Nedjelja je, 21. februara, upisujemo 55. dan od katastrofalnog potresa, temperatura 17 stupnjeva, poljoprivrednik iz Slavonije u Glini dijeli velike crvene mrežaste vreće krumpira, najavio jučer na Facebooku, po 20 kilograma, mora se autom, počinje u 9.00 sati, gužva na prilazu, u 10.00 vreća više nema. Sve se odvija ispred Katoličke crkve, ima dovoljno slobodnog prostora.
Ne bih se zaklela da u ovim danima besplatan krumpir nije važniji od misa, a da se ljude moglo pozvati istovremeno na ta dva događaja, možda bi bilo iznenađenja za božje sluge.

Zato je bolje ne izazivati vraga, nego, nakon utrpavanja krumpira u gepek, pogledom prema crkvenom tornju zahvaliti čovjeku na poklonu, a vlastite oči osvježiti blještavilom svijetlećih kuglica na velikom boru na crkvenm platou, postavljenih početkom zadnjeg mjeseca prošle godine. Potres im nije nanio ni najmanju šetu, korona im ništa ne može, ne bi bilo zgorega da ostanu tako između grana i zraka do sljedeće nove godine i božićnih dana, podsjetnik su na normalan život, možda i mala radost onima koji svakodnevno prolaze ispod njih do bijelog šatora u kome se dijele kuhani obroci pristigli iz Petrinje.

Cijeli prostor od rijeke do parka i Korza je bijel, valjda je to u religiji boja nade, meni djeluje kao boja mirenja sa stanjem stvari, prihvaćanja nemoći, zadovoljstva zbog pruženoga iz tuđe ruke, pozivanja na pasivnost, blaženstvo nedjelovanja. Vrlo je slaba nijansa razlike između crnoga i bijeloga. Više mi se sviđa crvenilo vatrogasaca, obilježava borbu, izgaranje u njoj, pobjedničku zastavu.

Novogodišnje kuglice na jelki, a žuti leptiri iznad živica banijskih sela. Jučer, u Bojni, nekoliko stotina metara od granice sa Bosnom i Hercegovinom, leptiri i uz policijske džipove koji tome dijelu glinske općine daju dojam najveće moguće sigurnosti. Na raskršću – skretanju za Bojnu sa obljajske ceste, veliki metalni isprepleteni toranj: repetitor – često misli izgovaram naglas, posebno one nepromišljene, istoga trena znam da sam nešto glupo blebnila, za koga repetitor, za sedam naseljenih kuća. Ljuba i Mileta će istovremeno: termovizija. Toranj sa kamerama koje vrlo jednostavno vide kretanje i obličja u šumi, u magli ili jakoj kiši, bez osvjetljenja, za one nesretnike što neprekidno pristižu, bez straha, vuku bolesne, guraju dječjakolica, nitko ne zna reći kuda se provlače, ujutro se vide tragovi na blatnjavom migrantskom putu, policija im dođe kao spas, smjestit će ih negdje, nahraniti, a stigoše, ipak, u Evropu.

Želim čuti što više autentičnih „priča iz potresa“ pa sam zato zamolila Ljubu Vrga, inače nosioca projekta „Od vrata do vrata“ za glinsku općinu, da me na nekoliko dana uključi u humanitarnu akciju Srpskog narodnog vijeća naziva: „Banija je naša kuća“ i poveze džipom na teren, u udaljena sela, do kuća kojima nikad nisam bila ni blizu.

U petak je bio zadnji dan prijave i Zora iz Martinovića morala je u prvom kontejneru u općinskom dvorištu podnijeti zahtjev i potrebu za drvima, barkod njene kuće je crveni, dobit će sigurno 5 metara – a, ne, ispavlja me, 5 kubika, razlika je velika, kubik je 1x1x1, a metar samo 1×1, računica potvrđuje da je kubik 1,3 metra, što bi na pet kubika bio još metar i pol na onih mojih 5, dakle, 6,5 metara. Valjda će tako računati i Šumarija.

Istovremeno razriješena dilema: zelene naljepnice neće dobivati drva za ogrjev, bez obzira na veličinu štete na dimnjacima i krovovima. Logično je, ako nemaš dimnjak što će ti drva, pogotovo što je struja besplatna do kraja marta. Ipak, kad vidimo kako se beskrupulozno i neplanski šume sijeku, čiste i nestaju, bilo bi poštenije da su dobili ljudi koji oko njih žive nego da nam prirodnu dragocjenost izvlače oni koji se na njoj basnoslovno bogate. Kao da nas netko nešto pita!!!

Jučerašnja Bojna vrlo upečatljiva: Ljuba, Mira, Stana, Ranko, Mile, Anka i Mileta; kuće raštrkane, do nekih se i ne može nego traktorom, uglavnom se sve tresu od miniranja obližnjeg kamenoloma, struju imaju, vodu također, iz prirodnog pada ili vrela preko ceste, svi nešto trebaju jedni od drugih a nije sigurno hoće li zatražiti, ali, kao oštroumni Banijci, svi znaju brojeve svojih mobitela napamet. I za mene zapanjujuća informacija: prije rata iz Bojne je vozio autobus za Zagreb tri puta dnevno. Čujem da su njihovi stari govorili o još boljem vremenu, kad je: pijetao moga skočiti sa krova jedne kuće na krov druge. Jučer nas ispraća kokodakanje kokošiju biserki, ili morki, kad su malo pojačale, naglas smo pomislili: da ne najavljuju novi potres … vlasnik im kaže da su bile vrlo glasne uoči onog najjačeg.

A na povratku iz Bojne, u Vrginmost ćemo. Nemam pojma šta me tamo čeka u rano poslijepodne, dok ne uđosmo u halu nekadašnjeg pogona trikotaže „Velebit“ iz Karlovca. Kao na pokretnoj traci, mladost puni pakete humanitarne pomoći pristigle za Srpsko narodno vijeće iz svih dijelova nekadašnje Jugoslavije i prijateljskih zemalja. I mladost je pristigla odasvud, organizirano, subota je, Vukovar, Beli Manastir, Osijek, Zagreb. Užurbano hrana i higijenske potrepštine u vrećice, dječje igračke u kutije, sve u svoje redove i čeka dok ne krene onima kojima su potrebni i kojima će bar nakratko izmamiti osmijeh na zabrinutom licu.

Sve nadgleda „glavni majstor“ Đuro Šapić, pa kad oko 16.00 sati objavi kraj posla i pozove sve da uzmu tanjure i porciju graha iz jednog kotla i mesa iz drugog kotla, učas sve djeluje kao da potresa nikada nije bilo. Ali, zapakovane i poslagane vrećice, uz koje se ne može biti gladan, pričaju onu istinsku priču. I žuti leptiri, koji nas povremeno prate, svoju.

Jagoda Kljajić

Tekst je originalno objavljen na portalu Banija Online 21. februara 2021.

Foto: Pogled iz Bojne, Ljuba Vrga