Okršaj bez protivnika

Zločin u Gruborima po načinu izvedbe podsjeća na desetine drugih zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom na području vraćenom pod kontrolu Republike Hrvatske tijekom operacije Oluja. Ući u selo, ubiti starce koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti svoje kuće pred naletom Hrvatske vojske i Specijalne policije bila je u kolovozu 1995. godine uobičajena stvar. Postoji, međutim, nešto što zločin u Gruborima izdvaja od drugih.

No, recimo prvo da je u tom selu u dolini Plavno nadomak Knina 25. kolovoza 1995. godine ubijeno šestero ljudi - Marija Grubor (r. 1905.), Milica Grubor (r. 1944.), Miloš Grubor (r. 1915.), Jovan Grubor (r. 1930.), Jovo Damjana Grubor (r. 1922.) i Đuro Karanović (r. 1954.). Kuće su im spaljene, stoka ubijena.

U većini drugih zločina prije onog u Gruborima svjedoci su mogli biti suborci počinitelja koji bi se rijetko odvažili prijaviti nedjela, ili preživjeli civili, uglavnom starci, koji sudskim, a kamoli političkim vlastima Hrvatske nisu imali pristupa. Ovoga puta, međutim, u selo u kojem su kuće još uvijek gorjele, a leševi se još nisu ohladili, ušli su predstavnici Ujedinjenih naroda. Oni su razgovarali s preživjelim seljanima, a zabilježili su i brojeve registarskih tablica automobila Specijalne policije koji su pripadali Antiterorističkoj jedinici Lučko, parkiranih u neposrednoj blizini zaseoka Grubori. Da stvar za počinitelje bude gora, mrtve ljude i stoku, kuće u plamenu i sve drugo zatečeno snimili su kamerom.

Sada više nitko nije mogao reći da se ubojstvo nije dogodilo ili, u najmanju ruku, da su počinitelji slobodni strijelci nedostupni vlastima.

Zbog toga se pribjeglo planu B – falsificirati izvještaj o Gruborima. Tadašnji Zapovjednik Zbornog područja Knin i predstavnik Vlade Republike Hrvatske za cijelo oslobođeno područje, Ivan Čermak, ekipi UN televizije dao je izjavu navodeći da se u Gruborima odigrao „vatreni okršaj između specijalne policije i zaostalih četničkih grupa“, te da su u razmjeni vatre zalutali meci zapalili toliko kuća i ubili ni manje ni više nego šestero ljudi.

Čermaku i cijeloj logistici prikrivanja, međutim, na ruku nije išlo ono što je zapovjednik hrvatskih specijalaca ATJ Lučko u operaciji čišćenja terena, Josip Čelić, napisao u izvještaju o čišćenju terena 25. kolovoza 1995. godine, a to je da nikakvih borbi u dolini Plavnog nije bilo. Zato je sutradan pozvan u stožer specijalne policije u Gračacu gdje su mu tadašnji zapovjednik specijalne policije Mladen Markač i njegov zamjenik Željko Sačić objasnili da u Gruborima jest bilo okršaja sa srpskim „teroristima“ i da bi trebalo izmijeniti izvještaj. Novi, falsificirani izvještaj, izdiktirao mu je Sačić. „Jedinica je na svom pravcu naišla na oružani otpor od cca 8-10 vojnika, pružali su otpor u selu Grubori“. Jedan od napadača je, kaže se dalje, ubijen, jedan uhićen, a četvero staraca stradalo je u unakrsnoj vatri, dok su „uslijed djelovanja obrambene ručne bombe“ spaljene tri staje, jedna kuća i sve u tom stilu.

Krivotvorenje se nastavilo kada su specijalci vraćeni u bazu u Lučkom nadomak Zagreba. Svim zapovjednicima grupa na terenu (bilo ih je četvorica) i Čeliću kao vođi cijele akcije čišćenja doline Plavnog naloženo je da napišu nove izvještaje sadržaja sličnog onom koji je Sačić izdiktirao Čeliću. Tako je kompletiran lažni dosje o izmišljenoj borbi u Gruborima koja je, navodno, rezultirala slučajnim ubojstvima civila.

Postoje dokazi o tome da je Sačić spriječio istragu temeljne policije o zločinu, zatim da je bilo ideja da se, ako se istraga i bude radila, pored leševa (iako je riječ o starcima od 80 i 90 godina) stave puške da izgledaju kao vojnici.

Iz policijskih izvještaja i izjava svjedoka pred Haškim tribunalom jasno je da su kroz Grubore 25. kolovoza 1995. godine prošle dvije od četiri grupe jedinice ATJ Lučko, one pod zapovjedništvom Frane Drlje i Bože Krajine. Njih je hrvatski sud oslobodio krivnje. Isto tako, kazneno djelo za koje se teretilo Željka Sačića prekvalificirano je tako da se omogući zastara. Mladena Markača oslobodio je Haški tribunal.

Do današnjeg dana (i zaista nije važno kada točno čitate ovaj tekst) hrvatsko pravosuđe nije učinilo ništa kako bi razriješilo zločin u Gruborima i primjereno kaznilo počinitelje. Sve to, doduše, ne čudi ako se zna da su za ratne zločine počinjene za vrijeme i nakon operacije Oluja pred hrvatskim pravosuđem donesene svega dvije osuđujuće presude.