Dvostruka hrabrost mirovnjaka

Da nije bilo pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj (UNCRO), o posljedicama operacije Oluja po civilno stanovništvo „Krajine“ znalo bi se daleko manje nego što se danas zna. Bez njih, istražitelji zločina počinjenih u to vrijeme suočili bi se sa zidom šutnje u hrvatskoj vojsci i policiji kao i s druge strane, zbog nedostatka očevidaca među civilima budući da je srpsko stanovništvo većinski napustilo „Krajinu“ već prvih dana vojne operacije.

Zbog toga se sud u Hagu u dobroj mjeri oslonio na iskaze pripadnika Sektora Jug UNCRO-a koji su, iako nisu mogli spriječiti vojni napad, iskazali dvostruku hrabrost u tom procesu - prvo, time što nisu odustali od prisutnosti u „Krajini“ nakon ulaska hrvatske vojske i policije usprkos brojnim izazovima po vlastitu sigurnost i, drugo, time što su prihvatili svjedočiti u Hagu o svemu što su zabilježili.

Iskaze pred sudom dalo je njih dvadesetak, a njihovi zaključci bi ukratko glasili da je granatiranje krajiških gradova i sela 4. i 5. kolovoza 1995. godine bilo nerazmjerno i neselektivno, bez jasne spoznaje gdje se nalaze vojni ciljevi, a da je, nakon što su srpski civili izbjegli, uslijedio val uništavanja i pljačkanja njihove imovine, kao i ubojstva onih koji su ostali, iz nemoći ili jer nisu željeli otići.

Pripadnici UNCRO-a svjedočili su da su tijekom boravka u mirovnoj misiji bili predmet maltretiranja obje zaraćene strane - Srbi su im, između ostalog, otimali vozila, a Hrvati krali opremu. Od prvog dana operacije Oluja promatračke točke UNCRO-a bile su na meti hrvatske vojske i policije zbog čega su se s većine njih morali povući. Jednom kada je vojna pobjeda hrvatske strane ostvarena, a val se zločina nad srpskim civilima i njihovom imovinom počeo širiti „Krajinom“, pripadnicima UN-ove misije uskraćena je sloboda kretanja. Sve pod izgovorom brige za sigurnost međunarodnih promatrača.

Sve do 9. kolovoza pripadnici UNCRO-a nisu mogli napustiti bazu. Kad su izašli, imali su što vidjeti. Oslobođeno područje bilo je u plamenu, a razmjeri pljačke bili su nesagledivi. Mnoge od tih zločina mirovnjaci UN-a zabilježili su kamerama. Najveći broj videosnimaka i fotografija koji su prikazani pred sudom potiče upravo od njih.

Po izvještaju vojnih promatrača UN-a od 4. studenog 1995. na području „Krajine“ je od 22.213 kuća djelomično ili u potpunosti uništeno njih 17.270.

Brojna su iskustva pripadnika snaga UN-a opisana u sudnicama, a jedno takvo odigralo se u Gruborima i predstavljeno je na ovoj izložbi. No možda najbolji sažetak događaja u „Krajini“ iz njihove perspektive dao je zapovjednik Sektora Jug UNCRO, kanadski general Alain Forand, za Hrvatsku televiziju odmah nakon operacije Oluja. Njegovo pitanje s kraja tog izlaganja - o tome kakav život ljudi u uvjetima mržnje i nasilja jednih prema drugima mogu očekivati - na odgovor uvelike čeka i do danas.