Ratni zločini nad Srbima 1991. — 1995. - Srpsko Narodno Vijeće

Ni više od dva desetljeća nakon završetka rata ne postoji službena, javno dostupna evidencija svih smrtno stradalih. Postoje različita istraživanja koja se međusobno razlikuju, ali procjene se kreću od 18.000 do 23.000 ubijenih i nestalih.

Demograf Dražen Živić navodi da je rat u Hrvatskoj odnio ukupno 22.192 žrtve, a Dokumentaciono-informacioni centar Veritas tvrdi da je nestalih i smrtno stradalih Srba 7134. Četvrt stoljeća nakon završetka ratnih operacija na popisu je nestalih 1869 osoba.

Raspoloživi podaci ukazuju na postojanje etničkih predrasuda u suđenjima za ratne zločine, na etničku pristranost prilikom određivanja kazni za usporediva kaznena djela i na nedostatak volje za procesuiranje zločina počinjenih protiv Srba.

Prema podacima Državnog odvjetništva (DORH), od 1991. do 31. decembra 2014. nadležna državna odvjetništva pokrenula su kazneni postupak za ratni zločin protiv ukupno 3553 osobe. Krajem 2014. istrage za ratni zločin vodile su se protiv 220 osoba, a za ratni zločin bile su optužene 642 osobe.

Među zločinima evidentiranim u DORH-ovoj Bazi podataka ratnih zločina više od 80% čine zločini koje su počinili pripadnici srpskih formacija, dok je onih koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi tek oko 18%. Iz analiza presuda u čijim su činjeničnim opisima pronađene podudarnosti u načinu izvršenja i u broju žrtava, kao i u drugim usporedivim činjenicama, evidentan je nerazmjer u određivanju kazni pripadnicima srpskih i hrvatskih postrojbi.

Sudovi nastavljaju s praksom da pripadnicima hrvatskih postrojbi sudjelovanje u ratu cijene kao olakotnu okolnost, a pojedinima od njih država podmiruje i troškove obrane.

Tekstovi koje donosimo na karti ratnih zločina predstavljaju pokušaj opisa nekih od najvećih zločina počinjenih nad Srbima. Oni ne obuhvaćaju sve zločine, ali pružaju temelje za njihovo daljnje istraživanje. Zbog različite razine istraženosti svakog pojedinog zločina, tekstovi se razlikuju u detaljnosti; u nekima se donose poimenični popisi žrtava, dok u drugima to nije bilo moguće napraviti. Koristili su se svi javno dostupni izvori podataka, ali zbog neujednačenosti informacija i malog broja relevantnih izvora, postoji šansa da su neke od žrtava izostavljene ili da se u nekim tekstovima nalaze zastarjeli podaci.

Civilne žrtve rata u Hrvatskoj
Prava civilnih žrtava rata

lokacija: Predmetni zločin dogodio se u sedam banijskih sela koja se nalaze na području trokuta između Siska, Petrinje i Sunje. To su Blinjski Kut, Kinjačka Gornja, Kinjačka Donja, Blinjska Greda, Bestrma, Trnjani, Čakale i Brđani.

vrijeme: 22. augusta 1991.

opis zločina: 22. augusta 1991. u ranim jutarnjim satima pripadnici MUP-a RH i ZNG-a (Gromovi) izveli su vojnu akciju iz pravca sela Komarevo i Mađari u smjeru nekoliko susjednih srpskih sela. Akcija je izvedena s nekoliko prepravljenih/oklopljenih kamiona pokraj kojih se kretala pješadija. Ulaskom u sela neke od mještana pripadnici ZNG-a dozivali su po imenu te su ih po izlasku iz kuća ubili hicima iz vatrenog oružja. Neke od žrtva ubijene su u svojim kućama. Većina žrtava bili su civili, iako su neki od mještana napadnutih sela bili naoružani te su se sukobili s pripadnicima MUP-a RH i ZNG-a, o čemu svjedoči i pogibija petorice pripadnika hrvatskih snaga te ranjavanje više njih. Prilikom ovog napada ubijeno je 15 osoba, a veći je broj osoba je. Sve su žrtve bili Srbi. Najmlađa žrtva bila je Željka Bojinović, koja je u trenutku ubojstva imala 21 godinu. Nju su pripadnici hrvatskih snaga, koji su je poznavali, dozivali po imenu da izađe iz svoje kuće i ubili je kada se pojavila.

žrtve:

pravosudne konzekvence: 2006. godine podignuta je kaznena prijava po ŽDO RH protiv Ivice Kovačića i drugih zbog kaznenog djela ratnog zločina, no iste godine sisačko Županijsko državno odvjetništvo odbacuje kaznenu prijavu. Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao. Neke od obitelji tužile su Republiku Hrvatsku za naknadu štete te su prvostupanjskim presudama ostvarile pravo na odštetu. Poznat je primjer roditelja Željke Bojinović. Općinski sud u Sisku prihvatio je njihovu tužbu za naknadu štete, utvrdio odgovornost RH te dosudio materijalnu naknadu Milji i Petru Bojinoviću. Sud je utvrdio da djelo ima obilježje ratnog zločina. Žalbeni je postupak u toku.

lokacija: Grad Bjelovar nalazi se u središnjoj Hrvatskoj, s južne strane planine Bilogore. Osnovan je sredinom 18. stoljeća kao vojno središte, a u narednom je periodu osim vojnog postao i administrativno središte tog dijela Hrvatske. Danas je grad s nešto više od četrdeset tisuća stanovnika i središte Bjelovarsko-bilogorske županije. Prema popisu stanovništva iz 1991., u bivšoj Općini Bjelovar živjelo je 5.898 Srba, koji su činili 8,9% stanovništva, a u samom naseljenom mjestu Bjelovar 2.590 Srba, koji su činili 9,6% stanovništva. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u gradu Bjelovaru, koji je teritorijalna jedinica uža od bivše Općine, a šira od naseljenog mjesta, živi 1.877 Srba, koji čine 4,66% stanovništva. Iako se teritorijalna organizacija mijenjala, vidljiva je značajna promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, odnosno smanjenje broja Srba.

vrijeme: 29. septembra 1991.

opis zločina: U Bjelovaru se sredinom 1991. nalazila kasarna Jugoslavenske narodne armije Božidar Adžija, u kojoj je bila smještena 265. motorizirana brigada JNA, dok je u okolici grada bilo još nekoliko vojnih objekata, poput velikog skladišta municije u šumi Bedenik. U kasarni i drugim objektima nalazio se profesionalni oficirski kadar, ali i znatan broj mlađih osoba na služenju vojnog roka. Politička situacija u zemlji, odnosno pogoršavanje odnosa između hrvatskih republičkih i saveznih vlasti, utjecala je i na odnose lokalnih vlasti i kasarne. Hrvatska policija i Zbor narodne garde naredbom lokalnog kriznog štaba 28. su septembra započeli opsadu kasarne u kojoj se u tom trenutku nalazilo 150 vojnika i šezdeset oficira JNA. Na traženje zapovjednika kasarne u Bjelovar se uputila mirovna misija Evropske zajednice, kojoj ipak nije bio dopušten pristup gradu. Narednog dana došlo je do oružanog sukoba oko kasarne, tokom kojeg je izmjenjivana artiljerijska vatra, uslijed čega je poginulo troje civila i više pripadnika oružanih formacija s obiju strana. Tokom borbi major Milan Topić, koji je zapovijedao skladištem municije u Bedeniku, minirao je dio skladišta. U eksploziji je poginulo sedmoro pripadnika JNA i jedanaestoro pripadnika Zbora narodne garde. Nakon predaje kasarne zarobljeni pripadnici JNA razoružani su i skinuti do pojasa. Trojica oficira, zapovjednik kasarne pukovnik Rajko Kovačević te njegovi pomoćnici potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović, streljani su na licu mjesta. Kao što pokazuju amaterske snimke, njihova tijela ostala su izložena u kasarni i narednog dana. Šestorica pripadnika JNA, Radovan Berbetović, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hojsak, Boško Radonjić i jedna nepoznata osoba, odvedeni su u podrum policijske stanice u kojoj su držani do 3. oktobra. Tog dana navečer su, zajedno sa Savom Kovačem, civilom srpske nacionalnosti koji je držan u podrumu policije pod sumnjom za nelojalnost, odvedeni u šumu Česma kod sela Malo Korenovo. Svi su na tom mjestu ubijeni iz vatrenog oružja osim Save Kovača, koji je preživio prostrjelne rane.

pravosudne konzekvence: Zbog zločina u Bjelovaru hrvatsko je pravosuđe pokrenulo dva postupka, većim dijelom na temelju dokaza koje je nacionalnom pravosuđu predao Međunarodni kazneni sud u Haagu. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 25. je septembra 2001. podignulo optužnicu protiv dežurnog rukovoditelja bjelovarske policije Luke Markešića i trojice pripadnika bjelovarske jedinice specijalne policije “Omega”, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića, zbog organiziranja ubojstva zarobljenika i pokušaja ubojstva jednog civila u šumi Česma „s namjerom i prema prethodnom dogovoru”. Optuženike je županijski sud oslobodio krivnje, ali je presudu 2004. poništio Vrhovni sud i naredio ponovno suđenje koje je započelo 2005. u Varaždinu uz izmijenjenu optužnicu. I u ovom postupku optuženi su oslobođeni krivnje, ali je Vrhovni sud ponovo poništio presudu i naložio novo suđenje. Na trećem suđenju, koje je započelo 2007. u Varaždinu, optuženi su proglašeni krivima i osuđeni na četiri, odnosno tri godine zatvora, ali više ne kao suučesnici u zločinu, nego kao pomagači. Ova promjena optužnice bila je formalna greška tužiteljstva zbog koje je Vrhovni sud poništio osuđujuću presudu, “ne ulazeći u meritum stvari”, odnosno bez obzira na dokaze koji su izloženi protiv osumnjičenika. Unatoč tome, tužiteljstvo na (četvrtom) ponovljenom suđenju nije mijenjalo optužnicu, a nije se naposljetku ni žalilo na oslobađajuću presudu zagrebačkog Županijskog suda iz 2011.

Istraga o streljanjima u kasarni započela je 2005. godine, nakon što je Haaški sud predao dokaze, uključujući i videosnimku pada kasarne. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru konačno je 2010. podignulo optužnicu protiv bivšeg predsjednika ratnog kriznog štaba i predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Bjelovar Jure Šimića. Njega se teretilo da je nakon pada kasarne naredio izdvajanje trojice oficira JNA, Rajka Kovačevića, Miljka Vasića i Dragiše Jovanovića, te njihovu likvidaciju. Šimić se branio sa slobode, što je bio presedan u domaćim suđenjima za ratni zločin, a suđenje je započelo tek 2015. na Županijskom sudu u Rijeci. Sud je 2019. Šimića oslobodio krivnje. U presudi se navodi da je “u optužnici izostavljen bitan element o načinu stradavanja”.

lokacija: Grad Bjelovar nalazi se u središnjoj Hrvatskoj, s južne strane planine Bilogore. Osnovan je sredinom 18. stoljeća kao vojno središte, a u narednom je periodu osim vojnog postao i administrativno središte tog dijela Hrvatske. U periodu raspada SFRJ bio je regionalno sjedište zajednice općina u kojem su bile smještene ključne institucije, uključujući i sudske, policijske i vojne, za široko područje od Koprivnice do Pakraca i od Virovitice do Križevaca. Danas je grad s nešto više od četrdeset tisuća stanovnika i središte Bjelovarsko-bilogorske županije. Prema popisu stanovništva iz 1991. u bivšoj općini Bjelovar živjelo je 5.898 Srba, koji su činili 8,9% stanovništva, a u samom naseljenom mjestu Bjelovar 2.590 Srba, koji su činili 9,6% stanovništva. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u gradu Bjelovaru, koji je teritorijalna jedinica uža od bivše općine, a šira od naseljenog mjesta, živi 1.877 Srba, koji čine 4,66 posto stanovništva. Iako se teritorijalna organizacija mijenjala, vidljiva je značajna promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, odnosno smanjenje broja Srba.

vrijeme: 1991. — 1995.

opis zločina: Bjelovar je bio mjesto jednog od gorih sukoba oko kontrole nad kasarnom JNA. No od oktobra 1991. u samom gradu i užoj okolici nije bilo sukoba, a vojne jedinice iz grada preselile su se na pakrački front. Još prije izbijanja borbi za kasarnu, od kasnog ljeta 1991., brojni su bjelovarski građani i mještani okolnih sela dobivali prijetnje sa zahtjevom da se odsele u Srbiju, obično uz “zamjenu kuća”. Prijetnje su ubrzo realizirane postavljanjem eksploziva pod kuće, gospodarske objekte, automobile i poljoprivredne strojeve. Od sredine 1991. do kraja 1995. više stotina objekata stradalo je u šestotinjak eksplozija i pucnjava iz automobila, a barem jedna osoba izgubila je život. Imovina pojedinih građanki i građana dizana je “u zrak” i više puta, u razmaku od nekoliko godina. Osim bjelovarskih Srba, žrtve ovih “miniranja” bili su i pojedini Hrvati koji su od vojnih i policijskih institucija tražili da ove aktivnosti prestanu.

“Bila je noć, oko pola dva, i svi smo spavali: supruga, njeni roditelji i naša 19-godišnja kći. Kada je grunulo, popucali su prozori, staklo je prštalo na sve strane. Srećom, nitko nije izletio vidjeti što se događa, jer je nakon eksplozije počela pucnjava, izbrojio sam kasnije 150 pogodaka. Pucala su najmanje trojica, vidio sam ih dok su mijenjali šaržere. Za desetak minuta grunulo je u garaži, pod novim mercedesom.”

Jovica Brkić, jedan od Bjelovaraca kojima je minirana kuća

“Petnaest dana nakon što mi je vikendica dignuta u zrak, spavao sam sa 7-godišnjom i 14-godišnjom kćeri u potkrovlju kuće, što nam je spasilo život. Jer, u eksploziji koja nas je probudila oko pola četiri uništeno je cijelo prizemlje. Bila je jaka kiša, izletio sam van i vidio policijski landrover kako prolazi… Malo kasnije, nekoliko me policajaca došlo ispitivati. Jedno od najvažnijih pitanja bilo je koje sam nacionalnosti. Kinez, eto što sam! Bilo je baš ponižavajuće.”

Duško Zorić – jedan od Bjelovaraca kojima je minirana kuća

pravosudne konzekvence: S obzirom da su oštećeni mahom bili građani koji su odlučili ostati živjeti u Hrvatskoj bez obzira na međuetnički rat koji je trajao, smatrali su kako mogu sudskim putem zatražiti odštetu od Republike Hrvatske. No, u pokušaju da se izbjegne nadoknađivanje štete građanima srpske nacionalnosti, 1996. je promijenjen Zakona o obveznim odnosima, čime se RH lišila odgovornosti za odštete do donošenja novog zakona. Ovo pitanje je ostalo neregulirano sve dok pod međunarodnim pritiskom nije 2003. donesen Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Unatoč novom zakonu, građani su “neobičnim” pravosudnim odlukama mahom izgubili pravo na odštetu. Također, tri osobe su osuđene na uvjetnu kaznu zbog jednog miniranja, ali istražna tijela nisu smatrala da ih se može povezati s ostalih šestotinjak eksplozija u bjelovarskom kraju.

lokacija: Dvor je glavno naselje Općine Dvor koja se nalazi u regiji Pounje. Do 1995. godine Dvor se zvao Dvor na Uni. Područje Općine Dvor 1991. godine imalo je 14.555 stanovnika u 64 naselja, od kojih su Srbi bili njih 86,5 posto, a Hrvata je bilo 9,58 posto. Hrvatsko stanovništvo je uglavnom bilo koncentrirano u šest naselja uz rijeku Unu, od Dvora prema Kostajnici, te su u tim naseljima činili apsolutnu većinu, dok su Srbi bili apsolutna većina u svih ostalih 58 naselja Općine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, na istom području živi 5570 stanovnika, od kojih su 4005 ili 71,9 posto Srbi, a njih 1440 ili 25,85 posto Hrvati.

vrijeme: 8. augusta 1995.

opis zločina: U dvorsku osnovnu školu je 5. augusta evakuirano pedesetak štićenika psihijatrijske bolnice i doma za starije u Petrinji. Od škole je svega par kilometara do sela Matijevići i mosta preko Une pa je narednih dana većina uspjela stići u relativnu sigurnost Bosanskog Novog. Devetero preostalih nisu mogli otići sami i nisu imali nikog da im pomogne. Neki su patili od ozbiljnih tjelesnih i mentalnih invaliditeta. Tijekom bitke za Dvor 8. augusta nešto prije 15 sati u školu je ušla grupa neidentificiranih vojnika te hladnokrvno ustrijelila preostale civile, uključujući Zorku Marić u kolicima i 80-godišnju Desanku Teodorović na štakama. Većina pobijenih bili su Srbi, ali barem je jedna osoba bila Hrvatica.

Zločinu su svjedočili pripadnici danskog bataljuna snaga UNCRO-a, tada smještenih u Dvoru, čiji je pripadnik Jan Wellendorf 2011. godine o svemu posvjedočio u danskim medijima, nakon čega je slučaj postao poznat i u hrvatskoj javnosti. Prema tom su svjedočenju danski vojnici htjeli reagirati, odnosno zapucati i tako pokušati spriječiti zločin, no naređeno im je da ne interveniraju, već samo promatraju.

potencijalni počinitelji: Prvi izvještaji krivicu za masakr pripisali su Petom korpusu Armije BiH, koji je prema nekim izvještajima napao izbjegličku kolonu kod sela Trgovi, svega devet kilometara zapadno od Dvora. Sumnju na Peti korpus izrazili su sami Danci. Naposlijetku, BIRN-u je više hrvatskih i srpskih oficira i civila potvrdilo da 8. kolovoza u Dvoru nije bilo pripadnika Armije BiH. To potvrđuju i izvori iz hrvatskog državnog odvjetništva (DORH) i srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine (TRZ).

Hrvatska vojska u Dvor upada 7. kolovoza predvečer, presjekavši izbjegličku kolonu kod kružnog toka nedaleko od autobusnog kolodvora blizu jugozapadnog ruba grada. U borbi sa srpskim vojnicima iz kolone dolazi do gubitaka na obje strane, a ginu i civili. Za srpsku stranu kružni je tok od presudne važnosti: njime prolazi cesta Glina — Bosanski Novi kojom bježe desetine tisuća ljudi. Sljedećeg jutra ostaci krajiške vojske vrše protunapad sa zapada i juga kako bi koloni omogućili nastavak prolaska. HV se povlači na položaje neposredno ispred Dvora. Hrvatska i srpska verzija događaja uglavnom se do ove točke podudaraju, no žestoka su sporenja oko toga tko je u rano poslijepodne kontrolirao područje oko škole i kojoj strani pripadaju ubojice.

U danskom dokumentarcu general krajiške vojske Mile Novaković tvrdio je da “škola nije zanimala srpske snage”. Zapravo su 8. kolovoza i srpske i hrvatske jedinice bile u blizini.

Više na https://www.portalnovosti.com/ubijeni-i-zaboravljeni

pravosudne konzekvence: Najčešće se govori o neidentificiranim počiniteljima bez oznaka, a s ciljem konačnog rješavanja slučaja krajem 2012. godine postignut je i dogovor predstavnika Državnog odvjetništva RH i srpskog Tužiteljstva za ratne zločine o daljnjoj suradnji pri utvrđivanju i otkrivanju počinitelja te svih okolnosti ovoga ratnog zločina. Zajednički su saslušavani svjedoci u Kopenhagenu, ali zasad nema javno dostupnih informacija o rezultatima ovih zajedničkih napora. Tako i gotovo dvadeset godina od počinjenog kaznenog djela, počinitelji ne samo da nisu procesuirani, nego nije sa sigurnošću utvrđeno čak niti kojoj su vojsci pripadali i zbog čega su počinili ubojstva.

Unatoč činjenici da je ubojstvo u školi u Dvoru istaknuto kao jedan od prioriteta DORH-a, još uvijek se nije dogodio nikakav pomak u smjeru pokretanja sudskog procesa za ovaj zločin. Velika bura u javnosti se digla zbog danskog dokumentarnog filma o ovom slučaju, a koji je sufinanciran sredstvima HAVC-a, pri čemu razne braniteljske udruge i pojedinci tvrde da se u filmu odgovornost za zločin stavlja hrvatskoj vojsci, iako je film usmjeren prije svega na propitivanje odgovornosti danskog bataljuna i njihovog zapovjednika.

mjesto: Zaseok sela Plavno kraj Knina

vrijeme: 6. kolovoza 1995.

opis zločina: Mile Đurić, Srbin iz Plavnog, posvjedočio je na haškom sudu da je 6. kolovoza 1995. ručao sa svojim roditeljima, sestrom i bakom u njihovoj obiteljskoj kući u Đurićima. Poslije ručka je krenuo prema obližnjoj vikendici, a kada je došao do pola puta, vidio da kuća njegove obitelji, iz koje je maloprije otišao, kao i radionica, gore. Zbog toga se odlučio vratiti. Na cesti je vidio 15-ak hrvatskih vojnika. Đurić se potom sakrio u susjedno dvorište odakle je vidio da jedan vojnik stoji s njegovom bakom i da su ispred radionice dva vojnika s crnim potkapama s njegovim ocem, invalidom Savom Đurićem. Onaj koji je bio s njegovom bakom potom je ostalim rekao: “Ja vodim babu do kraja sela a kada se ona vrati, sve će biti spaljeno. Bacite ga u vatru!” Zatim je jedan od njih njegovog oca bacio u zapaljenu radionicu i zaključao vrata.

žrtva: Sava Đurić (53)

pravosudne konzekvence: Raspravno vijeće MKSJ-a zaključilo je su počinitelji bili pripadnici hrvatskih vojnih snaga ili specijalne policije, no do danas nitko nije odgovarao za ovo ubojstvo.

lokacija: Selo Golubić nalazi se 5 km sjeverno od Knina. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Golubiću je živjelo ukupno 1424 stanovnika, od čega 1389 Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Golubiću živi 1029 stanovnika. Iako detaljni podaci o etničkom sastavu u popisu iz 2011. godine nisu dostupni, etnička struktura stanovništva značajno je različita jer je u Golubiću izgrađeno naselje u kojem su kuće većinom dobili Hrvati protjerani iz BiH.

opis zločina: 5. augusta 1995. godine, u sklopu vojne akcije Oluja, Hrvatska vojska ulazi u selo Golubić. Velika većina stanovništva napustila je selo i priključila se koloni izbjeglica, ali jedan dio mještana odlučila je ostati u svojim kućama. Nakon ulaska hrvatskih jedinica u raznim se zaseocima Golubića događaju ratni zločini nad civilnim stanovništvom. Točno vrijeme pojedinačnih zločina i način na koji do njih dolazi nije do danas do kraja istražen i razjašnjen, ali jasno je da se tog dana i u nekoliko sljedećih dana događaju ubojstva najmanje 18 civila u selu Golubić. Većina žrtava osobe su starije životne dobi, ubijene u neposrednoj blizini svojih kuća, uz izuzetak jedne grupe koja je ubijena na putu od sela Golubić prema selu Radljevac. Sve su žrtve Srbi. Svjedočenje sina jedne od žrtava iz Golubića glasi:

Moja mati ubijena je 5. augusta oko 13 sati. Ja sam bio 100 metara dalje. Sakriven iza vrbe. Vidio sam 14 vojnika HV-a. Čuo sam dva pucnja. Vidio sam da moram ići. Mater je ostala ležati mrtva. Imala je 82 godine. Ubili su je i još su joj odsjekli ruku. Dvadeset i pet dana na tom mjestu ležala je mrtva, onda su došli sa vrećama i pokopali je u kninsko groblje pod N.N. Šta je od nje ostalo, od silnih vrućina, pasa i svinja koji su lutali okolo, ne znam.

žrtve – civili:

Osim žrtava s jasno utvrđenim civilnim statusom, postoje i žrtve kojima nismo uspjeli nedvojbeno utvrditi status, ali također su ubijene/poginule u Oluji.

žrtve neutvrđena statusa:

Nikola (Jovana) Arula, rođen 1941. godine u Golubiću, s prebivalištem u Golubiću, ubijen/poginuo za vrijeme Oluje u svome selu. Bio je mobilizirani vojnik Srpske vojske Krajine (SVK), no svjedocima nije poznato je li se presvukao u civilnu odjeću i odložio oružje, s obzirom na to da je s položaja pri povlačenju došao kući;
Želimir (Čedomira) Marić, rođen 1974., poginuo/ubijen 4. augusta 1995. godine. Prema navodima oca Čedomira, bavio se glazbom i bio je član vojnog orkestra, a nikada nije išao na ratište. Za vrijeme Oluje bio je u vojarni SVK u Kninu;
Jovica (Nikole) Plavša, rođen 3 januara 1968. godine, poginuo/ubijen 5. augusta 1995. Informacije o njegovu statusu i načinu na koji je stradao nisu poznate;
Branko (Lazara) Vuković, rođen 5. okotobra 1939., poginuo/ubijen 4. ili 5. augusta 1995. godine. Informacije o njegovu statusu i načinu na koji je stradao nisu poznate;
Todor (Trivuna) Marić, rođen 28. januara 1929. godine, poginuo/ubijen 4. ili 5. augusta 1995. godine. Informacije o njegovu statusu i načinu na koji je stradao nisu poznate;
Dušan (Lazara) Marić, rođen 1943. godine u Golubiću, ubijen/poginuo 5. ili 6. augusta 1995. godine. Informacije o njegovu statusu i načinu na koji je stradao nisu poznate;
Nikola (Marka) Radinović Panić, rođen 1928. godine u Golubiću, poginuo/ubijen 5. ili 6. augusta 1995. godine. Informacije o njegovu statusu i načinu na koji je stradao su nisu poznate.

pravosudne konzekvence: Za počinjene zločine u Golubiću nitko do danas nije kazneno odgovarao.

lokacija: Grad Gospić najveće je naselje u Lici te je demografsko, ekonomsko, kulturno i administrativno sjedište regije. Nalazi se u središtu Ličkog polja, na 562 metra n.m., na obalama triju rijeka – Novčice, Like i Bogdanice. Godine 1991. sam Gospić brojao je 9.025 stanovnika, dok je administrativno Grad Gospić uključivao gotovo 30.000 stanovnika raspoređenih u 82 gradska i seoska naselja. Na području grada Gospića od 9.025 stanovnika njih 35,93 posto ili 3243 stanovnika bili su srpske nacionalnosti. Hrvata je bilo nešto više od 5000. Gospić danas administrativno više ne obuhvaća tako veliko područje, te je na tom prostoru stvoreno više manjih općina, a izdvojena su i neka gradska naselja (Karlobag). Prema popisu stanovnika iz 2011., teritorij Grada obuhvaća 50 naselja s 12.745 stanovnika, od kojih je Srba tek 609 ili 4,78 posto.

vrijeme: 14. — 18. 10. 1991.

opis zločina: Tokom prve polovine oktobra 1991. godine u Gospiću su policajci sastavili popis Srba koji su ondje ostali živjeti nakon početka ratnih sukoba ili su se pak u njega vratili nakon poziva lokalnih vlasti. Grupa ljudi okupljenih oko tzv. Operativnog štaba Lika, na čijem je čelu, neformalno, ali s najvećom moći i utjecajem bio Tihomir Orešković (u grupi je bio i tadašnji zapovjednik 118. brigade – Mirko Norac), sredinom oktobra organizirala je nezakonita i bezrazložna privođenja civila s izrađenih popisa, mahom Srba, no i nekih Hrvata iz Gospića i okolice, te Karlobaga. Preko 50 ljudi odvedeno je u vojarnu Perušić, gdje su zatočeni, a četvero ih je ipak pušteno na slobodu. Potom je 17. oktobra u večernjim satima održan tzv. smrtonosni sastanak u Operativnom štabu, na kojem je sudjelovalo 15-ak osoba, a na kojemu je odlučeno da pritvoreni civili trebaju biti likvidirani. Slijedilo je odvođenje na plantažu borova Žitnik (Pazarište), gdje je usmrćeno najmanje 10 osoba. U likvidacijama je sudjelovao Mirko Norac, kao i drugi neimenovani sudionici sastanka. Već sljedećeg jutra, 18. oktobra, prema dogovoru Oreškovića i Norca, Stjepan Grandić, u svojstvu zapovjednika 2. bojne stacionirane u kasarni Perušić, organizirao je prijevoz preostalih civila na lokalitet Lipova Glavica kod Perušića. Tamo je vojnicima Hrvatske vojske zapovjedio da vatrenim oružjem ubiju dovedene ljude. Zajedno s njim, vojnici su postupili prema zapovijedi, a dva dana na tim lokacijama usmrćeno više od 50 žrtava (za 47-ero je utvrđen identitet). Srbi ubijeni u inkriminiranom razdoblju nisu ujedno i jedine srpske civilne žrtve u Gospiću – ubojstava, nestanaka i nezakonitih odvođenja iz stanova i kuća bilo je, u manjoj mjeri, i prije i nakon opisanoga zločina, no nije (nužno) riječ o istim počiniteljima i okolnostima. Do danas se nestalima vodi 12 žrtava čiji se datumi nestanka poklapaju s opisanim razdobljem.

žrtve – nestali:

Danica Barać (r. 1923.) – nestala 14. 10. 1991.
Mile Čubelić (r. 1941.) – nestao 17. 10. 1991.
Gojko Hinić (r. 1949.) – nestao 17. 10. 1991.
Borislav Marić (r. 1945.) – nestao 16. 10. 1991.
Anđelka Pantelić (r. 1941.) – nestala 17. 10. 1991.
Mirjana Pantelić (r. 1963.) – nestala 17. 10. 1991.
Dragan Rakić (r. 1960.) – nestao 18. 10. 1991.
Nikola Serdar (r. 1903.) – nestao 17. 10. 1991.
Milan Smiljanić (r. 1947.) – nestao 16. 10. 1991.
Nikola Stojanović (r. 1927.) – nestao 17. 10. 1991.
Božidar Tomičić (r. 1953.) – nestao 17. 10. 1991.
Nebojša Trešnjić (r. 1954.) – nestao 17. 10. 1991.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: JNA, odnosno pripadnici 6. ličke brigade, 25. decembra 1991. pronašli su 24 zapaljena tijela na području sela Duge Njive, istočno od Perušića. Dr. Zoran Stanković s beogradske Vojnomedicinske akademije izvršio je vanjski pregled mrtvih tijela. Među identificiranima su: Radmila Stanić, Branko Kuzmanović, Branko Štulić, Stanko Smiljanić, Radojka Diklić, Mirjana Kalanj, Đorđe Kalanj, Dane Bulj, Milan Pantelić, Mileva Orlović, Miloš Orlović, Radovan Barać, Ljubica Trifunović, Petar Lazić, Borka Vraneš, Bogdan Šuput, Dušanka Vraneš, Nikola Gajić i Željko Mrkić, odnosno 19 od 24 žrtve. 18 tijela potom je zakopano u masovnu grobnicu na Debelom Brdu, a njih 6 u pojedinačne grobnice. Od 16. do 17. decembra 2000. godine na Debelom Brdu ekshumirano je 18 tijela, koja su potom pregledali vještaci Zavoda za sudsku medicinu Rijeka, a izvršena je i identifikacija DNK analizom pa je tada identificirano 15 mrtvih tijela, a tri su ostala neidentificirana. Potvrđene su tada identifikacije za 13 osoba prepoznatih 1991., a identificirani su još: Mićo Pejnović te Sofija Lončar, a u 7. mjesecu 2014. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu identificirani su posmrtni ostaci Stanka Smiljanića i Željka Mrkića.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Rijeci iz marta 2003. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda iz juna 2004., Tihomir Orešković kao glavni nalogodavac osuđen je na 15, Mirko Norac na 12, a Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. Kako je Mirko Norac na 6 godina zatvora osuđen i zbog zločina u Medačkom džepu, objedinjena mu je kazna od 15 godina, a nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu. Iz zatvora su izašla i druga dvojica osuđenika. Iako su u zločinu, bilo planiranju i organiziranju, bilo izvršenju, sudjelovali i brojni drugi časnici i vojnici, kazneno su odgovorala tek navedena trojica, svakako najodgovorniji, no ne i jedini.

lokacija: Gošić je naselje koje se nalazi u dalmatinskoj Bukovici, smješteno desetak kilometara zapadno od Kistanja. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Gošić je imao 107 stanovnika, a prema popisu iz 2011. godine, 46. Stanovništvo Gošića gotovo isključivo čine Srbi.

vrijeme: 27. augusta 1995., oko 16 sati

opis zločina: 27. augusta 1995. u selu Gošić nepoznati su počinitelji hicima iz vatrenog oružja ubili 8 civila. Sve su žrtve bili Srbi, mahom starije životne dobi. Ubijeni su u svojim kućama i dvorištima, u selu u kojem ni za vrijeme ubojstava ni prije nije bilo nikakvih ratnih aktivnosti.

žrtve:

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Prema podacima organizacija za zaštitu ljudskih prava, ubijene su bez imena i prezimena tajno sahranili pripadnici MUP-a na kninskom groblju, pod rednim brojevima 543. do 550. Godine 2001. sva su tijela ekshumirana i nakon identifikacije predana porodicama.

pravosudne konzekvence: Na Županijskom sudu u Zadru suđeno je šestorici optuženih pripadnika Hrvatske vojske zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz koristoljublja. Svi su optuženi oslobođeni. Vrhovni sud ukinuo je presudu i vratio predmet na ponovno suđenje koje je 2001. započelo pred Županijskim sudom u Šibeniku, a koji je 2002. godine, nakon odustajanja tužitelja, Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku, obustavio postupak čime je istraga vraćena na početak. Nakon završenog kaznenog postupka pred šibenskim Sudom do dan-danas nema novih saznanja ili progona počinitelja odgovornih za zločin u Gošiću.

lokacija: Grubori su jedan od zaseoka sela Plavno, koje je petnaestak kilometara udaljeno od Knina. Prema raznim izvorima, u selu je 1991. godine živjelo između 40 i 70 mještana, a danas u Gruborima nitko ne živi.

vrijeme: 25. augusta 1995.

opis zločina: Početkom vojno-redarstvene operacije Oluja većina mještana Plavna i Grubora napušta svoje kuće i priključuje se izbjegličkoj koloni koja putuje u smjeru Like i Bosne. U Gruborima ostaje desetak mještana, mahom starijih, koji nisu željeli napustiti svoje kuće. U strahu, mnogi od preostalih mještana noći ne provode u kućama, nego spavaju po štalama i oko kuća. Hrvatska vojska u Plavno prvi put ulazi tek 8. augusta 1995. godine te po dolasku mještanima izdaje naređenje da 25. augusta 1995. dođu kod lokalne škole u svrhu popisivanja UNPROFOR-a, a zbog odlaska u tadašnju SR Jugoslaviju ili zbog eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Većina se mještana Plavna i Grubora toga dana ujutro uputila prema školi, ali neki su u strahu ostali u svojim kućama. Sedam je mještana Grubora odlazeći do škole vidjelo pripadnike Antiterorističke jedinice Lučko kako idu prema njihovu zaseoku. Oko pola sata kasnije u Gruboru se jasno vidio dim i čula se pucnjava. Kada se tih sedam mještana vratilo, cijeli zaseok Grubori bio je u plamenu. Zatečeno je 6 ubijenih mještana, koje su ubili pripadnici specijalne antiterorističke jedinice hrvatske policije.

žrtve:

Svi su ubijeni redom bili Srbi i civili, a Dušanka Grubor, mještanka Grubora, svjedoči:

Došla sam do štale jer se vidio dim odatle. Gorila je živa stoka, a ja sam dozivala muža Jovu. Pokraj ubijenih krava ležao je i moj muž, grlo mu je bilo prerezano, a nedostajalo mu je pola lica. Bila sam u šoku i tražila pomoć. Otrčala sam u kuću Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu. Našla sam ga na podu kuće kako u pidžami leži u lokvi krvi, pored su bile čahure od metaka. Dozivala sam svoju svekrvu Mariju, ali nju nisam našla. Spustila se noć nad Gruborima, a sutradan nas je UNPROFOR odvezao u Knin. Odatle smo nastavili potragu sa preživjelima dan kasnije. Tako sam u zgarištu svoje kuće našla svoju svekrvu Mariju kako sva izgorjela leži na leđima. Na livadi smo 26. 8. 1995. našli dva leša, Milicu Grubor, koja je bila izbodena nožem i izrešetana rafalima. A malo dalje bio je i leš Đure Karanovića, koji je takođe imao rane od noža na vratu, a na grudima rane od metaka. Jovan Karanović izgorio je u svojoj kući, vidjeli smo zgarište. UNPROFOR je sve to slikao i snimio, popisao imena žrtava…

Iako je zločin u Gruborima medijski prisutan i poznatiji široj javnosti, ponajviše zbog snimki snimljenih neposredno nakon samog zločina, to nije jedini zločin u Plavnu. Po razbacanim je zaseocima Plavna u periodu tokom i iza Oluje stradalo više od 25 civila.

pravosudne konzekvence: Zločin u Gruborima obuhvaćen je pravomoćnom presudom protiv Gotovine i drugih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Haaško je sudsko vijeće izvan razumne sumnje utvrdilo da su Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor i Đuro Karanović žrtve ubojstava počinjenih u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja, propisanih čl. 5. i čl. 3. Statuta MKSJ-a, no nije utvrdilo kaznenu odgovornost optuženih. U suđenju pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicom se navodi i ime šeste žrtve, Jovana Grubora pok. Damjana.

Nakon sustavna prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ-om svjedočilo više osoba, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 15. decembra 2010. godine optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana, Frane Drelje (1963.), Bože Krajine (1957.) i Igora Benete (1973.), koji je umro 2011. prije početka suđenja, zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Kako je u svom završnom govoru ustvrdio Robert Petrovečki, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika, 31. maja 2014., na kraju suđenja koje je započelo 24. novembra 2011., “nije sporno da se dogodio ratni zločin u kojem su pripadnici ATJ-a Lučko na brutalan način ubili šestero civila”. Optuženi je dvojac, prema tužitelju, imao neupitnu zapovjednu funkciju. “Pronađeni su posmrtni ostaci, kao i u potpunosti spaljeno selo”, kazao je tužitelj te je od suda zatražio da se dvojicu okrivljenika proglasi krivima za zločine u Gruborima.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je preko 70 svjedoka, neki od njih bili su na visokim vojnim i policijskim pozicijama. Dvaput je na mjestu zločina, u zaseoku Grubori, provođena rekonstrukcija događanja iz 1995., a jedan od optuženika, trećeoptuženi Igor Beneta, u međuvremenu je pronađen obješen.

Prvooptuženog Franu Drlju optužnica je teretila za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila, kao i za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Neki svjedoci promijenili su iskaze dane tijekom istražnog postupka, a većina bivših suboraca optuženika ništa nije ni vidjela ni čula. Nisu znali tko je predmetnom akcijom zapovijedao, tko su im na terenu bili neposredni nadređeni. Tadašnji pripadnici elitne postrojbe nisu znali tko je odredio smjer kretanja, a kuće koje su im se našle na putu nisu provjeravali iako se čišćenje terena provodilo s ciljem eliminiranja zaostalih neprijateljskih snaga.

Nakon zločina u Gruborima namjerno su opstruirane istražne radnje. Antiteroristička jedinica Lučko MUP-a Republike Hrvatske neposredno je prije početka akcije 25. augusta 1995. godine bila podijeljena u četiri grupe. U akciji čišćenja terena, uoči prolaska Vlaka slobode, a prema svjedočenju zapovjednika akcije Josipa Čelića (13. novembra 2012. godine, Županijski sud Zagreb), na terenu su kao zapovjednici spomenutih grupa postavljeni Branko Balunović, Stjepan Žinić te optuženi Frano Drlje i Božo Krajina. Svi su spomenuti zapovjednici grupa, prema Čeliću, imali potpunu zapovjednu odgovornost unutar svojih postrojbi, što znači da su se njihove zapovijedi trebale bespogovorno izvršavati. Kako je svjedočio zapovjednik Čelić, on se ubrzo nakon početka akcije vratio na početne položaje, i to s jednim pronađenim civilom, te je od tada izgubio kontakt s ostalim zapovjednicima grupa. S operativnim zapovjednikom akcije Zdravkom Janićem otišao je prema završnoj crti akcije, gdje su ga gorespomenuti zapovjednici grupa izvijestili o tome da nisu naišli na probleme tijekom akcije, o čemu je on u prvom izvještaju (na dan akcije) informirao stožer Specijalne policije u Gračacu.

Prije postupka pred Županijskim sudom pred MKSJ-om je o zločinu u Gruborima saslušano daleko više svjedoka nego u vezi s bilo kojim drugim zločinom iz optužnice. Na temelju iskaza tadašnjih policijskih zapovjednika i specijalaca, Vijeće MKSJ-a zaključilo je da je nakon ubojstva izmišljena priča o sukobu sa “srpskim teroristima”. Do takvog se zaključka došlo između ostalog i na temelju navoda Josipa Čelića, koji je i pred Županijskim sudom u Zagrebu ponovio svoje navode da je u svom prvom izvještaju na dan akcije izvijestio nadređene o tome da tijekom akcije nije bilo nikakvih borbi, ali da je potom pozvan u Gračac, gdje mu je zamjenik zapovjednika Željko Sačić rekao da je u Gruborima bilo “oružanog sukoba” i da treba napisati novi izvještaj, koji mu je potom Sačić u odvojenoj prostoriji izdiktirao. Zapovjednik jedne od grupa na terenu, Balunović, koji je također svjedočio i u Haagu i u Zagrebu, napominje da ga je dan poslije, nakon sastanka u stožeru specijalne policije u Gračacu, Čelić informirao o tome da “temeljem naputka gospodina Sačića”, zamjenika zapovjednika specijalaca Mladena Markača, piše novi, drugi izvještaj o akciji čišćenja, u kojem je naveo da su se specijalci u Gruborima sukobili sa zaostalim srpskim borcima, što je moglo dovesti do stradavanja staraca u unakrsnoj vatri. Prema svjedočenju zapovjednika Čelića, u Stožeru u Gračacu zatekao je i generala Markača, nakon čega ga je Željko Sačić odveo u posebnu prostoriju, gdje mu je, koristeći se bilješkama koje je zapisao na poleđini njegova prvog izvješća, naložio da napiše novo, drugo izvješće. Pritom ga je informirao o tome da njegovo prvo izvješće nije točno i da u novi izvještaj mora biti uvrštena informacija o “oružanim sukobima”. Svjedok Čelić tokom suđenja je u Zagrebu priložio svoje prvo izvješće o akciji na čijoj se poleđini nalazio Sačićev rukom pisani tekst.

Prvostupanjskom presudom Sudsko je vijeće utvrdilo da su zločine počinili pripadnici ATJ-a Lučko, ali oslobodilo je optuženike. Ponovljeno suđenje za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Gruborima, koje je započelo 15. februara 2016. godine pred posve izmijenjenim Vijećem Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, završeno je istim ishodom, oslobađajućom presudom za optužene, uz obrazloženje da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ-a Lučko. U presudi je navedeno da je među svjedocima postojao vrlo čvrst zavjet šutnje, što je potvrdio i Vrhovni sud. Presudom je utvrđeno da je kompletna zapovjedna linija propustila poduzeti dužne radnje kako bi se otkrili počinitelji. Umjesto otkrivanja odgovornih za ubojstvo civila “samo zato što su bili Srbi” i paljenja kuća “samo zato što u njima žive Srbi”, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud potvrdio je presudu Županijskog suda u septembru 2019. godine.

mjesto: Selo u općini Kistanje

vrijeme: 18. kolovoza 1995. i neutvrđenog datuma sredinom rujna 1995.

opis zločina: U večernjim satima 18. kolovoza 1995., nakon što je Mirko Ognjenović čuo nekog kako viče “Gdje je to devetero? Izlazite da vas pobijem!”, u njegovo dvorište u Kaknju, u kojem su se nalazili on i Radoslav Ognjenović, ušli su Uroš Ognjenović i dva muškarca, od kojih je jedan imao automatsku pušku. Jedan od te dvojice potom je nazvao Mirka, Radoslava i Uroša Ognjenovića “četnicima”, udario Radoslava kundakom puške i potom ispalio nekoliko metaka, od kojih je jedan Radoslava pogodio u ruku. Uz to, jedan od muškaraca je udarcem srušio Mirka Ognjenovića na zemlju, nakon čega je ovaj izgubio svijest. Kada je došao k svijesti, u dvorištu Uroša Ognjenovića, udaljenom oko 200 — 250 metara od njegovog, pronašao je leševe Uroša Ognjenovića i Uroša Šarića.

Nakon što su ostali preostali stanovnici 26. kolovoza 1995. napustili Kakanj, u selu je ostao samo Vojin Šarić (84), čiji je leš na dnu bunara 26. rujna pronašao njegov sin. Kako se navodi u kaznenoj prijavi koju je u listopadu 1995. podnijela PU zadarsko-kninska, jedan ili više nepoznatih počinitelja pogodili su ga iz vatrenog oružja u prsa i trbuh i njegovo tijelo zatim bacili u bunar u dvorištu iza njegove kuće.

žrtve: troje ubijenih – Uroš Šarić (75), Uroš Ognjenović (67) i Vojin Šarić (84)

pravosudne konzekvence: Dana 28. kolovoza 1995. sin Uroša Šarića vojnom je tužitelju u Splitu podnio kaznenu prijavu zbog ubojstva njegova oca i u njoj naveo da je dobio informaciju da počinitelja nisu bila samo dva, nego tri, od kojih dva u uniformama. Potom se obratio i potpredsjedniku Vlade, državnom odvjetniku i MUP-u, a nakon njegovih inzistiranja, tek su 17. travnja 2000. na gradskom groblju u Zadru ekshumirana oba tijela. Za ubojstvo se sumnjičilo pripadnika HV-a Nedjeljka Mijića, no Mirko i Radoslav Ognjević ga u svibnju 2000., tokom policijskog ispitivanja, nisu ga mogli prepoznati na fotografiji koja im je pokazana. Za zločine počinjene u Kaknju do danas nitko nije odgovarao.

lokacija: Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec, kako se službeno zvao sabirni zatvor, odnosno logor, nalazilo se dvorcu Kerestinec, smještenom u Svetoj Nedelji, nadomak Samobora. Dvorac Kerestinec je od svoje izgradnje bio centar seljačkih buna, uključujući i Kerestinačku bunu koja je 1936. godine ugušena u krvi. Najstrašniji dio njegove povijesti ispisan je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Već 1941. godine Kerestinec je postao preteča budućih koncentracijskih logora. Kasnije je bio raketna baza JNA, a nakon što je vojni zatvor u Gajevoj ulici u Zagrebu postao pretijesan, u njega u januaru 1992. ulazi Hrvatska vojska.

vrijeme: decembar 1991. — maj 1992.

opis zločina: Nakon što su se na prve obavijesti Međunarodnog Crvenog križa o neprimjerenom odnosu prema zatvorenicima oglušili visoki hrvatski dužnosnici, u vojarni nadomak Samobora, prvih je dana januara 1992. otvoren sabirni centar nazvan Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec. U njega su premješteni zatvorenici koji su ranije bili zlostavljani u zatvoru u Gajevoj ulici, gdje je danas sjedište Državnog odvjetništva. U Kerestincu, kojim je kao zapovjednik do konca aprila 1992. upravljao satnik HV-a Stjepan Klarić, u zoni odgovornosti Zapovjedništva obrane grada Zagreba, odnosno Operativne zone Zagreb, događala su se stalna maltretiranja, mučenja, torture, ozljeđivanja, sakaćenja i moguća usmrćivanja ratnih zarobljenika. Najvećim dijelom to su bili ljudi koji nisu sudjelovali ni u kakvim operacijama, ali su po hrvatskim gradovima, osobito u Sisku, hapšeni pod sumnjama da su suradnici i pomagači “neprijateljske vojske”. Silovanju i ozljeđivanju bile su izložene i žene srpske nacionalnosti, u posebnom ženskom odjelu kerestinečkog logora. Jedna od desetak zatočenih žena je od posljedica zlostavljanja i pobacila. U zatvoru je bilo i fingiranih suđenja tokom kojih su se zatvorenici međusobno morali tući.

“U Kerestincu su me više puta silovale nepoznate osobe u civilu, a to je naređivala osoba zvana Doktor”, posvjedočila je na suđenju Sisčanka Rajka Majkić, koja je u januaru 1992. zajedno sa suprugom uhićena u svom domu jer je prije toga bila u rodnom mjestu kod Bosanskog Novog. Na suđenju je dodala je da “Doktor” zapravo nije bio tog zanimanja, a opisala ga je kao osobu nižeg rasta s naočalama i u vojnoj odori.

U Kerestincu je, kaže, osim silovanja mučena u tzv. crnoj sobi, gdje su je skidali, tukli i dvadesetak puta mučili strujom. “Sjećam se da smo jedne večeri morali plesati u hodniku, mi žene morale smo skidati odjeću s gornjeg dijela tijela, a muškarci s donjeg”, kazala je svjedokinja.

Sličnog se događaja prisjetio i Miloš Crnković kojega su stražari u pet ili šest navrata tukli nakon što su ga natjerali da gol trči hodnikom Kerestinca. Tvrdi da ne zna tko je to naredio, ali da su zatvorenike, osim vojnika u uniformama, tukli i ljudi u civilu.

“Znali su nas poredati na sredinu jedne velike sobe, gdje smo morali skinuti donji dio odjeće, a nasuprot nas stajala bi žena naga do pasa. Muškarci bi se zatim morali samozadovoljavati, a ako netko nije uspio navečer bi u crnoj sobi uslijedio tretman, mučenje i udaranje”, kazao je svjedok. Prije mučenja u crnoj sobi zatvorenicima je na glavu stavljana vreća da ne znaju tko ih tuče.

Jedan od svjedoka, Dobroslava Gračanina, na suđenju je tvrdio da je u mučenjima sudjelovao i Josip Perković, tadašnji načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS). On je sve optužbe odbacio ističući da Kerestinec nije bio pod nedležnošću njegove službe nego vojne policije. Gračanin, bivši major JNA hrvatske nacionalnosti, u Kerestincu je preživio strašne torture, 80-postotni je invalid, a nakon jedanaest mjeseci logorovanja oslobođen je bilo kakve odgovornosti rješenjem Vojnog suda u Zagrebu.

“Mene je boljelo od noći prije, pa mi je stražar rekao da sjednem; ja sjednem na stolac, za par minuta se otvaraju vrata, ulaze ova dvojica od Klarića. Ovog crnog, kome je dobro stajala uniforma, kasnije sam prozvao Majstor. Prilaze mi i pitaju tko mi je rekao da sjednem. Ja sam htio odgovoriti, a on me udari. Vadi kazetofon iz džepa i opet me udari u prsa, a otpozadi me dočeka onaj drugi. Osjećao sam se kao ping-pong loptica. Uslijedila su pitanja, a onda me crni, poput Bruce Leeja, iz okreta udario nogom. Bio sam i svijest izgubio nakratko. Kada sam došao sebi, na podu, ugledao sam ga iznad sebe. Rekao mi je: ‘Diži se!’ Ja se dižem i kreće ispitivanje…”, rekao je Gračanin u intervjuu za Novosti.

Posredstvom Komisije za razmjenu zarobljenika, na adresu predsjednika Franje Tuđmana u martu 1992. stiglo je zahtjev Međunarodnog komiteta Crvenog križa (ICRC), koji je od Tuđmana zatražio da se prestane sa zlostavljanjem i ponižavanjem ratnih zatvorenika i ostalih zatočenika te da se hitno zatvori Kerestinec.

Neke od zatočenih osoba, nakon razmjene, davale su svoje iskaze ICRC-u. Naglašavali su zlostavljanje muškaraca svakodnevnim batinanjem, silovanje žena, mučenja posebnim spravama poput mornarskih ljestava, drvenih i gumenih penisa, električnih palica, tjeranje na spolne odnose i oralni seks, kako zatvorenika međusobno, tako i prema čuvarima zatvora, tjeranje na samozadovoljavanje muškaraca pred razgolićenim ženama, sakaćenja dijelova tijela, odsjecanja prstiju kod muškaraca i bradavica kod žena. U takvim iskazima naglašavala su se mučenja zatvorenika koja su se događala u zatamnjenoj i crnom bojom obojenoj prostoriji zvanoj Laboratorij. Radilo se o fotolaboratoriju, prostoriji bez prozora. U iskazima se posebno naglašavala uloga zapovjednika logora Kerestinec satnika Stjepana Klarića, u poticanju i izravnom sudjelovanju u batinanjima, seksualnim i drugim “igrama” sa zatvorenicima. Poput, tjeranja zatvorenika da laju kao psi ili pasu travu. I pojedinih drugih djelatnika, stražara i nadzornika, od njih 30-ak koliko je brojila posada Kerestinca, u kojem je u prvoj polovici 1992. stalno boravilo između 60 i 100 zatvorenika, ovisno o intenzitetu razmjene ratnih zarobljenika.

žrtve (fizički, psihički i/ili seksualno zlostavljani):

pravosudne konzekvence: U novembru 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv petorice hrvatskih državljana, Stjepana Klarića (zapovjednik Konačišta ratnih zarobljenika), Dražena Pavlovića, Viktora Ivančina, Željka Živeca i Gorana Štrukelja (pripadnici Hrvatske vojske koji su nadzirali rad stražarskih službi), zbog sumnje da su počinili ratni zločin nad ratnim zarobljenicima. Teretilo ih se da su u navedenom razdoblju na razne načine zlostavljali ukupno 26 osoba, čime su im nanijeli velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja.

Dana 31. oktobra 2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su optuženici nepravomoćno proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: prvooptuženi Stjepan Klarić osuđen je na 3 godine i 6 mjeseci, drugooptuženi Dražen Pavlović na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, trećeoptuženi Viktor Ivančin na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, četvtooptuženi Željko Živec na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, petooptuženi Goran Štrukelj na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 godine. Protiv prve trojice pritvor je ukinut, a svim optuženicima u kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru.

Odlukom Vrhovnog suda od 16. aprila 2014. godine prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je ponovno vraćen na raspravu. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud se posebno osvrnuo na teze nižeg suda kako su se navedeni zločini događali za vrijeme nemeđunarodnog sukoba te je, među ostalim, naveo i da je “niži sud jasno naveo razloge zašto smatra da je riječ o nemeđunarodnom sukobu, no da je sasvim drugo pitanje jesu li razlozi valjani”. Nadalje, u ukidajućem rješenju Vrhovnog suda potom se objašnjava da je Hrvatska 8. listopada 1991. raskinula sve državnopravne veze sa SFRJ, čime je proglašena njezina potpuna samostalnost. U februaru 2015. započelo je ponovljeno suđenje.

Dana 11. marta 2016. su izneseni završni govori optužbe, punomoćnika oštećenika te obrane, čime je zaključena glavna rasprava u ponovljenom suđenju pred djelomično izmijenjenim vijećem (sudac Petar Šakić bio je član vijeća i u prijašnjem suđenju) kojim je predsjedala sutkinja Renata Miličević. Optužnicom, koja je u međuvremenu izmijenjena, petorici optuženika na teret se stavljaju dva kaznena djela, ratni zločin nad civilima te ratni zločin nad ratnim zarobljenicima. Obrane bivšeg zapovjednika konačišta Stjepan Klarića i ostalih okrivljenika zatražile su u završnim govorima oslobađajuće presude za svoje branjenike tvrdeći da im nije dokazana krivnja, dok je tužiteljstvo zatražilo da ih se prema izmijenjenoj optužnici proglasi krivima. Presuda za ratni zločin u Kerestincu donesena je 24. marta 2016. Stjepan Klarić nepravomoćno je osuđen na osam godina, Ivančan na pet godina, Pavlović na tri, Štrukelj na dvije godine, a Šivec na godinu i pol dana zatvora. Naposljetku je Klarić pravomoćno osuđen na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na dvije, a Štrukelja na jednu godinu i pet mjeseci zatvora.

lokacija: Selo Kijani nalazi se u Lici i po teritorijalnom ustroju spada u Općinu Gračac. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Kijanima je živjelo 222 stanovnika, od čega 217 ili skoro 98% Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Kijanima živi 56 stanovnika.

opis zločina: Početkom akcije Oluja velika većina mještana Kijana odlučuje se na pridruživanje izbjegličkoj koloni i napuštanje svog sela. Jedan broj mještana ipak odlučuje ostati, ne želeći napustiti svoje kuće. Prema svjedočenjima nekih svjedoka, jedan od važnih razloga za to bio je što su na radiju čuli Tuđmanovu poruku da ne odlaze oni koji “ruke nisu okrvavili”.

Od prvog ulaska hrvatskih snaga u Kijane pa do konca septembra 1995. godine u selu Kijani ubijeno je 14 civila, među kojima čak devet žena.

civilne žrtve:

Precizne okolnosti i vrijeme počinjenja pojedinačnih zločina teško je utvrditi jer nitko od direktnih svjedoka tih događaja više nije živ. O nekim užasnim detaljima zločina, u kojem je bilo i silovanja i odsijecanja glava, svojevremeno su javno svjedočili Svetko Bolta i Nikola Jelača, koji su se sakrili u obližnju šumu i odatle vidjeli sve što se događalo. Oni su se dva mjeseca krili po ličkim šumama, dok ih nije otkrila hrvatska policija. Jelača je ostao u Gračacu, a Bolta je otišao u Srbiju. Obojica su u međuvremenu umrla.

pravosudne konzekvence: Pred Vijećem Županijskog suda u Rijeci, kojim je predsjedavala sutkinja Ika Šarić, započela je glavna rasprava u kaznenom postupku protiv optuženog Rajka Kričkovića, pripadnika 118. Domobranske pukovnije Hrvatske vojske, za zločin počinjen nad civilima nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, u periodu od 15. do 28. augusta 1995. godine. Prema navodima optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci od 4. novembra 2014. godine, optuženik je počinio ubojstvo troje civila u selu Kijani kraj Gračaca. Brata i sestru, Radomira i Miru Sovilj, okrivljeni Kričković usmrtio je hicima iz automatske puške, dok je Maru Sovilj, njihovu majku, zapalio zajedno s kućom i stokom zaključanom u prizemnom djelu kuće. Za ubojstvo Radomira, Mire i Mare Sovilj u martu 2019. godine nepravomoćno je na deset godina zatvora osuđen Rajko Kričković. U srpnju 2021. godine Vrhovni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu izrečenu Kričkoviću.

mjesto: Atlagića most koji se nalazi na samom ulazu u Knin i kuća u Ulici cara Lazara 6, odnosno na Sinjskoj cesti

vrijeme: 5. kolovoza i neutvrđenog datuma oko 6. kolovoza 1995.

opis zločina: U jutarnjim satima 5. kolovoza 1995. skupina pripadnika HV-a a ulazu u Knin zaustavila je kamion u kojem su bili 36-godišnja Srpkinja iz Drniša i njen 34-godišnji suprug Živko Stojakov, civil koji bio odjeven u posuđenu kanadsku uniformu UN-a. “On je izašao iz kabine, bez naoružanja uzdignutih ruku, i pošao prema njima. Tada sam i ja već iskočila iz prikolice i pošla za Živkom. U tom momentu, bez ikakvog povoda, hrvatski vojnik je u Živkove grudi ispalio kratki rafal. Drugi vojnik, koji je bio sa strane, već kad je Živko pao i kad je bio mrtav, pucao mu je u glavu jednim metkom. Tada sam skočila na vojnika koji je prvi pucao i počela mu grebati lice, ali su me spriječili ostali. Naređeno mi je da se skinem, tako da sam ostala u gaćicama i majici. Tako razgolićenu natjerali su me da krenem u pravcu centra grada”, posvjedočila je preživjela koja je potom odvedena u sabirni centar u Kninu.

Nekoliko dana nakon ulaska hrvatskih vojnih snaga u Knin i početka pljačke preostale srpske imovine, tri vojnika prisila su Iliju Milivojevića da im pomogne utovarati namještaj iz svoje kuće u kamion. Milivojević je istog dana odlučio prijaviti krađu policiji, a svoju susjedu je zamolio da za to vrijeme pripazi njegovog slijepog oca, Milu Milivojevića. Kada ga je kasnije susjeda došla obići, pronašla ga je mrtvog u kuhinji. Ubojstvo je prijavila promatračima UN-a, koji su po izlasku na teren, 12. kolovoza 1995., u kući pronašli i leš Ilije Milivojevića. Jedan je ima strijelne rane na glavi, a drugi na leđima. Obojica su u trenutku ubojstva bili u civilnoj odjeći.

žrtve: troje ubijenih – Živko Stojakov (34), Mile Milivojević (84) i Ilija Milivojević (57)

pravosudne konzekvence: Posmrtni ostaci Živka Stojakova ekshumirani su u travnju 2001., a oca i sina Milivojević u lipnju iste godine na kninskom groblju. Njihova imena nalazila se u optužnici koju je tužiteljstvo MKSJ-a 2001. podiglo protiv hrvatski generala Gotovine, Čermaka i Markača. Međutim, zbog nedostatka čvrstih dokaza o mogućim počiniteljima zločina, Raspravno vijeće MKSJ-a nije razmatralo te slučajeve.

mjesto: Selo u sastavu nekadašnje općine, a današnjeg grada Benkovca

vrijeme: 28. rujna 1995. godine

opis zločina: Dana 28. rujna 1995. u 22 sata Gojko Ljutić, Neven Brčić i Mario Dukić, pripadnik 134. domobranske pukovnije, došli su u kuću Petra Bote u Kolarini, za koju su Dukić i Brčić izjavili da je “četničko mjesto”, s namjerom da mu uzmu ovce. Bota im je dobrovoljno predao nekoliko ovaca, no Brčić i Ljutić su, dok su unosili blago u kombi, vidjeli Dukića kako se prepire s Botom. Potom su obojica čula nekoliko pucnjeva. Patolog je utvrdio da je Bota zadobio dvije strijelne rane, od kojih je jedna, na prsima, bila smrtonosna.

žrtva: Petar Bota (nepoznato)

pravosudne konzekvence: Vojni sud u Splitu je 13. rujna 1995. osudio Marija Dukića na šest godina zatvora. No u kolovozu 1997. Vrhovni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje Županijskom sudu u Zadru, koji ga je 21. siječnja 1998. osudio na šest godina zatvora. Istom presudom Dukić je oslobođen optužbe da je neutvrđenog datuma između 1. i 5. rujna 1995. u Mokrom Polju, u zaseoku Babići, ubio Savu Babić iako je nedaleko od njenog leša pronađena čahura za koju je utvrđeno da je ispaljena iz njegovog pištolja.

lokacija: Komić, selo nedaleko od Udbine kojoj administrativno i pripada, 1991. godine bilo je dijelom općine Titova Korenica. Prema popisu iz 2011. godine, ondje živi tek 20 stanovnika, a prema zadnjem predratnom popisu (1991.) u Komiću su živjela 153 stanovnika, od kojih su 152 bili Srbi te jedan Jugoslaven. Obližnje selo Poljice imalo je 45 stanovnika i su svi bili Srbi, no danas u tome selu ima samo 9 stanovnika. Ekonomska aktivnost svodi se na nekoliko stada ovaca i, eventualno, pojedinačnu proizvodnju meda, a ljude mlađe od 50 godina na tome području je praktički nemoguće sresti. Komić je nažalost, kao i mnoga druga sela u Lici, na gotovo sigurnom putu nestanka, čemu je nedvojbeno pridonio i ondje počinjen težak zločin nekoliko dana nakon završetka akcije Oluja i svih borbenih djelovanja.

vrijeme zločina: 12. augusta 1995., između 12 i 14 sati

opis zločina: Akcija Oluja je formalno završena 7. augusta 1995. godine, no borbenog djelovanja i sukoba bilo je i do dva dana kasnije na području Dvora te duže, sporadično, u akcijama “čišćenja” na cijelom području djelovanja. Iako je termin “čišćenja” terena u žargonskoj vojnoj terminologiji uobičajen i odnosi se na eliminaciju (ubojstvom ili zarobljavanjem) razbijenih, preostalih naoružanih neprijateljskih grupa ili pojedinaca, u ratovima na području bivše Jugoslavije taj je termin postao gotovo sinonim za nesmetano ubijanje civila koji ostaju živjeti na području koje pod svoju kontrolu stavlja vojska “druge strane”. Upravo takav zločin dogodio se u Komiću i susjednom Poljicu kada su ondje 12. augusta 1995. s nekoliko oklopnih vozila (transportera i tenkova) ušli pripadnici Hrvatske vojske ili, spominje se također, Specijalne policije RH. Stigli su iz pravca Ondića nasumično pucajući, iako u tom trenutku na prostoru Udbine pa tako ni Komića u kojem je ostalo svega 12 stanovnika, nije više bilo baš nikakvih vojnih razloga za to. Pri ulasku u selo počeli su paliti kuće i gospodarske objekte, žito i sijeno te su ubijali stoku. No, na tome nisu stali. Jedna od žrtava ovog pohoda bila je nepokretna starija žena, koja je u trenutku stradanja imala 74 godine, a zapaljena je u ljetnoj kuhinji svoje kuće. Svemu je, skrivena tek 15-ak metara dalje, svjedočila i preživjela žrtvina kći. Iako se inicijalno spominjalo ukupno 9 žrtava ovog zločina, za dvoje od početno spominjanih (bračni par Mara i Rade Mirković) nije utvrđen identitet, odnosno nije pouzdano da su uopće živjeli/postojali u Komiću/Poljicu te se kasnije navodi njih 7.

žrtve:

Marija Brkljač, r. 1921. godine, u izvanbračnoj zajednici s Petrom Ugarkovićem živjela je na adresi Komić 88, bila je nepokretna te je zapaljena u ljetnoj kuhinji svoje kuće; kći Jela uspjela se sakriti blizu kuće, a Petar je prethodno pobjegao na obližnje brdo
Petar Lavrnić, r. 1933. godine, u Komiću je ostao sa svojom 92 godine starom majkom Savom, u kući broj 84. Ubijen je i ostavljen u kući da izgori, no tijelo je pronađeno desetak metara od kuće, odmah pored majčinog, u martu sljedeće godine
Sava Lavrnić, r. 1903. godine, pronađena je mrtva pored svoga sina Petra; pretpostavlja se da nije ubijena vatrenim oružjem, već da je ostavljena zavezanih nogu, no da se nekako uspjela napola osloboditi i zadnjim snagama izvući sina iz goruće kuće, a onda je i sama umrla. Petrovo je tijelo, naime, bilo okrenuto licem prema zemlji, a njegova majka je ležala pored njega, zgrčena na desnom boku
Staka Ćurčić, stara 45 godina, ubijena vatrenim oružjem (Nije pouzdano utvrđen identitet ove osobe. Staka Ćurčić je nedvojbeno u Komiću postojala, živjela, a ondje je i ubijena, no nije sigurno je li ubijena tada, 12.8. 1995. ili ranije, u vrijeme same akcije, kao niti je li doista imala 45 godina, ili je pak bila čak i više od 20 godina starija)
Rajko (Rade, Raka) Sunajko, r. 1909. godine, živio je sa svojom suprugom Milicom na adresi Poljice 22, a ubijen je vatrenim oružjem u susjedovom dvorištu
Milica (Mika) Sunajko, Rajkova supruga, rođena 1920. godine, do danas nije pronađena, a nestala je toga dana
Mika Pavlica, r. 1904. ili 1906. godine, nepokretna kao i ranije spomenuta Marija Brkljač, poput nje je zapaljena u svojoj kući

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Do danas nije pronađeno tijelo Milice Sunajko, 5 žrtava je identificirano i sahranjeno, a nije sa sigurnošću poznato što se dogodilo s tijelom Stake Ćurčić. Posmrtne ostatke Marije Brkljač je tri dana nakon ubojstva pokupila njezina kći te ih u limenoj kutiji pokopala u šljivaru, a 17. septembra 1995. ih je s ostalim srodnicima sahranila na mjesnom groblju. Tijela Petra i Save Lavrnić pronašli su aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora 2. marta 1996. te su i oni identificirani i sahranjeni, a Rajko Sunajko je sahranjen još krajem augusta 1995., na mjesnom groblju u Poljicu.

pravosudne konzekvence: Iako je Hrvatski helsinški odbor još 1996. godine otkrio i evidentirao zločin te prijavio nadležnim tijelima, do danas nitko za njega nije odgovarao.

lokacija: Karlovac je grad u središnjoj Hrvatskoj koji se nalazi 56 kilometara jugozapadno od Zagreba. Nekada važno industrijsko središte, i danas je zbog svoje lokacije važno prometno čvorište cestovnih i željezničkih pravaca iz Zagreba prema Rijeci i Splitu. Prema popisu stanovništva iz 2011., Karlovac ima 55.705 stanovnika, od čega je 8% Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991., Karlovac je imao 81.319, od čega je bilo 26,72% Srba. Iako Karlovac više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćao 1991. godine, te nije moguća jednostavna komparativna analiza podataka, sasvim je jasna velika promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, vidljiva u velikom padu broja Srba na ovom području. Koranski most nalazi se vrlo blizu samog centra Karlovca i na neki način predstavlja ulaz u grad s južne strane. Za vrijeme ratnih sukoba imao je važnu stratešku ulogu u obrani Karlovca.

vrijeme: 21. septembra 1991.

opis zločina: 21. septembra 1991. godine pripadnici MUP-a i ZNG-a Republike Hrvatske u Karlovcu su, neposredno ispred mosta na rijeci Korani, zaustavili dva vojna kamiona u kojima su se nalazili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA. Kamioni su prevozili vojnike iz kasarne Mekušje prema kasarni Logorište koja se nalazi u Karlovcu. Nakon pregovora i obećanja hrvatskih snaga da im se ništa neće dogoditi, pripadnici JNA odložili su svoje oružje i predali se. Odmah po predaji jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvezena je u prostorije policije u Karlovcu, dok je druga grupa od 17 vojnika, uglavnom rezervista iz sela Krnjak, vođena pješice preko Koranskog mosta. Kad su stali na Koranski most, tri osobe u uniformama i s fantomkama na glavama ubile su njih trinaestero hicima iz automatskog oružja. Od četvorice preživjelih trojica se spasila skokom s mosta u rijeku Koranu.

pravosudne konzekvence: Za zločin nad ratnim zarobljenicima na Koranskom mostu podignuta je optužnica protiv Mihajla Hrastova, bivšeg pripadnika MUP-a Republike Hrvatske. Postupak protiv Hrastova jedan je od najdužih u povijesti hrvatskog pravosuđa. Županijski sud u Karlovcu tri ga je puta oslobodio uz tvrdnju da je pucnjavi prethodio napad razoružanih neprijateljskih vojnika na Hrastovljeve suborce, čime su izgubili status zarobljenika. Vrhovni sud poništio je sve tri oslobađajuće presude, a nakon poništavanja treće predmet nije vratio istom sudu na ponovno suđenje, nego je sȃm proveo drugostupanjski i trećestupanjski postupak i proglasio Hrastova krivim, te ga osudio na sedam godina zatvora. No kako Vrhovni sud osuđujuću presudu nije javno objavio, Ustavni je sud presudu ukinuo, pa je Hrastov krajem 2010. godine pušten na slobodu. Iako trojica preživjelih spominju da su na njih pucale tri osobe, a ne samo Hrastov, DORH dosad nije pokazao nikakav interes za to da se optužnica proširi, kao što nije pokušao dokazati tko su nalogodavci zločina. Vrhovni sud 2015. godine naposljetku je potvrdio drugostupanjsku presudu prema kojoj je Hrastov kažnjen s četiri godine zatvora, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne, od 6. marta 1992. godine do 4. septembra 1992. te od 5. maja 2009. godine do 22. decembra 2010. godine. Suđenje Mihajlu Hrastovu trajalo je ukupno 23 godine.

lokacija: Kuline su bivša kasarna JNA, koja se nalazi na južnom dijelu grada Šibenika, pored luke Mandalina. U prostorijama bivše kasarne nalazile su se i zatvorske prostorije za potrebe vojnog zatvora. Početkom 2012. glavna zgrada bivše kasarne srušena je zbog izgradnje luksuznog hotela i marine za prihvat megajahti i brodova u luci Mandalina.

vrijeme: 1992. — 1993.

opis zločina: Hrvatska vojska je 2. marta 1992. ulaskom u selo Nos Kalik zarobila 21 pripadnika Srpske vojske Krajine, te ih sprovela i zatvorila u šibenskom vojnom zatvoru Kuline. U prostoru zatvora događa se svakodnevno fizičko i psihičko zlostavljanje ratnih zarobljenika. Stražari su zatvorenike tukli nogama, rukama, gumenim palicama, puščanim kundacima, električnim kabelima i drugim predmetima po glavi i cijelom tijelu, mučili ih ogoljelim strujnim žicama i elektrošokerima. Neke od zarobljenika tjerali su na međusobne seksualne odnose. Pored ratnih zarobljenika, u zatvoru u Kilinama bilo je zatočeno i najmanje četvero civila. Zatočeni civili svakodnevno su bili fizički i psihički zlostavljani, a jedna od zatočenih žena bila je silovana više puta, te prisiljavana na spolni odnos s jednim od zatočenih civila. Ukupan broj osoba, kako ratnih zarobljenika, tako ni civila, koji je prošao kroz zatvor u Kulinama, do danas nije utvrđen.

pravosudne konzekvence:

Na Županijskom sudu u Splitu vodio se postupak protiv Damira Boršića, bivšeg zapovjednika vojnog zatvora Kuline, i njegova kolege Miroslava Periše iz 2. satnije 72. bojne. Teretilo ih se za ratni zločin nad civilima u vojnom zatvoru Kuline tokom 1993. godine. Sudsko je vijeće smatralo da nema dovoljno dokaza te je obustavilo postupak. No Županijsko državno odvjetništvo žalilo se na Vrhovnom sudu, koji je svojom odlukom optužnicu vratio na snagu te je postupak ponovo bio u toku. Damir Boršić i Miroslav Periša pred Županijskim su sudom u Splitu osuđeni na dvogodišnje kazne zatvora za ratni zločin nad civilima, počinjen višestrukim silovanjem te fizičkim, psihičkim i seksualnim nasiljem. Nepravomoćnu presudu donijelo je 29. ožujka 2017. Sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Ivone Rupić. Državno odvjetništvo podnijelo je žalbu protiv presude splitskog Županijskog suda.

Žena, žrtva višestrukog silovanja i seksualnog nasilja, koju su kroz najmanje deset noći silovali zatvorski čuvari i druge nepoznate osobe u šibenskom vojnom zatvoru Kuline, putem video-linka je svjedočila na suđenju za zločine nad civilima u Kulinama, pokrenutog na temelju pravomoćne optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu. U februaru 2017. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja odbilo je zahtjev gore navedene žrtve silovanja za stjecanjem statusa žrtve i ostvarivanjem prava temeljem Zakona o pravima žrtvama seksualnog nasilja za vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Ministarstvo u navedenom rješenju kaže sljedeće u obrazloženju rješenja kojim je zahtjev žrtve odbijen: “Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja nije poklonilo vjeru navodima iz optužnice u odnosu na seksualno zlostavljanje imenovane te je zaključilo da imenovana nije bila žrtvom seksualnog nasilja u Domovinskom ratu”. Iako ostvarivanje prava nije uvjetovano postojanjem kaznenog postupka, u ovom slučaju za Ministarstvo hrvatskih branitelja nije bilo dovoljno ni to što su pravosudne institucije Republike Hrvatske, Županijski sud u Splitu i Županijsko državno odvjetništvo našle dovoljno dokaza za pokretanje kaznenog postupka, odnosno osuđujuću presudu.

lokacija: Vojno-istražni centar Lora bio je vojni zatvor u Splitu, smješten u istočnom dijelu pomorske vojne baze Lora. Radi se o zgradi ograđenoj bodljikavom žicom u kojoj su se nalazile prostorije Vojne policije, a sa sjeverne su strane zgrade ćelije u kojima su držani vojni i civilni zatvorenici.

vrijeme: 1992. — 1997.

opis zločina: Godine 1992. u prostorima bivšeg vojno-istražnog zatvora JNA, u pomorskoj bazi Lora, formiran je logor u kojem je bez ikakve pravne osnove držan veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom Srba, zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv RH. Zatvorenici su hapšeni i zarobljavani širom Hrvatske, ali dio njih (zarobljeni vojnici Srbije i Crne Gore) doveden je i iz Bosne i Hercegovine. U Lori su zatvorenici svakodnevno trpili vrijeđanje, ponižavanje, fizičko i psihičko zlostavljanje, mučenje i tjelesno kažnjavanje – što je sve vodilo do usmrćenja nekih od njih.

Ovo su iskazi nekih svjedoka:

Posle tri dana boravka u Lori grupa nas od oko 70 uhapšenih Srba iz Kupresa vezana je i potovarena na kamion koji nas je povezao u pravcu Duvna. Negde oko Drniša kamion je stao i videla se u blizini puta iskopana velika jama pored koje je radio buldožer. Tu su stajali ljudi koji su imali motorne testere u rukama. Hrvatski vojnici koji su nas doveli skinuli su sa kamiona 8 — 9 Srba iz naše grupe: braću Ratka i Ljubu Milića, Dušana Nikića, Slavka Dragoljevića i Čivčića, koji je bio gluvonem, a ostalima se imena ne sećam. Doveli su ih do te jame i poubijali.

Sećam se i mladića kome je ime Bojan, a zvali su ga Bijeli orao ili Orlić. On je bio sam u jednoj ćeliji. Njega su posebno teško mučili. Bio je sasvim go, neverovatno mršav, pravi kostur. Njega su najviše maltretirali, udarali i mučili. Jedno jutro sam primetio, kada su čuvari doneli doručak, da on leži u svojoj ćeliji na leđima. Telo mu je potpuno žuto. Nas su odmah vratili u ćelije. Čuo sam kako se kuje sanduk i kako u hodniku čuvari nešto šapuću. Kasnije ga nikada više nisam video.

U Splitu smo odveženi u krug pomorske oblasti, gde se nalazio centar hrvatske Vojne policije. Tu smo, kao i u Gornjem Brišniku, izlazili iz kamiona jedan po jedan. Dočekali su nas hrvatski policajci i tukli. Ispred mene na tri metra nalazio se Petar Spremo. Jedan hrvatski vojnik ga je snažno udario drškom pištolja po glavi, od kog udarca je on pao i udario temenom o ivičnjak, posle čega je ostao da leži nepomičan. Njega od tada nisam više video. Isti taj vojnik i mene je snažno udario drškom pištolja po glavi, od čega mi je prsla lobanja na četiri mesta, pa sam sav bio obliven krvlju.

Broj osoba koje su prošle kroz logor Lora nikada nije precizno utvrđen, ali neki izvori govore o preko 1.100 osoba koje su u određenom trenutku prošle kroz Loru. Ista je stvar s brojem osoba koje su ubijene u Lori. Dok se optužnicama pred hrvatskim pravosuđem barata s imenima dvojice ubijenih zatvorenika (Gojka Bulovića i Nenada Kneževića), neki izvori navode puno veći broj ubijenih. Tako npr. Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava SRJ govori o preko 20 ubijenih, a neki od zatvorenika koji su preživjeli Loru o oko 60 osoba kojima se u Lori gubi svaki trag. Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava govori o nekoliko desetaka ljudi koji su u Lori izgubili život. Vojno-istražni centar Lora bio je pod ingerencijom 72. bojne Vojne policije i svi optuženici bili su pripadnici te postrojbe. U decembru 2016. godine u Splitu je otkriven spomenik podignut poginulim pripadnicima 72. bojne Vojne policije.

pravosudne konzekvence: Županijsko državno odvjetništvo Split podiglo je u martu 2002. optužnicu protiv osam pripadnika 72. bojne Vojne policije HV-a optužnicu zbog držanja većeg broja civila u zatočeništvu, uglavnom srpske nacionalnosti, bez ikakvog pravnog osnova, a zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv RH. Civilima je vrijeđano ljudsko dostojanstvo, ponižavani su, psihički i fizički zlostavljani i mučeni, a neki od njih i usmrćeni. Optuženi su Tomislav Duić, zapovjednik Vojno-istražnog centra Lora, Tonči Vrkić, njegov zamjenik, zatim pripadnici interventne grupe – voda Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, te stražari Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić. Presudom izrečenom u novembru 2002. godine svi su oslobođeni optužbe. Vrhovni je sud u martu 2004. ukinuo presudu i vratio ju na ponovno postupanje pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem.

U martu 2006. Županijski sud u Splitu svu osmoricu optuženih proglasio je krivima. Duić je osuđen na osam godina zatvora, Vrkić na osam godina, Banić na sedam godina, a svi ostali optuženici na po šest godina zatvora. U februaru 2007. godine Vrhovni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu. Bikiću i Bajiću suđeno je u odsutnosti. Bikić se predao, postupak protiv njega obnovljen je i u decembru 2009. osuđen je na četiri godine zatvora. Bajić je uhićen 2010. godine, obnovljen mu je postupak i u maju 2012. godine osuđen je na četiri godine i šest mjeseci zatvora. U odsutnosti je suđeno Duiću i Bunguru. Uhićeni su i na njihov zahtjev im je obnovljen postupak. Protiv Duića i Bungura pokrenut je i drugi postupak nazvan Lora 2, a u tom su postupku kao smrtno stradale žrtve navedeni Bojan Vesović, Dušan Jelić i Vlado Savić. Osim toga navedeno je da su neevidentirani ratni zarobljenici mučeni, zbog čega su pretrpjeli teške tjelesne ozljede i psihičke promjene. Postupci za Loru i Loru 2 protiv Duića i Bungura objedinjeni su, i u januaru 2017. započeo je jedinstveni kazneni postupak protiv njih dvojice.

U postupku Lora 2 suđeno je i Vrkiću, Gudiću i Botiću. Vrkić je osuđen na šest godina zatvora, a Gudić i Botić na četiri. S obzirom na to da su sva trojica pravomoćno osuđeni u slučaju Lora, izrečena im je jedinstvena kazna zatvora – u trajanju od deset godina Vrkiću, a po osam Gudiću i Botiću.

Pravosudna postupanja u slučaju Lora od početka su obilježena različitim opstrukcijama od strane pravosudnih tijela. Publicist Darko Petričić i novinar Domagoj Margetić prijavili su glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića Haaškom sudu, zbog, kako su naveli u prijavi, suodgovornosti za ratne zločine u splitskoj Lori devedesetih, jer “su po njegovom nalogu zatočenici uhićivani i saslušavani”. Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava potvrđuje da je Bajić, tadašnji vojni tužitelj u Splitu, sudjelovao u ispitivanjima u Lori, te dodaje da postoje indicije da je bio u Lori kada su mučeni zatočenici. Uz to, kao da višegodišnje odugovlačenje s podizanjem optužnice nije bilo dovoljno, slučaj je u prvom suđenju 2002. godine dodijeljen sucu Splitskog županijskog suda Slavku Lozini, koji je u tom trenutku imao najviše poništenih presuda i koji je od suđenja stvorio svojevrsni cirkus, a na kraju oslobodio sve optuženike.

lokacija: Marino Selo nalazi se u zapadnoj Slavoniji, u Požeško-slavonskoj županiji, u sastavu Grada Lipika. Važno je naglasiti da su u zločinu na koji se najčešće referira kao na zločin u Marinom Selu žrtve civili iz susjednih sela Klisa i Kip.

vrijeme: novembar 1991. — februar 1992.

opis zločina:

Pripadnici voda Vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde u novembru 1991. pretražuju kuće Srba u selima Kip i Klisa u potrazi za skrivenim oružjem, te neke od civila hapse i odvode u improvizirani zatvor koji se nalazio u prostoriji ribarske kuće u neposrednoj blizini Marina Sela (Ribnjak). U prostorima ribarske kuće pripadnici ZNG-a fizički i psihički zlostavljaju zatvorene Srbe, civile. U periodu od novembra 1991. do februara 1992. kroz taj je zatvor prošlo najmanje 24 civila, a od posljedica zlostavljanja njih je 18 umrlo. Zločin su počinili pripadnici voda Vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde.

žrtve:

Selo Kip

Selo Klisa

žrtve – zlostavljani i mučeni:

pravosudne konzekvence: Na Županijskom sudu u Požegi 13. marta 2009. objavljena je presuda kojom su optuženici Damir Kufner, Davor Šimić, Pavao Vancaš, Tomica Poletto, Željko Tutić i Antun Ivezić proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud RH 23. je marta 2010. godine zbog proceduralnih pogrešaka ukinuo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Požegi te je predmet delegiran Županijskom sudu u Osijeku. 13. juna 2011. presudom Županijskog suda u Osijeku Tomica Poletto (44) dobio je petnaest godina, a Željko Tutić (44) dvanaest godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Damir Kufner, Pavao Vancaš i Antun Ivezić oslobođeni su krivnje, a za Davora Šimića optužba je odbačena. Žalbena sjednica na Vrhovnom sudu RH održana je 22. novembra 2011. i na njoj je u potpunosti potvrđena prvostupanjska presuda.

lokacija: Prostor Medačkoga džepa obuhvaća mjesta Divoselo i Lički Čitluk sa svim zaseocima te dio sela Počitelj. Područje se nalazi južno od Gospića, a obuhvaća teritorij od oko 50 četvornih kilometara. Radi se o ruralnom području, pokrivenom mahom pašnjacima i šumama. Prema popisu stanovništva iz 1991., u navedenim selima živjelo je 780 stanovnika (u Divoselu 344, Čitluku 129, Počitelju 307), od kojih su njih 92% bili Srbi. Prema popisu stanovništva iz 2011., u tim trima selima živi ukupno 12 stanovnika, u svakome po četiri. Prema popisu iz 2001. godine, na opisanom području živio je 31 stanovnik, no teško je utvrditi radi li se o ponovnom odlasku onih koji su se vratili, razlici nastaloj uslijed upotrebe različitih metodologija na dvama popisima ili pak odumiranju povratnika s obzirom na činjenicu da su se u ta opustošena sela vratili uglavnom stariji ljudi. Kako bilo, nije riječ samo o činjenici da ondje gotovo i nema ljudi, već je tamo teško i zamisliti održiv život s obzirom na potpuno uništene i tek u neznatnoj mjeri obnovljene resurse – tamo su srušene kuće, šuma koja se proširila i po nekad obrađenim površinama, te raste čak i iz samih ruševina, zagađeni bunari i uopće izostanak ikakvih preduvjeta za makar podnošljiv život, osobito u Divoselu i Počitelju.

vrijeme: 9. — 17. septembra 1993. godine

opis zločina: U 6 sati ujutro 9. septembra 1993. godine započeo je napad hrvatskih snaga, odnosno pripadnika 9. motorizirane gardijske brigade, njoj pridruženih jedinica (Domobranske bojne Lovinac, Domobranske bojne Gospić i 111. domobranske pukovnije) i specijalne policije na ovo područje, dotad pod kontrolom vojske SAO Krajine i njoj pridruženih paravojnih i dobrovoljačkih jedinica. Nakon dva dana borbe hrvatske su snage ovladale područjem te 11. septembra odbile protuudar kojim je 15. lički korpus Srpske Vojne Krajine nastojao vratiti izgubljeni teritorij. Već prvoga dana akcije ubijeni su i/ili poginuli i brojni civili, među kojima su velika većina bili stariji ljudi. Među njima je bilo i najmanje deset žena, od kojih je jedna bila slijepa i stara 84 godine, a ubijena je u vlastitome dvorištu. Do kraja akcije, odnosno do povlačenja hrvatskih snaga iz Medačkog džepa, što je bila posljedica pritiska međunarodne zajednice na hrvatske vlasti i sporazuma potpisanog 15. septembra 1993., smrtno je stradalo najmanje 28 civila te više od 50 vojnika sa srpske strane. Pri tome valja reći da nisu svi vojnici poginuli u borbi, već su neki ubijeni nakon zarobljavanja, a u pojedinim slučajevima dokazano je teško zlostavljanje, mučenje i iživljavanje. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi prerezan je vrat, a neosporno je i više slučajeva paljenja leševa. Izvjesno je da su gotovo beziznimno sve žrtve bili Srbi, osim jedne Hrvatice, udane u Čitluku. Nakon odluke o povlačenju, između 15. i 17. septembra, hrvatski su vojnici minirali praktički sve kuće koje su za vrijeme same akcije ostale neoštećene, a pobijena je i stoka te su zagađeni bunari s pitkom vodom kako bi povratak u ta sela bio trajno onemogućen – odnosno etnički je “očišćen” cijeli prostor.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Nakon akcije hrvatska je strana predala 52 tijela žrtava, još njih 18 pronašli su pripadnici UNPROFOR-a, pristigli na područje nakon 17. septembra 1993., 11 muškaraca i 7 žena. Osmorica muškaraca bili su vojnici, dvojica civili, jedan leš neutvrđenoga statusa, dok su sve pronađene žene bile civili. U maju 2000. godine u septičkoj jami u Gospiću, u Obradovića Varoši, pronađeno je 11 tijela, od kojih je njih 6 identificirano kao žrtve iz Medačkoga džepa. Do danas obitelji nisu dobile tijela 8 žrtava opisane akcije.

U evidenciji nestalih ili onih čiji se posmrtni ostaci traže nalaze se:

Željko Basara, r. 23. 8. 1971., oca Milana, vojnik – nestao između 9. 9. i 23. 9. 1993. u Divoselu
Bosiljka Bjegović, r. 1909. ili 1912. godine, oca Steve, civil – ubijena 9. 9. 1993. u svome dvorištu, no vodi se kao nestala jer tijelo nije sahranjeno
Mile Jovančević, r. 1924., oca Avrama, vojnik – nestao u Divoselu 9. 9. 1993.
Štefica Krajnović, r. 3. 3. 1931., oca Josipa, civil – nestala u Čitluku 9. 9. 1993.
Stevo Pjevač, r. 14. 11. 1926., oca Dane, civil – nestao u Čitluku 10. 9. 1993.
Momčilo Vujnović, r. 1936., oca Dmitra, vojnik – ubijen 9. 9. 1993., no tijelo nije pronađeno
Sestre Sara (rođena 1921.)
Ljubica Kričković (1929. godine), oca Trivuna, ubijene su u podrumu svoje kuće u Čitluku, pri čemu je Sari prerezan vrat. Iako je na suđenju Mirku Norcu i Rahimu Ademiju svjedočeno da su obje osobe prepoznate i identificirane među leševima koji su bili na identifikaciji u Metku, njihova se imena vode u Knjizi osoba nestalih na području RH među onima čiji se posmrtni ostaci traže, a što je navedeno i u pravomoćnoj presudi Vrhovnoga suda

pravosudne konzekvence: Istragu o ovome zločinu započeli su istražitelji Haaškoga suda, a ista ih je 2002. godine dovela i do podizanja optužnice protiv trojice časnika Hrvatske vojske, odnosno umirovljenog stožernog generala Janka Bobetka (koji je u vrijeme akcije bio načelnik Glavnog stožera), umirovljenog generala Mirka Norca (koji je u vrijeme akcije imao čin pukovnika te je bio na položaju zapovjednika 9. GMTBR-a unutar Zbornog područja Gospić) te generala Rahima Ademija (koji je u vrijeme akcije imao čin brigadira te je bio na položaju zapovjednika Zbornog područja Gospić). 29. aprila 2003. godine Janko Bobetko umro je u svome domu, a predmet Ademi-Norac Haaški tribunal u septembru 2005. godine prebacio je u nadležnost hrvatskog pravosuđa. U novembru sljedeće godine podignuta je “domaća” optužnica, a osam mjeseci kasnije započelo je i suđenje. 29. maja 2008. Rahim Ademi nepravomoćno je oslobođen optužbi, dok je Mirko Norac osuđen na sedam godina zatvora. Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda RH od 18. novembra 2009. potvrđena je oslobađajuća presuda za Rahima Ademija, koji nije imao efektivnu zapovjednu kontrolu na području u vrijeme počinjenja zločina, dok je Norcu presuda prvostupanjskog suda potvrđena, no kazna umanjena za jednu godinu. Iz presude Mirku Norcu proizlazi i da isti ne može biti odgovoran za smrt civila ubijenih izvan područja zauzetog od strane njemu podređenih postrojbi, dakle na onom prostoru koji su zauzele snage specijalne policije. No postavlja se pitanje zašto u tom slučaju do danas za ta nedjela nije odgovarao nitko od neposrednih počinitelja kao ni nitko iz zapovjednog lanca specijalne policije. Također se kroz proces pokazalo da je slučaj sustavno prikrivan, prvenstveno kroz rad vojno-obavještajnih struktura, iz čega bi također morala proizaći kazneno-pravna odgovornost sudionika. Nadalje, žrtve ubijene 9. septembra 1993., dakle većina njih, isključene su iz presude uz zaključak da se Mirku Norcu presuđuje radi djela nečinjenja (nekažnjavanja i nesprječavanja), a zbog čega ne može biti kriv za djelo činjenja, koje nije zapovjedio i za koje nije mogao znati prije nego što je isto počinjeno. Posljedica toga je, između ostalog, i nemogućnost obitelji sedmero sudski utvrđenih civilnih žrtava od 9. septembra 1993. da kao žrtve ratnog zločina zatraže obeštećenje putem sudske parnice.

Vrhovni je sud u maju 2020. godine potvrdio presudu kojom je zapovjednik izviđačke satnije 9. MTBR-a Josip Krmpotić osuđen zbog ratnog zločina na tri godine zatvora. Krmpotić je osuđen za paljenje i uništavanje kuća u srpskim selima za vrijeme operacije Medački džep, a oslobođen je optužbe za ubojstvo ratnih zarobljenika. Krmpotić je osuđen na kaznu blažu od najmanje zakonom propisane zbog niza okolnosti koje je sud uzeo kao olakotne. Za ratni zločin ubojstva neidentificirane žene optuženi su i osuđeni Velibor Šolaja i Josip Mršić, obojica pripadnici Krmpotićeve jedinice. Šolaja je pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, a Mršić nepravomoćno na tri godine zatvora.

lokacija: Selo Medari nalazi se na rječici Trnavi, oko 6 km zapadno od Nove Gradiške. Do 1991. godine Medari su se nalazili u sklopu općine Nova Gradiška, a danas se nalaze u jednoj od najmlađih općina u Hrvatskoj – općini Dragalić. Po popisu stanovništva iz 1991., Medari su imali 452 stanovnika, od čega 367 Srba. Po poslјednjem popisu stanovnika iz 2011. godine, Medari broje 211 stanovnika. Detalјni podaci o strukturi stanovnika po nacionalnosti još nisu dostupni.

vrijeme: 1. maja 1995.

opis zločina: Prvog dana akcije Blјesak, 1. maja 1995. oko 6 sati ujutro pripadnici Hrvatske vojske ušli su u selo Medari i počinili ratni zločin nad civilima koje su zatekli u njihovim kućama. Na okrutan način, vatrenim i hladnim oružjem ubijene su 22 osobe. O razmjerima zločina govori i činjenica da je među 22 osobe bilo troje djece i 11 žena, a većina muškaraca je bila starije životne dobi. Najmlađa žrtva imala je 7, najstarija 88 godina, a ubijeno je čak sedmero članova jedne obitelјi (obitelјi Vuković). Sve žrtve bili su Srbi. Prema iskazima obitelјi žrtava, stanovnici Medara vjerovali su kako će ih u slučaju ulaska Hrvatske vojske u selo zaštititi UNPROFOR, čija se baza nalazila u neposrednoj blizini sela.

žrtve:

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: 3. jula 2010. godine završena je ekshumacija posmrtnih ostataka 28 osoba iz zajedničke grobnice koja se nalazila na području mjesnog groblјa u selu Trnava. Na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, 29. marta 2011. identificirani su: Cvijeta Vuković, Anđelija Vuković, Ranko Vuković, Milutin Vuković, Gordana Vuković, Goran Vuković, Dragana Vuković, Ruža Dičko, Želјko Dičko i Jovan Grmuša, a u 4. mjesecu 2012. godine identificirani su: Kata Vlaisavlјević, Zorka Tomić, Draga Đumić i Anka Ninković.

pravosudne konzekvence: Za zločin u Medarima do danas nitko nije kazneno odgovarao. Postupak je još u predistražnoj fazi i vodi se protiv nepoznatih počinitelјa. Do ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava iz Medara, 2010. godine, predmet se nalazio u rukama Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, ali je 2010. odlukom DORH-a predmet prebačen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijek. Međutim, do danas još uvijek nije podignuta ni jedna optužnica za zločin u Medarima. Sestre Vuković, kojima su u zločinu ubijeni roditelјi i mlađa sestra, 4. septembra 2006. godine pokreću odštetni postupak pred općinskim sudom u Novoj Gradiški na temelјu Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Isti sud, 4. novembra 2009. odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Građansko-upravni odjel Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbio je zahtjev za sklapanjem izvansudske nagodbe jer to po njihovom tumačenju nije ratni zločin, nego su stradali civili ratna šteta. Temelјem troška koji je proizašao iz parničnog postupka, pokrenutog u vezi sa zahtjevom za naknadom nematerijalne štete zbog usmrćenja roditelјa i malodobne sestre, općinsko državno odvjetništvo u Novoj Gradišci pokrenulo je ovrhu nad nekretninama sestara Vuković.

mjesto: Zaseok sela Strmica u sastavu nekadašnje općine, a današnjeg grada Knina. Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupno 1334 stanovnika Strmice, njih 1298 bili su Srbi

vrijeme: 5. i 8. kolovoza 1995.

opis zločina: Manda Rodić posvjedočila je pripadnicima UNCIVPOL-a da se početkom kolovoza 1995. u njihovom zaseoku zaustavio konvoj HV-a. Dok je sa svojim susjedama Jovankom Mizdrak i Jujom Momić stajala na ulaznim vratima svoje kuće, prišla su im dva vojnika u maskirnim uniformama i pitala ih “ima li četnika ili oružja u kući”. Nakon što im je Manda Rodić odgovorila da nema, vojnici su im naredili da pođu s njima jer su sada “pod civilnom zaštitom”. Nakon što je Jovanka Mizdrek odbila poći, jedan od vojnika je naredio drugom da je “odmah ubije”. Nekoliko dana kasnije u seoskom polju pronađeno je tijelo Jovankinog muža Stevana, koji je ustrijeljen 5. kolovoza 1995.

žrtve: dvoje ubijenih – Jovanka Mizdrak (50) i Stevan Mizdrak (55)

pravosudne konzekvence: Posmrtni ostaci bračnog para Mizdrak ekshumirani su u svibnju 2001. na kninskom groblju. Do danas nitko nije odgovarao za njihovo ubojstvo.

lokacija: Selo Mokro polje nalazi se u sastavu Općine Ervenik. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Mokro Polje imalo je 803 stanovnika, od čega je 801 bio Srbin. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u Mokrom Polju živi 227 stanovnika.

vrijeme: Od 5. do 20 augusta 1995. godine.

opis zločina: Tokom akcije Oluja velika većina mještana Mokrog Polja napušta svoje selo i pridružuje se izbjegličkoj koloni. Jedan dio ljudi ipak odlučuje ostati. S obzirom na to da su u okolnim mjestima ljudi odlučili krenuti na put tek u noći između 4. i 5. augusta ili kasnije, jedan dio ljudi iz okolnih sela također se zatekao u Mokrom Polju u trenutku kada je Hrvatska vojska ulazila u selo. Nakon ulaska u selo hrvatske snage ubile su neke civile koje su zatekle u selu. S obzirom na to da svi slučajevi nisu dobro dokumentirani, razni izvori govore o različitom broju žrtava, koji se kreće između 5 i 20. Ovdje donosimo one slučajeve za koje imamo nedvojbene informacije o ubojstvima. Ubojstva najmanje petoro civila u Mokrom Polju (Knin) započela su tijekom akcije Oluja i nastavila su se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić, rođena 1926., ubijena je 6. augusta 1995. na pragu svoje kuće. Stana Popović, rođena 1926., i Mirko Popović, rođen 1952., (majka i sin) ubijeni su 7. augusta 1995. u svojoj kući, hicima iz vatrenog oružja. Tom prilikom ranjen je i Obrad Popović (suprug i otac). Stevan Sučević, rođen 1934., ubijen je 9. augusta 1995. Jeka Kanazir, rođena 1928., ubačena je u Pavlovićevu gusternu, a sahranjena je u Kninu nakon 40 dana. Sava Babić, rođena 1913., usmrćena je hicima iz vatrenog oružja 24. augusta 1995. godine ispred svoje kuće.

Jovan Popović iz Mokrog Polja, rođen 1948., izgubio je 7. augusta 1995. majku Stanu i brata Mirka. Toga je dana, nakon što su ga vojnici vodili po selu i zlostavljali, legao spavati na prvi kat kuće. Probudilo ga je pucanje:

“Zatim sam čuo vrisak majke (…) Kad sam čuo da pripadnik HV-a viče: ‘Ubio sam jednoga, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači’ (…) Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu (…) Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdanula. Ocu je metak ušao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora (…).”

Jovanov je otac ipak preživio.

žrtve:

Osim mještana Mokrog Polja u samom su selu ubijeni i mještani nekih drugih sela. Njihov broj isto tako nije precizno utvrđen. Ilija Švonja te Ružica i Stevo Manojlović ubijeni su u zadružnoj trgovini gdje su se bili sklonili 6 augusta 1995. godine predvečer. Masakrirani su, a potom zapaljeni.

Žrtve iz drugih mjesta:

Švonja Ilija (r. 1926.), iz Žegara;
Manojlović Ružica (r. 1937.), iz Ivoševaca;
Manojlović Stevo (r. 1940.) Ivoševaca.

pravosudne konzekvence: Nitko od odgovornih za ove zločine nije za njih kazneno odgovarao. U spomen civilima mještanima Mokrog Polja, ubijenima u augustu 1995. godine, mještani Mokrog Polja i udruženje srpskih porodica Protiv zaborava podigli su spomen-ploču.

lokacija: Cesta od Gline prema Dvoru

vrijeme: 7. i 8. augusta 1995.

Opis zločina: 7. i 8. augusta 1995. kolona ljudi s područja Gline, Topuskog, Vrginmosta i Vojnića kretala se cestom od Gline prema Dvoru. Kod sela Ravno Rašće, Donji Klasnić i Žirovac, kolona je napadnuta i tom prilikom staradalo je nekoliko desetaka civila. Prema izjavama svjedoka, dogodila su se dva napada na kolonu, jedan od strane HV-a, a drugi od strane 5. korpusa Armije BiH. Ovaj zločin jedan je od slabije istraženih zločina u Hrvatskoj. I ono malo postojećih izjava svjedoka u najvećoj su mjeri kontradiktorne. Tako neki pripadnici HV-a tvrde da se s kolonom civila povlačio i veći broj vojnih vozila te da su vojnici u civilnim vozilima bili pomješani s civilima i pucali po njima, a neki tvrde da su civili poginuli kao posljedica panike među srpskom vojskom. Bez obzira na nejasnoće, ostaje činjenica da je veći, još neutvrđen broj civila, prilikom navedenih događaja stradao.

žrtve:

Aleksa Zorojević (r. 1928.) iz Donjeg Klasnića
Miloš Vladić (1931.) iz Buzete
Danica Bulat (r. 1931.) iz Buzete
Marija Baždar (r. 1928.) iz Buzete
Milenko Kukulj (oko 1935.) iz Blatuše
Ljubica Kukulj (r. 1952.) iz Blatuše
Đurđica Kukulj (oko 1967.) iz Blatuše
Ana Mraović (r. 1905.) iz Bovića
Mile Mraović (r. 1931.) iz Bovića
Stanko Stanojević (r. 1918.) iz Bovića
Stevan Komadina (r. 1930.) iz Bovića
Milica Rkman (r. 1915.) iz Brnjavca
Maca Pavlović (r. 1923.) iz Trepče
Danica Radanović (r. 1924.) iz Šljivovca
Radanović Ranka (r. 1932.) iz Čremušnice
Radanović Miljka (r. 1922.) iz Čremušnice

počinitelji: Nepoznati pripadnici Hrvatske vojske i Armije BiH

pravosudne konzekvence: Za ovaj zločin do danas nitko nije kazneno odgovarao.

lokacija: Novska je grad na samom zapadu Slavonije, između Kutine i Nove Gradiške. Prema popisu stanovništva iz 2011., Novska ima 13.518 stanovnika, od čega je 4,74% Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Novska imala je 24.696 stanovnika, od čega je bilo 21,78% Srba. Iako Novska administrativno više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćala 1991., te danas ima manje stanovnika, jasna je velika promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva, vidljiva u velikom padu broja Srba na ovom području.

vrijeme: novembar/decembar 1991.

opis zločina: U jesen i zimu 1991. godine Novska se nalazila na prvoj borbenoj liniji rata u Hrvatskoj. 21. novembra 1991., oko 10 sati navečer, nekoliko hrvatskih vojnika upalo je u kuću Mihajla Šeatovića. Odveli su ga do susjedne kuće, gdje su njegovi susjedi Ljuban Vujić, Mišo i Sajka Rašković već bili držani zatočenima, te su hladnim i vatrenim oružjem svi ubijeni. Ovi srpski civili, prema opisima iz optužnice, ubijeni su na posebno okrutan i brutalan način. Žena je pronađena gola, razrezanog vrata i prsnog koša, te izrešetana rafalom. Muškarcima su nožem rezani prsti, testisi, spolovila, izbodeni su nožem, drobljeni su im zglobovi i kosti, rezani su im vratovi i rešetani su iz automatske puške. 18. decembra 1991. u Novskoj pripadnici Hrvatske vojske ulaze u kuću Petra Mileusnića te ondje, nakon maltretiranja, hicima iz vatrenog oružja ubijaju Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak, a Petra Mileusnića teško ranjavaju. Odlaze iz kuće uvjereni da je i Petar Mileusnić mrtav.

pravosudne konzekvence: Vojno tužiteljstvo u Zagrebu 1992. je godine podignulo optužnicu protiv Dubravka Leskovara i Damira Raguža Vide, zbog kaznenog djela ubojstva, a ne ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sudsko je vijeće 10. novembra 1992. donijelo rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Novi postupak pokrenut je na Županijskom sudu u Sisku 8. marta 2010., kada je započela glavna rasprava u postupku protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, optuženih da su 21. novembra 1991. u Novskoj počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dana 16. aprila 2010. optuženi Damir Vide Raguž nepravomoćno je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok je optuženi Željko Škledar oslobođen optužbe. Dana 10. jula 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća te je ukinuta prvostupanjska presuda. 7. februara 2013. Damir Vide Raguž i Željko Škledar presudom Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno su oslobođeni optužbe. Za ratni zločin u kući Petra Mileusnića 1992. godine vođena je istraga protiv Željka Beline, Ivana Grgića, Dubravka Leskovara, Dejana Milića i Zdravka Pleseca, zbog kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva. Postupak je okončan 2. novembra 1992. donošenjem rješenja o obustavi kaznenog postupka, primjenom Zakona o oprostu. Na Županijskom sudu u Sisku 23. septembra 2010. pokrenut je postupak protiv okrivljenih Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca, bivših pripadnika Hrvatske vojske optuženih za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva usmrćivanjem Goranke i Vere Mileusnić i Blaženke Slabak te ranjavanjem Petra Mileusnića, u Novskoj u decembru 1991. 19. novembra 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Sisku donijelo je odbijajuću presudu smatrajući da se radi o presuđenoj stvari. Vrhovni sud RH ukinuo je prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvooptuženog Belinu i drugooptuženog Milića. Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu 8. marta 2013. godine optuženike je proglasilo krivima. Belini je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset, a Miliću u trajanju od devet godina. U oktobru iste godine Vrhovni sud potvrdio je presudu.

Članovi obitelji ubijenih nisu dobili primjerenu satisfakciju, ni moralnu ni financijsku. Dodatno su viktimizirani jer su dužni platiti sudske troškove izgubljenih parnica u kojima su tužili Republiku Hrvatsku, smatrajući je odgovornom za zločin koji su počinili identificirani pripadnici HV-a. Marica Šeatović, supruga ubijenog Mihajla Šeatovića, 2004. je godine pokrenula postupak za naknadu štete od RH zbog suprugove smrti, što je Općinski sud u Novskoj odbio uz obrazloženje da je puška kojom je izvršen masakr u kući Raškovićevih “bila uključena u akcije u Domovinskom ratu” i da su počinioci “bili pijani i revoltirani padom Vukovara”. Žalila se sudu u Sisku, ali je njezin zahtjev bio odbijen i ona je na kraju morala platiti sudske troškove u visini od 8.500 kuna. 2008. godine pokrenula je postupak na Vrhovnom sudu, koji je predmet vratio u Sisak, pa opet u Novsku, gdje je sutkinja ponovno donijela negativno rješenje. Marici je ponovo određena obaveza plaćanja sudskih troškova, ovaj put u iznosu od 10.000 kuna. Od svoje penzije u visini od 1,600 kuna Marica Šeatović državi je već platila gotovo 20.000 kuna, dok su ubojice njezinog supruga na slobodi, a od države nije dobila ni jednu kunu na ime odštete.

lokacija: “Republika Srpska Krajina” obuhvaćala je teritorij Like, Korduna, sjeverne Dalmacije, Banije, zapadne Slavonije, istočne Slavonije te zapadnog Srijema i Baranje. RSK bila je podjeljena na četiri UN-sektora: Zapadni (zapadna Slavonija), Istočni (istočna Slavonija), Sjeverni (Kordun, Banija, sjeverni dio Like) te Južni (Dalmacija, južni dio Like). Akcija Oluja provedena je na teritoriju UN-sektora Jug i Sjever.

vrijeme: august i septembar 1995.

opis događaja: Protiv dijela “Republike Srpske Krajine”, koju su činili UN-sektori Jug i Sjever, Hrvatska vojska 4. augusta 1995. u ranim jutarnjim satima pokreće vrlo opsežnu vojnu akciju pod nazivom Oluja. Akcija počinje oko 5 sati ujutro granatiranjem svih važnijih točaka srpske obrane, posebno grada Knina, kao centralnog grada RSK. Sama akcija trajala je 84 sata, odnosno njezin službeni završetak proglašen je 7. augusta 1995. u 18 sati. U akciji je sudjelovalo oko 200.000 hrvatskih vojnika, s tim da su u dijelovima operacije aktivno sudjelovali i HVO i Armija BiH. Operacijom Oluja na velikom je dijelu područja koji je obuhvaćala RSK ponovno uspostavljen ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, međutim ova akcija ne može se gledati bez uzimanja u obzir i njezinih negativnih posljedica, koje traju do danas. Istraživanja koja je proveo Hrvatski helsinški odbor pokazala su da je u augustu i septembru 1995., tokom i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom obuhvaćenom teritoriju ubijeno više od 600 civila i spaljeno više hiljada kuća i popratnih objekata. Informativno-dokumentacijski centar Veritas broj ubijenih civila tokom i nakon akcije Oluja procjenjuje na više od 1200. Iz straha za osobnu sigurnost, kao i na nagovor krajinskih vlasti, Hrvatsku je tada napustilo oko 200.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba. Njihov povratak bio je onemogućen zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravne države na tom dijelu teritorija Republike Hrvatske, zakašnjelog procesuiranja ratnih zločina, neučinkovitih programa povratka te presporih državnih gospodarskih mjera poticanja obnove uništene i opljačkane infrastrukture. Sinergija navedenih elemenata rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva s petine hrvatskog teritorija u mjeri koja apsolutno ima učinke etničkog čišćenja.

žrtve: Zbog različite razine istraženosti pojedinih zločina počinjenih tokom i nakon akcije Oluja nažalost nije moguće dosljedno i ujednačeno opisati svaki pojedini zločin, kao ni donijeti poimenični popis žrtava svakog od zločina. Zato u nastavku donosimo detalje samo nekih od zločina, dok su najbolje istraženi prikazani kao posebni pojedinačni zločini na ovoj mapi zločina.

Dana 6. augusta 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje deset civila. Vasu Vasića (r. 1920.) i Nikolu Panića (r. 1935.) ubili su vatrenim oružjem – vojska ih je izvela pred kuću i strijeljala. Toga su dana smaknuti i Branko Radinović (r. 1920.), Maša Radujko (r. 1927.) i njezin suprug Nikola Radujko (r. 1918.), Tode Marić (r. 1929.), Milka Grubić (stara oko 60 godina), Zorka Kablar (stara oko 80 godina), Milica Šljivar (r. 1936.) i Jeka Opačić (stara oko 80 godina).

Dana 7. augusta 1995. godine oko 10 sati u selu Bravsko, u susjednoj Bosni i Hercegovini, dva nadzvučna aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva tipa MIG-21, tridesetak kilometara duboko u unutrašnjosti BiH, gađala su kolonu civila iz južne Like i sjeverne Dalmacije, koji su tokom Oluje u strahu napustili svoje domove. Kolona se kretala tzv. Petrovačkom cestom između Bosanskog Petrovca i Ključa, kada su je kod mjesta Kapljuh u selu Bravsko nadletjela dva aviona, doletjela iz pravca zapada, odnosno Hrvatske. U drugom preletu na kolonu vozila ispaljeno je više raketa, i tom su prilikom na mjestu poginuli Darinka Drča (r. 1927.) i njezini unuci Jovica Drča (r. 1989.) i Mirjana Dubajić (r. 1974.), svi iz Brotinje kod Donjeg Lapca, brat i sestra Nevenka Rajić (r. 1984.) i Žarko Rajić (r. 1986.) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (r. 1951.) i njegov sin Darko (r. 1982.) iz Donjeg Lapca te Branko Stjelja (r. 1923.) i njegov sin Mirko (r. 1961.) iz Nadina kod Benkovca. Prema izjavama svjedoka (lokalnih mještana i preživjelih izbjeglica), u koloni su bili isključivo civili, a pripadnika bilo kakvih vojnih postrojbi nije bilo nigdje u blizini. Avioni su kolonu preletjeli vrlo nisko i relativno sporo te su piloti bez ikakve sumnje morali vidjeti da se radi o civilnim vozilima, ženama i djeci. Ipak su se nakon prvog preleta okrenuli, na povratku raketirali kolonu te naposljetku odletjeli natrag u pravcu Hrvatske. Ovaj incident događa se posljednjeg dana akcije Oluja, kada više nije bilo nikakve realne prijetnje za hrvatske postrojbe, te duboko na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine.

Ubojstva najmanje šestero, a prema nekim podacima petnaestero civila u Mokrom Polju (Knin) započela su tokom akcije Oluja i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić (r. 1926.) ubijena je 6. augusta 1995. na pragu svoje kuće. Stana Popović (r. 1926.) i Mirko Popović (r. 1952.), majka i sin, ubijeni su 7. augusta 1995. u svojoj kući, hicima iz vatrenog oružja. Stevan Sučević (r. 1934.) ubijen je 9. augusta 1995. Jeka Kanazir (r. 1928.) ubačena je u “Pavlovićevu gusternu”. Sahranjena je u Kninu nakon 40 dana. Sava Babić (r. 1913.) usmrćena je hicima iz vatrenog oružja 24. augusta 1995. ispred svoje kuće. Za vrijeme Oluje pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema izvještaju HHO-a, registrirano je četrnaestero ubijenih civila, među kojima devet žena: Dane Bolta (star 90 godina); Sava Bolta (stara oko 70 godina); Branko Jelača (star oko 67 godina); Marija Jelača (r. 1913.); Milica Jelača (r. oko 1927.); Ana Jelača (stara oko 50 godina); Smilja Jelača (stara oko 90 godina); Dušan Kesić (r. 1939.); Mileva Kolundžić (stara oko 70 godina); Danica Sovilj (stara oko 70 godina); Mara Sovilj (stara oko 75 godina); Mira Sovilj (stara oko 50 godina); Rade Sovilj (r. oko 1947.) i Vlado Sovilj (r. 1931.), koji se vratio kući iz izbjegličke kolone.

Teško je naći selo u sjevernoj Dalmaciji i Lici u kojem nije bilo ubojstava jednog ili više civila u akciji Oluja i neposredno nakon nje. Poznata su ubojstva u Uzdolju, Žagroviću, Plavnu, Srmici, Ličkom Tiškovcu, Kosovu, Oćestovu, Ivoševcima, Zrmanji itd.

pravosudne konzekvence: Sudski postupak vođen je i zbog ubojstva šestero civila u Gruborima 25. augusta 1995. godine i to protiv Frane Drlje i Bože Krajine. Županijski sud u Zagrebu oslobodio ih je, a tu je presudu potvrdio Vrhovni sud. Županijski sud zaključio je da je među svjedocima na djelu bio vrlo čvrst zavjet šutnje te da su žrtve ubijene zato što su Srbi, a kuće paljene zato što su njihovi vlasnici srpske nacionalnosti.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zbog zločina počinjenih u UN-sektoru Jug podigao je optužnicu protiv generala Ivana Čermaka, Ante Gotovine i Mladena Markača. Sva su trojica oslobođena, Čermak prvostupanjskom, a Gotovina i Markač drugostupanjskom presudom. Cjelokupni spis u predmetu Gotovina, Čermak, Markač Međunarodni kazneni sud dostavio je hrvatskim vlastima, ali, bez obzira na sve podatke, činjenice i iskaze koje taj spis sadržava, to nije urodilo ubrzanjem pravosudnih postupaka kada je riječ o ratnim zločinima počinjenim za vrijeme i nakon Oluje.

Obitelji žrtava imaju moralno pravo očekivati da za njihove tragedije i tragedije mnogih drugih počinitelji odgovaraju, bez obzira na to na kojoj su strani ratovali i u čije su ime zločini počinjeni. O zločinima počinjenima u Oluji bila je riječ i pred Međunarodnim sudom (ICJ) u Haagu tokom izricanja presuda o tužbama za genocid koje su Hrvatska i Srbija podignule jedna protiv druge. Suci su zaključili da granatiranje gradova u RSK-u nije bilo usmjereno na civile i da one nisu namjerno uzrokovane. Sud je naveo da je nesporno da je bijeg značajnog dijela srpske populacije s tog područja bio direktna posljedica hrvatske vojne operacije, posebno granatiranja gradova. Primijetio je, nadalje, da Brijunski transkripti pokazuju da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile itekako svjesne da će Oluja dovesti do masovnog egzodusa Srba i da su “u određenoj mjeri čak predviđale vojno planiranje na takvom egzodusu, koji nisu smatrale samo vjerojatnim, nego poželjnim”.

Da su hrvatske snage počinile ubojstva pripadnika zaštićene grupe te da su im nanijeli teške tjelesne i psihičke povrede, ICJ je zaključio utvrdivši njihovu odgovornost za ubojstva i napade na izbjegličke kolone, kao i odgovornost za ubojstva srpskih civila tokom i nakon vojne akcije. Suci su potvrdili i nalaze MKSJ-a o maltretiranju srpskih civila, sistematskoj pljački i uništavanju srpskih kuća. No što se tiče genocida, ICJ je iz svega toga zaključio da, ako je postojala politika protjerivanja Srba, to ne znači da je postojala politika usmjerena na fizičko uništavanje srpske populacije i da je to daleko od specifične namjere koja karakterizira zločin genocida. Broj svjedoka zločina koji su se dogodili nakon Oluje sve je manji, a institucije hrvatske države ne pokazuju nikakvu inicijativu za procesuiranje ovih zločina, štoviše, u gotovo svim procesima vezanim za ove zločine prisutna je aljkavost u pripremi optužnica i vođenju procesa, zbog čega su najčešći epilog kaznenih procesa oslobađajuće presude.

mjesto: Oraovac je mjesto u sastavu općine Donji Lapac. Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupno 303 stanovnika tog mjesta, njih 294 bili su Srbi.

vrijeme: 7. kolovoza 1995.

opis zločina: Prema svjedočenju Milana Ilića haškim istražiteljima, 7. kolovoza 1995. oko 13 sati u Oraovac su došla dva ili tri vojnika u svio-zelenim uniformama i oznakama grane u obliku slova V. Milanu i njegovom bratu Marku naredili su da izađu iz vrta obiteljske kuće. Potom je do njihove kuće došla grupa vojnika u maskirnim uniformama koja je tamo dovela Radu Bibića (78), njegovu suprugu Ružicu Bibić (malo mlađa) i Stevu Ajdukovića (60). Grupi je prišao jedan drugi naoružani vojnik u sivo-zelenoj uniformi, koji ih je nazvao četnicima, prijetio im i psovao. Zatim im je naredio da ustanu i krenu u smjeru Gornjeg Lapca, a otprilike 30 metara iza njih išli su neki drugi vojnici. Milan Ilić je oko 50 metara prije zadnje kuće u selu uspio pobjeći i sakriti se. Nakon nekoliko minuta začuo je osam pojedinačnih pucnjeva iz pištolja.

žrtve: četvero ubijenih – Marko Ilić (84), Rade Bibić (78), Ružica Bibić (neutvrđeno) i Stevo Ajduković (60)

pravosudne konzekvence: Raspravno vijeće MKSJ-a 2011. utvrdilo je da su ubojstvo počinili pripadnici specijalne policije, no do danas nitko nije odgovarao za taj zločin.

lokacija: Grad Osijek najveći je grad u Slavoniji i četvrti po veličini u Hrvatskoj. Nalazi se na istočnoj obali rijeke Drave i predstavlja administrativno, industrijsko, sudsko i kulturno središte istočne Hrvatske. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Osijeku živi 84.104 stanovnika, od čega 6751 ili 6,25% Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području grada Osijeka živjelo je 165.253 stanovnika, od čega 33.146 ili 20% Srba. Teritorijalno-administrativni ustroj se između 1991. i 2011. značajno promijenio i nikakve direktne usporedbe ne odaju pravu sliku, ali čak i kada se gleda broj stanovnika koji su živjeli isključivo u gradskim naseljima Osijeka 1991. godine taj je broj 104.761, od čega 15.985 ili 15,3% Srba. Potpuno je jasno da je pad udjela Srba u Osijeku od 1991. naovamo jedan od najdrastičnijih padova čak i kada se promatra čitavo područje Hrvatske.

vrijeme: od jula do decembra 1991. godine

opis zločina: U drugoj polovici 1991. godine, dok se Osijek nalazio na prvoj ratnoj liniji, unutar samog grada događala su se odvođenja, nestanci, zatvaranja, mučenja i ubojstva Srba koji su ostali u Osijeku. Zločini koji se događaju srpskim civilima u Osijeku u javnom su prostoru poznati po kolokvijalnim nazivima Garaža i Selotejp. Slučaj Garaža odnosi se na otmice i mučenja srpskih civila u zgradi Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, kojim je predsjedao Branimir Glavaš, dok se slučaj Selotejp odnosi na ubojstva srpskih civila kojima su ruke u trenutku ubojstava bile vezane selotejpom, na obali Drave. Na ovaj način ubijeno je najmanje 10 osoba.

Branimir Glavaš, obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, pri tom je Sekretarijatu ustrojio, opremio i naoružao vojnu postrojbu, koja se u to vrijeme različito neformalno nazivala – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa te Branimirova osječka bojna – a kasnije je službeno nazvana 1. bojna osječkih branitelja. Upravo je ta jedinica izvršavala naloge i činila zločine nad Srbima koji su živjeli u Osijeku.

31. augusta 1991. u jednu su od garaža u dvorištu pored Sekretarijata pripadnici Branimirove osječke bojne postrojbe priveli dvije osobe od kojih je jedna bila Čedomir Vučković. Čitavog dana Čedomira su Vučkovića pripadnici navedene jedinice udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima pripadnik navedene postrojbe Zoran Brekalo istočio je kiselinu iz akumulatora te je prisilio Vučkovića da je popije. Zbog jakih bolova uzrokovanih kiselinom, Vučković je provalio vrata na garaži i izašao van na dvorište gdje je Krunoslav Fehir ispalio u njega nekoliko hitaca iz vatrenog oružja. Dva su ga hica pogodila u trbuh i ruku, ali je smrt Čedomira Vukovića nastupila od otrovanja sumpornom kiselinom.

26. novembra 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne iz obiteljske su kuće u Sisačkoj ulici broj 11 odveli Branka Lovrića, lišili ga slobode i zatvorili u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30, iz koje su ga nepoznati pripadnici navedene skupine odveli na obalu rijeke Drave i usmrtili.

3. decembra 1991. Stjepan Bekavac, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, pripadnici Branimirove osječke bojne, dočekali su Aliju Šabanovića ispred njegove stambene zgrade u naselju Sjenjak, uhitili su ga te ga odvezli i zatočili u podrumu kuće broj 30 u Dubrovačkoj ulici, da bi ga naknadno nepoznati pripadnici iste skupine odvezli iz navedene kuće na obalu rijeke Drave te ga tamo usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu. Nakon toga bacilli su ga u rijeku Dravu.

7. decembra 1991. Stjepan Bekavac, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, pripadnici Branimirove osječke bojne, odveli su Radoslava Ratkovića iz njegove obiteljske kuće, prevezli ga do kuće u Dubrovačkoj ulici broj 30, gdje su mu vezali ruke samoljepivom trakom, tukli ga i ispitivali o njegovoj navodnoj neprijateljskoj djelatnosti, da bi ga nakon njihovog odlaska dvojica nepoznatih vojnika nastavili tući te ga potom odvezli na obalu rijeke Drave, kod Tvrđe. Tamo je Dino Kontić dao automatsko oružje Zdravku Dragiću i rekao mu da puca u Ratkovića. Dragić je ispalio jedan hitac i pogodio Ratkovića u obraz, uslijed čega je ovaj pao u vodu. Dragić je potom iz druge puške ispalio prema Ratkoviću još jedan hitac, ali je Radoslav Ratković ipak uspio preživjeti i isplivati iz Drave.

7. decembra 1991. iz njegove kuće u Mrežničkoj ulici pripadnici Branimirove osječke bojne odveli su dr. Milutina Kutlića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu. Potom su ga bacili u rijeku Dravu.

Neutvrđenog dana u prvoj polovici decembra 1991. godine iz njegove kuće u Vrtnoj ulici 12 pripadnici Branimirove osječke bojne odveli su Svetislava Vukajlovića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu. Nakon toga bacili su njegovo tijelo u Dravu.

Neutvrđenog dana tokom decembra 1991. godine pripadnici Branimirove osječke bojne uhapsili su jednu nepoznatu žensku osobu, vezali je samoljepivom trakom, odveli je na obalu rijeke Drave te je usmrtili pucajući joj iz vatrenog oružja u glavu. Bacili su je potom u rijeku Dravu.

28. decembra 1991. godine iz kuće u Wilsonovoj ulici 19 pripadnici Branimirove osječke bojne odveli su Bogdana Počuču, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu u glavu iz vatrenog oružja. Potom su ga bacili u rijeku Dravu.

12. jula 1991. pripadnici Branimirove osječke bojne uhapsili su te u podrumske prostorije Sekretarijata za narodnu obranu priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu pritom teške ozljede.

žrtve:

Ovaj popis ubijenih civila temelji se na presudi protiv Branimira Glavaša, iako to nije konačan popis ubijenih Srba u Osijeku.

pravosudne konzekvence: 8. maja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, kojom su optuženici Branimir Glavaš, Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Osijeku 1991. godine. Branimir Glavaš osuđen je na deset godina zatvorske kazne.

Vrhovni sud Republike Hrvatske 2. juna 2010. okrivljenicima je smanjio zatvorske kazne koje su im izrečene prvostupanjskom presudom, pa je tako presudom VSRH-a Branimir Glavaš osuđen na osam godina zatvora, Ivica Krnjak na sedam, Gordana Getoš Magdić na pet, Dino Kontić na tri godine i šest mjeseci, Tihomir Valentić na četiri godine i šest mjeseci te Zdravko Dragić na tri godine i šest mjeseci.

Početkom 2015. godine Ustavni sud RH ukinuo je presudu Vrhovnog suda kojom je Branimir Glavaš zbog ratnih zločina osuđen na osam godina zatvora. Branimir Glavaš izišao je iz pritvora, koji je služio u zatvoru u Bosni i Hercegovini. Mada Ustavni sud RH nije uopće ulazio u meritum krivnje, već se bavio pravnim pitanjima, puštanje prvoosuđenog Branimira Glavaša iz zatvora ne ide u prilog ni pravdi za žrtve, a ni pravdi za većinu osuđenika jer su svi, osim Glavaša, već odslužili svoje zatvorske kazne. Nakon te odluke Glavaš je, iako prvostupanjski osuđen za zločin nad civilima, postao zastupnik u novom sazivu Hrvatskog sabora, čemu su se protivile brojne udruge civilnog društva, tražeći izmjenu zakona. Na toj je poziciji u oktobru 2017. dočekao ponovljeno suđenje u slučajevima Selotejp i Garaža.

Vrhovni je sud u junu 2016. po službenoj dužnosti, zbog bitnih povreda odredbi Zakona o kaznenom postupku, ukinuo osuđujuću presudu protiv Glavaša i drugih, i predmet vratio na ponovno suđenje pred Županijski sud u Zagrebu.

Izmijenjena optužnica od 22. marta 2017. godine ne obuhvaća stradanje Đorđa Petkovića u jednoj od garaža Sekretarijata za narodnu obranu, a za što je Glavaš terećen po zapovjednoj odgovornosti. Izostavljeno je i ubojstvo Jovana Grubića po nepoznatim pripadnicima tajne grupe, dijela diverzantsko-izviđačke postrojbe Operativne zone Osijek.

Ponovljeni postupak započeo je u junu 2019. godine.

mjesto: Zaseok sela Oton u općini Ervenik iz kojeg je 4. i 5. kolovoza 1995. izbjegla većina od 200 stanovnika, a ostalo je svega četiri-pet starijih muškaraca i 13 žena.

vrijeme: Neutvrđenog datuma oko 18. kolovoza 1995.

opis zločina: Jovan Vujnović u svom je svjedočenju haškim istražiteljima kazao je da ga je u jutarnjim satima 18. kolovoza 1995. ili približno tog datuma grupa hrvatskih vojnika odvela u seosku zgradu željezničke stanice na ispitivanje. Jedan od vojnika je potom savjetovao da se sakrije jer se “događaju stvari”. Istog dana u 16 sati Vujinović se uputio kući koju je pronašao spaljenu, a na otprilike 80 metara od kuće mrtvu majku, Martu Vujnović (85), s tri rane od metaka na licu. Dana 21. ili 22. kolovoza pronašao je i leš Steve Vujnovića (56) ispred njegove kuće. Stevo Vujnović je bio u donjem rublju i ležao je licem prema zemlji, u lokvi krvi. Neutvrđenog datuma nakon “Oluje” ubijene je i nepokretna Stevina majka Marija (85), čiji je leš nakon godinu dana pronašao njezin drugi sin Momčilo Vujnović. Prema izvještaju civilne policije UN-a (UNCIVPOL) sastavljenom 24. kolovoza 1995., u Otonu su u prvim danima “Oluje” ubijeni Ilija (73) i Branko Sudar (58) te Đuka Žunić (85), koju su stanovnici sela pronašli utopljenu u bunaru.

žrtve: šest ubijenih – Marta Vujnović (85), Stevo Vujnović (56), Marija Vujnović (85), Ilija Sudar (73), Branko Sudar (58), Đuka Žunić (85)

pravosudne konzekvence: Imena Marte, Steve i Marije Vujnović nalazilo se u optužnici koju je tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2001. podiglo protiv hrvatski generala Gotovine, Čermaka i Markača. Međutim, zbog nedostatka dokaza o mogućim počiniteljima zločina, Raspravno vijeće MKSJ-a nije razmatralo ovaj slučaj.

lokacija: Zločin je počinjen u Poljani, mjestu udaljenom 25 kilometara cestovnom linijom od Pakraca prema Kutini, koje je 1991. administrativnim ustrojem pripadalo Pakracu, a danas je u sastavu Lipika. Naselje je široj javnosti poznatije pod nazivom Pakračka Poljana, koji je približno lokacijski određuje, ali vjerojatno i zbog iz činjenice da je do 1981. godine službeni naziv mjesta bio Poljana Pakračka. 1991. ondje je živjelo 669 stanovnika, od kojih su većina bili Hrvati, njih 60,69 posto, a u znatnom broju bilo je i Čeha, s udjelom od 22,27 posto. Stanovnika srpske nacionalnosti bilo je 27. Danas Poljana ima 547 stanovnika. Još uvijek nije dostupan sastav stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti za naselja koja nemaju status općine/grada.

vrijeme: 8. oktobar 1991. — sredina decembra 1991.

opis zločina: U Pakračkoj Poljani u jesen 1991. bila je stacionirana pričuvna postrojba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Pripadnici te postrojbe u navedenom su razdoblju u Društveni dom, pretvoren u improvizirani zatvor, dovodili nezakonito privedene srpske civile, ali i manji broj Hrvata, te ih ondje ispitivali uz učestalo premlaćivanje, mučenje, kao i brojna ubojstva. Ljudi su najčešće odvođeni iz svojih domova, gotovo u pravilu od njih je tražen i oduziman novac te ostale vrijednosti, uključujući automobile, a u jednom slučaju čak i usisivač i pegla. Neki od zatvorenika tog logora bili su mučeni elektrošokovima, sipana im je sol ili pak ocat na zadobivene rane, tortura je često uključivala udaranje tvrdim predmetima, korišten je nož, nekoliko žena je silovano, zatvorenici su pri ulasku svojih mučitelja morali podizati ruku u zrak uz pozdrav “Za dom spremni!”, a mučeni su i na mnoge druge načine. No ova kratko opisana tortura samo je manji dio zločina, jer je iz vatrenog oružja ili kao posljedica premlaćivanja na području Pakračke Poljane ubijeno više desetaka ljudi. Srpski civili u logor su dovođeni najčešće iz sela s područja Pakraca, Kutine i Daruvara, no najmanje trojica su dovedena čak iz Zagreba, gdje je, na tamošnjem Velesajmu, također bila stacionirana ista postrojba. Žrtve su najčešće bile likvidirane vatrenim oružjem iz blizine, hicima u glavu, nakon čega su zakapane u plitke grobove, uglavnom u bližoj okolici Poljane. Do danas tijela najmanje 6 žrtava nisu pronađena.

osobe koje se do danas vode nestalima ili se traže njihovi posmrtni ostaci:

Pero Novković, r. 1940. – nestao 16. 11. 1991.
Milan Popović, r. 1929. – nestao 10. 11. 1991.
Milan Gunjević, r. 1952. – nestao 10. 10. 1991.
Konstantin Radić Kojo iz sela Kričke – nestao sredinom oktobra 1991.
Pero Rajčević iz Kutine – nestao nakon 11. 10. 1991.
Milan Radonić, s područja Kutine – odveden 26. 10. 1991. u P. Poljanu, gdje je mučen i ponižavan, nakon čega mu se gubi svaki trag

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Do sada su na različitim lokacijama ekshumirane, a zatim na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu identificirane sljedeće žrtve opisanog zločina:

Tijela su pronalažena u Kukunjevcu, Bujavici te na lokacijama Veliki Jarak i Mali Gaj.

pravosudne konzekvence: Presudom Županijskog suda u Zagrebu iz septembra 2005. godine na ukupno trideset godina zatvora za ona nezakonita zatvaranja, mučenja, pljačkanja i ubojstva koja su im dokazana, osuđeni su kao prvooptuženi Munib Suljić (deset godina), a zatim Siniša Rimac (osam godina), Igor Mikola (pet godina) te Miroslav Bajramović (četiri godine) i Branko Šarić (tri godine). Vrhovni sud u maju je sljedeće, 2006. godine povisio kaznu Suljiću na dvanaest godina. Igor Mikola od izricanja je prvostupanjske presude bio u bijegu, a u Hrvatsku je izručen iz Perua u oktobru 2015. Tomislav Merčep, kao (ne)formalni zapovjednik ove grupe, uhapšen je u decembru 2010. godine, a protiv njega je pred Županijskim sudom u Zagrebu podignuta optužnica šest mjeseci kasnije, u junu 2011., koja ga tereti po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Pakračkoj Poljani, ali, po istoj osnovi, i za ubojstvo obitelji Zec.

lokacija: Paulin Dvor, selo koje se nalazi 10 kilometara južno od Osijeka, u čijem je administrativnom sastavu kao dio Grada Osijeka i bilo do 1991. godine. Istočno od sela na udaljenosti od dva kilometra se nalazi Ernestinovo s kojim je Paulin Dvor povezan cestom. Tada je imalo 168 stanovnika, od kojih se njih 147 ili 87,5 posto izjašnjavalo Srbima. Dvadeset godina kasnije, prema popisu stanovnika iz 2011. godine, u naselju živi 76 stanovnika, odnosno više nego upola manje. Zasad nije moguće dobiti uvid u nacionalni sastav stanovnika po svim naseljima u RH prema zadnjem popisu, već samo po općinama i gradovima. Kako nam nije poznato naseljavanje Hrvata iz Bosne ili s Kosova u tome selu, pretpostavka je da se radi uglavnom o Srbima.

vrijeme: 11. decembar 1991. godine

opis zločina: Nekolicina pripadnika 1. bojne 2. satnije 130. brigade HV-a, prema prethodnom dogovoru u gostionici Bijelo-plavi u Vladislavcima, a zbog želje za osvetom nakon saznanja da je u bolnici u Osijeku od snajperskog ranjavanja preminuo njihov suborac, odlučili su ubiti stanovnike u Paulin Dvoru. To je mjesto bilo na prvoj liniji fronte, pod kontrolom hrvatskih snaga. Tokom dana su oni koji nisu dotad izbjegli iz sela mogli biti u svojim kućama i obilaziti ga, odnosno nahraniti stoku, ali noću su grupno pritvarani u nekoliko kuća. U kući Andrije Bukvića na adresi Glavna 52 nalazilo se najviše – čak 19 civila. Pripadnici Hrvatske vojske su 11. decembra 1991. godine došli u selo, stražaru na ulazu u mjesto, koji ih je pokušao spriječiti, praktički najavili zločin uz riječi “Idemo napraviti malo reda, tu ima Srba!”, a zatim su ušli u spomenutu kuću i ondje automatskim oružjem, pištoljima i ručnim bombama ubili svih devetnaestero ljudi koje su u kući zatekli. Riječ je o 10 muškaraca i 9 žena, a svi osim jednoga Mađara bili su Srbi, odnosno Srpkinje. Iako su potom otišli s mjesta zločina, ubrzo su se vratili kako bi se uvjerili da su svi u koje su pucali doista mrtvi. Najmlađa ubijena žrtva imala je 41, a najstarija 82 godine.

žrtve:

Darinka Vujnović (r. 1934.)
Marija Sudžuković (r. 1914.)
Božidar Sudžuković (r. 1913.)
Milena Rodić (r. 1928.)
Spasoja Milović (r. 1933.)
Milica Milović (r. 1934.)
Vukašin Medić (r. 1923.)
Milan Labus (r. 1941.)
Dragutin Kečkeš (r. 1939.)
Petar Katić (r. 1937.)
Milan Katić (r. 1933.)
Draginja Katić (r. 1922.)
Dmitar Katić (r. 1909.)
Bosiljka Katić (r. 1944.)
Boško Jelić (r. 1944.)
Anđa Jelić (r. 1950.)
Boja Grubišić (r. 1917.)
Jovan Gavrić (1936.)
Milka Lapčević (r. 1910.)

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Ubrzo nakon počinjenog zločina, odnosno, samo nekoliko sati kasnije, 18 tijela je kamionom odvezeno prema osječkoj kasarni Lug, gdje su zakopana u masovnu grobnicu. Tijelo Darinke Vujnović pronašli su vojnici JNA i/ili pripadnici paravojnih jedinica, koji su par dana nakon zločina zauzeli Paulin Dvor te je ono sahranjeno u Trpinji. Ujesen 1996. godine, nakon što su se za slučaj zainteresirali haaški istražitelji, obavještajna zajednica je u suradnji s vojskom organizirala premještaj 17 tijela. Ona su sredinom januara 1997. ubačena u plastične bačve te vojnim kamionom prevezena u Rizvanušu, selo nedaleko od Gospića. 18. tijelo, ono Milke Lapčević, nije bilo među njima te nije bilo pronađeno do podizanja optužnice niti suđenja za zločin, zbog čega i nije uvrštena u popis žrtava pobrojanih u kasnijem sudskom procesu. Pretpostavlja se da je njeno tijelo ispalo tijekom transporta iz Paulin Dvora u Lug, odnosno da je pokopano na osječkom Centralnom groblju ili pak da je i danas ukopano negdje na području kasarne. Moguće je i da je u međuvremeno pronađeno, o čemu nemamo informacije, no sigurno je da se njezino ime ne nalazi u izdanju Knjige nestalih osoba na području RH iz 2012. godine. 17 tijela pokopanih u Rizvanuši pronašli su haaški istražitelji u februaru 2002. godine, a da se doista radi o žrtvama tog zločina potvrdio je Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, u septembru iste godine.

pravosudne konzekvence:

Za zločin u Paulin Dvoru osuđena su dvojica neposrednih počinitelja: Nikola Ivanković, koji je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda 2005. godine osuđen na 15 godina zatvora, i Enes Viteškić, drugooptuženi u slučaju, koji je u maju 2012. nepravomoćno osuđen na 11 godina zatvora pred Županijskim sudom u Osijeku nakon što je Vrhovni sud prvostupanjskom presudom dvaput vraćao slučaj na ponovno suđenje poslije dviju oslobađajućih presuda. Počinitelja je bilo više i jasno je da su neki od njih još uvijek na slobodi. Nadalje, iako dokazni postupak ukazuje na to da ovaj ratni zločin nije zapovjeđen, odnosno da je počinjen samoinicijativno i bez znanja nadređenih, i da su neki od počinitelja odmah privedeni pred vojnu policiju i službenike obavještajnih službi, činjenica je da oni, osim vikom, ljutnjom i slanjem na “prvu crtu”, nisu adekvatno kaznili počinitelje. Dapače, učinjeno je sve da bi zločin bio prikriven, zbog čega se također postavlja pitanje kaznene odgovornosti onih koji su u tome sudjelovali. Koliko nam je poznato, dvije su od obitelji žrtava tražile i uspjele sudskim putem dobiti odštetu za usmrćenje bliskih osoba. Općinski sud u Osijeku donio je u julu 2005. godine presudu po kojoj Republika Hrvatska zbog pretrpljene duševne boli mora isplatiti 200.000 kuna Nenadu Jeliću čiji su majka Anđa i otac Boško ubijeni u Paulin Dvoru.

mjesto: Zaseoci Mirkovići i Crnogorci sela Polača kraj Knina

vrijeme: 12. i 29. kolovoza 1995.

opis zločina: Dana 12. kolovoza 1995. tri hrvatska vojnika, koji su u zaseoku Mirkovići sudjelovali u akciji čišćenje od mogućih preostalih neprijateljskih vojnika, došla su u kuću Đurđije Mirković. Susjeda Smiljana Mirković, koja se u tom momentu nalazila s njoj, posvjedočila je da su im vojnici opsovali majku srpsku, nakon čega je jedan od njih iz vatrenog oružja ubio Đurđiju.

Prema svjedočanstvu Đurđije Crnogorac, 29. kolovoza 1995. tri hrvatska vojnika u uniformama došli su u kuću susjede u kojoj se nalazila Ilinka Crnogorac i naredili joj da zajedno s njima ode do njezine kuće. Kako su potvrdili njeni susjedi, tamo su joj vojnici zaprijetili da će je joj spaliti kuću, na što ih je ona počela preklinjati da to ne čine. Nekoliko sati kasnije Đurđija je pronašla Ilinku mrtvu, u lokvi krvi, a pored glave joj je bila tegla za cvijeće. U dnevniku događaja Policijske uprave Kotara Knin iz 1995. se navodi da je Ilinka Crnogorac umrla prirodnom smrću. Nakon ekshumacije na Kninskom groblju 2001. godine i obavljene obdukcije, utvrđeno je da ubijena hitcima u prsa i glavu.

žrtve: dvoje ubijenih – Ilinka Crnogorac (67) i Đurđija Mirković (70)

pravosudne konzekvence: Zbog nedostatka dokaza o mogućim počiniteljima zločina, Raspravno vijeće MKSJ-a nije razmatralo ovaj slučaj. Do danas nitko nije odgovarao za ubojstva Đurđije Mirković i Ilinke Crnogorac.

lokacija: 29. oktobra 1991. godine pripadnici požeške civilne zaštite i policije počeli su provoditi naredbu o evakuaciji svih mještana iz 26 sela, s isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, smještenih u Požeškoj dolini, u podnožju planina Papuk i Psunj. Naredbu je dan ranije donio Krizni štab općine Slavonska Požega. Evakuacijom, koju je trebalo provesti u roku od 48 sati, obuhvaćena su sela Oblakovac, Vučjak Čečavski, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci, Oljasi, poimenice pobrojana u naredbi, kojima su naknadno pridruženi Smoljanovci i Ruševac, u kojima je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo 2120 stanovnika. Od navedenih sela samo su Poljanska, Orljavac i Lučinci bili mješovitog nacionalnog sastava, dok su u ostalima živjeli isključivo Srbi. Evakuacijom nisu obuhvaćena hrvatska sela Ivandol, Deževci, Perenci, Toranj i Biškupci, koja se dodiruju sa srpskim selima. Ta sela bila su naznačena kao “rajoni prikupljanja” stanovnika.

vrijeme: oktobar — decembar 1991.

opis zločina: U pisanoj naredbi o evakuaciji, koja je 28. oktobra 1991. izvješena na javnim mjestima, navedeno je da “u posljednje vrijeme četničke terorističke snage i jedinice JNA sve više ugrožavaju svojim borbenim djelovanjem civilno stanovništvo u zapadnom dijelu Općine Slavonska Požega” i da se evakuacija provodi “u cilju zaštite njihovih života i omogućavanja uspješnije obrane obrambenih položaja hrvatskih snaga na tom području”. Dio mještana 26 sela na koje se odnosila naredba o evakuaciji postupio je kako je zahtijevao Krizni štab, no dio ih je odlučio ostati u svojim kućama. Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će po povratku naći sve kako su i ostavili, ubrzo nakon evakuacije započinje pljačka, paljenje i miniranje srpskih kuća. Prema nekim podacima, u sljedećih nekoliko mjeseci spaljeno je i minirano više od 600 stambenih i gospodarskih objekata. Mještani sela Vučjak Čečavski i Šnjegavić u najvećoj su mjeri odbili evakuaciju te se u ta sela sklonio i dio mještana evakuiranih sela. 10. decembra 1991. godine jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz slavonske Požege počinju široku operaciju čišćenja terena na područjima sela Vučjak Čečavski, Šnjegavić, Jeminovac i Ruševac. Pri “čišćenju” terena hrvatske snage u ovih nekoliko sela ubijaju najmanje 41 mještana. Većina ubijenih mještana bili su Srbi, civili, mahom starije životne dobi. U Šnjegaviću je 11. decembra 2000. godine obavljeno iskapanje masovne grobnice u kojoj su pronađena tijela trinaestero osoba. Na identifikaciju tijela još se uvijek čeka. Posmrtni ostaci većine ubijenih još nisu pronađeni.

žrtve (nestali i ubijeni)

Šnjegavić

Čečavački Vučjak

Ruševac

Čečavac

Mila Radić
Jovo Radić
Mile Mijatović

Oljasi

Nikola Davidović

Ozdakovci

Marija Milinković

pravosudne konzekvence: 17. marta 2000. godine protiv nepoznatih osoba vezanih za ovaj zločin podignuta je prva kaznena prijava, ali do danas nitko nije odgovarao za ove zločine.

mjesto: Selo u općini Biskupija

vrijeme: Neutvrđenog datuma u kolovozu ili rujnu 1995.

opis zločina: Po dojavi, tim UNCIVPOL-a sredinom rujna 1995. upito se u Riđane, selo s većinskim hrvatskim stanovništvom koje je prije “Oluje” bilo pod zaštitom UN-a. Tamo su uz pomoć dvije starije stanovnice pronašli tijelo ubijenog Srbina Milana Balića, koji je ležao licem prema zemlji i bio pokriven tepihom. Kada su okrenuli leš, vidjeli su da ima rupu od metka u predjelu srca. Dvije starice ispričale su im da se u selu pojavila skupina vojnika HV-a s oznakom s munjom na ramenu koja je od Balića tražila da im preda dvije svinje. Kad je ovaj odbio, jedan od vojnika ga je ubio.

žrtva: Milan Balić (76)

lokacija: Grad Sisak smješten je na ušćima rijeke Kupe u Savu te rijeke Odre u Kupu. Doživjevši veliku industrijalizaciju i rast broja stanovnika u SFRJ, postao je jedno od najjačih industrijskih središta u bivšoj državi. Danas, s gašenjem najvećih industrijskih postrojenja i ogromnim postotkom nezaposlenih, predstavlja jedan od najočitijih primjera kolapsa industrijske proizvodnje u Hrvatskoj. Prema popisu stanovnika iz 1991. Sisak je imao 45.792 stanovnika, od čega 10.829 odnosno čak 23,64 posto Srba, dok prema popisu iz 2011. na području grada Siska živi 69.281 od čega samo 5897 ili 7,46 posto Srba. Iako administrativno područje Grada Siska više ne obuhvaća isto područje koje je obuhvaćalo 1991., te je teško raditi preciznu komparativnu analizu, potpuno je jasno da je pad broja Srba na ovom području drastičan.

vrijeme: 1991. — 1995.

opis zločina: U jesen 1991. Sisak se nalazio na gotovo prvoj ratnoj liniji. U grad je došao velik broj Hrvata iz Petrinje i okolice, manji dio Srba je otišao, a položaj onih koji su ostali bio je posebno težak. Nekoliko različitih grupa naoružanih osoba, pripadnika hrvatskih vojnih jedinica i jedinica MUP-a, zastrašivali su, zlostavljali, mučili i ubijali sisačke Srbe. Pretražuju im se stanovi u potrazi za oružjem, primaju prijeteće pozive telefonom, odvođeni su iz svojih kuća i sa svojih poslova, a mnogi od njih su nakon tih odvođenja pronađeni mrtvi ili se još uvijek vode kao nestali. Likvidacije Srba u Sisku često su bile praćene prethodnim mučenjem žrtava. Premlaćivanja, lomljenja ruku i nogu, ubodi nožem, pa čak i odrubljivanje glave, sve je to potvrđeno u nalazima Odjela za patologiju Opće bolnice u Sisku. Po nalogu tadašnjeg Okružnog suda u Sisku obavljena je obdukcija ili vanjski pregled 64 tijela ubijenih, a upravo ti nalazi svjedoče o brutalnosti zločina koji su se događali. Zatvaranja, mučenja i ubojstva Srba događala su se na lokacijama: Barutana, ORA i Jodno. Za velik broj navedenih zločina odgovorne su dvije zloglasne jedinice koje su u vrijeme rata djelovale u Sisku, Vukovi i Handžar divizija. Djelovanje ovih jedinica do danas nije do kraja razjašnjeno, ali je poznato da je na čelu Handžar divizije bio Ekrem Mandal, inače porijeklom iz Novog Pazara, rudar zaposlen u rudniku u Labinu, a jedinica je bila sastavljena većinom od Muslimana i imala je oko 80 pripadnika. Vukovi su bili manja jedinica s 20 — 30 pripadnika. Obje jedinice su bile u sastavu rezervih snaga MUP-a RH.

žrtve: Poimenični popis, pa čak ni broj svih žrtava koje su ubijene ili su pretrpile neki od oblika zlostavljanja na sisačkom prodručju za vrijeme ratnih događanja, nije do kraja utvrđen i oko toga se još vode velike rasprave. Procjene su se kretale od nekoliko desetaka pa sve do više od 600 ubijenih. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jest da je na različite načine na sisačkom području ubijeno nekoliko desetaka Srba. Navodimo ovdje dva popisa žrtava, jedan iz optužnice protiv Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka, i drugi, puno opširniji popis koji je sačinila i objavila uduga Forum za ljudska prava iz Siska.

popis žrtava iz optužnice protiv vladimira milankovića i drage bošnjaka

ubijeni/nestali:

protupravno uhićeni i/ili zlostavljani:

poimenični popis 107 ubijenih srba s područja siska koji je izdala udruga forum za ljudska prava iz siska:

pravosudne konzekvence: Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 2011. podignulo je optužnicu protiv Vladimira Milankovića, bivšeg zamjenika načelnika Policijske uprave Sisak i Drage Bošnjaka, pripadnika pričuvnog sastava PU Sisak, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. 9. decembra 2013. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku kojom je Vladimiru Milankoviću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 godina, a za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika kazna zatvora u trajanju od 2 godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 godina. Drago Bošnjak oslobođen je optužbe. Presudom VSRH od 10. juna 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku te je okrivljenom Vladimiru Milankoviću preinačena zatvorska kazna te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina. Optužnica zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva po zapovjednoj odgovornosti bila je podignuta i protiv Đure Brodarca, ali je taj postupak prekinut njegovom smrću 2011. godine. Nitko od direktnih izvršitelja zločina nad Srbima u Sisku nije kazneno odgovarao.

Zapovjednik policijske postrojbe iz Novog Sela blizu Siska Ivica Mirić osuđen je 2010. godine na kaznu zatvora u trajanju od devet godina zbog ubojstva sumještanina Miloša Čalića, kojega su Mirić i još nekoliko ljudi u uniformama odveli iz zagrebačke bolnice Rebro, gdje je Čalić dolazio na dnevne terapije, i likvidirali blizu Siska.

mjesto: Zaseok u sastavu nekadašnje općine, a današnjeg grada Benkovca

vrijeme: 21. kolovoza 1995. godine

opis zločina: Prema svjedočenju Mile Stagnajića, 21. kolovoza 1995. oko 15 sati u selo su došla dva naoružana dugokosa muškarca u civilnoj odjeći i zaprijetila njemu i njegovoj supruzi Ljubici da će ih ubiti ako do sutra ne napuste svoju kuću. Mile Stegnajić je zbog prijetnje odmah otišao i skrivao se u selu, ali je njegova žena ostala jer nije bila dovoljno dobrog zdravlja. Istog dana, oko 18 sati, Stegnajić je čuo pucnje iz smjera svoje kuće, a kada se kasnije vratio, nije mogao pronaći svoju suprugu. Potom se pješke uputio u bazu vojnih promatrača Ujedinjenih naroda (UNMO) u obližnjem Rašteviću. Narednog dana se zajedno s timom UNMO-a vratio kući, gdje su njegovu ženu pronašli mrtvu u bunaru. Ispred bunara su pronašli njene pregaču i štap te cjepanicu. Na Ljubičinom tijelu nije bilo vidljivih tragova nasilja.

žrtva: Ljubica Stegnajić (nepoznato)

pravosudne konzekvence: Ime Ljubice Stegnajić nalazi se u optužnici koju je tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2001. podiglo protiv hrvatski generala Gotovine, Čermaka i Markača. Međutim, zbog nedostatka dokaza o mogućim počiniteljima zločina, Raspravno vijeće MKSJ-a nije razmatralo ovaj slučaj.

mjesto: Zaseok sela Rudele u općini Kistanje

vrijeme: Neutvrđenog datuma u prvoj polovini kolovoza 1995.

opis zločina: Prema presudi Županijskog suda u Šibeniku, Željko Šunjerga, Branko Čadek i Milenko Hrstić, pripadnici 15. gardijske brigade HV-a, otišli su u izviđanje terena u Rudele. Vozilo su zaustavili pored Mande Tišme, s kojom je Šunjerga razgovarao dok su njegovi suborci pretraživali obližnje kuće. Šunjerga je pitao Tišmu gdje su joj sinovi i za koga navija, na što je ona odgovorila da su joj sinovi u Beogradu i da navija za Krajinu. Šunjerga je krenuo prema vozilu ali, prije nego što je sjeo unutra, s udaljenosti od četiri metra je u Tišmu ispalio kratki rafal. Iznoseći svoju obranu, Šunjerga je priznao da je pucao, ali je tvrdio da je to morao učiniti u samoobrani jer je vidio kako Tišma zavlači ruku pod pregaču, zbog čega je mislio se sprema baciti bombu. Sud je odbacio Šunjerginu obranu i napomenuo da zapisnik o ekshumaciji pokazuje da preminula nije nosila pregaču.

žrtva: Manda Tišma (neutvrđeno)

pravosudne konzekvence: Dana 29. studenog 2002. Županijski sud u Šibeniku osudio je Željka Šunjergu za kazneno djelo ubojstva na četiri godine zatvora.

lokacija: Selo Uzdolje nalazi se u neposrednoj blizini Knina, na cesti koja povezuje Knin i Drniš. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u selu Uzdolje živjelo je 767 stanovnika, od čega 765 Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Uzdolju je živjelo 226 stanovnika, ali se taj broj do danas dodatno smanjio.

vrijeme: 6. augusta 1995.

opis zločina: U jutarnjim su se satima 6. augusta 1995. godine u Šare, zaselak sela Uzdolje u tadašnjoj Općini Orlić, bijelim civilnim automobilom dovezla trojica muškarca naoružana automatskim puškama. Svi su bili crnokosi; dvojica su nosila maskirne uniforme, a treći crnu maramu oko vrata, maskirne hlače i crnu majicu kratkih rukava s crnom vrpcom na kojoj je pisalo “Za dom spremni”. Sva su trojica imala tamnoplave kape s oznakama sa šahovnicom. Tamo su zatekli Krstu Šaru, koji je bio ispred svoje kuće s Jandrijom Šarom, Stevom Berićem, Janjom Berić, Milicom Šare, Đurđijom Berić, Bosiljkom Berić i s još jednom osobom, a svi su oni bili u civilnoj odjeći. Jedan od trojice naoružanih muškaraca ugledao je jednu od svjedokinja ovog zločina i, udarivši je u ruku kundakom, zapovjedio joj da se priključi ostalima. Naoružani muškarci zapovjedili su skupini da krene prema asfaltiranoj cesti Knin — Drniš, a jedan od njih trojice u jednom je trenutku gurnuo Stevu Berića na zemlju i poderao mu isprave, kazavši da mu one više neće trebati. Nedugo zatim jedan je od naoružanih muškaraca rekao: “Hajde da ih dokrajčimo, ohladit će nam se janjetina.” Skupina je zatim na otprilike 30 metara od ceste stala na jednom mjestu koje je bilo izvan vidokruga vozila koja su onuda prolazila. Dvojica su naoružanih muškaraca tada otišla s dvjema mještankama koje su potom u zasebnim vozilima odvezene u Knin. Treći naoružani muškarac, koji je ranije udario jednu svjedokinju u ruku, ostao je s preostalim zatočenicima kojima je naredio da s glavne ceste krenu natrag prema zaseoku, pričem im je psovao majku zbog toga što su učinili u Vukovaru i zastrašivao ih. Skupina je nakon nekog vremena naišla na Miloša Ćosića kojem je taj naoružani muškarac naredio da se priključi ostalima. Naoružani muškarac na kraju je pucao na skupinu iz automatske puške i tako usmrtio Milicu Šare, rođenu 22. januara 1922., Stevu Berića, rođenog 24. juna 1933., Janju Berić, rođenu 11. aprila 1932., Đurđiju Berić, rođenu 1. januara 1916., Krstu Šaru, rođenog 15. oktobra 1931., Miloša Ćosića, rođenog 1. marta 1923. i Jandriju Šaru, rođenog 30. jula 1932., dok je svjedokinja 67, koja je bila ranjena, uspjela pobjeći u šumu i ostala živa. Obdukcijom posmrtnih ostataka utvrđeno je da je smrt žrtava nastupila uslijed prostrjelnih ozljeda.

Isti je dan u zaseoku Šare ubijena u svojoj kući i Sava Šare, rođena 1922., a u okolnim je selima (Orlić, Markovac, Biskupija i Vrbnik) u nekoliko dana nakon Oluje ubijeno još 10-ak civila.

pravosudne konzekvence: S obzirom na to da za predmetni zločin nitko nije odgovarao, Centar za suočavanje s prošlošću Documenata podnio je 4. augusta 2017. godine kaznenu prijavu DORH-u za zločine počinjene u Uzdolju. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku očitavalo se o kaznenoj prijavi: “Nakon ekshumacije provedene 2001. godine na gradskom groblju u Kninu i zaprimljenih materijala, u Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku formirani su predmeti vezani za stradavanje civila od 6. do 9. kolovoza 1995. u Uzdolju i Vrbniku na štetu najmanje desetero civila, a zbog sumnje da bi se radilo o ratnom zločinu. Izdan je nalog nadležnoj Policijskoj upravi šibensko-kninskoj i Vojnoj policiji za provođenjem izvida i kriminalističkog istraživanja u cilju utvrđenja okolnosti stradavanja i pronalaska počinitelja navedenog zločina.”

lokacija: Varivode se nalaze desetak kilometara jugozapadno od Kistanja u Bukovici. Danas pripadaju Općini Kistanje, dok su do 1991. pripadale Općini Knin. Prema popisu stanovnika iz 1991. Varivode su imale 477 stanovnika, i svi su stanovnici bili Srbi. Prema popisu iz 2011. Varivode imaju 124 stanovnika, a iako podaci o nacionalnoj strukturi još nisu dostupni, može se tvrditi da veliku većinu današnjih stanovnika također čine Srbi.

vrijeme: 28. septembra 1995.

opis zločina: 28. septembra 1995., gotovo dva mjeseca nakon završetka VA Oluja, nekoliko pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga došli su u noćnim satima u selo Varivode i vatrenim oružjem ubili devetoro civila. Sva ubojstva počinjena su u dvorištima i kućama ubijenih, na mjestima gdje su se zatekli. Sve su žrtve bili Srbi starije životne dobi.

žrtve:

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Sva tijela ubijenih pokupljena su i sahranjena u masovnu grobnicu u Kninu, a osim vanjskog pregleda na njima nikada nije obavljena obdukcija. 2001. godine ekshumirana su sva tijela koja su se nalazila na gradskom groblju u Kninu i nakon identifikacije predana porodicama.

pravosudne konzekvence: Za ovaj zločin sumnjičilo se šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak i to protiv nepoznatih počinitelja. Ni deset godina nakon završenog kaznenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja te progona počinitelja odogovornih za zločin u Varivodama. Jovan Berić i njegove sestre pokrenuli su sudske postupke tražeći odštetu na ime usmrćenih roditelja. 18. januara 2012. Vrhovni sud RH donosi rješenje u kojem se navodi da se revizija tužitelja prihvaća i temeljem toga ukidaju se presude sudova u Šibeniku i Kninu te se predmet vraća na ponovno suđenje. U navedenom rješenju, Vrhovni sud smatra da je smrt Radivoja i Marije Berić uzrokovana terorističkim aktom, tj. aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. Temeljem toga Republika Hrvatska je odgovorna i to po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja. U presedanskom rješenju Vrhovnog suda, obitelji žrtava se daje pravo na naknadu štete, neovisno o tome što počinitelj zločina nije utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim. Na Općinskom sudu u Kninu, 23. januara 2013., sutkinja Ana Jelač-Pecirep, predsjednica Općinskog suda objavila je presudu u građanskoj parnici/predmetu tužitelja Jovana Berića i dr. v. RH, i to u ponovljenom suđenju temeljem odluke Vrhovnog suda RH iz siječnja 2012. Temeljem spomenute presude Hrvatska mora isplatiti odštetu u iznosu od 540.000 kuna djeci Radivoja i Marije Berić, ubijenih u selu Varivode.

lokacija: Zločin je počinjen u Virovitici, gradu na sjeverozapadnom dijelu Slavonije, uz Dravu, blizu mađarske granice. 1991. godine sam grad imao je 16.167 stanovnika, od kojih je 11,76 posto bilo Srba, a na upravnom području grada, od 46.661 stanovnika njih 7271 ili 15,58 posto bilo je srpske nacionalnosti. Od ukupno 71 naselja, uključujući i grad, u 19 naselja Srbi su bili apsolutna, a u dva relativna većina stanovništva. Danas je područje, 1991. administrativno obuhvaćeno virovitičkom upravom, uz Viroviticu i pripadajuća naselja podijeljeno i na općinu Gradina, Lukač, Suhopolje i Špišić Bukovica s pripadajućim selima. Na cijelom tom području, dakle usporedivom s onim iz predratnog ustroja, prema popisu iz 2011. godine živi 2035 Srba, odnosno trećina predratnih, a na području današnjeg Grada Virovitice Srba ima 734 ili 3,45 posto.

vrijeme: ljeto 1991. — proljeće 1992.

opis zločina: Iako na području grada Virovitice, kao i na širem upravnom području toga mjesta nije bilo masovnih zločina nad Srbima, odnosno ubojstava i nestanaka po brojnosti usporedivih s onima u Gospiću ili Sisku, poznato nam je nekoliko slučajeva zločina koje su nad civilima počinili pripadnici hrvatskih snaga i o njima će ovdje biti riječi. Nadalje, po nekim su manjim mjestima u okolici Virovitice noćne pucnjave, prijeteći telefonski pozivi, a i ručne bombe bačene u dvorište bile pojave ne tako usamljene da bi se mogle nazvati tek izoliranim incidentima. Oni koji su ubijeni, uglavnom su bili ugledniji, viđeniji ljudi, što je zasigurno pridonijelo strahu i iseljavanju srpskog stanovništva s ovog područja. Iako je izvjesno da se jedan dio mlađih ljudi, muškaraca, početkom rata priključio vojnim i paravojnim srpskim vojnim jedinicama, to ne može objasniti tako velik nerazmjer u apsolutnom broju, a onda ni relativnom udjelu Srba u ukupnom stanovništvu na ovom prostoru. Od dobro dokumentiranih slučajeva tu je svakako onaj do danas nepronađenog civila Bogdana Mudrinića. On je bez ikakvog naloga odveden iz svoje kuće u Virovitici na ispitivanje, s kojega se nikada nije vratio. Koliko je poznato, on je nasmrt pretučen u vojnom zatvoru u virovitičkoj vojarni, a tijelo je potom izneseno izvan zatvora, nakon čega više nije viđeno. Sličnu sudbinu doživio je i dr. Ranko Mitrić, priveden s radnog mjesta u bolnici gdje je, prema krivičnoj prijavi podnesenoj protiv njega, nožem napao jednog hrvatskog vojnika. Iako je protiv njega prijavu podnijela civilna policija, taj isti dan kada se incident dogodio, 1. novembra 1991., privela ga je vojna policija. Nakon ispitivanja u kojem su sudjelovali i pripadnici obavještajnih službi, predan je policiji, a zatim ponovno hrvatskim vojnicima. Već sljedeći dan dr. Mitrić je ubijen, a njegovo tijelo bačeno u šaht koji je potom miniran. U Virovitici je nestao, još u julu 1991. i Ranko Starović, početkom augusta nestao je 76-ogodišnji Stevan Radlović, 16. augusta tada 16-ogodišnji Slobodan Poplašen, a do danas nije pronađen niti 5. septembra nestali Mićo Petrović. U decembru 1991. je u Virovitici pripadajućem Pčeliću ubijen Milenko Momčilović, r. 1928. godine, a i danas se traže njegovi posmrtni ostaci. Duško Šaponja odveden je iz svoje kuće u Jasenašu 11. januara 1992., mučen je i ubijen, a njegovo tijelo, bačeno u kanal pored ceste, pronađeno je jutro nakon zločina. Nakon ubojstva, jedan od počinitelja vratio se u Duškovu kuću i ondje silovao njegovu suprugu. Iz Majkovca Podravskog, sela koje je 2001. priključeno obližnjoj Žlebini, ljudi koji su se predstavili kao Vojna policija odveli su u aprilu 1992. Vladimira Grubora te se i on 22 godine kasnije vodi nestalom osobom. Ovo nisu svi slučajevi ubojstava i/ili nestanaka srpskih civila na virovitičkom području. Nisu se svi dogodili u istim okolnostima, niti je izvjesno da se radi o jednim te istim počiniteljima, no uočljiv je kontinuitet stradanja civila kroz razdoblje od ljeta 1991. do proljeća 1992. godine. U svjetlu navedenih činjenica valja promatrati i strah onih koji su ovim događajima makar neizravno svjedočili te njihovu odluku o napuštanju svojih domova.

informacije o ekshumaciji i identifikaciji žrtava: Osim pronađenih tijela ubijenih Ranka Mitrića te Duška Šaponje, svi ostali imenovani civili nestali su te njihove obitelji ni danas ne znaju gdje se nalaze.

pravosudne konzekvence: U kaznenom postupku protiv četvorice optuženih za smrt dr. Ranka Mitrića te Bogdana Mudrinića, pred Županijskim sudom u Bjelovaru iz marta 2006. godine donesena je oslobađajuća presuda koju je potvrdio i Vrhovni sud 3 godine kasnije. Na 15, odnosno 12 godina zatvora pred Vojnim sudom u Bjelovaru u aprilu 1992. osuđeni su Darko Pil i Ivica Majetić, pripadnici HV-a, za zločin nad Duškom Šaponjom i njegovom suprugom. Ostali slučajevi zasad nisu procesuirani. Tužbeni zahtjev za naknadom nematerijalne štete koju je podnijela supruga nestalog Bogdana Mudrinića odbijen je zbog zastare, a dužna je sa sutužiteljima platiti 10.087,50 kn parničnih troškova. Nije nam poznato je li procesuiranje tužbenog zahtjeva trenutno u obradi pred višim sudskim instancama. Zbog poznatih i osuđenih počinitelja, supruga Duška Šaponje imala je naizgled lakši zadatak u dobivanju odšete, no nakon pozitivne drugostupanjske presude, odštetni zahtjev je odbio Vrhovni sud, također zbog zastare zahtjeva za naknadu štete. Predmet se trenutno nalazi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ostali slučajevi zasad nisu sudski procesuirani.

lokacija: Voćin se nalazi 20-ak kilometara od (Podravske) Slatine, u podnožju planine Papuk. Danas je Voćin sjedište Općine Voćin, koja po popisu stanovništva iz 2011. ima 2832 stanovnika, od čega 211 Srba. Po popisu stanovništva iz 1991. od 1569 stanovnika bilo je 1009 Srba.

vrijeme: Decembar 1991.

opis događaja: Područje Voćina i okolnih sela je od augusta do decembra 1991. bilo pod kontrolom srpskih snaga, uključujući dobrovoljačke paravojne jedinice zvane “šešeljevci” i “Beli orlovi”. U tom razdoblju dogodili su se brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom u Voćinu i okolnim selima (Lager Sekulinci, Prevenda i Kometnik). Međutim, povlačenjem srpskih postrojbi i ulaskom Hrvatske vojske na područje Voćina i okolnih sela, zločini nad civilnim stanovništvom ne prestaju. 13. decembra 1991. i u idućih nekoliko dana događaju se ubojstva i nestanci Srba koji su ostali u svojim selima. Većina ubijenih i nestalih su bili Srbi, civili, mahom stariji od 60 godina. Mnogi od njih do danas nisu pronađeni. Činjenica je da se danas spomen Voćina automatski povezuje sa zločinima počinjenim nad Hrvatima 1991., dok u jako malom dijelu javnosti postoji svijest o zločinima nad Srbima na istom području, što još jednom pokazuje potrebu daljnjeg istraživanja i procesuiranja zločina nad svim civilima u voćinskom kraju.

žrtve:

Sekulinci

Bojčić, Lazo 1933. – 13. 12. 1991.
Dobrić, Anka 1930. – decembar ’91.
Kovačić, Danka 1934. -13. 12. 1991.
Kovačić, Joco 1929. -13. 12. 1991.
Kovačić, Jovan oko 1947. – 13. 12. 1991.
Radulović, Petar 1932. – 13. 12. 1991.
Vasiljević, Rajko 1934. – 13. 12. 1991.

Gornji Meljani

Bolić, Božo 1931. – 13. 12. 1991.
Bolić, Uroš 1914. – 13. 12. 1991.
Ivković, Božica 1906. – 13. 12. 1991.
Radmilović, Radomir 1960. – 14. 12. 1991.
Smoljanić, Gavro 1950. – 14. 12. 1991.

Voćin

Dobrić, Zdravko 1930. – 15. 12. 1991.
Dragojević, Milka oko 1910. – 13. 12. 1991.
Ojkić, Lazo 1936. – decembar ’91.
Vuković, Kristaoko 1925. – 13. 12. 1991.

Đuričići

Kokić, Slavko oko 1928. – 13. 12. 1991.
Vučković, Pantelija 1915. – 13. 12. 1991.

Bokane

Nenadović, Stojan 1929. – oko 15. 12. 1991.
Matić, Jovan 1935. – 13. 12. 1991.

Hum Pustara

Jorgić, Pero 1924. – 13. 12. 1991.
Lukić, Branko 1934. – oko 15. 12. 1991.
Radojević, Smilja 1924. – 13. 12. 1991.

Macute

Grabić, Milorad (n.p.) – oko 15. 12. 1991.

pravosudne konzekvence: Za zločine počinjene u Voćinu 1991. godine nitko nije odgovarao.

mjesto: Selo u općini Biskupija

vrijeme: 6. kolovoza 1995.

opis zločina: U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza 1995. Vesela Damjanić je sa svojim suprugom Lazom, sinom Rajkom i šogoricom Anđelijom sjedila u svojem dvorištu. Oko 8.30 sati, u momentu dok je njen muž otišao u podrum kuće, u dvorište su ušla dva naoružana vojnika, koja su nosila tamne maskirne uniforme. Veselu su pitali skriva li se netko u kući – na što im je ona rekla da se ne skriva – a zatim su ispalili tri hica u kuću. Potom je njen suprug, koji je bolovao od epilepsije, izašao iz podruma. Vojnici su ga izveli na ulicu, a kada su primijetili da mu se glava nekontrolirano trese zbog ranijih epileptičnih napada, jedan od vojnika mu je poručio da “neće još dugo tresti glavom”. Vesela Damjanić je vojnike preklinjala da joj puste muža, ali su joj zaprijetili da će je ubiti ako se ne makne. Nakon dva dana do njene kuće su se dovezli isti vojnici, koji su joj proučili da supruga više neće vidjeti živog. Istog dana Vesela je pronašla njegovo tijelo, udaljeno svega 500-tinjak metara od kuće. Dana 26. kolovoza 1995. osobe u vojnim uniformama došle su po njegov leš i utovarile ga na kamion. Kada ih Vesela pitala može li supruga sahraniti na seoskom groblju, jedan vojnik ju je bacio na pod i nazvao srpskom kurvom.

žrtva: Lazo Damjanić (62)

pravosudne konzekvence: Lazo Damjanić je pokopan na novom groblju u Kninu. Godine 2002. njegovi posmrtni ostaci su premješteni na seosko groblje u Vrbniku, a do danas nitko nije odgovarao za njegovo ubojstvo.

lokacija: Vukovar je grad na sjeveroistoku Hrvatske, smješten na ušću rijeke Vuke u Dunav, i najveća je hrvatska luka na toj rijeci. Istočni, stariji dio grada nalazi se na desnoj obali rijeke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada, Novi Vukovar i Borovo Naselje, nalazi se u nizini lijeve obale Vuke. Prema popisu stanovništva Hrvatske iz 1991. etnički sastav Vukovara bio je mješovit i gotovo izjednačen između dviju glavnih skupina: 31.445 (37,35 posto) Srba i 36.910 (43,8 posto) Hrvata. U središnjem dijelu grada odnos je bio 47 posto Hrvata i 32 posto Srba. Valja napomenuti i to da je prema popisu bilo 35 posto miješanih brakova. Prema popisu stanovništva iz 2011. Vukovar ima 27.683 stanovnika, od čega 57,37 posto Hrvata i 34,87 posto Srba. Budući da sam grad više ne obuhvaća isto teritorijalno-administrativno područje koje je obuhvaćao 1991., direktna komparacija podataka nije moguća, no jasno je da u relativnom smislu nije došlo do pada broja Srba koji žive u gradu, što je prije svega rezultat mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

vrijeme: jun — novembar 1991.

opis zločina: Vukovar s pravom zauzima posebno mjesto u dominantnom javnom diskursu o ratu u Hrvatskoj. Međutim, ono što se konstantno neopravdano prešućuje su činjenice o ubojstvima, otmicama, pljački i protjerivanju Srba u tom gradu koja su se počela provoditi u junu 1991., odnosno u periodu kada u samom gradu nije bilo pravih ratnih događanja. Ovi događaji dovode se u vezu s Tomislavom Merčepom, koji je od 10. juna do 13. augusta 1991. obnašao dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Vukovaru i jedinicama koje je on vodio. I prije rasplamsavanja sukoba, tokom proljeća 1991., Vukovarom su vladali strah i međusobno nepovjerenje zbog onoga što se događalo drugdje po Hrvatskoj. Stanje se dodatno zaoštrilo nakon sukoba i ubojstva 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. maja 1991. Brojni stanvonici Vukovara već tada napuštaju grad zbog straha za vlastitu sigurnost. Jedna svjedokinja ispričala je kakvo je bilo stanje u Vukovaru u to vrijeme:

Već oko tri popodne, čim bi se ljudi vratili s posla, grad je postajao sablasno pust. Kad bi se smračilo, ljudi bi odlazili u podrume. Nije bilo noći da gradom ne odjekne kakva eksplozija ili da se ne čuju rafali. Kad ste čuli noćnu škripu automobilskih kočnica u blizini vaše kuće, mogli ste biti sigurni da će za nekoliko trenutaka odjeknuti eksplozija. Pucalo se po kućama, a stalne telefonske prijetnje bile su razlogom da mnogi napuste Vukovar. Ti su odlasci postali masovni nakon što se pročulo o noćnim privođenjima i nestancima ljudi.

Prva žrtva rata u Vukovaru je Jovan Jakovljević (51) do čije kuće je 29. juna oko 23 sata došla grupa naoružanih muškaraca. Predstavljajući se kao policajci, Jakovljevića su pozvali da izađe iz kuće. Kada je on to odbio, uz zamolbu da dođu sutra tokom dana, zaprijetili su mu dizanjem kuće u zrak. Jakovljević je tada izašao, a nepoznati muškarci su ga pucnjevima iz vatrenog oružija ubili na samom ulazu u obiteljsku kuću.

Uniformirani pripadnici ZNG-a 25. jula 1991. došli su po Savu Damjanovića na posao i odveli ga u nepoznatom pravcu. Od tog dana Damjanoviću se gubi svaki trag. Mladen Mrkić je 31. jula 1991. kao i svake godine podnio referat na sjednici Radničkog savjeta Vupika o završenoj žetvi u poljoprivrednom kombinatu. Po završetku sjednice krenuo je prema svojoj kući, ali tamo nikada nije stigao. Svjedoci tvrde da su ga šestorica uniformiranih muškaraca prisilili da pođe s njima. S dva automobila bez registracijskih oznaka odvezli su ga do sjedišta Teritorijalne obrane. Od tog se dana Mrkiću gubi svaki trag. Istu sudbinu doživio je i Željko Paić, kojeg su 10. augusta 1991. na putu do grada zaustavili pripadnici ZNG-a. Ovi primjeri zasigurno nisu jedini, ali služe kao dobra ilustracija zločina koji su u Vukovaru počinjeni 1991. godine. Informacije o događanjima došle su od tadašnjeg Vladinog povjerenika za grad Vukovar Marina Vidića, koji je u augustu 1991. predsjedniku Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću te oporbenim čelnicima uputio pismo upozorenja u kojemu navodi kako je Tomislav Merčep “okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)”.

U intervjuu koji je dao Feral Tribuneu 1997. Vidić navodi kako je bio u miniranoj kući jednog srpskog vijećnika SDP-ovca te u stanu jedne radnice iz općine kojoj su naoružani ljudi upali u kuću i opljačkali je. Vidić isto tako veli kako su u proljeće i ljeto 1991. “ljudi nestajali i više se ne bi pojavljivali”. Merčepova djelatnost, kao što se vidi i iz pisma Marina Vidića Bilog, posve je blokirala rad policije, Zbora narodne garde, organa uprave, što je stvorilo opću konfuziju. Na intervenciju Josipa Manolića, Merčep je polovicom augusta prebačen helikopterom u Zagreb, a zatim je postavljen za pomoćnika u Ministarstvu unutarnjih poslova. U jednom intervjuu koji je dao neposredno nakon pada Vukovara na pitanje da li je za svojeg boravka u Vukovaru (do još uvijek nerazjašnjenog hapšenja i dovođenja u Zagreb početkom augusta 1991., nakon čega postaje savjetnikom ministra Ivana Vekića) učinio sve što je mogao za obranu toga grada, Merčep je rekao: “Učinio sam koliko sam mogao, ali ne i koliko sam namjeravao. Trebalo je još očistiti Petrovu goru od ljudi koji su dobili oružje, staviti ih pod kontrolu i učvrstiti prostor između Bogdanovaca i Sajmišta. Meni je to bilo na umu, ali nisam to stigao učiniti. Ostalo je bilo očišćeno.” Merčep u istom intervjuu priznaje kako je bilo slučajeva da su u akcijama koje je provodio “ljudi izgubili glave”, a na pitanje o brojnim leševima koji su plovili Dunavom veli ovako: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao niti jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo u Vukovaru sve kontrolirali tako da toga nije bilo u znatnoj mjeri.”

žrtve: Poimenični popis, pa čak ni broj svih srpskih žrtava koje su ubijene ili su pretrpile neki oblik zlostavljanja na vukovarskom prodručju za vrijeme ratnih događanja, nije do kraja utvrđen i oko toga se još uvijek vode velike rasprave. Procjene se kreću od nekoliko desetaka pa sve do više od 120 ubijenih. Ovdje navodimo tek neka od imena srpskih žrtava u Vukovaru:

pravosudne konzekvence: Istražitelji Haškog suda za ratne zločine boravili su 1996. i 1997. četiri puta u Vukovaru i ondje se bavili ratnim zločinima koji su počinjeni nad Srbima u gradu i okolici. Njihov interes bio je usmjeren na djelatnost Tomislava Merčepa i njegove skupine, koja ga je oslovljavala s Tata, o čemu je haškim istražiteljima govorilo oko 100 svjedoka. Neka od tih svjedočenja sakupljena su u knjizi Zločin bez kazne koja je 1997. objavljena u Vukovaru, i u kojoj se navode precizni podaci o 86 osoba koje su nestale ili ubijene u tom razdoblju. No Merčep za te zločine nikad nije odgovarao pred Haškim sudom. Hrvatski državni vrh je 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, dobio anonimno pismo “Zabrinutih građana Vukovara”, u kojem su detaljno opisane likvidacije srpskih civila. Nakon toga su obavljeni obavijesni razgovori sa Stipom Polom i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. godine, koji su tvrdili da je policijska dokumentacija slučajeva likvidacije i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No ona ni nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. januara 1998. nije pronađena, a istraga je obustavljena. Nakon šestomjesečne istrage, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je tek 10. februara 2012. podignulo optužnicu protiv Tomislava Merčepa. No u sudskom procesu koji je još uvijek u toku, Merčepa se ne tereti za zločine počinjene u Vukovaru, već za one koje njegova postrojba počinila u drugoj polovici 1991. na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Za zločine počinjene nad Srbima u Vukovaru 1991. do danas nije podignuta ni jedna optužnica niti je za njih itko kazneno odgovarao.

lokacija: Grad Zagreb glavni je i najveći grad Republike Hrvatske. Nalazi se na sjeverozapadu zemlje, uz rijeku Savu, na južnim padinama Medvednice. Godine 1991. Zagreb je brojao 933.914 stanovnika, od čega 49.965 Srba. Prema popisu stanovnika iz 2011. godine, Grad Zagreb ima 790.017 stanovnika, od čega 17.526 Srba.

vrijeme: 1991. i 1992.

opis zločina: Veliki broj Srba koji su živjeli u Zagrebu izbjegli su već u prvim danima rata. Paralelno s nasilnim deložacijama iz stanova koji su iz stambenog fonda JNA prešli u stambeni fond MORH-a, Srbi su, pod sumnjom da su snajperisti, petokolonaši, neprijatelji ili jednostavno nepoćudni, kako ih je označio dio tadašnjih medija, početkom rata bili žrtve šikaniranja i fizičkih napada. Sredinom 1991. otpočela su hapšenja, a uz zatvor u Gajevoj ulici, odnosno dvorac Kerestinec u Svetoj Nedelji, Srbi su odvođeni u Paviljon 22 na Zagrebačkom velesajmu. Paviljon 22 bio je sabirni logor kroz koji je od septembra 1991. do januara 1992. godine prošao određeni, još uvijek nepoznati broj građana. Mnoge od njih uhitila je pričuvna policija i takozvani merčepovci. Prema izjavama svjedoka, žrtve su sa zagrebačkih ulica i iz stanova, mahom boljeg imovinskog statusa, odvođeni u potpunoj tajnosti, zatvarani u kontejneru unutar Paviljona 22, te potom transportirani u Pakračku Poljanu gdje su nakon mučenja likvidirani.

Pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH, tzv. merčepovci, 7. decembra 1991. oko 23 sata banuli su u kuću srpske obitelji Zec u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Ubrzo potom, Mihajlo Zec, otac, ubijen je pred kućom. Svjedokinje ubojstva, njegova supruga Marija Zec i dvanaestogodišnja kćer Aleksandra Zec, odvedene su na Sljeme. U noći sa 7. na 8. decembra 1991. godine ispaljeno je osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec, te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec. Njihova tijela bačena su i zakopana u jamu u blizini Planinarskog doma Adolfovac. Od 12. do 16. decembra 1991. redom su uhićeni Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović, pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH. Uskoro je s njima obavljen informativni razgovor, a osumnjičeni su priznali da su počinili ubojstva. Njihovi iskazi razlikovali su se samo u dijelovima koji su se odnosili na stupanj odgovornosti za zločin – Mikola i Živanović su se kao ljubavni par međusobno štitili, Suljić je inzistirao na činjenici da mu je Rimac naredio da ubije djevojčicu i ženu, Hodak je potvrdio da je Mikola pucao po mrtvim tijelima, a Rimac je priznao da je naredio da se u djevojčicu ispali “samo jedan metak”.

pravosudne konzekvence: Iako su tokom ispitivanja priznali odgovornost za počinjena ubojstva članova obitelji Zec, zapisnici o ispitivanju okrivljenika naposljetku su na zahtjev njihovih odvjetnika izdvojeni iz spisa i kao takvi nisu razmatrani kao dokaz na suđenju. Kako je obrazložio istražni sudac Božidar Jovanović, zagrebački Okružni sud uvažio je argumente branitelja osumnjičenih za ubojstvo članova obitelji Zec da dokazi nisu prikupljeni na zakonit način. Naime, okrivljenici su od strane sudaca zagrebačkog Okružnog suda ispitani bez prisutnosti odvjetnika, što je u suprotnosti s pravnom praksom da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, što je bio slučaj u ovom postupku.

Nakon pola godine koju su Rimac, Suljić, Hodak, Mikola i Živanović proveli u okružnom pritvoru 16. juna 1992. otpočela je glavna rasprava u sudskom procesu. Tokom iznošenja obrane petorka se branila šutnjom. Unatoč priznanjima ubojstva u spisima koji su kasnije izuzeti iz procesa, kao i pronalasku oružja kojima su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec, Okružni sud u Zagrebu za petero je osumnjičenih 9. jula 1992. donio oslobađajuću presudu. U presudi se navodi da je u postupku neosporno utvrđeno da su Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec stradali nasilnom smrću uslijed povreda koje su zadobili projektilima ručnog vatrenog oružja. “Ovaj sud je utvrdio da fragment košuljice zrna koja je pronađeno ispod tijela Zec Mihajla potječe od zrna koje je ispaljeno iz automata marke Heckler & Koch, tvornički broj S 07759, a to je automat koji je kasnije pronađen na tavanu Planinarskog doma Adolfovac. Nadalje, pet čahura koje su pronađene kraj mjesta na kojem su nađena mrtva tijela Zec Marije i Zec Aleksandre ispaljene su također iz automata Heckler & Koch, tvornički broj S 07861, a to je automat koji je nađen u kombi vozilu Manđarelo Stjepana (…) na platnenom remenu tog automata vidljiv je natpis pisan kemijskom olovkom velikim slovima koja su poredana jedno ispod drugog, a natpis glasi MIGOR (…) No ovaj sud utvrdio je da u posebnoj jedinici MUP-a u vrijeme kada su njezini pripadnici bili okrivljenici nisu vođene evidencije o individualnim zaduženjima oružja, već je samo jedinica bila zadužena određenom količinom i vrstom oružja”. Iako je na oslobađajuću presudu državno odvjetništvo imalo pravo uložiti žalbu, to nije učinjeno. Sljedeće godine Vrhovni sud donio je presudu kojom se kao neosnovan odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a koji se odnosio na rješenje Okružnog suda u Zagrebu od 26. marta 1992., kada su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika s iskazima priznanja počinjenja ubojstava.

Budući da je koalicijska Vlada pod vodstvom Ivice Račana odbila izvansudsku nagodbu s preživjelim članovima obitelji Zec, odvjetnik Anto Nobilo u ime Dušana i Gordane Zec te njihove bake Bose, s kojom djeca žive od 1992. u Banjoj Luci, 31. oktobra 2003. podigao je tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. Tužba je podignuta zbog činjenice da je “nedvojbeno da su štetni događaj uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata”.

Na zatvorenom dijelu sjednice Vlada Republike Hrvatske 29. je aprila 2004. donijela odluku o isplati jednokratne novčane pomoći članovima obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna. Vlada je odlukom o isplati jednokratne novčane pomoći neposredno priznala da bi taj spor vjerojatno izgubila pred sudom, što bi kreiralo presedan na kojem bi se stvorila sudska praksa u procesima kojima obitelji žrtava nastoje dobiti obeštećenje.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 10. februara 2012. podignulo je optužnicu protiv Tomislava Merčepa koja ga tereti po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Pakračkoj Poljani, ali, po istoj osnovi, i za ubojstvo obitelji Zec. Tokom suđenja u ulozi svjedoka pojavili su se i Siniša Rimac, kojeg je nakon sedam godina provedenih u zatvoru zbog zločina u Pakračkoj Poljani pomilovao predsjednik Stjepan Mesić, Snježana Živanović i Nebojša Hodak. Negirali su umiješanost u ubojstvo troje članova obitelji Zec i pozivali se na pravomoćno oslobađajuću presudu s početka devedesetih. Od 14. septembra 2005. godine, odnosno od izricanja prvostupanjske presude za zločine počinjene u Pakračkoj Poljani, Mikola i Suljić bili su u bijegu. Munib Suljić preminuo je 2006. u zatvorskoj bolnici u Haagu, a Mikola je tek u julu 2014. uhapšen u Peruu, te je u oktobru 2015. izručen Hrvatskoj.

U julu 2015. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo promijenilo je činjenični i zakonski opis optužnice protiv Merčepa. Umjesto po zapovjednoj odgovornosti sada ga se tereti da je samo propustio spriječiti pripadnike postrojbe u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. U odnosu na prvu, kojom ga se teretilo da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52 te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nova je optužnica svedena na to da ništa nije poduzeo kako bi spriječio podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo obrazlaže izmjenu optužnice time da je “pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivlјenika i nadalјe tereti za izvršavanje istog kaznenog djela – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ RH u svezi članka 28. istog Zakona”. No s obzirom na to, objašnjava dalјe Županijsko državno odvjetništvo, da je “činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave, sada se okrivlјenog T. M. tereti da je kao stvarni zapovjednik pričuvne jedinice MUP-a propustio spriječiti pripadnike jedinice u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”.

Zagrebački županijski sud 2016. osudio je Merčepa na pet i pol godina zatvora, no nakon žalbe državnog odvjetnika, Vrhovni sud povećao mu je kaznu na sedam godina. U ožujku 2020. godine Vrhovni sud pustio je Merčepa na slobodu jer mu se pogoršalo zdravlje. Merčep je u zatvoru trebao biti do 23. studenog 2021. godine, ali je umro 16. studenog 2020. godine.

mjesto: Zaseok sela Orlić kraj Knina

vrijeme: 6. kolovoza 1995.

opis zločina: Svjedok Stevan Zarić tog se dana nalazi u polju, gdje je čuvao stoku. Oko 14 sati čuo je da iz smjera Knina dolazi tenk. Odmah se sakrio iz živice, odakle je vidio nekoliko vojnika u maskirnim uniformama. Zatim je iz smjera kuće Predraga Simića, mladića koji je izbjegavao vojnu službu, zbog čega ga je vojska RSK nekoliko puta uhapsila, čuo rafalnu paljbu i viku. Sutradan je na cesti kraj Predragove kuće pronašao njegovo tijelo. Bio je obučen u civilnu odjeću i pogođen s više hitaca u glavu i prsa.

žrtva: Predrag Simić (28)

pravosudne konzekvence: Raspravno vijeće MKSJ-a konstatiralo je da su počinitelji bili pripadnici hrvatskih vojnih snaga, no do danas nitko nije odgovarao za ovaj zločin.

mjesto: Zaseoci Potokom i Gudura mjesta Zrmanja koje se nalazi u općini Gračac

vrijeme: sredina kolovoza i 29. rujna 1995.

opis zločina: Prema haškom svjedočenju Pere Perkovića, pripadnika 15. domobranske pukovnije HV-a, njegova grupa je nakon “Oluje” sudjelovala u čišćenju terena na području Zrmanje od mogućih preostalih neprijateljskih vojnika. Sredinom kolovoza u zaseoku Potkom naišli su na starca Đurađa Čanka u jakni s oznakom “milicija”, za koju se kasnije ispostavilo da je riječ o staroj odori njegovog sina iz vremena Jugoslavije. Nikola Rašić, pripadnik HV-a, potom je zavezao Čanka za ogradu, stavio oko njega krpe i zapalio ih. Kada je Čanak priznao da skriva dvije lovačke puške, odveli su ga u šumu gdje im je predao oružje. Vraćajući se iz šume, tvrdi Perković, naišli su na vojnike Milenka Hrstića i Ivicu Petrića, koji je pobjesnio kad je čuo da im je Čanak predao oružje. Prema svjedočenju Petrića pred zadarskim Županijskim sudom, Čanka je tvrdio da nema još skrivenog oružja, a kako je bio uvjeren da laže, ispalio je dva metka ispred starčevih nogu te po jedan u potkoljenicu i lijevo rame. Kada su otišli, tvrdio je Petrić, Hrstić se vratio s riječima da će “starog dokrajčiti”. Ispalio je par metaka no nitko nije vidio je li ga pogodio. Hrstić je u svom svjedočenju tvrdio da je ispalio tri hitca “u prazno” i to samo kako bi drugim vojnicima dokazao da nije kukavica.

Maria Teresa Mauro, službenica UN-a za civilne poslove i članica akcijskog tima za ljudska prava (HRAT) u nekadašnjem Sektoru Jug, posjetila je 9. listopada 1995. dolinu Zrmanje, gdje su joj mještani rekli da je 29. rujna 1995. grupa od šest muškaraca u uniformama iz vatrenog oružja ubila dvojicu ljudi, Milana Marčetića (47) i Dušana Šuicu (68). Milanova majka Smiljka Marčetić je rekla da su oko 16 sati tri naoružana muškarca u uniformama od njega tražila da im pokaže svoje hrvatske isprave i zatim ga izvukla iz njezine kuće. Desetak minuta kasnije s udaljenosti od nekoliko stotina metara od kuće čuli su se pucnji. Smiljka Marčetić kazala je HRAT-u da je zatim jedan susjed otišao u smjeru iz kojeg su se čuli pucnji i pronašao Milanov leš.

žrtve: dvoje ubijenih – Đurađ Čanak (80), Milan Marčetić (47) i Dušan Šuica (68)

pravosudne konzekvence: Županijski sud u Zadru je presudom od 15. srpnja 1996. Ivicu Petrića proglasio krivim za kazneno djelo ubojstva civila Đurađa Čanka i osudio ga na šest godina zatvora, dok je Milenko Hrstić istom presudom oslobođen.

Dana 5. listopada 1995. PU zadarsko-kninska podnijela je kaznenu prijavu zadarskom ŽDO-uz protiv nepoznatih počinitelja zbog ubojstva Marčetića i Šuice, no počinitelji do danas nisu pronađeni.

mjesto: Selo kraj Knina

vrijeme: 5. kolovoza 1995.

opis zločina: Zaštićeni svjedok haškog suda posvjedočio je da je 5. kolovoza 1995. između 16 i 18 sati u selu začuo pucnjavu i s udaljenosti od otprilike 30 metara vidio kako vojnik s hrvatskim oznaka nasilu iz jedne kuće izvodi civila Dmitra (Milu) Rašua. Nakon toga je začuo rafalnu paljbu iz automatske puške. Leš Rašua 13. kolovoza 1995. identificirala je Đuja Nonković iz Žagrovića. U pratnji pripadnika UNPROFOR-a, u dvorištu iste kuće pronašla i tijela Đorđa Rašua, Ilije Petka i Milice Petko koji su imali strijelne rane na prsima.
Istog dana u Dmitrovićima, također zaseoku sela Žegarović, ubijeni je civili Jovan Dmitrović, a zaseoku Bradaš dvije žene, Ika i Vera Dondur. Prema svjedočanstvu zapisanom u HRAT-ovom izvještaju od 21. studenog 1995., te žene su odbile izaći iz svoje kuće kako im je naložio HV, nakon čega su vojnici otvorili vatru i obje ih ubili. Dana 16. kolovoza HRAT-ov tim je u Žagroviću pronašao i leševe Steve Dmitrovića i još dva neidentificirana muškarca. Svi su bili u civilnoj odjeći.

žrtve: deset ubijenih – Dmitar (Mile) Rašuo (81), Milica Petko (72), Ilija Petko (40), Đuro Rašuo (50), Jovan Dmitrović (55), Stevo Dmitrović (40), Ika Dondur (65), Vera Dondur (56) i dvije neidentificirane osobe

pravosudne konzekvence: Imena ubijenih u Žagroviću nalazila se u optužnici koju je tužiteljstvo MKSJ-a 2001. podiglo protiv hrvatski generala Gotovine, Čermaka i Markača. Međutim, zbog nedostatka čvrstih dokaza o mogućim počiniteljima zločina, Raspravno vijeće MKSJ-a nije razmatralo ovaj slučaj.

Ratni zločini nad Srbima 1991. — 1995.

Banijska sela

Bjelovar – kasarna

Bjelovar – miniranja

Dvor

Đurići

Golubić

Gospić

Gošić

Grubori

Kakanj

Kerestinec

Kijani

Knin

Kolarina

Komić

Koranski most

Kuline

Lora

Marino selo

Medački džep

Medari

Mizdrakovac

Mokro Polje

Napad na izbjegličku kolonu

Novska

Oluja

Oraovac

Osijek

Oton Polje

Pakračka poljana

Paulin Dvor

Polača

Požeška sela

Riđane

Sisak

Stegnajić

Tišme

Uzdolje

Varivode

Virovitica

Voćin

Vrbnik

Vukovar

Zagreb

Zarići

Zrmanja

Žagrović