To jutro smo se probudili jako rano, prije šest. Mama je otišla na posao u Okučane, gdje je za UNHCR radila kao patronažna sestra, a tata u dvorište po drva. Seka i ja smo ga čekale u kuhinji gdje je trebao naložiti vatru i napraviti nam doručak. Odjednom smo začule komešanje, približile se prozoru i vidjele da našoj kući prilaze vojnici. Tati je jedan od njih rekao: “Željko, predaj se.” Dobio je metak u čelo i pao na prag kuhinje – tako se u razgovoru za Novosti danas prisjeća 32-godišnja Zvjezdana Vukajlović, čiji je otac Željko Dićko 1. svibnja 1995., na samom početku akcije “Bljesak”, ubijen u Medarima, zapadnoslavonskom selu koje se nalazilo u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda.
– Očito je to napravio netko tko ga je poznavao. Jer kako bi mu drugačije znao ime. Iako sam tada imala šest godina, odmah mi je bilo jasno što se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. Nisu nas primijetili pa su otišli dalje. A onda su uslijedili užasni krici naših prvih komšija. Bila sam dijete, što sam mogla napraviti… – dodaje Zvjezdana.
Dvadesetosmogodišnji Željko Dićko, čija se kuća nalazila svega 20-ak metara od baze mirovnih snaga UN-a, prva je od ukupno 22 žrtve srpske nacionalnosti u dobi od sedam do 88 godina koje su pripadnici Hrvatske vojske toga dana ubili u selu nedaleko od Nove Gradiške. Među ubijenima hladnim i vatrenim oružjem je i Željkova majka Ruža Dićko (52), ali i još deset žena i troje djece: brat i sestra Goran (11) i Gordana Vuković (8) te njihova sestrična Dragana Vuković (7). Od svih koji su toga dana bili u Medarima, preživjele su jedno Zvjezdana i njezina dvije godine mlađa sestra Slađana. Uz pomoć još jednog, spasio ih je hrvatski vojnik kojem do danas ne znaju ime.
– Nakon nekoliko sati išli su od kuće do kuće kako bi, valjda, provjerili je li itko ostao živ. Čule smo da se netko približava, pa smo se sakrile u ormar. “Molim vas, nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive”, preklinjala sam vojnika koji nas je pronašao. “Ne brinite, došao sam da vas spasim”, odgovorio je i potom me uzeo u naručje, a drugi seku. Tako su nas nosili do obližnje kuće u kojoj je bio Crveni križ – govori Zvjezdana Vukajlović, koja je o svemu, još kao maloljetnica, posvjedočila pred Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku.
Iako informacije Ministarstva obrane, objavljene na njegovim službenim stranicama, pokazuju koje su točno jedinice HV-a bile na glavnim pravcima napada na tom području – a riječ je o “81. gardijskoj bojni, Petoj gardijskoj brigadi, te dijelovima Prve, Druge i Treće gardijske brigade” – počinitelji zločina do danas nisu procesuirani. Štoviše, uoči 26. godišnjice “Bljeska”, operacije koju se u dijelu braniteljskih i desnih političkih krugova uporno označava kao “akciju bez mrlje”, Novostima je iz osječkog Županijskog državnog odvjetništva odgovoreno da se čitav slučaj i dalje nalazi u predistražnoj fazi. “U suradnji s drugim nadležnim tijelima i nadalje provodimo izvidne radnje radi utvrđivanja uzroka smrti civilnih osoba stradalih u Medarima tijekom vojno-redarstvene akcije ‘Bljesak’ te radi otkrivanja počinitelja ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i drugih kaznenih djela”, stoji u odgovoru.
Zbog toga su jedini postupci, koji se vezano uz ovaj zločin trenutno vode pred hrvatskim pravosuđem, oni koje su pokrenule obitelji žrtava. U tom kontekstu najpoznatiji je slučaj sestara Radmile i Mirjane Vuković, kojima su u Medarima ubijeni otac Milutin (50), majka Cvijeta (45) i mlađa sestra, spomenuta sedmogodišnja Dragana. Tragičnu sudbinu svoje obitelji Radmila i Mirjana izbjegle su samo zato što su tog dana bile kod rodbine u Bosni i Hercegovini. Nakon dugogodišnje pravne borbe tokom koje su bezuspješno pokušale ostvariti pravo na naknadu štete za smrt članova najuže obitelji, sestre Vuković su nedavno, uz pravnu pomoć Srpskog narodnog vijeća, podigle ustavnu tužbu. U njoj se Radmila i Mirjana, koje danas žive u BiH, pozivaju na neučinkovitu istragu zločina, zbog koje im je, kako se navodi u tužbi, povrijeđeno pravo na život. “Kako je od počinjenog zločina prošlo više od 25 godina, mi kao oštećenice ovog kaznenog postupka smatramo da isti (istražni postupak, op. a.) nije učinkovit, a sada i sumnjamo u pristranost i volju istraživanja tog ratnog zločina. Ujedno, daljnjim protokom vremena, postaje sve teže prikupiti dokaze koji bi upućivali na okolnosti smrti i počinitelje”, stoji u tužbi.
Milena Čalić Jelić, pravna savjetnica Srpskog narodnog vijeća, objašnjava nam da je Ustavni sud, temeljem presuda Europskog suda za ljudska prava, u posljednjih pet godina donio desetak odluka koje su najčešće povezane s utvrđivanjem eventualne povrede postupovnog aspekta prava na život.
– Zbog toga se može zaključiti da se navedeno pravno sredstvo, ustavnu tužbu s prigovorom neučinkovite istrage, još uvijek skromno koristi. To možemo objasniti nedovoljnom upućenošću i znanjem direktnih i indirektnih žrtava, osobito ratnih zločina, koji su, kao u ovom primjeru, i dalje u stadiju predistrage – kaže Milena Čalić Jelić.
U ustavnoj tužbi, koju potpisuju sestre Vuković, navodi se da im je nepostupanjem tijela kaznenog progona povrijeđen i niz drugih prava: na jednakost svih pred zakonom, pravično suđenje, nepovredivost doma te na zaštitu osobnog i obiteljskog života. Zbog ranijih negativnih iskustava s hrvatskim pravosuđem, Radmila Vuković u razgovoru za Novosti nije dala decidirani odgovor na pitanje o tome što očekuje od Ustavnog suda.
– Polako gubimo nadu da će počinitelji ikada biti pronađeni, a kamoli osuđeni. Zna se koje su jedinice toga dana bile u Medarima, ali očito nema volje da se to riješi. Strašno je da nitko nije obavijestio makar žene i djecu šta će se desiti. Rat je rat, ali napraviti to na takav način, tako ubiti dvadesetak ljudi… – kaže Radmila Vuković, kojoj su tog dana u Medarima ubijeni i stric i strina te njihovo dvoje djece.
Kako su Novosti već pisale, sestre Vuković su još u rujnu 2006. pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pokrenule postupak za naknadu štete uzrokovane usmrćivanjem najbližih srodnika. Budući da za ratni zločin počinjen u Medarima nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda, zahtjev im je nakon tri godine odbijen, uz obrazloženje da je riječ o ratnoj šteti “za koju Republika Hrvatska, odnosno tužena ne odgovara”.
“Čak i da su tužiteljice uspjele dokazati da im šteta koju su pretrpjele nije posljedica ratnog čina, odnosno ratne štete, zahtjev istih je zastario”, navodi se na kraju presude kojom je Radmili i Mirjani Vuković naloženo da nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 24.500 kuna. Kako zbog niskih primanja nisu bile u mogućnosti platiti taj iznos, Općinski sud im je obiteljsku kuću u Medarima u dva navrata stavio na dražbu. Obje su dražbe bile neuspješne, objašnjava Radmila, jer nije bilo zainteresiranih za kupnju neobnovljene nekretnine.
– Kuća nije do kraja srušena, ali nije ni useljiva. U njoj nema ni vode ni struje jer je sve pokidano u ratu. Teško da će se ikad prodati. Em je u takvom stanju, em je u Medarima svaka druga kuća na prodaju – govori Radmila Vuković, koja je zaposlena u bolničkom vešeraju u Bosanskoj Gradišci.
Sestre Vuković su u ustavnoj tužbi predložile sudu da do donošenja odluke odgodi daljnju provedbu ovrhe prodajom kuće. Nadaju se da će njihov primjer slijediti i obitelji drugih žrtava iz Medara, od koji su neke, kako nam kažu, zbog nemogućnosti plaćanja sudskih troškova već ostale bez nekretnina.
Nikakva prava još uvijek nije uspjela ostvariti ni obitelj pokojnog Željka Dićka. Njegova supruga Karmela Dićko, koja živi bez ikakvih primanja, u nekoliko je navrata tražila pomoć lokalnih institucija, pozivajući se na prava koja imaju civilne žrtve rata.
– Rečeno mi je da nemam to pravo, uz poruku da se moj suprug borio protiv hrvatske države. Da se uistinu borio, onda ne bi poginuo u svojoj kući – govori Karmela Dićko, koja do današnjeg dana nije uspjela ispraviti ni krivi datum koji je naveden u smrtovnici njenog supruga.
– Dobili smo izvod iz matične knjige umrlih s 3. majem kao datumom, iako su svi u Medarima ubijeni 1. maja. To me jako boli. Na to sam prije nekoliko godina upozorila pukovnika Ivana Grujića, koji je tada bio na čelu Uprave za zatočene i nestale. Tada je nazvao matični ured u Novoj Gradiški i rekao im da isprave datum jer je to krivično djelo. Međutim, oni to još uvijek nisu napravili. Tražili smo istinu, a istinu se uporno prikriva. Tolike godine se sudimo, tolike godine ganjamo pravdu, a niša se nije pomjerilo s mrtve točke. A više-manje se sve zna. Očito je da netko nekoga štiti – govori Karmela Dićko, koja život u Medarima danas opisuje kao tužan.
– Ostale su nam ružne uspomene na taj nesretni dan. Sve nas podsjeća na tu nesreću – dodaje Karmela Dićko, čije obje kćeri posljednje tri godine žive u Njemačkoj.
Starija Zvjezdana, koja je danas majka 13-godišnjeg djeteta, dugo se borila s posljedicama proživljenog šoka. Zbog oštećenja hipofize, godinama je, uz redovan odlazak psihologu, morala primati hormon rasta. Sa sestrom Slađanom često dolazi u Medare, gdje je lani kupila kuću.
– Unatoč svemu, mene srce uvijek vuče tamo. Osjećam nekakvo olakšanje kad sam u Medarima. Čak smo razmišljali da se vratimo, pa nam je planove zakomplicirala korona. Lako za mene, ali bojim se da mi za dijete tamo nema prosperiteta – govori Zvjezdana.
Kad god je u selu, kaže, odlazi na groblje i zapali svijeće. Kako za oca, tako i za male Vukoviće, čija su tijela nakon ekshumacije u travnju 2011. sahranjena u obližnjoj Brestovčini.
– Oni su bili moja generacija i društvo. Stalno smo se igrali kod nas u dvorištu. Uvijek gledam da baš na svoj rođendan odem kod njih na groblje. I nekako mi je taj dan uvijek najtužniji jer znam da oni svoj ne mogu slaviti. To su bila djeca… Dolazila sam i kad su vršili ekshumaciju tijela, pravili DNK analize, kad su krenuli čitati od čega su umrli. To je strašno, a još je strašnije da još uvijek nitko nije odgovarao za zločin. Bar da se netko izvini, da dobijemo kakvu-takvu satisfakciju. Bar da saznamo tko je, samo da ga pogledamo u oči – poručuje Zvjezdana Vukajlović.
Tamara Opačić,
Novosti
Tekst je originalno objavljen u 1115. broju Novosti te na Portalu Novosti