Ušli smo u godinu u kojoj, posebno na današnji dan, ne možemo ne primjetiti da sve više čujemo glasove koji govore o odsustvu nade: nade u bolje, prosperitetnije sutra, nade u pravednije danas i nade u rasterećenije, rekoncilijantnije jučer. Na današnji dan želimo se pridružiti tim glasovima, uvjereni da se jedino višeglasjem, polifonijom, ponekad harmoničnom, ponekad disharmoničnom, može stvoriti prostor da se takav glas doista čuje. A njega se ne može kupiti u nekom supermarketu, ne može ga se ni oponašati, niti ga se prisilno zazivati. On nema niti može imati svog ovlaštenog govornika, svog port-parolea. On, kao što znamo iz niza historijskih primjera, dolazi od onih koji trebaju bolje sutra, pravednije danas i rasterećenije jučer, dolazi od onih koji su zbog njega spremni trpiti neistrpljivo i koji su u stanju vidjeti što takav glas stvara.

Ušli smo u godinu velikih godišnjica. 20 godina od završetka mirne integracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koja je Hrvatima i Srbima pružila priliku da kad ga već nisu vodili, rat završe na human i častan način. Stoljeće od završetka Velikog rata koji je bio velik po strahotama ratnim i velik po idejama nacionalnim i socijalnim koje su nakon njega sticale političku moć. Sto godina od formiranja zajedničke države koja je tada za milijune bila izraz historijske nade za narodnom slobodom. 150 godina od početka rada crkve Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, koji je nakon Novog Sada postao novo središte Srba prečana. Dva stoljeća od rođenja Petra Preradovića, krajiškog potomka, austrijskog carskog generala i hrvatsko-srpskog pjesnika, koji je od djeteta koje je skoro pa zaboravilo (da ga nisu moj Benkovčanin Špiro Dimitrović i naš Varaždinac Ivan Kukuljević potakli i podsticali da uči i pjeva na svom jeziku, pitanje je da li bi postao to što je postao) "jezik roda svoga", postao vodećim pjesnikom narodne slobode. Te njegove pjesme narodne slobode za neke su danas samo literarna prošlost, a za neke samo politička zabluda. Za nas koji mu posvećujemo ovaj dan i on i njegove pjesme mjera su prema kojoj bismo se mi današnji trebali mjeriti. Ne prema sebi, već prema njemu i drugim velikanima njegova vremena. Ne prema sebi i našem razumijevanju narodne slobode, kao što nerijetko činimo, već prema onome u njegovu djelu što je nadživjelo ne samo njegovo vrijeme nego će živjeti i u vremenu nakon našega.

Kad bi smo se mjerili prema Petru Preradoviću tada se mržnja, koja je sam po sebi izraz beznađa i neslobode, ne bi oglašavala nigdje, a najmanje u školskim knjigama i školskim učionicama. Za Ilirski pokret, čiji je Preradović bio jedan od prvaka, i njegove ideje bilo bi mjesta svugdje, dok za ustaški pokret, za Milu Budaka, druge njegove prvake i njegove ideje ne bi bilo mjesta nigdje.

Kad bismo se mjerili prema ovom velikom pjesniku narodne slobode ne bi tada mržnja ni prema kome pa ni prema Srbima u Hrvatskoj bila mjera hrvatske slobode. Sve manjine, pa i srpska, sa svojim razlikama, bile bi svjedočanstvo hrvatske historije i mjera njezine današnje slobode. Jezik koji govorimo, uz svo bogatstvo njegovih razlika, ne bi nas dijelio ni unutar granica Hrvatske ni izvan njih. Služio bi da sebe bolje spoznamo, drugog do nas bolje upoznamo, uzajamno se u našim razlikama u potpunom poštovanju priznamo, a za boli i patnje, koje smo jedni drugima u ovoj ili onoj mjeri nanosili, ispričamo.

Kad bismo se mjerili prema ovom istaknutom preporoditelju, krajiškom potomku, austrijskom carskom generalu i hrvatsko-srpskom pjesniku narodne slobode, znali bismo da nam je obaveza rasteretiti odnose s našim susjedima, posebno sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Znali bismo da nam je obaveza da budemo ponizni pred našim tragičnim ratnim iskustvima u 20. stoljeću, a ne obijesni kao što nerijetko jesmo. Znali bismo i to da se ravnopravnost i samostalnost potvrđuje u uzajamnosti i partnerstvu. Sve drugo nas čini manjim nego što jesmo i nesamostalnijim nego što bismo trebali biti. To posebno vrijedi za Hrvate i Srbe, katolike i pravoslavce, kako u njihovim međusobnim odnosima, tako i u odnosima prema trećima.

Na kraju, nije ova godina bremenita brojnim i velikim godišnjicama, već i očekivanjima naših građana. Mnogi očekuju bolje, prosperitetnije sutra. Posebno mladi. Ništa manje ih ne očekuje pravednije danas, bilo slabo ili neredovito plaćenog posla, bilo zbog neimanja ikakva posla, bilo zbog nerazvijenosti sredina u kojima žive. Većini je očekuje rasterećeniju, rekoncilijantniju prošlost. Svi mi koji se bavimo poslovima općega dobra toga trebamo biti svjesni i učiniti sve da se ta očekivanja naših građana ispune. Ona treba postati naš imperativan mandat ove godine. Kako po predanosti, tako i po uspješnosti pa i kad ne bude sve kako naši građani očekuju da vide i da znaju da smo im u cijelosti posvećeni. Njima i njihovim potrebama. Tako mi danas vidimo svoju ulogu i svoju udio u služenju općem dobru.

Mir Božji, Hristos se rodi!

dr. Milorad Pupovac