lokacija: Grad Zagreb glavni je i najveći grad Republike Hrvatske. Nalazi se na sjeverozapadu zemlje, uz rijeku Savu, na južnim padinama Medvednice. Godine 1991. Zagreb je brojao 933.914 stanovnika, od čega 49.965 Srba. Prema popisu stanovnika iz 2011. godine, Grad Zagreb ima 790.017 stanovnika, od čega 17.526 Srba.
vrijeme: 1991. i 1992.
opis zločina: Veliki broj Srba koji su živjeli u Zagrebu izbjegli su već u prvim danima rata. Paralelno s nasilnim deložacijama iz stanova koji su iz stambenog fonda JNA prešli u stambeni fond MORH-a, Srbi su, pod sumnjom da su snajperisti, petokolonaši, neprijatelji ili jednostavno nepoćudni, kako ih je označio dio tadašnjih medija, početkom rata bili žrtve šikaniranja i fizičkih napada. Sredinom 1991. otpočela su hapšenja, a uz zatvor u Gajevoj ulici, odnosno dvorac Kerestinec u Svetoj Nedelji, Srbi su odvođeni u Paviljon 22 na Zagrebačkom velesajmu. Paviljon 22 bio je sabirni logor kroz koji je od septembra 1991. do januara 1992. godine prošao određeni, još uvijek nepoznati broj građana. Mnoge od njih uhitila je pričuvna policija i takozvani merčepovci. Prema izjavama svjedoka, žrtve su sa zagrebačkih ulica i iz stanova, mahom boljeg imovinskog statusa, odvođeni u potpunoj tajnosti, zatvarani u kontejneru unutar Paviljona 22, te potom transportirani u Pakračku Poljanu gdje su nakon mučenja likvidirani.
Pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH, tzv. merčepovci, 7. decembra 1991. oko 23 sata banuli su u kuću srpske obitelji Zec u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Ubrzo potom, Mihajlo Zec, otac, ubijen je pred kućom. Svjedokinje ubojstva, njegova supruga Marija Zec i dvanaestogodišnja kćer Aleksandra Zec, odvedene su na Sljeme. U noći sa 7. na 8. decembra 1991. godine ispaljeno je osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec, te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec. Njihova tijela bačena su i zakopana u jamu u blizini Planinarskog doma Adolfovac. Od 12. do 16. decembra 1991. redom su uhićeni Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović, pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH. Uskoro je s njima obavljen informativni razgovor, a osumnjičeni su priznali da su počinili ubojstva. Njihovi iskazi razlikovali su se samo u dijelovima koji su se odnosili na stupanj odgovornosti za zločin – Mikola i Živanović su se kao ljubavni par međusobno štitili, Suljić je inzistirao na činjenici da mu je Rimac naredio da ubije djevojčicu i ženu, Hodak je potvrdio da je Mikola pucao po mrtvim tijelima, a Rimac je priznao da je naredio da se u djevojčicu ispali “samo jedan metak”.
pravosudne konzekvence: Iako su tokom ispitivanja priznali odgovornost za počinjena ubojstva članova obitelji Zec, zapisnici o ispitivanju okrivljenika naposljetku su na zahtjev njihovih odvjetnika izdvojeni iz spisa i kao takvi nisu razmatrani kao dokaz na suđenju. Kako je obrazložio istražni sudac Božidar Jovanović, zagrebački Okružni sud uvažio je argumente branitelja osumnjičenih za ubojstvo članova obitelji Zec da dokazi nisu prikupljeni na zakonit način. Naime, okrivljenici su od strane sudaca zagrebačkog Okružnog suda ispitani bez prisutnosti odvjetnika, što je u suprotnosti s pravnom praksom da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, što je bio slučaj u ovom postupku.
Nakon pola godine koju su Rimac, Suljić, Hodak, Mikola i Živanović proveli u okružnom pritvoru 16. juna 1992. otpočela je glavna rasprava u sudskom procesu. Tokom iznošenja obrane petorka se branila šutnjom. Unatoč priznanjima ubojstva u spisima koji su kasnije izuzeti iz procesa, kao i pronalasku oružja kojima su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec, Okružni sud u Zagrebu za petero je osumnjičenih 9. jula 1992. donio oslobađajuću presudu. U presudi se navodi da je u postupku neosporno utvrđeno da su Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec stradali nasilnom smrću uslijed povreda koje su zadobili projektilima ručnog vatrenog oružja. “Ovaj sud je utvrdio da fragment košuljice zrna koja je pronađeno ispod tijela Zec Mihajla potječe od zrna koje je ispaljeno iz automata marke Heckler & Koch, tvornički broj S 07759, a to je automat koji je kasnije pronađen na tavanu Planinarskog doma Adolfovac. Nadalje, pet čahura koje su pronađene kraj mjesta na kojem su nađena mrtva tijela Zec Marije i Zec Aleksandre ispaljene su također iz automata Heckler & Koch, tvornički broj S 07861, a to je automat koji je nađen u kombi vozilu Manđarelo Stjepana (…) na platnenom remenu tog automata vidljiv je natpis pisan kemijskom olovkom velikim slovima koja su poredana jedno ispod drugog, a natpis glasi MIGOR (…) No ovaj sud utvrdio je da u posebnoj jedinici MUP-a u vrijeme kada su njezini pripadnici bili okrivljenici nisu vođene evidencije o individualnim zaduženjima oružja, već je samo jedinica bila zadužena određenom količinom i vrstom oružja”. Iako je na oslobađajuću presudu državno odvjetništvo imalo pravo uložiti žalbu, to nije učinjeno. Sljedeće godine Vrhovni sud donio je presudu kojom se kao neosnovan odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a koji se odnosio na rješenje Okružnog suda u Zagrebu od 26. marta 1992., kada su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika s iskazima priznanja počinjenja ubojstava.
Budući da je koalicijska Vlada pod vodstvom Ivice Račana odbila izvansudsku nagodbu s preživjelim članovima obitelji Zec, odvjetnik Anto Nobilo u ime Dušana i Gordane Zec te njihove bake Bose, s kojom djeca žive od 1992. u Banjoj Luci, 31. oktobra 2003. podigao je tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. Tužba je podignuta zbog činjenice da je “nedvojbeno da su štetni događaj uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata”.
Na zatvorenom dijelu sjednice Vlada Republike Hrvatske 29. je aprila 2004. donijela odluku o isplati jednokratne novčane pomoći članovima obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna. Vlada je odlukom o isplati jednokratne novčane pomoći neposredno priznala da bi taj spor vjerojatno izgubila pred sudom, što bi kreiralo presedan na kojem bi se stvorila sudska praksa u procesima kojima obitelji žrtava nastoje dobiti obeštećenje.
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 10. februara 2012. podignulo je optužnicu protiv Tomislava Merčepa koja ga tereti po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Pakračkoj Poljani, ali, po istoj osnovi, i za ubojstvo obitelji Zec. Tokom suđenja u ulozi svjedoka pojavili su se i Siniša Rimac, kojeg je nakon sedam godina provedenih u zatvoru zbog zločina u Pakračkoj Poljani pomilovao predsjednik Stjepan Mesić, Snježana Živanović i Nebojša Hodak. Negirali su umiješanost u ubojstvo troje članova obitelji Zec i pozivali se na pravomoćno oslobađajuću presudu s početka devedesetih. Od 14. septembra 2005. godine, odnosno od izricanja prvostupanjske presude za zločine počinjene u Pakračkoj Poljani, Mikola i Suljić bili su u bijegu. Munib Suljić preminuo je 2006. u zatvorskoj bolnici u Haagu, a Mikola je tek u julu 2014. uhapšen u Peruu, te je u oktobru 2015. izručen Hrvatskoj.
U julu 2015. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo promijenilo je činjenični i zakonski opis optužnice protiv Merčepa. Umjesto po zapovjednoj odgovornosti sada ga se tereti da je samo propustio spriječiti pripadnike postrojbe u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. U odnosu na prvu, kojom ga se teretilo da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52 te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nova je optužnica svedena na to da ništa nije poduzeo kako bi spriječio podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo obrazlaže izmjenu optužnice time da je “pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivlјenika i nadalјe tereti za izvršavanje istog kaznenog djela – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ RH u svezi članka 28. istog Zakona”. No s obzirom na to, objašnjava dalјe Županijsko državno odvjetništvo, da je “činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave, sada se okrivlјenog T. M. tereti da je kao stvarni zapovjednik pričuvne jedinice MUP-a propustio spriječiti pripadnike jedinice u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”.
Zagrebački županijski sud 2016. osudio je Merčepa na pet i pol godina zatvora, no nakon žalbe državnog odvjetnika, Vrhovni sud povećao mu je kaznu na sedam godina. U ožujku 2020. godine Vrhovni sud pustio je Merčepa na slobodu jer mu se pogoršalo zdravlje. Merčep je u zatvoru trebao biti do 23. studenog 2021. godine, ali je umro 16. studenog 2020. godine.