lokacija: Grad Bjelovar nalazi se u središnjoj Hrvatskoj, s južne strane planine Bilogore. Osnovan je sredinom 18. stoljeća kao vojno središte, a u narednom je periodu osim vojnog postao i administrativno središte tog dijela Hrvatske. U periodu raspada SFRJ bio je regionalno sjedište zajednice općina u kojem su bile smještene ključne institucije, uključujući i sudske, policijske i vojne, za široko područje od Koprivnice do Pakraca i od Virovitice do Križevaca. Danas je grad s nešto više od četrdeset tisuća stanovnika i središte Bjelovarsko-bilogorske županije. Prema popisu stanovništva iz 1991. u bivšoj općini Bjelovar živjelo je 5.898 Srba, koji su činili 8,9% stanovništva, a u samom naseljenom mjestu Bjelovar 2.590 Srba, koji su činili 9,6% stanovništva. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u gradu Bjelovaru, koji je teritorijalna jedinica uža od bivše općine, a šira od naseljenog mjesta, živi 1.877 Srba, koji čine 4,66 posto stanovništva. Iako se teritorijalna organizacija mijenjala, vidljiva je značajna promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, odnosno smanjenje broja Srba.
vrijeme: 1991. — 1995.
opis zločina: Bjelovar je bio mjesto jednog od gorih sukoba oko kontrole nad kasarnom JNA. No od oktobra 1991. u samom gradu i užoj okolici nije bilo sukoba, a vojne jedinice iz grada preselile su se na pakrački front. Još prije izbijanja borbi za kasarnu, od kasnog ljeta 1991., brojni su bjelovarski građani i mještani okolnih sela dobivali prijetnje sa zahtjevom da se odsele u Srbiju, obično uz “zamjenu kuća”. Prijetnje su ubrzo realizirane postavljanjem eksploziva pod kuće, gospodarske objekte, automobile i poljoprivredne strojeve. Od sredine 1991. do kraja 1995. više stotina objekata stradalo je u šestotinjak eksplozija i pucnjava iz automobila, a barem jedna osoba izgubila je život. Imovina pojedinih građanki i građana dizana je “u zrak” i više puta, u razmaku od nekoliko godina. Osim bjelovarskih Srba, žrtve ovih “miniranja” bili su i pojedini Hrvati koji su od vojnih i policijskih institucija tražili da ove aktivnosti prestanu.
“Bila je noć, oko pola dva, i svi smo spavali: supruga, njeni roditelji i naša 19-godišnja kći. Kada je grunulo, popucali su prozori, staklo je prštalo na sve strane. Srećom, nitko nije izletio vidjeti što se događa, jer je nakon eksplozije počela pucnjava, izbrojio sam kasnije 150 pogodaka. Pucala su najmanje trojica, vidio sam ih dok su mijenjali šaržere. Za desetak minuta grunulo je u garaži, pod novim mercedesom.”
Jovica Brkić, jedan od Bjelovaraca kojima je minirana kuća
“Petnaest dana nakon što mi je vikendica dignuta u zrak, spavao sam sa 7-godišnjom i 14-godišnjom kćeri u potkrovlju kuće, što nam je spasilo život. Jer, u eksploziji koja nas je probudila oko pola četiri uništeno je cijelo prizemlje. Bila je jaka kiša, izletio sam van i vidio policijski landrover kako prolazi… Malo kasnije, nekoliko me policajaca došlo ispitivati. Jedno od najvažnijih pitanja bilo je koje sam nacionalnosti. Kinez, eto što sam! Bilo je baš ponižavajuće.”
Duško Zorić – jedan od Bjelovaraca kojima je minirana kuća
pravosudne konzekvence: S obzirom da su oštećeni mahom bili građani koji su odlučili ostati živjeti u Hrvatskoj bez obzira na međuetnički rat koji je trajao, smatrali su kako mogu sudskim putem zatražiti odštetu od Republike Hrvatske. No, u pokušaju da se izbjegne nadoknađivanje štete građanima srpske nacionalnosti, 1996. je promijenjen Zakona o obveznim odnosima, čime se RH lišila odgovornosti za odštete do donošenja novog zakona. Ovo pitanje je ostalo neregulirano sve dok pod međunarodnim pritiskom nije 2003. donesen Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Unatoč novom zakonu, građani su “neobičnim” pravosudnim odlukama mahom izgubili pravo na odštetu. Također, tri osobe su osuđene na uvjetnu kaznu zbog jednog miniranja, ali istražna tijela nisu smatrala da ih se može povezati s ostalih šestotinjak eksplozija u bjelovarskom kraju.