Josif Pančić rođen je 5. aprila 1814. godine u zaselku Ugrini pokraj Bribira. Osnovnu školu završio je u Gospiću, gimnaziju u Rijeci, a nezadovoljan manjkom prirodoslovnih sadržaja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, otišao je na studij medicine u Peštu. Posebno je zavolio botaniku, kojoj je posvetio sve svoje slobodno vrijeme. Nakon života u Beču, 1846. se preselio u Srbiju, gdje je ostvario svoje najveće uspjehe.
Godine 1853. imenovan je profesorom prirodopisa i agronomije na Liceju (od 1863. Velika škola) u Beogradu, gdje je osnovao prirodoslovnu zbirku, knjižnicu i prirodoslovni kabinet, a utemeljio je i botanički vrt. Pančić se kao sveučilišni profesor posvetio znanstveno-istraživačkom radu, posebno iz oblasti botanike, zoologije i geologije. U znanstveno svijetu proslavio se otkrićem endemske vrste omorike na planini Tari 1875. godine, koja je po njemu dobila ime. Tokom svog višegodišnjeg rada otkrio je 102 i opisao oko 2500 biljnih vrsta. Djelom Flora Kneževine Srbije Srbiju je svrstao u zemlje s relativno visokim stupnjem istraženosti flore.
Osim flore, Josif Pančić se bavio i izučavanjem faune; otkrio je dvije vrste skakavca, proučavao je ribe i ptice, bio je preteča ekologije u Srbiji, bavio se pedagoškim radom te je pisao udžbenike. Također, bio je začetnik planinarstva u Srbiji i prvi planinarski vodič.
Pančić će ostati upamćen i kao prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije, današnje SANU. Na tu poziciju postavljen je u aprilu 1887. godine.
Umro je početkom 1888. godine, a posljednja želja bila mu je da bude sahranjen na Kopaoniku, planini na kojoj je provodio svoja istraživanja. Želju su mu ispunili planinari Srbije i SANU 1951., kada su njegove ostatke i ostatke supruge Mileve sahranili u mauzoleju na vrhu Kopaonika. Od tada najviši vrh te planine nosi ime Pančićev vrh.