Obitelj Runjanin potječe iz Loznice, ali se preselila u Slavoniju gdje se Josif Runjanin rodio 8. decembra 1821. godine. Runjanin je školu pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga se odlučio za vojničko zvanje. Kao carski kadet, Runjanin je služio u Glini, te je našavši se u društvu ilirskih rodoljuba, 1846. godine skladao melodiju na tekst pjesme Antuna Mihanovića Horvacka domovina u kući Peleš u Glini.
Budući da je bio oduševljen zvučnošću i skladnošću teksta Antuna Mihanovića, Runjanin ga je odlučio uglazbiti, a pri tome su mu pomogli ostali posjetitelji kuće. Pjesmu su ubrzo prihvatili i puk i vojnici, i često se pjevala po mnogim gostionicama Vojne krajine. Dopala se i pukovniku Josipu Jelačiću, koji je u to doba također bio u Glini, pa ju je dao svom kapelniku Josipu Wendlu da je prilagodi za marš. Pjesma se proširila Hrvatskom tek nakon što ju je preradio skladatelj Vatroslav Lichtenegger i 1861. tiskao u Sbirci različitih četveropjevah mužkoga sbora.
Tri desetljeća kasnije, 1891. godine, Horvatsko-slavonsko gospodarsko društvo priredilo je u Zagrebu, uz podršku gradonačelnika Milana Amruša, veliku jubilarnu gospodarsku izložbu na prostoru današnjega Trga maršala Tita. Početkom septembra te godine su se pri izložbi održale svečanosti Hrvatskog pjevačkog saveza na kojima se birala hrvatska himna. Ponuđena su tri prijedloga: Bože živi blagoslovi Petra Preradovića, glazba Ivana pl. Zajca; Hrvatska himna Huge Badalića, glazba Ivana pl. Zajca; i Horvatska domovina Antuna pl. Mihanovića, glazba Josifa Runjanina. Najveće odobravanje i ushićenje nazočnih doživjelo je već nakon prvih stihova treće od predloženih djela, koje od tad postaje hrvatska himna Lijepa naša domovino. Runjanin je preminuo u Novom Sadu 1878. tako da nije doživio proglašenje Lijepe naše domovine hrvatskom himnom.
Nažalost, sve do današnjih dana ne možemo posve sa sigurnošću tvrditi koliko je sam Runjanin zaslužan za uglazbljivanje Lijepe naše domovine, a u tome nam nimalo ne olakšava činjenica da su svi originalni zapisi Runjanina, Wendla i Lichteneggera zauvijek izgubljeni.
Kao predstavnik Prve banske pukovnije, Runjanin je 1865. godine ušao u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja se povukao iz javnoga života i živio je u Novome Sadu gdje je i sahranjen.