lokacija: “Republika Srpska Krajina” obuhvaćala je teritorij Like, Korduna, sjeverne Dalmacije, Banije, zapadne Slavonije, istočne Slavonije te zapadnog Srijema i Baranje. RSK bila je podjeljena na četiri UN-sektora: Zapadni (zapadna Slavonija), Istočni (istočna Slavonija), Sjeverni (Kordun, Banija, sjeverni dio Like) te Južni (Dalmacija, južni dio Like). Akcija Oluja provedena je na teritoriju UN-sektora Jug i Sjever.
vrijeme: august i septembar 1995.
opis događaja: Protiv dijela “Republike Srpske Krajine”, koju su činili UN-sektori Jug i Sjever, Hrvatska vojska 4. augusta 1995. u ranim jutarnjim satima pokreće vrlo opsežnu vojnu akciju pod nazivom Oluja. Akcija počinje oko 5 sati ujutro granatiranjem svih važnijih točaka srpske obrane, posebno grada Knina, kao centralnog grada RSK. Sama akcija trajala je 84 sata, odnosno njezin službeni završetak proglašen je 7. augusta 1995. u 18 sati. U akciji je sudjelovalo oko 200.000 hrvatskih vojnika, s tim da su u dijelovima operacije aktivno sudjelovali i HVO i Armija BiH. Operacijom Oluja na velikom je dijelu područja koji je obuhvaćala RSK ponovno uspostavljen ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, međutim ova akcija ne može se gledati bez uzimanja u obzir i njezinih negativnih posljedica, koje traju do danas. Istraživanja koja je proveo Hrvatski helsinški odbor pokazala su da je u augustu i septembru 1995., tokom i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom obuhvaćenom teritoriju ubijeno više od 600 civila i spaljeno više hiljada kuća i popratnih objekata. Informativno-dokumentacijski centar Veritas broj ubijenih civila tokom i nakon akcije Oluja procjenjuje na više od 1200. Iz straha za osobnu sigurnost, kao i na nagovor krajinskih vlasti, Hrvatsku je tada napustilo oko 200.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba. Njihov povratak bio je onemogućen zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravne države na tom dijelu teritorija Republike Hrvatske, zakašnjelog procesuiranja ratnih zločina, neučinkovitih programa povratka te presporih državnih gospodarskih mjera poticanja obnove uništene i opljačkane infrastrukture. Sinergija navedenih elemenata rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva s petine hrvatskog teritorija u mjeri koja apsolutno ima učinke etničkog čišćenja.
žrtve: Zbog različite razine istraženosti pojedinih zločina počinjenih tokom i nakon akcije Oluja nažalost nije moguće dosljedno i ujednačeno opisati svaki pojedini zločin, kao ni donijeti poimenični popis žrtava svakog od zločina. Zato u nastavku donosimo detalje samo nekih od zločina, dok su najbolje istraženi prikazani kao posebni pojedinačni zločini na ovoj mapi zločina.
Dana 6. augusta 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje deset civila. Vasu Vasića (r. 1920.) i Nikolu Panića (r. 1935.) ubili su vatrenim oružjem – vojska ih je izvela pred kuću i strijeljala. Toga su dana smaknuti i Branko Radinović (r. 1920.), Maša Radujko (r. 1927.) i njezin suprug Nikola Radujko (r. 1918.), Tode Marić (r. 1929.), Milka Grubić (stara oko 60 godina), Zorka Kablar (stara oko 80 godina), Milica Šljivar (r. 1936.) i Jeka Opačić (stara oko 80 godina).
Dana 7. augusta 1995. godine oko 10 sati u selu Bravsko, u susjednoj Bosni i Hercegovini, dva nadzvučna aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva tipa MIG-21, tridesetak kilometara duboko u unutrašnjosti BiH, gađala su kolonu civila iz južne Like i sjeverne Dalmacije, koji su tokom Oluje u strahu napustili svoje domove. Kolona se kretala tzv. Petrovačkom cestom između Bosanskog Petrovca i Ključa, kada su je kod mjesta Kapljuh u selu Bravsko nadletjela dva aviona, doletjela iz pravca zapada, odnosno Hrvatske. U drugom preletu na kolonu vozila ispaljeno je više raketa, i tom su prilikom na mjestu poginuli Darinka Drča (r. 1927.) i njezini unuci Jovica Drča (r. 1989.) i Mirjana Dubajić (r. 1974.), svi iz Brotinje kod Donjeg Lapca, brat i sestra Nevenka Rajić (r. 1984.) i Žarko Rajić (r. 1986.) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (r. 1951.) i njegov sin Darko (r. 1982.) iz Donjeg Lapca te Branko Stjelja (r. 1923.) i njegov sin Mirko (r. 1961.) iz Nadina kod Benkovca. Prema izjavama svjedoka (lokalnih mještana i preživjelih izbjeglica), u koloni su bili isključivo civili, a pripadnika bilo kakvih vojnih postrojbi nije bilo nigdje u blizini. Avioni su kolonu preletjeli vrlo nisko i relativno sporo te su piloti bez ikakve sumnje morali vidjeti da se radi o civilnim vozilima, ženama i djeci. Ipak su se nakon prvog preleta okrenuli, na povratku raketirali kolonu te naposljetku odletjeli natrag u pravcu Hrvatske. Ovaj incident događa se posljednjeg dana akcije Oluja, kada više nije bilo nikakve realne prijetnje za hrvatske postrojbe, te duboko na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine.
Ubojstva najmanje šestero, a prema nekim podacima petnaestero civila u Mokrom Polju (Knin) započela su tokom akcije Oluja i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić (r. 1926.) ubijena je 6. augusta 1995. na pragu svoje kuće. Stana Popović (r. 1926.) i Mirko Popović (r. 1952.), majka i sin, ubijeni su 7. augusta 1995. u svojoj kući, hicima iz vatrenog oružja. Stevan Sučević (r. 1934.) ubijen je 9. augusta 1995. Jeka Kanazir (r. 1928.) ubačena je u “Pavlovićevu gusternu”. Sahranjena je u Kninu nakon 40 dana. Sava Babić (r. 1913.) usmrćena je hicima iz vatrenog oružja 24. augusta 1995. ispred svoje kuće. Za vrijeme Oluje pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema izvještaju HHO-a, registrirano je četrnaestero ubijenih civila, među kojima devet žena: Dane Bolta (star 90 godina); Sava Bolta (stara oko 70 godina); Branko Jelača (star oko 67 godina); Marija Jelača (r. 1913.); Milica Jelača (r. oko 1927.); Ana Jelača (stara oko 50 godina); Smilja Jelača (stara oko 90 godina); Dušan Kesić (r. 1939.); Mileva Kolundžić (stara oko 70 godina); Danica Sovilj (stara oko 70 godina); Mara Sovilj (stara oko 75 godina); Mira Sovilj (stara oko 50 godina); Rade Sovilj (r. oko 1947.) i Vlado Sovilj (r. 1931.), koji se vratio kući iz izbjegličke kolone.
Teško je naći selo u sjevernoj Dalmaciji i Lici u kojem nije bilo ubojstava jednog ili više civila u akciji Oluja i neposredno nakon nje. Poznata su ubojstva u Uzdolju, Žagroviću, Plavnu, Srmici, Ličkom Tiškovcu, Kosovu, Oćestovu, Ivoševcima, Zrmanji itd.
pravosudne konzekvence: Sudski postupak vođen je i zbog ubojstva šestero civila u Gruborima 25. augusta 1995. godine i to protiv Frane Drlje i Bože Krajine. Županijski sud u Zagrebu oslobodio ih je, a tu je presudu potvrdio Vrhovni sud. Županijski sud zaključio je da je među svjedocima na djelu bio vrlo čvrst zavjet šutnje te da su žrtve ubijene zato što su Srbi, a kuće paljene zato što su njihovi vlasnici srpske nacionalnosti.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zbog zločina počinjenih u UN-sektoru Jug podigao je optužnicu protiv generala Ivana Čermaka, Ante Gotovine i Mladena Markača. Sva su trojica oslobođena, Čermak prvostupanjskom, a Gotovina i Markač drugostupanjskom presudom. Cjelokupni spis u predmetu Gotovina, Čermak, Markač Međunarodni kazneni sud dostavio je hrvatskim vlastima, ali, bez obzira na sve podatke, činjenice i iskaze koje taj spis sadržava, to nije urodilo ubrzanjem pravosudnih postupaka kada je riječ o ratnim zločinima počinjenim za vrijeme i nakon Oluje.
Obitelji žrtava imaju moralno pravo očekivati da za njihove tragedije i tragedije mnogih drugih počinitelji odgovaraju, bez obzira na to na kojoj su strani ratovali i u čije su ime zločini počinjeni. O zločinima počinjenima u Oluji bila je riječ i pred Međunarodnim sudom (ICJ) u Haagu tokom izricanja presuda o tužbama za genocid koje su Hrvatska i Srbija podignule jedna protiv druge. Suci su zaključili da granatiranje gradova u RSK-u nije bilo usmjereno na civile i da one nisu namjerno uzrokovane. Sud je naveo da je nesporno da je bijeg značajnog dijela srpske populacije s tog područja bio direktna posljedica hrvatske vojne operacije, posebno granatiranja gradova. Primijetio je, nadalje, da Brijunski transkripti pokazuju da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile itekako svjesne da će Oluja dovesti do masovnog egzodusa Srba i da su “u određenoj mjeri čak predviđale vojno planiranje na takvom egzodusu, koji nisu smatrale samo vjerojatnim, nego poželjnim”.
Da su hrvatske snage počinile ubojstva pripadnika zaštićene grupe te da su im nanijeli teške tjelesne i psihičke povrede, ICJ je zaključio utvrdivši njihovu odgovornost za ubojstva i napade na izbjegličke kolone, kao i odgovornost za ubojstva srpskih civila tokom i nakon vojne akcije. Suci su potvrdili i nalaze MKSJ-a o maltretiranju srpskih civila, sistematskoj pljački i uništavanju srpskih kuća. No što se tiče genocida, ICJ je iz svega toga zaključio da, ako je postojala politika protjerivanja Srba, to ne znači da je postojala politika usmjerena na fizičko uništavanje srpske populacije i da je to daleko od specifične namjere koja karakterizira zločin genocida. Broj svjedoka zločina koji su se dogodili nakon Oluje sve je manji, a institucije hrvatske države ne pokazuju nikakvu inicijativu za procesuiranje ovih zločina, štoviše, u gotovo svim procesima vezanim za ove zločine prisutna je aljkavost u pripremi optužnica i vođenju procesa, zbog čega su najčešći epilog kaznenih procesa oslobađajuće presude.