Bez vize za povratak

O svakom od iskaza 145 svjedoka sa suđenja Gotovini, Čermaku i Markaču mogao bi se napraviti zaseban tekst. Forma online izložbe dopustila je da dijelovi dvadesetak svjedočenja budu razasuti kroz postojeće narative. No, jedan od nastupa u haškim sudnicama izdvaja se po sveobuhvatnosti, relevantnosti i analitičnosti. Riječ je o iskazu Petera Galbraitha, prvog veleposlanika Sjedinjenih Država u Republici Hrvatskoj, koji je na to mjesto postavljen u lipnju 1992. i zadržao se do 1998. godine. Bio je, dakle, na toj dužnosti i dok je „Krajinom“ harala Oluja.

Prije iskaza u predmetu Gotovina i drugi Galbraith je svjedočio na suđenju bivšem predsjedniku „Republike Srpske Krajine“ Milanu Martiću. Tada je o odluci optuženog da odbaci razgovore o mirovnom planu poznatom pod nazivom Z-4 rekao sljedeće: „Ja sam smatrao da je on čovjek vrlo ograničenih sposobnosti, vrlo ograničene inteligencije i da je bio daleko ispod razine koju su tražili interesi Krajine i krajiških Srba. Mislim da on nije bio zainteresiran za interese naroda u Krajini, već da je prije svega bio zainteresiran za svoju poziciju. Suočen s onim što je cijeli svijet vidio, dakle, da će hrvatske snage izbrisati krajiške Srbe, kada su svi vidjeli da ga Milošević neće podržati, da ga bosanski Srbi neće podržati, on je i dalje odbijao pregovarati. On je i dalje odbijao dogovor koji bi ne samo omogućio ljudima da ostanu tamo, već bi im dao i velike razmjere samouprave. (...) Dakle on ne samo da je odbio plan, već je odbio da razgovara o tome. U tom smislu Martić je bio najbolji prijatelj i suradnik Franje Tuđmana jer on je Tuđmanu dao izgovor koji mu je bio potreban da osigura da Srba na području Krajine više ne bude.“

Iz Galbraithovog svjedočenja na suđenju Gotovini i drugima postalo je jasno da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prihvatio „prijateljsku ruku“ Milana Martića i iskoristio operaciju Oluja ne samo za vojno reintegriranje okupiranog dijela teritorija natrag pod kontrolu Hrvatske, već i za etničko čišćenje „Krajine“.

Bivši američki veleposlanik sastao se s predsjednikom Hrvatske 1. kolovoza 1995. godine, dan nakon Brijunskog sastanka i tri dana uoči početka operacije Oluja. Galbraith je tada rekao Tuđmanu da Sjedinjene Države nisu spremne dati zeleno svjetlo za napad, ali da, ako do vojne operacije ipak dođe, „srpski civili moraju biti zaštićeni i da bi svako ponavljanje zločina koji su se desili u Medačkom džepu 1993. godine imalo seriju vrlo ozbiljnih posljedica za američko-hrvatske odnose“. Na to je, kaže, upozorio jer je znao da je Tuđman „u Srbima vidio prijetnju i da je želio homogenu, etnički čistu Hrvatsku“.

Strahovi američke administracije uskoro su se obistinili - za vrijeme i nakon operacije Oluja počinjeni su brojni zločini protiv srpskih civila, a odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih Država su se pogoršali.

Opisujući tijek operacije iz američke diplomatske perspektive, Galbraith je rekao da granatiranje krajiških gradova i sela nije neminovno vidio kao kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Osoblje veleposlanstva, uključujući vojne atašee, opisalo je da je granatiranje bilo „relativno kratko, ne previše destruktivno“ te da se odvijalo u okviru operacije čiji je cilj bilo vojno zauzimanje teritorija. Veleposlanik Galbraith je dodao i da, po njemu, Oluja nije predstavljala etničko čišćenje jer je većina stanovnika otišla prije ulaska hrvatskih snaga.

Rekao je, doduše, i da vjeruje da bi Hrvatska „provela etničko čišćenje da su Srbi ostali“, što zaključuje na osnovu događaja koji su obilježili period neposredno nakon Oluje na oslobođenom području.

Već prvih dana nakon Oluje počelo je sistematsko pljačkanje i uništavanje napuštene srpske imovine. Izgledalo je, kaže, da je sve rađeno po naređenju ili da je, najblaže rečeno, bilo od vlasti tolerirano. Opisao je da je jedan od zaposlenih u američkom veleposlanstvu u Hrvatskoj prilikom obilaska terena na periferiji Knina vidio da kuće gore. U blizini je ugledao pripadnike Hrvatske vojske i požalio im se sljedećim riječima: „Kuća je zapaljena. Hoćete li učiniti nešto povodom toga?“ A onda je, kaže Galbraith, „shvatio da su upravo to bili ljudi koji su podmetnuli požar“.

Razlozi za uništavanje srpske imovine za Galbraitha bili su očigledni: „Kada im jednom spalite kuću, oduzmete imovinu, ubijete njihovu stoku, ne postoji način da se itko može vratiti i da tamo zaista živi.“

Pored uništavanja imovine, američko veleposlanstvo imalo je saznanja i o sistematskom ubijanju nekoliko stotina srpskih civila koji su ostali u „Krajini“.

Svi navedeni zločini se, smatrao je, nisu događali spontano, već zato da se ostvari Tuđmanova ideja „o homogenoj Hrvatskoj“.

Kap koja je prelila čašu pogoršanih američko-hrvatskih odnosa bila je odluka hrvatskih vlasti da se oduzme sva napuštena srpska imovina ukoliko vlasnici u roku od trideset dana ne zatraže povrat. Galbraith je objasnio da je pod pritiskom Sjedinjenih Država rok prvo produžen na devedeset dana, a onda je u prosincu 1995. godine, kada je posljedice bilo skoro nemoguće ukloniti, potpuno ukinut.

U kakvom su stanju u to vrijeme bili odnosi Sjedinjenih Država i Hrvatske rječito govori jedan telegram od 11. prosinca 1995. godine u kojem Galbraith američkom državnom tajniku govori da se Hrvatska „podsmjehuje osnovnim obvezama vezano za ljudska prava“ i predlaže da se put Hrvatske ka NATO-u i Europskoj uniji veže za stvaranje uvjeta za povratak Srba, poštivanju međunarodnih standarda ljudskih prava te suradnji s Haškim tribunalom.

Odnosi su se popravili tek nakon smrti Franje Tuđmana i dolaska na vlast liberalnijih političara, koji su bili spremniji na suradnju sa zapadnim partnerima te promjenu politike prema pitanju povratka izbjeglih Srba.