Kad su hrvatske vojno-redarstvene snage tijekom operacije Oluja ušle u Gračac, nisu činile ništa što već nije počinjeno u većini drugih gradova i sela na oslobođenom području. Opustjeli grad je sistematski opljačkan, a kuće su redom spaljene, uz sporadična ubojstva srpskih civila starije dobi. Ono što Gračac, međutim, razlikuje od drugih mjesta je to što se u njemu nakon Oluje zajedno s osloboditeljima zatekla i ekipa belgijskih reportera – novinar De Standarda Edmond Vanderostyne, njegov kolega iz Le Soira Alain Guillaume i freelance fotograf Frank Dejongh.

Kako su se tamo stvorili ni njima nije bilo jasno, budući da su zahtjevi novinara za ulazak na reintegrirani teritorij redovno odbijani. „Vijest da smo dobili putnu dozvolu potpuno nas je iznenadila“, rekao je Edmond Vanderostyne pred Tribunalom u Hagu, ne razumijevajući ni danas zašto su vlasti u Zagrebu pozitivno odgovorile na njihov zahtjev.

Prvo su otišli u Petrinju, koju su opisali kao „grad duhova“, gdje nisu primijetili masovno činjenje zločina. No kad su se otisnuli do Gospića, a onda od Gospića ka Gračacu, vidjeli su štošta – područje duž pedesetak kilometara puta bilo je u plamenu.

Fotografije kuća u plamenu u predgrađu Gračaca od 8.8.1995.

Usporedo s uništavanjem imovine događala se, rekao je Vanderostyne, i pljačka širokih razmjera.

Prizori pljačke i uništavanja nastavili su se odigravati pred njihovim očima i u Gračacu. Već na ulasku u grad, primijetili su kuće u plamenu.

U gradu su, opisao je Vanderostyne, zatekli veliki broj pripadnika hrvatske Specijalne policije koji su posvećeno pljačkali. Iz kuća su iznosili „televizore, torbe, cipele, kofere“.

Jednog policajca zatekli su u pokušaju da spoji isječene kablove i ukrade privatni automobil koji je tu zatekao. Na vozilu su specijalci ispisali „Delta VK“ što je ukazivalo na to da je riječ o jedinici Specijalne policije iz Vinkovaca.

Fotografije pljačkanja imovine u Gračacu od 8.8.1995.

Obrana Mladena Markača, međutim, pozvala je suce da ne vjeruju svojim očima i prizorima s fotografija koje je Vanderostyne dostavio sudu, nudeći posve originalno objašnjenje događaja u Gračacu.

Tako je Davorin Pavlović, zamjenik zapovjednika Specijalne policije generala Mladena Markača, tvrdio da se nije radilo o krađi automobila s fotografije, već o plemenitom pokušaju da se vozila koja su se pokvarila ili ostala bez goriva premjeste s ulice na mjesta predviđena za prikupljanje napuštene imovine.

Pljačku, po Markačevoj obrani, nije predstavljalo ni unošenje stvari u kamione. Specijalci su se, tvrdio je branitelj, naprosto pakirali nakon obavljenog zadatka na fronti, mada je taj argument pomalo pokvarila primjedba svjedoka da su bili agresivni prema fotografu koji ih je fotografirao.

Edmond Vanderostyne bio je upoznat s poviješću ratnih devedesetih na području bivše Jugoslavije. Zbog svega što je vidio od početka ratova u Hrvatskoj 1991. godine, kao i u Bosni i Hercegovini 1992. godine, stekao je, kaže: „negativne predrasude prema Srbima“. Budući da je znao za događaje iz Vukovara, Dubrovnika, kasnije i Sarajeva, Srbe je doživljavao kao glavne krivce za sve što se događalo tijekom ratova devedesetih i ratne zločine koji su tada počinjeni. Nakon kolovoza 1995. godine i posjete „Krajini“ nakon Oluje, shvatio je, kaže, da su stvari koje je s razlogom pripisivao Srbima radili i – Hrvati.

Dio svjedočenja Edmonda Vanderostynea na suđenju Gotovini i drugima, pred MKSJ-om, 2. lipnja 2008.
Dio svjedočenja Edmonda Vanderostynea na suđenju Gotovini i drugima, pred MKSJ-om, 2. lipnja 2008.