Čedo, ne buš se vrnul

Da bi se razumjela uloga Franje Tuđmana, predsjednika Hrvatske od 1990. do 1999. godine, u operaciji Oluja, vjerojatno je potrebno vratiti se koju godinu unazad i podsjetiti se njegovih razmišljanja o državi, naciji i suživotu. Tuđman je vjerovao u etnički homogene države, sanjao je „Veliku Hrvatsku“, Bošnjake je smatrao „pripadnicima drukčije civilizacije“ i „kao bodež čija je oštrica okrenuta prema srcu Europe“, a Srbe je vidio kao „suviše brojnu“ etničku skupinu i „stratešku prijetnju državi“.

Njegovi rigidni stavovi u punom su sjaju zablistali na sastanku na Brijunima u Hrvatskoj gdje je 31. srpnja 1995. godine okupio najbliže suradnike - političare, vojnike i policajce - da s njima isplanira vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Na sastanku se bez daljnjeg razgovaralo i o legitimnim aktivnostima s ciljem ostvarivanja vojne dominacije i reintegracije okupiranog dijela teritorija Republike Hrvatske koja je do tada bila pod kontrolom rukovodstva „Republike Srpske Krajine“. No, povrh toga, očit je bio još jedan cilj koji se nije mogao ostvariti legitimnim sredstvima i bez zločina, a koji se odnosio na prisilno raseljavanje cjelokupnog ili najvećeg dijela srpskog stanovništva s područja „Krajine“.

Na Brijunskom sastanku, Tuđman je od prisutnih tražio sljedeće: „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana“. Rekao je i da je „važno da civili prvi pođu pa će onda i vojska... kada kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge“. Konačno, objasnio je i da srpskim civilima „treba dati put“, a u isto vrijeme „jamčiti tobože ljudska prava“.

Dok je izgovarao dio o jamčenju „tobože ljudskih prava“ Tuđman se, kako se čuje na audio snimku sastanka, i zahihotao. To je u sudnici Haškog tribunala i njegove najbliže suradnike stavilo na muke kada je trebalo opravdati predsjednikove riječi... i hihot. Štoviše, Miomir Žužul inzistirao je na tome da se riječ tobože nije odnosila na glagol „jamčiti“ nego na „ljudska prava“.

Kako je u praksi izgledalo „jamčenje“, na svojoj su koži osjetili krajiški Srbi koji nisu shvatili ili prihvatili da im je „dat put“ za odlazak iz Hrvatske.

Kad je „tobožnji“ poziv srpskim civilima urodio plodom i kad je najveći broj njih napustio Hrvatsku, Tuđman je resurse usmjerio na sprečavanje povratka prognanih. Vlada koju je de facto kontrolirao donijela je 31. kolovoza 1995. godine „Uredbu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom“. Tim dokumentom bilo je predviđeno da se pokretna i nepokretna imovina (privremeno) oduzme svima koji su otišli, dakle Srbima, ako se u roku od trideset dana ne vrate i zatraže povrat imovine „u svoj posjed i na korištenje“. Uredba je predviđala da se „određena imovina“ onda može dati na korištenje onima koji bi je poželjeli, na primjer „prognanicima i izbjeglicama, povratnicima kojima je u Domovinskom ratu uništena ili oštećena imovina, invalidima Domovinskog rata, obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (...)“. Dakle, Hrvatima.

Nakon pritiska međunarodne zajednice, prije svega američke diplomacije, rok je produžen na devedeset dana, ali je bit ostala ista. Tko se ne vrati, imovinu može zaboraviti.

Sve i da su se htjeli vratiti, izbjeglim Srbima to je bilo onemogućeno. Tuđmanovi nastupi na različitim sastancima državnog vrha upravo o tome govore. Na jednom takvom sastanku 30. kolovoza 1995. godine kad mu je rečeno da se određeni broj Srba pokušava vratiti u Hrvatsku, predsjednik je jasno rekao da im „jednostavno treba reći da ne mogu ući“, jer „ako sada pustimo njih 204, sutra će ih biti 1.204 a za deset dana 12.000. Ništa za sada.“ Kad je na sličnom sastanku, održanom 22. kolovoza 1995. godine, tadašnji ministar obnove i razvitka Jure Radić iznio prijedlog da dio područja koji su napustili Srbi treba „hitno kolonizirat Hrvatima“ i da se nipošto ne smije dozvoliti „da na tom dijelu ikad bude više od 10 posto Srba“, Tuđman ga siječe riječima: „Ma ni 10 posto“. Iz transkripta sastanka može se iščitati i opsesija Franje Tuđmana hrvatskim povratnicima iz Argentine, Australije i Paragvaja. Kad Jure Radić navodi da nije nigdje vidio ljepšu sliku nego na jednom zidu na oslobođenom teritoriju na kojem je pisalo „Čedo, ne buš se vrnul“, Tuđman se nadovezuje riječima da „do sljedeće godine“ u Hrvatsku treba vratiti „200-300 tisuća ljudi“ i tako problem „politički riješiti“.

Ako je i bilo dileme kakve je Tuđman stavove o Srbima imao i kakvu je Hrvatsku želio, ta se stvar mogla iščitati iz njegovih javnih nastupa poslije Oluje. Na sastanku u Kninu 26. kolovoza 1995. godine rekao je sljedeće: „Nema povratka na ono što je bilo da nam u sred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće i koji nije dopuštao da hrvatski narod bude zaista sam svoj na svome“. Slavodobitno je dodao da je Srba iz „Krajine“ „nestalo za dva-tri dana“ i da „nisu imali vremena da pokupe svoje prljave pare, devize, niti gaće“.

Svi aspekti djelovanja tadašnjeg hrvatskog predsjednika uoči, za vrijeme i nakon Oluje stvaraju jasnu sliku njegove težnje za etnički čistim područjem „Krajine“ i Hrvatske bez Srba.