad je posrijedi slika – ili govor slike; nego ovako kao što to čini Velimir Ilišević. Ili kao što je to činio arhitekt Bogdan Bogdanović, tokom 1960-ih godina. Dakle, ne jezici koji će biti idiomi države ili nacije, nego jezici koji će biti idiomi duša koje komuniciraju sa tim događajem povijesti, patnjama i stradanjima koje su se dogodile – za budućnost. Novu i razriješenu budućnost, oslobođenu od tog strašnog događaja. Ja sam tako doživio Bogdanovićev “Cvijet“ i cijelo rješenje Spomen- područja Jasenovac. Tako doživljavam i ove slike i crteže Velimira Iliševića. I tako doživljavam smisao naših praksi sjećanja – zaključio je Pupovac.
Izložbu je moguće pogledati u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, Preradovićeva 21., do 12. svibnja.
Izvor Novosti “Otvorena izložba Velimira Iliševića posvećena jasenovačkim žrtvama”, Branimira Lazarin, 23.4.2026.