lokacija: Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec, kako se službeno zvao sabirni zatvor, odnosno logor, nalazilo se dvorcu Kerestinec, smještenom u Svetoj Nedelji, nadomak Samobora. Dvorac Kerestinec je od svoje izgradnje bio centar seljačkih buna, uključujući i Kerestinačku bunu koja je 1936. godine ugušena u krvi. Najstrašniji dio njegove povijesti ispisan je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Već 1941. godine Kerestinec je postao preteča budućih koncentracijskih logora. Kasnije je bio raketna baza JNA, a nakon što je vojni zatvor u Gajevoj ulici u Zagrebu postao pretijesan, u njega u januaru 1992. ulazi Hrvatska vojska.

vrijeme: decembar 1991. — maj 1992.

opis zločina: Nakon što su se na prve obavijesti Međunarodnog Crvenog križa o neprimjerenom odnosu prema zatvorenicima oglušili visoki hrvatski dužnosnici, u vojarni nadomak Samobora, prvih je dana januara 1992. otvoren sabirni centar nazvan Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec. U njega su premješteni zatvorenici koji su ranije bili zlostavljani u zatvoru u Gajevoj ulici, gdje je danas sjedište Državnog odvjetništva. U Kerestincu, kojim je kao zapovjednik do konca aprila 1992. upravljao satnik HV-a Stjepan Klarić, u zoni odgovornosti Zapovjedništva obrane grada Zagreba, odnosno Operativne zone Zagreb, događala su se stalna maltretiranja, mučenja, torture, ozljeđivanja, sakaćenja i moguća usmrćivanja ratnih zarobljenika. Najvećim dijelom to su bili ljudi koji nisu sudjelovali ni u kakvim operacijama, ali su po hrvatskim gradovima, osobito u Sisku, hapšeni pod sumnjama da su suradnici i pomagači “neprijateljske vojske”. Silovanju i ozljeđivanju bile su izložene i žene srpske nacionalnosti, u posebnom ženskom odjelu kerestinečkog logora. Jedna od desetak zatočenih žena je od posljedica zlostavljanja i pobacila. U zatvoru je bilo i fingiranih suđenja tokom kojih su se zatvorenici međusobno morali tući.

“U Kerestincu su me više puta silovale nepoznate osobe u civilu, a to je naređivala osoba zvana Doktor”, posvjedočila je na suđenju Sisčanka Rajka Majkić, koja je u januaru 1992. zajedno sa suprugom uhićena u svom domu jer je prije toga bila u rodnom mjestu kod Bosanskog Novog. Na suđenju je dodala je da “Doktor” zapravo nije bio tog zanimanja, a opisala ga je kao osobu nižeg rasta s naočalama i u vojnoj odori.

U Kerestincu je, kaže, osim silovanja mučena u tzv. crnoj sobi, gdje su je skidali, tukli i dvadesetak puta mučili strujom. “Sjećam se da smo jedne večeri morali plesati u hodniku, mi žene morale smo skidati odjeću s gornjeg dijela tijela, a muškarci s donjeg”, kazala je svjedokinja.

Sličnog se događaja prisjetio i Miloš Crnković kojega su stražari u pet ili šest navrata tukli nakon što su ga natjerali da gol trči hodnikom Kerestinca. Tvrdi da ne zna tko je to naredio, ali da su zatvorenike, osim vojnika u uniformama, tukli i ljudi u civilu.

“Znali su nas poredati na sredinu jedne velike sobe, gdje smo morali skinuti donji dio odjeće, a nasuprot nas stajala bi žena naga do pasa. Muškarci bi se zatim morali samozadovoljavati, a ako netko nije uspio navečer bi u crnoj sobi uslijedio tretman, mučenje i udaranje”, kazao je svjedok. Prije mučenja u crnoj sobi zatvorenicima je na glavu stavljana vreća da ne znaju tko ih tuče.

Jedan od svjedoka, Dobroslava Gračanina, na suđenju je tvrdio da je u mučenjima sudjelovao i Josip Perković, tadašnji načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS). On je sve optužbe odbacio ističući da Kerestinec nije bio pod nedležnošću njegove službe nego vojne policije. Gračanin, bivši major JNA hrvatske nacionalnosti, u Kerestincu je preživio strašne torture, 80-postotni je invalid, a nakon jedanaest mjeseci logorovanja oslobođen je bilo kakve odgovornosti rješenjem Vojnog suda u Zagrebu.

“Mene je boljelo od noći prije, pa mi je stražar rekao da sjednem; ja sjednem na stolac, za par minuta se otvaraju vrata, ulaze ova dvojica od Klarića. Ovog crnog, kome je dobro stajala uniforma, kasnije sam prozvao Majstor. Prilaze mi i pitaju tko mi je rekao da sjednem. Ja sam htio odgovoriti, a on me udari. Vadi kazetofon iz džepa i opet me udari u prsa, a otpozadi me dočeka onaj drugi. Osjećao sam se kao ping-pong loptica. Uslijedila su pitanja, a onda me crni, poput Bruce Leeja, iz okreta udario nogom. Bio sam i svijest izgubio nakratko. Kada sam došao sebi, na podu, ugledao sam ga iznad sebe. Rekao mi je: ‘Diži se!’ Ja se dižem i kreće ispitivanje…”, rekao je Gračanin u intervjuu za Novosti.

Posredstvom Komisije za razmjenu zarobljenika, na adresu predsjednika Franje Tuđmana u martu 1992. stiglo je zahtjev Međunarodnog komiteta Crvenog križa (ICRC), koji je od Tuđmana zatražio da se prestane sa zlostavljanjem i ponižavanjem ratnih zatvorenika i ostalih zatočenika te da se hitno zatvori Kerestinec.

Neke od zatočenih osoba, nakon razmjene, davale su svoje iskaze ICRC-u. Naglašavali su zlostavljanje muškaraca svakodnevnim batinanjem, silovanje žena, mučenja posebnim spravama poput mornarskih ljestava, drvenih i gumenih penisa, električnih palica, tjeranje na spolne odnose i oralni seks, kako zatvorenika međusobno, tako i prema čuvarima zatvora, tjeranje na samozadovoljavanje muškaraca pred razgolićenim ženama, sakaćenja dijelova tijela, odsjecanja prstiju kod muškaraca i bradavica kod žena. U takvim iskazima naglašavala su se mučenja zatvorenika koja su se događala u zatamnjenoj i crnom bojom obojenoj prostoriji zvanoj Laboratorij. Radilo se o fotolaboratoriju, prostoriji bez prozora. U iskazima se posebno naglašavala uloga zapovjednika logora Kerestinec satnika Stjepana Klarića, u poticanju i izravnom sudjelovanju u batinanjima, seksualnim i drugim “igrama” sa zatvorenicima. Poput, tjeranja zatvorenika da laju kao psi ili pasu travu. I pojedinih drugih djelatnika, stražara i nadzornika, od njih 30-ak koliko je brojila posada Kerestinca, u kojem je u prvoj polovici 1992. stalno boravilo između 60 i 100 zatvorenika, ovisno o intenzitetu razmjene ratnih zarobljenika.

žrtve (fizički, psihički i/ili seksualno zlostavljani):

  1. Đorđe Jovičić
  2. Dobroslav Gračanin
  3. Milka Badrić
  4. Milena Adamović
  5. Danica Vuruna
  6. Danica Poznanović
  7. Zorka Hrkić
  8. Pantelija Zec
  9. Slobodan Kukić
  10. Tomislav Božović
  11. Damir Kalik
  12. Branko Zeljak
  13. Milorad Đuričić
  14. Branimir Skočić
  15. Miodrag Nikolić
  16. Petra Došen
  17. Vid Ninić
  18. Slobodan Jasenski
  19. Ljuban Grab
  20. Dušica Nikolić
  21. Borivoj Rogić
  22. Nenad Filipović
  23. Nebojša Kostadinović
  24. Vojkan Živković
  25. Nada Grab
  26. Nada Miličević
  27. Milorad Blagojević
  28. Miloš Crnković
  29. Rajka Majkić
  30. Neidentificirana osoba

pravosudne konzekvence: U novembru 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv petorice hrvatskih državljana, Stjepana Klarića (zapovjednik Konačišta ratnih zarobljenika), Dražena Pavlovića, Viktora Ivančina, Željka Živeca i Gorana Štrukelja (pripadnici Hrvatske vojske koji su nadzirali rad stražarskih službi), zbog sumnje da su počinili ratni zločin nad ratnim zarobljenicima. Teretilo ih se da su u navedenom razdoblju na razne načine zlostavljali ukupno 26 osoba, čime su im nanijeli velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja.

Dana 31. oktobra 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su optuženici nepravomoćno proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: prvooptuženi Stjepan Klarić osuđen je na 3 godine i 6 mjeseci, drugooptuženi Dražen Pavlović na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, trećeoptuženi Viktor Ivančin na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, četvtooptuženi Željko Živec na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, petooptuženi Goran Štrukelj na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 godine. Protiv prve trojice pritvor je ukinut, a svim optuženicima u kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru.

Odlukom Vrhovnog suda od 16. aprila 2014. godine prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je ponovno vraćen na raspravu. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud se posebno osvrnuo na teze nižeg suda kako su se navedeni zločini događali za vrijeme nemeđunarodnog sukoba te je, među ostalim, naveo i da je “niži sud jasno naveo razloge zašto smatra da je riječ o nemeđunarodnom sukobu, no da je sasvim drugo pitanje jesu li razlozi valjani”. Nadalje, u ukidajućem rješenju Vrhovnog suda potom se objašnjava da je Hrvatska 8. listopada 1991. raskinula sve državnopravne veze sa SFRJ, čime je proglašena njezina potpuna samostalnost. U februaru 2015. započelo je ponovljeno suđenje.

Dana 11. marta 2016. su izneseni završni govori optužbe, punomoćnika oštećenika te obrane, čime je zaključena glavna rasprava u ponovljenom suđenju pred djelomično izmijenjenim vijećem (sudac Petar Šakić bio je član vijeća i u prijašnjem suđenju) kojim je predsjedala sutkinja Renata Miličević. Optužnicom, koja je u međuvremenu izmijenjena, petorici optuženika na teret se stavljaju dva kaznena djela, ratni zločin nad civilima te ratni zločin nad ratnim zarobljenicima. Obrane bivšeg zapovjednika konačišta Stjepan Klarića i ostalih okrivljenika zatražile su u završnim govorima oslobađajuće presude za svoje branjenike tvrdeći da im nije dokazana krivnja, dok je tužiteljstvo zatražilo da ih se prema izmijenjenoj optužnici proglasi krivima. Presuda za ratni zločin u Kerestincu donesena je  24. marta 2016. Stjepan Klarić nepravomoćno je osuđen na osam godina, Ivančan na pet godina,  Pavlović na tri, Štrukelj na dvije godine, a Šivec na godinu i pol dana zatvora. Naposljetku je Klarić pravomoćno osuđen na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na dvije, a Štrukelja na jednu godinu i pet mjeseci zatvora.