Baltazar Bogišić rođen je 1834. u Cavtatu. Doktorat iz filosofije stekao u Giessenu 1862., doktorat prava i političkih nauka u Beču 1864., a od 1863. do 1868. bio je bibliotekar u slovenskom odjelu bečke Dvorske knjižnice. Od 1870. do 1872. profesor je slovenskih prava na Novorosijskom univerzitetu u Odesi. Proučavao je izvorne običaje u Slovena te je 1872. u bibliografskom nacrtu Pisani zakoni na slovenskom jugu opisao pregled pravne istorije južnih Slovena. Od 1874. Bogišić je živio uglavnom u Parizu. Na poziv crnogorskog kneza Nikole napisao je Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru, koji je stupio na snagu 1. VII. 1888. godine. Zakonik je preveden na više stranih jezika, postavši predmetom mnogih rasprava. U periodu od 1893. do 1899. Bogišić obnaša dužnost ministra pravde Crne Gore. Razbolio se 1908. i krenuo iz Pariza u Cavtat, ali je umro u Rijeci. Bio je član JAZU-a od osnutka 1867., član Srpskoga učenog društva, Société de législation comparée, Institut international de sociologie i drugih uglednih institucija.

Bogišićev interes obuhvatao je porodično i zadružno pravo, pitanja pravnog nazivlja, pravnu istoriju Dubrovnika itd. Sakupljao je i objavljivao narodne pjesme pa od njega potiče izdanje starohrvatskih bugarštica s temeljitim uvodom o bugaršticama. Bio je jedan od najvažnijih promicatelja pravnih nauka na ovim područjima, uticao je na istraživanja slovenske istorije i prava u Evropi. Preteča je etnološkoga smjera u pravnoj znanosti i moderne sociologije prava. U Cavtatu se čuva njegova bogata prepiska sa znamenitim suvremenicima, knjižnica i zbirka umjetničkih predmeta. Preminuo je 24. aprila 1908. u Rijeci.