Dana 25. 11. 2021. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Baljak i drugi protiv Hrvatske utvrdio povredu prava na pošteno suđenje jer su odluke hrvatskih sudova o ne(odgovornosti) države za smrt vojnog zarobljenika bile proizvoljne.
Stradali je nestao 5. 8. 1995. godine, nakon što ga je zarobila Hrvatska vojska. Njegovo tijelo je pronađeno 7 godina kasnije u masovnoj grobnici, s prostrijelnom ranom na glavi.
Premda su državna tijela bila obaviještena o okolnostima nestanka i smrti, kaznena istraga u tom pogledu nije provedena, iako je to bila obaveza domaćih tijela.
Bliski srodnici stradalog protiv države podnijeli su tužbu radi naknade štete temeljeći potraživanje na Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata.
Svi hrvatski sudovi su pravomoćno odbili tužbeni zahtjev smatrajući da nema dokaza da su hrvatski vojnici ubili stradalu osobu. I Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu ocijenivši da zaključak hrvatskih sudova nije bio proizvoljan.
Suprotno tome, Evropski sud za ljudska prava je naglasio da u situacijama u kojima su nestale osobe u trenutku nestanka bile pod kontrolom “agenta države”, u ovoj situaciji Hrvatske vojske, a kasnije su pronađene mrtve, teret dokaza prelazi na državu. Republika Hrvatska dužna je pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje za nestanak i ono što se dogodilo s osobom. Republika Hrvatska je dužna dokazati da je žrtva ili preživjela ili umrla u drugačijim okolnostima.
Evropski sud za ljudska prava smatra da je izvan svake sumnje da je stradali nestao dok je bio pod kontrolom hrvatskih vojnika te da o njemu nije bilo nikakvih informacija sve dok njegovo tijelo nije pronađeno u masovnoj grobnici s prostrijelnom ranom na glavi.
Sud zaključuje da je u danoj situaciji postojala snažna pretpostavka uzročnosti između nestanka i ubistva, a teret dokaza da tome nije bilo tako, bio je na Republici Hrvatskoj.
Slijedom svega navedenog, zaključak hrvatskih sudova da Baljak i drugi nisu dokazali da su hrvatski vojnici ubili njihovog bliskog srodnika te da njegovo ubojstvo nije predstavljalo ratnu štetu, bio je očigledno nerazuman.
Ova presuda nije konačna te postaje konačna jedino ako niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana njezine objave ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem.
Pod pretpostavkom konačnosti ove presude otvara se mogućnost ponavljanja ovog i drugih sličnih postupaka pred hrvatskim sudovima, a time i mogućnost pravednog rješenja za sve nevino stradale.