Od tada pa do danas mi lutamo svijetom

Nakon što je 4. kolovoza 1995. godine ujutro počelo granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i drugih gradova na području pod kontrolom pobunjenih Srba, veliki broj srpskih civila počeo je zajedno s vojskom napuštati to područje. Većina njih uspjela je prijeći u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju iako su na putu prema izbjeglištvu bili na različite načine napadani. Najgore su, međutim, prošli oni koji nisu mogli otići ili su povjerovali pozivu hrvatskih vlasti da im se, odluče li ostati, neće ništa dogoditi.

Neki od onih koji su preživjeli te događaje svjedočili su pred Haškim tribunalom.

Marija Večerina, Srpkinja iz sela Muškovac u općini Obrovac, 5. kolovoza krenula je u bijeg iz „Krajine“ s kćerima Mirom (r. 1970.) i Brankom (r. 1971.), sinom Stevom (r. 1974.) te grupom drugih ljudi iz njihovog sela. Kretali su se u pravcu mjesta Srb jer im je tako sugerirano u letku koji su pronašli krećući se Velebitom. Pogleda li se pažljivo transkript sastanka s Brijuna, jasno je da se tamo opširno raspravljalo o bacanju letaka s uputama srpskim civilima kojim se putem najbrže iseliti iz Hrvatske.

Kod mjesta Očestovo u tadašnjoj općini Knin na crvenu Ladu kojom su se vozili otvorena je vatra. Marija i njezin sin su ranjeni, ona u ruku, on u nogu. Auto je potom okružio veliki broj pripadnika Hrvatske vojske. Svi su iz auta zarobljeni i odvedeni u obližnju kuću u kojoj se već nalazila skupina zatočenih Srba. Sutradan, iz kuće je izveden Marijin ranjeni sin Stevo i još četiri muškarca pod izlikom da ih vode u bolnicu.

Petorica izvedenih muškaraca ubijeni su. Marija i njene kćeri izbjegle su u Srbiju. Tek su 2003. godine doznale da je tijelo Steve Večerine pronađeno na kninskom groblju. Te iste godine Marijine kćeri Mira i Branka preselile su u Kanadu.

Mirko Ognjenović je početak rata, a potom i operaciju Oluja, dočekao u rodnom selu Kakanj u općini Kistanje. On je povjerovao pozivu hrvatskih vlasti kojim je civilima garantiran siguran ostanak. "Ja sam osta' slušajući radio - Ko nije kriv, ne treba nikuda ići - Tuđmanovu izjavu preko radija", rekao je u svom iskazu pred sudom. Taj poziv korespondira s "garantiranjem tobože ljudskih prava" koje je Franjo Tuđman najavio na Brijunskom sastanku pet dana uoči početka operacije Oluja.

U narednim danima Ognjenoviću i njegovim rođacima i susjedima iz Kaknja ljudska prava su kršena svakodnevno i na svaki zamisliv način. Kuće su im pljačkane i spaljivane, domaće životinje ubijane, bili su izloženi stalnim uvredama i prijetnjama hrvatskih vojnika, da bi, konačno, 18. kolovoza 1995. godine nekolicina naoružanih muškaraca na skupinu mještana Kaknja i pucala. Mirko Ognjenović (r. 1921.) i njegov susjed Radoslav Ognjenović (r. 1908.) ranjeni su dok su druga dvojica susjeda, Uroš Ognjenović (r. 1928.) i Uroš Šarić (r.1920.), ubijeni.

Mile Đurić iz sela Plavno blizu Knina svjedočio je događaju od 6. kolovoza 1995. godine u kojem su pripadnici hrvatskih oružanih snaga ubili njegovog oca Savu Đurića (r. 1942.). Hrvatski vojnici prvo su zapalili kuću i radionicu na obiteljskom imanju Đurića. Mile Đurić, skriven u dvorištu svojih susjeda, vidio je kako mu oca vojnici ubacuju u zapaljenu radionicu. Sava Đurić u tom je objektu živ izgorio. Mile je, bježeći od hrvatskih vojnika koji su za njim pucali, tek nakon petnaest dana stigao u Srbiju, a mnogo kasnije se tamo sreo s ostalim članovima obitelji.

Mile Sovilj iz Gračaca je 4. kolovoza 1995. godine otišao u rodno selo Kijane gdje je počeo organizirati širu obitelj za odlazak iz „Krajine“. Uspio je uvjeriti sve osim svog oca Vlade Sovilja (r. 1931.) koji je ideju o odlasku odbacio navodeći da s radija svakih sat vremena predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman poziva Srbe da ne napuštaju svoje domove i da im se ništa neće dogoditi. Nedugo zatim, najkasnije 12. kolovoza, Vlade Sovilj ubijen je u Kijanima zajedno s još trinaest uglavnom starijih srpskih civila. Počinitelji nepoznati. Mile Sovilj je očev leš koji je kasnijih godina ekshumiran kao skoro potpuno izgorio prepoznao po nešto neizgorjele odjeće i metalnoj tabakeri koju mu je kupio dvije godine prije toga i koju je otac uvijek imao uz sebe.

Od kolovoza 1995. godine Mile Sovilj živi u Srbiji.

Sava Mirković iz sela Polača nadomak Knina također je 4. kolovoza 1995. godine napustio svoju kuću i zaputio se sa ženom i dvije kćeri prema Srbiji. Njegova majka Đurđija Mirković (r. 1925.) odbila je poći sa njima. "Zašto bi mene iko htio da ubije, ja sam starica", rekla je obrazlažući svoju odluku. Osam dana kasnije ubili su je pripadnici Hrvatske vojske, psujući joj, kako su očevici ispričali, majku srpsku.

Sava Mirković je sa obitelji nastavio živjeti u Srbiji.

Pet kratko navedenih primjera svjedoči o sudbini više od 600 ubijenih i oko 200.000 prognanih Srba iz „Krajine“ za vrijeme i nakon operacije Oluja. Etnička slika tog dijela Republike Hrvatske bespovratno je promijenjena, čitave obitelji su razorene, a svaki pojedinačni život nakon Oluje priča je bez sretnog završetka.